Prekarnost je prepoznatljiva crta naše egzistencije u današnjem vremenu. Otkud taj pojam prekarnosti i šta je njegov semantički kapacitet? Na kraju sedamdesetih godina 20. stoljeća u rječnicima evropskih jezika pojavljuje se pojam prekarnosti (lat. precarius – nesiguran; engl. precarity; njem. die Prekarisierung; franc. précarité). Ovim pojmom označava se nepredvidivo, neizvijesno i nesigurno stanje koje onemogućava stabilno materijalno i psihičko blagostanje pojedinca i grupe. Prekarnost se okolo nas prepoznaje kroz rasprostranjenost privremenog, fleksibilnog, povremenog i diskontinuiranog zapošljavanja ljudi koji u svojim tridesetim godinama i dalje ovise od roditelja. Nestao je pojam „stalno zaposlenje“ ili „stabilnost i sigurnost“ života i elemenata kvalitetnog življenja pojedinaca. Pošto nemaju “stalno“ ili „sigurno“ zaposlenje, mladi ljudi su siromašniji od svojih roditelja, ne mogu doći do kredita da bi kupili sebi stan, ne stupaju u bračne zajednice jer nemaju uslova, kasne s potomcima ili ih uopće nemaju, te tako bitno utječu na demografsku krizu društva i krizu društvene potrošnje koja onda guši proizvodnju. Guy Standing smatra da je globalizacija odigrala odlučujuću ulogu za nastanak prekarijata. On je napisao knjigu The Precariat: The New Dangerous Class (2011).

Najopasnija je treća skupina za evropska društva koja se pojavljuje na trgovima velikih gradova u rušilačkim demonstracijama. Te scene su već viđene proteklih godina – a to je u februaru 2014. bio događaj u našoj zemlji gdje su se pojavile dvije skupine: prevareni radnici propalih bosanskih preduzeća i mladi ljudi bez budućnosti. Ovu društvenu skupinu neki razumijevaju kao potencijalnu društvenu bombu.

 

Širom Evrope ljevica izgubila integritet

U 19. stoljeću govorilo se o proleterijatu, radničkoj klasi koju eksploatiraju vlasnici sredstava za proizvodnju ili buržuji. Ljevičari su se stavili u ulogu zaštitnika radnika (to su stranke laburista, socijaldemokrata i komunista) i ideoloških interpretatora konflikta između suprotstavljenih klasa. Ljevičari nisu ispunili većinu obećanja prema radnicima. Tokom 19. i 20. stoljeća socijalisti su ispostavili neke važne zahtjeve u vezi s radnim vremenom i radničkim pravima. Oni su se izborili za osmosatno radno vrijeme, pravo na stalni radni odnos, na obavezni sedmični i godišnji odmor, na zdravstveno i mirovinsko osiguranje itd. Ovi zahtjevi su od tridesetih godina 20. stoljeća postali opće evropsko dostignuće. Ali, ljevicu je uništio laburizam, a socijaldemokrati su pogriješili kad su rad postavili na izvanredno mjesto, na pijedesetal i počeli da štite samo one koji su radili u klasičnim poslovima produkcije. Pritom, ništa bitno od rada i stvaralaštva više nisu vidjeli, oni su zanemarili one koji nisu bili produktivni, ostavljeni su po strani i ignorirani. Na njih se nije obraćala pažnja. Tako su, naprimjer, zanemarene žene i njihov rad se sistemski (društveno) ignorirao, njihov opći doprinos životu zajednice i sve ono što rade kao žene i majke, sve je to odbačeno i obezvrijeđeno, sve se to smatralo normalnim, ali nije društveno vrednovano, nagrađivano i honorirano. Rad nije samo produktivnost. (G. Standing)

U svojim vizijama posljednjih pola stoljeća (ili tri-četiri decenije), socijaldemokrate su smatrali da je najvažnije zapošljavanje ljudi. To je bio smisao njihove politike i djelovanja. Nakon toga su plate postale previsoke. Upali su kao politička orijentacija u klopku ove pogodbe. Naime, morali su zadržati radnike, da bi tako zadržali glasove birača (na izborima), ali to više nisu bili u stanju. Izgledalo je da su izdali i iznevjerili svoja obećanja širom Evrope. Ne htijući, sasvim nesvjesno, oni su time ojačali prekarijat. Pokazalo se u tom procesu širom Evrope da je ljevica evidentno izgubila integritet, saosjećanje sa ljudima i odgovornost. Ljevica je najednom postala politički manipulator koji želi samo glasove birača na izborima. Takvi procesi se događaju u Velikoj Britaniji, SAD, Njemačkoj. Jasno je da se ne smiju zanemariti vrijednosti Francuske revolucije (trojstvo: jednakost, sloboda i bratstvo) i njezin pravi cilj – društvo ravnopravnih i slobodnih građana. Zato u našem društvu ne trebaju jeftine populističke parole – nego hrabrost da se suočimo s teškim istinama vremena u kojem živimo. To je realpolitika. Nama prijete fašizam, velikodržavni hegemonizam prvih susjeda, ekonomski krah, nemiri, bezakonje, organizirana destruirajuća srbijansko-hrvatska antibosanska kampanja. Dakle, mnogo velikih i složenih problema, ali sve to može nadvladati srčana odgovornost za državu Bosnu i njezin razvoj.

Elita radi što god želi i nikome ne odgovara

Širom današnje Evrope elita radi što god želi i trenutno nikome ne odgovara za to. Otvoreno pljačka društvena bogatstva, koristi države za svoje privatne interese, uzima što joj nikako ne pripada i gura nas prema dnu. Izvan njihovog svijeta bogatih ništa bitno ne postoji. U današnjoj Evropi sve je više siromašnih, nezaštićenih, nezaposlenih. Svakog dana prekarijata je sve više i niko ne zna šta će biti od te masovnosti. Ali, sasvim sigurno, ta nova opasna klasa će izmijeniti sliku društva. Prekarijat će se u punoj snazi vrlo brzo pokazati i razoriti sve naše navike, predrasude i pozicije. Najveća katastrofa za nas je da ta nova klasa bude pod kontrolom ograničenih fundamentalista, desničara, konzervativaca, fašista ili nacista. Prekarijat dolazi u „javne prostore“, izlazi iz skučenosti, kultivirane povučenosti, kreće na zaposjedanje javnosti, objektivira se u silu. Ako njime zagospodare desničarske ideologije (nacizam, fašizam) on će razoriti društvo. Dakle, ko se odvaži da ideološki profilira prekarijat – klasu nezaposlenih, obrazovanih, nesigurnih mladih ljudi čija je budućnost neizvjesna – on će osigurati stabilnu budućnost našem društvu. Nikakva lažna i neostvariva obećanja se ne smiju davati... Tokom zadnjih decenija 20. stoljeća pričali smo velike priče o zaposlenicima koji će raditi mnogo i živjeti u aspolutnoj sigurnosti. Ali, sve je to nestalo.

Nama prijete fašizam, velikodržavni hegemonizam prvih susjeda, ekonomski krah, nemiri, bezakonje, organizirana destruirajuća srbijansko-hrvatska antibosanska kampanja. Dakle, mnogo velikih i složenih problema, ali sve to može nadvladati srčana odgovornost za državu Bosnu i njezin razvoj.

Prekarijat podrazumijeva takve okolnosti življenja u kojima dugotrajna nesigurnost, nestabilnost i nepredvidljivost ugrožavaju mentalno i fizičko stanje ljudi. Kapitalizam je milione ljudi usmjerio na povremene i privremene poslove koji su vrlo slabo plaćeni, a koji ljudima izazivaju ekonomsku i socijalnu nesigurnost. Prihodi koje ljudi stječu su nepredvidljivi i promjenljivi, profesionalno napredovanje je ograničeno, nestaje socijalna mobilnost, nema više povoljnih okolnosti zaposlenja – plaćenih godišnjih odmora ili bolovanja, plaćenog usavršavanja i razvijanja karijere. Posao velikog broja ljudi svodi se pod oznaku McJobs, a to nam kazuje da je riječ o niskim dnevnicama, kratkoročnim ugovorima i stalnom strahu od gubitka posla.

Tri povezane skupine prekarijata u Evropi

Prekarijat je u evropskom prostoru sastavljen od tri povezane skupine: članovi poražene klasične radničke klase koji nisu u stanju da prate napredak tehnologije i postaju dio uslužne ekonomije, zatim oni koji se prepuštaju nesigurnosti jer nikada u svome životu nisu imali siguran status i predvidljivo sutrašnje djelovanje, te oni obrazovani i stručni mladi ljudi koji su frustrirani nemogućnošću sigurnog zaposlenja i organiziranja normalnog 'građanskog' života. Ovom prvom skupinom danas kod nas manipuliraju sindikati i ljevičari, navodno se bore za njihova prava, ali samo im trebaju njihovi glasovi, jer znaju i jedni i drugi da su velike kompanije u kojima su radili prije tridesetak godina potpuno destruirane i da nemaju više nikakve šanse da ih uspostave kao mjesta rada. Oni žive u prošlosti i pričaju kako je nekad dobro bilo. Ova grupa nestaje u biološkom smislu kod nas. Druga skupina se može posmatrati kao “ranjiva skupina” u kojoj se pojavljuju hiljade migranata, socijalno marginaliziranih osoba, ljudi s invaliditetom, nesretni ljudi koji su potisnuti na periferiju evropskih gradova sa svojom getoiziranom sviješću. Najopasnija je treća skupina za evropska društva koja se pojavljuje na trgovima velikih gradova u rušilačkim demonstracijama. Te scene su već viđene proteklih godina – a to je u februaru 2014. bio događaj u našoj zemlji gdje su se pojavile dvije skupine: prevareni radnici propalih bosanskih preduzeća i mladi ljudi bez budućnosti. Ovu društvenu skupinu neki razumijevaju kao potencijalnu društvenu bombu.