Ako tome kao prilog dodamo  još obavezne  ćevape i roštilj u prirodi onda je to apsurd apsurda. Još kada uzmemo u obzir da plate i penzije kasne protivljenje zdravoj logici narasta do neslućenih razmjera. Tim više treba da nas čudi što u zemlji koju  od milja neki nazivaju i Apsurdistan , pored mnogih zdravorazumskih nedoumica, njeni građani nemaju  nikakvih dilema oko (pro)slavljanja ovog dana rada- nerada. Štaviše, ovo je jedini praznik o kojem su svi u Bosni i Hercegovini jedinstveni i prihvataju ga svojim. Očito, pitanje raditi ili ne raditi  nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Dapače, računica je jednostavna - dva puta ništa je ništa. Raditi i suprotno tome – ne raditi došlo je u istu ravan.  Zašto se umarati kad je bolje odmarati se. Bolje je živjeti u iluziji da nam u državi teče med i mlijeko, nego se sekirati što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što većina živi na ivici egzistencije, što radnici ostaju bez posla, a mladi bez perspektive itd. Naprosto, umjesto iskazivanja nezadovoljstva koje je svojevremeno pokrenulo radnike na štrajk i otpor protiv kapitalističkog eksploatatora 1886. u Čikagu, kao datumu koji je postao simbol obilježavanja Međunarodnog praznika rada, prihvatili smo vrhunsko načelo - uživajmo dok možemo ili u krajnosti- jedimo dok se ne najedemo. Kapetan broda koji tone rekao bi - bolje je umrijeti sit nego gladan. Ovu i ovakvu 'alanfordovsku' stripovsku  filozofiju zdušno su prihvatili  mediji propagirajući blagostanje i raskoš kao smisao života, a zanemarujući rad i proizvode  rada. Rad je tako kao osnovni pokretački motiv izbrisan iz svakodnevnog života. Vrijednosti koje je on (rad) kao takav nosio sa sobom marginalizirane  su, a ponuđene su neke druge koje nas otuđuju,  dijele i vode u neizvjesnost. A, nekada je, ne zaboravimo to - „sreću donosio rad, a ne odmor“ (Seku Ture). Gdje smo to sada i kako smo olahko prihvatili norme koje nas u suštini degradiraju i od negdašnjih  hranilaca porodica  gubitkom posla izazivaju gubitak autoriteta u porodici, te u društvu uzrokuju mnoge devijacije. Reakcije na nezaposlenost koje su proistekle mogu i dovode do nasilnog i kriminalnog ponašanja, ali ono što je izvjesno jeste da one ,ujedno, dovode i do smanjenja percepcije jednakih šansi uslijed čega dolazi do povećanja  ravnodušnosti pa i fatalizma. Ostaje pitanje kako te i takve, sada socijalno ugrožene grupe integrirati u društvo.

Da je apsurd time i veći što  se više zalažemo za zaštitu radničkih prava sve manje imamo radnika. Razlog tome nalazimo u lošoj privatizaciji koja je uništila na hiljade radnih mjesta, tako  su radnicima uskraćena osnovna prava- pravo na rad. I ne samo to.  Iz pamćenja im je izbačen osjećaj za rad.

Ono na što, ovdje,  posebno fokusiramo pažnju jeste to da je radna etika i vrijednosti rada koje smo imali u procesu socijalizacije  s vremenom izgubilo  na cijeni tako da građani, a pogotovo mladi ljudi nerad koji im  se ostavlja kao mogućnost doživljavaju kao vrijeme produžene mladosti. U tom svjesnom laganju, neminovno je da „najveći talenti gube se u neradu“ (Tolstoj). Nažalost, društvo kao takvo ne može šta više ponuditi. Život bez rada i truda svodi se na život o trošku roditelja. Takav stil života, dakako, ne može donijeti  ništa dobro. Za razliku od ovoga,  u Japanu je  radna navika   toliko izražena da prema najnovijim podacima  Japanci i  Japanke doslovice  sve više umiru od posla. Poslodavci, tj. kapitalisti su ti koji diktiraju tempo. Oni, upravo, koriste nezaposlenost kako bi jeftinije mogli plaćati radnu snagu. Što je veća nezaposlenost jeftinija je radna snaga. Na taj način radnici prihvataju rad na crno i loše uslove rada, te pri takvoj raspodjeli, praktički svojim minimalnim plaćama hrane državu kao i one koji ih zastupaju štiteći njihova prava. Druga je sada priča što sindikat zarad „općeg  interesa“  štiti tek svoje i interese poslodavaca. Dakako, radnicima su sve jasnije te namjere. Otuda i  nedavno usvojeni Zakon o radu u Parlamentu BiH (mart 2016.) koja je brzo prihvaćena iliti nametenut odozgo neće donijeti neka veća prava radnicima. Oni će i dalje biti mjera za potkusurivanja, a nezaposlenost kao pojava način političkog, ekonomskog i svakog drugog vladanja poslodavaca. Kako su se radnici i poslodavci uvijek nalazili u borbi  interesa  da bismo uspostavili dobro društvo, na zdravim osnovama, potrebno je ukloniti nezaposlenost. To podrazumijeva izjednačavanje, odnosno uspostavljanje jednakih prava među ljudima. Ovako, to izgleda pomalo utopijski, ali rad ne može i ne smije biti privilegija jednih u odnosu na druge. Kao prvi korak, bez obzira na prilike, nužno je uspostaviti ravnotežu između broja radnih mjesta i broja radnika. Kako sva radna mjesta ne iziskuju punu zaposlenost to se može urediti skraćivanjem radnog vremena srazmjerno ili bar u određenom procentu   prema stopi nezaposlenosti. To znači da bi, recimo, skraćivanjem radnog vremena radnicima, te time i umanjenja njihove plate mogla se smanjiti i nezaposlenost. Doduše,teško da će ko svoje privilegije na rad prepustiti drugima, ali solidarnost sa onima koji ne rade biće inicijalna kapisla za dalje. Najnoviji primjer Nikolasa Madure, premijera Venecuele, kazuje da je  ova država koja je u velikoj ekonomskoj krizi odlučila dva mjeseca (april i maj) da produži vikend  i  petkom ne radi čime bi smanjili troškove električne energije i dr. Možda je tim putem krenulo i naše nadležno  ministarstvo kada je već  produžilo vrijeme praznikovanja  na drugi i treći maj.

Bilo kako bilo, razloge za nerad nemojmo tražiti u drugima i od drugih. Mi možemo ostati bez posla, ali zar nas islam ne uči da ne možemo ostati bez nafake. Naša dužnost je raditi, a naš trud će biti viđen i nagrađen, ako Bog da.