Dobro je podsjetiti da su najmoćniji univerziteti u svijetu u 2016. godini bili poredani ovako: 1. University of Oxford, 2. California Institute of Technology, 3. Stanford University, 4. University of Cambridge, 5. Massachusetts Instituts of Technology, 6. Harvard University, 7. Princeton University, 8. Imperial College in London, 9. Swiss Federal Institute of Technology Zurich, 10. University of California at Berkeley.
Baveći se pitanjima neoliberalizma u Velikoj Britaniji, William Davies je u svojoj knjizi Limits of neoliberalism (2014) ukazao na procese koji se odnose na britanski univerzitet. Upozorio je posebno na neoliberalni uticaj na univerzitet „gdje su učionice pretvorene u supermarkete“. Cijelokupni javni sektor zamijenjen je privatnim kompanijama i njihovim profitabilnim interesima, a sama demokratija supstituirana je pukom konkurencijom i borbom najjačih oko kojih se opredjeljuju mase. Strava kapitalizma uvukla se u ljude. Mladi ljudi se više ne uče kritičkom mišljenju i poštivanju principa humanosti, te borbi za njihovo očuvanje. Intelektualci, oni poput S. Huntingtona, s njegovim militarnim i hegemonijskim hipotezama o “sukobu civilizacija”, uvijek stoje uz najjače i opravdavaju njihove pothvate. Postali smo svjesni plaćenika-intelektualaca koji nam nameću ono što odgovara hegemoniji krupnog multinacionlanog kapitala koji raspolaže s nama kao s robama i resursima. Ti strašni ”public intellectuals and commentators on current Bosnian and global events”, što svijet vrte oko malog prsta vlastitih interpretacija! Oni nas usmjeravaju u diktiranom smjeru kapitalističke moći i kontrole. Huntingtonovski point of view nije esencijalno drugačiji od onoga hladnoratovskog 1950-1990-ih, samo što nam umjesto vojnih blokova, NATO pakt i Varšavski savez, dva odijeljena svijeta, nudi clash of civilizations, sukob odijeljenjih civilizacija, konflikte na dodirima razlika, kolektivne sudare, ludnicu i nužnost rata. Kroz te intelektualce i njihove znanstvene slike svijeta, ustvari, govore generali i proizvođači naoružanja. Tako nas na globalnom nivou događanja huntingtonovski svjetogled vodi u ćorsokak, a od našeg critical writing skriva suštinske pojave i procese hegemonije, pljačke i potčinjavanja koje provode tzv. velike sile i civilizirane nacije u ime “prave civilizacije”. Gdje je kultura mira nestala?
Zašto profesori univerziteta šute i ne odgovaraju na uvrede i ponižavanja? Da li naša bosanska politika definitivno pokazuje s pojedinim ministrima i njihovim referencama koliko joj je stalo do univerziteta i znanosti u našem društvu? Da li nekoga iz političkih struktura interesiraju objekti univerziteta, novci koji se vrte oko univerziteta, “moć” intelektualnih potencijala? Kakva je to politika koja hoće znanost da stavi pod svoju kontrolu? Gdje mi idemo kao društvo i politička zajednica? Uz ova pitanja treba imati na umu slijedeće. Bosna je izborila svoju samostalnost onoga dana kada su u njoj osnovani univerziteti u Sarajevu, Tuzli, Banjaluci i Mostaru. Zar ima neko danas ko bi ugasio te univerzitete i pretvorio ih u provincijske škole?
Na lokalnom bosanskom nivou, naša znanost je usmjerena na periferni put i marginalna pitanja. Nažalost, proces je odmakao! Ona ne daje odgovore na bitna pitanja našeg postojanja. Ona ne problematizira upitnost bosanskog bića i dominantnu ideologiju antibosanstva koja je postala kulturna matrica. Ona ne objašnjava povijesne procese u kojima se bosanstvo nalazi zadnjih dvadeset i pet godina. Mjesto znanosti u društvenom spektru zauzeli su “sveštenici”, političari, gatare, vidovnjaci... koji bez ikakvih poteškoća izriču najopskurnije “istine” o našim danima i noćima, u svojim “proročanstvima” o kojima pričaju intelektualci. Smisao postojanja univerziteta i znanstvene djelatnosti u našem društvu potisnut je zavodljivim pričama o reformama, bolonjskom procesu, “ministarskom” inventivnom duhu, redefiniranju uloge univerziteta u društvu... Mi uopće ne govorimo koji je smisao postojanja univerziteta za naš život ili za razvitak naše države. Dakle, na čemu će se zasnivati prosperitet ove države i ljudi koji u njoj žive? Da li je moguće bez ozbiljnog univerziteta i znanstveno-istraživačke djelatnosti govoriti o razvitku u našem društvu?
Akademske slobode u društvenom kontekstu
Budućnost ovisi od naših interpretacija i konceptualnih intencija. Kritički intelektualci su interpretaciju društvenih procesa “prepustili” desničarima, konzervativcima, neofašistima, neonacistima, ratnim zločincima, nacionalistima, sveštenicima-huškačima, glasnicima mržnje... Smijemo ustvrditi da je naša znanost usmjerena na periferni put.
Znanost je zanemarila opće i zagubila se u moru pojedinačnog, usmjerena je na sporedne teme – određena pojedinačnim interesima vojnih, ekonomskih, multinacionalnih kompanija. Univerzitet je pojednostavljen, pretvoren u prostu polugu kapitalističkog sistema. Ali, šta se dešava s akademskom zajednicom, intelektualcima, ljudima od pera u “vremenu satelita”, u doba interneta, socijalnih mreža, blogova, nadobudnih komentatora, elektronske pošte, pretraživača, Vikipedija-znanja, ovisnosti od čavrljanja ili brbljanja? Počeli smo da tvitujemo i djelimo svoje komentare na mrežama neznajući pritom šta će se desiti s odaslanim porukama u medijskoj orbiti. Navodno, socijalne mreže osiguravaju nesmetanu i slobodnu komunikaciju. Na sve strane rasprskavaju se komentari kao petarde u novogodišnjem vatrometu. Svi moraju imati profile i dijeliti slike, događanja, sviđanja, rečenice, fraze, nove frizure, pratiti modne trendove... Niko više ne zna šta je privatno i intimno, a šta je javno. Sve se smiješalo u čudnom galimatijasu. Samo su rijetki akademci ostali nepotopljeni površnom blamažom u medijskoj orbiti. Većina intelektualaca služi kao glasnogovornička mašinerija kapitala, opasnih ideologija i prikrivenih hegemonijskih politika na svim stranama svijeta. Potpuno su potkopane akademske vrijednosti jeftinom kompromitacijom profesora na brojnim komunikacijskim mrežama o beznačajnim temama. Primjerena dubokomislenost profesorskog izricanja pometena je s lica svijeta kao nedopustiv sadržaj površnih komentara o dnevnoj politici ili nekoj gluposti koju je pokrenuo lokalni fašista s njegovom političkom partijom. Lajkovi su zamijenili mišljenje. Lokalni medijski urednici ježe se od dugih profesorskih rečenica, njima ne treba misao ili pamet, oni hoće kratko i jasno da nešto “obznane svijetu”, medij je ispred ljudskog govora, medij diktira govor, mora se “poštovati” medijski izraz i zahtijevi za kratkim govorom. Nemojte misliti, dosadni ste... Frank Donoghue vrlo pažljivo podsjeća univerzitetske profesore da “socijalni mediji dramatično ugrožavaju njihov naizgled nedodirivi status” i upozorava da akademskoj slobodi „prijeti opasnost da postane prazan pojam, jer su univerzitetski nastavnici sve aktivniji i često naivni korisnici društvenih medija“.
Netačni podaci su postali sadržaj brojnih udžbenika i knjiga iz kojih uče mladi ljudi u osnovnim i srednjim školama. Iz njih su izbačene bitne činjenice, skriveni važni događaji, ignorirani bitni ljudi. To je polazna stepenica našeg rasula, a posebno racionalnog odnosa prema svijetu. Na taj način proizvodimo neznalice i prevarante, svi sudjelujemo u neznanju. Neznanje je već u 20. stoljeću naznačilo vlastitu dominaciju nad formama znanstvenog znanja koje je u jednom času izgradilo neopravdan scijentistički optimizam i povjerenje u svemoć znanosti da je bilo sasvim izvjesno da će doći do pada u kojem će na scenu provaliti primitivno i egoističko zadovoljenje partikularnih interesa kapitala, a ono opće i zajedničko (politikos) biće pogaženo i potisnuto na marginu. Glavni tokovi našeg života tako će pasti u ruke neznalačkih predatora i gospodara kapitala. I sad vidimo, nažalost, lažne diplome bez težine svojom praznom sadržinom ruše bosansko društvo i bosanski prostor znanja.
Ponižavanje duha univerziteta
Naravno da ne moramo znati ko je ko u znanosti ako se ne bavimo znanstvenim radom. Rečenica Edwarda Edelsona: “The names of James Watson and Francis Crick are bound together forever”, ne znači ništa većini ljudi. Ljudima koji se bave genetikom ona govori mnogo i jasno. Isto tako, teorija relativnosti 1905. preobrazila je fiziku. Svi znaju ko ju je smislio, ali Albert Einstein muškosti, naime Nettie Maria Stevens, već je zaboravljena. Poput Einsteina, i ona je počela karijeru izvan znanosti i tek poslije se posvetila istraživanjima. U godini relativnosti, kad se spolni kromosomi nisu smatrali nimalo važnijima za muškost nego što su to brkovi, gospođica Stevens objasnila je kako oni djeluju. Otkrila je da postoje dvije vrste sperme žižaka: prva ima veliku inačicu određenog kromosoma, a druga malenu, slavni Y. Otkrivena je istina o muškosti. (Steve Jones, Y: Porijeklo muškarca, 2006) Svi znaju za Einsteina – a većina je zaboravila Stevensovu. To je tako! Mi smo surovo neodgovorni prema ljudima od znanja koji su živjeli i radili u našem okružju. Mi smo ih već zaboravili i počeli slaviti fudbalere, pjevaljke, čarobnjake, tajkune, vođe sumnjivog pedigrea, prevarante...
Šta se dešava s našom znanstveno-istraživačkom djelatnošću i naukom? Kako je moguće da univerzitet postane predmet najmizernijih malograđanskih eskapada provincijalizma i poluobrazovanosti? Zašto smo dopustili da univerzitetom krstare polupismene spodobe, nepismeni politički podobnici, nedorasla rodbina, razmažena djeca koja nemaju veze s naukom, politički poltroni koji preko univerziteta prave svoje karijere i grade autoritet, negativci koji hoće da stave stranačku šapu na univerzitet i potčine znanost političkim istinama? Ne smijemo dopustiti da “mjerači” – ljudi koje statiraju oko nas, ništa ne rade i ništa ne znaju, ali procjenjuju naš rad kao veliki stručnjaci – određuju učinak i djelovanja pojedinaca koji vuku institucije, organizacije i sisteme? To su oni tipovi koji znaju sve o fudbalu, politici, ekonomiji, kulturi, književnosti, religijama, filozofiji, ratovima – ali ništa ne znaju konkretno i precizno, ništa ne znaju uraditi “kako treba”, po pravilu, redom! Desetine nesposobnih i idiotskih kreatura se namnožilo unutar tranzicijskog užasa zadnjih decenija i na fintu čerupa fondove, pozicije, funkcije, mjesta, odbore, savjete i nikada ne preuzima odgovornost za potkopavanje sistema u kojem živimo. Oni svoju otimačinu prikrivaju kritizerstvom i opanjkavanjem one manjine što vuče sistem svakodnevnom radnom odgovornošću. Oni ko od šale počinju da se “bave politikom”, tim najsloženijim ljudskim poslom i zanimanjem. Oni postaju političari samo zato što nemaju odgovornosti za druge ljude i “opće dobro zajednice”.
Zar smo smetnuli s uma da se budućnost gradi preko univerziteta i rada znanosti? Neće valjda poluobrazovani “ministri”, njihovi sindikalci i inspektorčići graditi budućnost društva prema svojim malograđanskim mjerilima? Šta mi radimo sa sobom? Zašto profesori univerziteta šute i ne odgovaraju na uvrede i ponižavanja? Da li naša bosanska politika definitivno pokazuje s pojedinim ministrima i njihovim referencama koliko joj je stalo do univerziteta i znanosti u našem društvu? Da li nekoga iz političkih struktura interesiraju objekti univerziteta, novci koji se vrte oko univerziteta, “moć” intelektualnih potencijala? Kakva je to politika koja hoće znanost da stavi pod svoju kontrolu? Gdje mi idemo kao društvo i politička zajednica? Uz ova pitanja treba imati na umu slijedeće. Bosna je izborila svoju samostalnost onoga dana kada su u njoj osnovani univerziteti u Sarajevu, Tuzli, Banjaluci i Mostaru. Zar ima neko danas ko bi ugasio te univerzitete i pretvorio ih u provincijske škole? Otkud tolika neodgovornost prema univerzitetu i znanstvenim istraživanjima od strane pojedinih političkih grupacija? Još samo entuzijazam profesora i studenata željnih znanja održava kako-tako formu obrazovanja od definitivnog urušavanja. Sasvim je izvjesno da taj entuzijazam nije bezgraničan s obje strane ovog važnog jedinstva.
Univerzitet u jednom povijesnom času propada tako što dramatično stari: ne primaju se asistenti, nema obnove ni kontinuiteta u razvoju kadrova. Odjednom se dogodi da nema ko da ponese teret katedri i znanstvenih disciplina. Ne biraju se najbolji studenti. Političko-pravni okvir postavio je univerzitet na kantonalnu razinu što su potpuno iskoristili diletanti i trgovci, te ga pretvorili u srednjoškolsku formu obrazovanja. Nema više kvalitetne proizvodnje znanja niti društvene podrške znanstvenom radu. Bolje je biti kantonalni tajkun i pola grada staviti pod svoju kontrolu, nego pisati knjige i provoditi znanstvena istraživanja. Univerzitet je ponižen tako što je na kantonalnoj razini stavljen u istu ravan kao i svaka druga institucija u društvenom sistemu. Štaviše, on se tretira kao komunalno preduzeće kojim se može operirati preko odluka nekog inspektora ili ministra za “ništa i svašta”.
