50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Bojim se Sarajeva!

Policija Hercegovačko-neretvanskog kantona je podnijela protiv 11 Bošnjaka izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, a potom je Tužilaštvo HNK podiglo optužnicu protiv, do sada, četiri Bošnjaka (Salmira Kaplana, Demira Mahmutćehajića, Ahmeta Ljubovića i Nihada Bajramovića), osumnjičenih da su na lokalnim izborima 2. oktobra 2016. godine počinili krivično djelo uslijed čega je došlo do prekida izbornog procesa u Stocu.

Ministar unutrašnjih poslova HNK je Hrvat, policijski komesar HNK je Hrvat, koji nikad nije dobio imenovanje od Vlade HNK i faktički radi nelegalno, prvi čovjek stolačke policije je Hrvat, glavni kantonalni tužitelj je Hrvat. U Stocu su jedino Bošnjaci osumnjičeni, a, ispade, Hrvati će istražiti njihovu krivicu, napisati im optužnicu i donijeti presudu. Tako je krug zatvoren po onoj narodnoj: kadija te tuži, kadija ti sudi.

 

Naglašava da mu ovo nije prvo iskustvo suočavanja sa politikom ponižavanja i diskreditacije. Njegov babo je nevin ležao osam mjeseci u logorima Dretelj i Heliodrom i nikom ništa. Evo 15 godina kako se vratio u Stolac svaki dan je neka borba: za opstanak, za ravnopravnost, za slobodu, za preživljavanje. Međutim jedino čega se u svemu ovome istinski plaši jeste strah od Sarajeva. Malo-malo pa tužno, zabrinuto i razočarano ponavlja: „Bojim se Sarajeva, bojim se šutnje Sarajeva i mogućih zakulisnih igara čije ćemo žrtve postati mi ovdje.“ 

 

Jedan od osumnjičenih stolačkih Bošnjaka ističe da ga nije strah sudskog postupka, jer zna da je potpuno nevin i ne boji se suočenja sa sudom i politikom koja Stolac čini mjestom kontinuirane diskriminacije Bošnjaka i aparthejda. Smatra da je njegova stvarna krivica u tome što je živ, što se vratio u Stolac i što, ne pristajući na ropski i sluganski položaj, traži slobodu, dostojanstvo i ravnopravnost. Svjestan je, kaže, da je u ovom slučaju sve moguće, zato što su ključne poluge vlasti u rukama HDZ-a. Usto, bh. HDZ nije sam, iza njega čvrsto stoji Hrvatska koja neće zanemariti raspoložive kanale koji joj se pružaju, kao članici EU, da osigura zaštitu (veliko)hrvatskih interesa. Naglašava da mu ovo nije prvo iskustvo suočavanja sa politikom ponižavanja i diskreditacije. Njegov babo je nevin ležao osam mjeseci u logorima Dretelj i Heliodrom i nikom ništa. Evo 15 godina kako se vratio u Stolac svaki dan je neka borba: za opstanak, za ravnopravnost, za slobodu, za preživljavanje. Međutim jedino čega se u svemu ovome istinski plaši jeste strah od Sarajeva. Malo-malo pa tužno, zabrinuto i razočarano ponavlja: „Bojim se Sarajeva, bojim se šutnje Sarajeva i mogućih zakulisnih igara čije ćemo žrtve postati mi ovdje.“

Strašna je to rečenica i mnogoznačna poruka. Ustvari, užasna! Tu se sažimaju osjećaj ostavljenosti i nepovjerenja, razočarenja i još uvijek prisutnog očekivanja i nadanja, ali istodobno i naznake klijajućeg animoziteta prema Sarajevu. Dakako ovdje nije riječ o geografskom pojmu i prostoru. Riječ je o političkom, akademskom, ekonomskom, duhovnom, kulturnom Sarajevu. Bez sumnje, Sarajevo je u ovoj rečenici metafora i simbol bošnjačkog središta i, kakve-takve, bošnjačke moći, skoncentrirane nacionalne pameti i odlučivanja. Takvo političko, akademsko i svako drugo Sarajevo kod nekih Bošnjaka, posebno onih marginaliziranih i potlačenih, izaziva strah i brigu. Spoznaja takve činjenice teško da ikoga savjesnog i odgovornog može ostaviti ravnodušnim.

Zašto se Bošnjaci izvan Sarajeva boje političkog i akademskog Sarajeva? Dokle smo to mi, kao narod, došli u ovih dvadest i nešto postagresijskih godina i kuda nas ova putanja vodi?

Nažalost, ovo nije osjećaj i uvjerenje samo Stočana, hercegovačkih Bošnjaka, nego priča koja se može čuti i iz usta Srebreničana, Kozarčana, Bišćana, Zeničana i mnogih drugih. Možda najsnažniji postojeći animoziteti prema Sarajlijama, čak i otvorena neprijateljstva, mogu se vidjeti u međusobnim odnosima navijača, recimo Slobode i Sarajeva, Čelika i Sarajeva i sl.

Dakako, uopće ne isključujem mogućnost da je ovdje posrijedi – potpuno ili djelimično – projektirani animozitet, da neko sa strane ima interes da Sarajevo i Sarajlije svima budu krivi, a da se kod Sarajlija razvija osjećaj da ih svi mrze, te da efekte takvih zlobnih namjera i projekata danas vidimo na djelu. U populacijskom smislu moglo bi se postaviti pitanje: ko su danas te „okrivljene“ Sarajlije, jesu li to i oni stanovnici Sarajeva koji su silom prilika, spašavajući svoje živote iz Foče, Rogatice, Višegrada i mnogih drugih gradova, došli u Sarajevo. A takvih je veliki broj. Zar i ti prognanici nekome mogu biti krivi, a da ne pitamo ko to artikulira politiku i stav Sarajeva?

Međutim, ono na što s pravom treba upozoravati jeste uvjerenje, koje se širi među Bošnjacima, da se Sarajevo (političko, akademsko i svako drugo) dovoljno ne brine o Bošnjacima izvan Sarajeva, da se zatvara u sebe, da postaje samo sebi dovoljno i da ga nije briga za druge Bošnjake. Ovakvo uvjerenje, čak i kada bi imalo minorni broj pristalica, je veoma opasno i dugoročno dovodi u pitanje opstanak bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Stoga je potrebno hitno, ozbiljno i višeslojno analizirati sve moguće indikatore i osnovanost ovakvih uvjerenja, vidjeti koliko su vjerodostojna, koliko je sve to, ustvari, čista propaganda i dio psihološkog rata.

Iznimno je važno na vrijeme ukazati na problem, biti ga svjestan i suočiti se s njim. Zatvaranjem očiju i guranjem pod tepih dopušta se dalji razvoj animoziteta, međusobnih strahova i nepovjerenja između Bošnjaka u Sarajevu i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, koji će poslije buknuti u još razornijem obliku. Suprotstavljanje postojećim tendencijama i njihova neutralizacija, te aktivno komuniciranje bošnjačkih interesa je neodgodiva nužnost aktuelnog trenutka.

Sarajevo mora biti i ostati svebošnjačka ljubav i radost, politički i duhovni prostor koji, sam po sebi, okuplja i oko kojeg se, po unutrašnjoj inerciji, okupljaju svi Bošnjaci. Ali, Sarajevo mora zaslužiti da bude takvo. Međusobni odnosi moraju biti dvosmjerni i uzorni, odnosno onaj koji je veći i stariji mora manjem i mlađem pokazivati uzoritošću i svojim primjerom. Posebno je važno naglasiti da oni koji politički, akademski i duhovno vode procese i odlučuju u ime Bošnjaka ne smiju dopustiti podjelu i fragmentaciju bošnjačkog bića po bilo kojoj osnovi. Nekada nas dijele po vjerskoj osnovi: na umjerene i neumjerene muslimane, ekstremne (vehabije) i tradicionalne. Neki drugi pokušavaju podsticati podjele na Sarajlije i ostale, podstičući regionalne i lokalne isključivosti. Bošnjački dužnosnici moraju biti svjesni štetnih posljedica ovih pojava i svojim postupcima i odlukama ne doprinositi njihovom jačanju, nego eliminaciji.

No, čini se da nije potrebna posebna analiza kako bi se utemeljeno moglo kazati da Bošnjacima hronično nedostaje međusobnog uvažavanja i istinske brige jednih za druge. Možda je to ključni razlog zašto se kod Bošnjaka izvan Sarajeva razvija osjećaj nepovjerenja i napuštenosti, strah da će ih političko Sarajevo žrtvovati. Čak i kada bi se – ali ne kao puki izgovor – prihvatio argument da mnogo moćniji međunarodni faktori utječu na procese i odnose u našoj zemlji, to ni najmanje ne skida odgovornost i obavezu da i u stanju nemoći i slabosti Bošnjaci jedni drugima poklanjaju svoju iskrenu ljubav i punu posvećenost. Oni to mogu i moraju! Prema tome, Sarajevo i sve nacionalne i krovne bošnjačke institucije moraju u radosti i žalosti, bogatstvu i siromaštvu, vlastitoj moći i nemoći imati otvoreno naručje za svakog Bošnjaka i Bošnjakinju i bdijeti nad njihovom dobrobiti i prosperitetom. Tek tada će steći njihovu bezgraničnu ljubav, puno povjerenje i kredibilitet.

Jasno je da ne može biti više i manje važnih Bošnjaka, kao ni više i manje važnih dijelova Bosne i Hercegovine. Jasno je da nijedan Bošnjak ne može biti sam sebi dovoljan, kao što to ne može biti nijedan dio Bosne. Nepokolebljivo štiteći interese Bošnjaka u Stocu, Srebrenici, Vrbanjcima (Kotor Varoši), Kozarcu i sl., ustvari, najsnažnije se štite interesi Bošnjaka u Sarajevu. Bolest jednog organa cijelo tijelo uznemiri i mobilizira. Od boli u želucu ili glavi nijedan dio tijela nije rahat, iako je još uvijek zdrav. Na nacionalnom tijelu Bošnjaka mnogo je različitih bolova i rana od nepravdi, diskriminacije ili zapostavljenosti. Sve dok takvih rana i bolova ima (dok ijedan Bošnjak ili Bošnjakinja trpi zbog ovih i sličnih pojava), po zakonu biologije i medicine, nijedan Bošnjak ne može biti rahat i reći da ga se ne tiče. Bolest s jednog organa prelazi na drugi i tako dok cijelo tijelo ne iscrpi. Nakon diskriminacija jednog Bošnjaka na red će doći drugi, treći i tako redom.

Svijest da je dovoljno biti „samo svoj“ je siguran put u nacionalni nestanak i beskrajna poniženja.

 

Ekrem Tucaković

Ekrem Tucaković je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet perzijske književnosti te okončao magistarski studij iz književnohistorijskih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je nagrade “Najbolji prevodilac” u 2003. godini. Od 2006. je uposlenik Rijaseta, kao urednik portala islamskazajednica.ba; od 2009. rukovodilac Rijasetove Službe za odnose s javnošću, a od 1. aprila 2015. do 15. oktobra 2017.  glavni i odgovorni urednik Preporoda. Doktorirao je iz oblasti sociologije na temu odnosa Islamske zajednice s javnošću. 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija