U njoj stoji i da je tolerancija „zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenja“. I još k tome „ Tolerancija je harmonija u različitosti.“ No, ne ona i onakva  'isprazna' harmonija pri kojoj zajedništvo vlada na način da niko  ni s kim ne govori. Bez dijaloga i međusobne  komunikacije, naravno, nema ni tolerancije. Ona se sama po sebi pretpostavlja. U našem slučaju, ovdje, toleranciju možemo vidjeti kao stanje gdje većina trpi manjinu i gdje moćni trpe nemoćne. Suštinski taj raspon i sklad u različitosti tiče se samo domena privatnog. U sferi javnog djelovanja (parlamentu, vladi, upravi, institucijama) to pravo na različitost da ne kažemo trpljenje neizostavno potpada pod društvene norme, odnosno pravila koja se nameću kao jedino važeća. Ona se mahom  nameću odozgo, od onih koji vladaju. S vremenom, takav odnos se u ovisnosti  od društvenog uređenja neminovno mijenja i gubi od svog prvobitnog značenja. Tako sama ideja tolerancije, recimo, u kapitalističkim društvima dobiva drugačije dimenzije. Daleko je važniji kapital i tržište od samih potreba građana tj. primarno naroda. Tolerancija koja podrazumijeva i slobodu mišljenja biva tad uslovljena egzistencijalnim potrebama. Međutim, naša tolerancija zahtijeva neprihvaćanje društvene nepravde i ne dozvoljava gubljenje pojedinačnih uvjerenja.

Ovog puta političke elite su te snage koje nameću svoje uzuse. Neistomišljenicima se, pri tome, nudi nešto što u sebi ne sadrži demokratski dijalog, nešto što nije prirodno i nešto što nas samo udaljava jedne od drugih. Takvi interesi ne nude istinsko pomirenje između naroda. Dakako, rat je nekome bio i brat.

Šta se danas pod  društvenom nepravdom podrazumijeva? Pa, vjerojatno za mnoge je to nemogućnost stjecanja položaja na osnovu vlastitih sposobnosti. Jer, korupcija, nepotizam i stranačka zapošljavanja bar kod nas su postali glavni kriteriji u društvu. Tolerancija prema ovim pojavama nije prihvatljiva.

Na globalnom nivou, to gubljenje tolerancije možemo sagledati u poziciji muslimana u Evropi. Vjerska i kulturna tradicija koju muslimani slijede, naprosto je u očima  mnogih nemuslimana nešto što je strano, radikalno i ekstremno. Nedostatak tolerancije, razumijevanja i poštovanja učinio je od njih žrtve stereotipa. I, umjesto da tolerancija kao harmonija različitosti kultura postane dopunjujući, ona je postala  razjedinjujući faktor. Gledišta koja zagovara Zapad razlikuje se od onih na Istoku. Tolerancija na Zapadu s obzirom na njenu sekularnost manje prostora ostavlja vjeri i moralnim načelima. Za njih se vjerske, pogotovo islamske vrijednosti nužno trebaju uskladiti sa standardima zapadnog liberalizma. Zaboravlja se, pri tome da su ljudi skloni mnogim grješkama i podložni  mnogim (ljudskim) zakonima i interesima.

Problem je to i pitanje koje se tiče svakog čovjeka i čovječanstva, pa time i Bosne i Hercegovine. Da bismo, dakle, očuvali čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo neophodno je tolerirati i poštivati druge, poštivati drugačije vrijednosti kao i slobodu izbora. Ne možemo tek govoriti o svom dostojanstvu bez bezuvjetnog prihvaćanja drugog i drugačijeg. Jer, tolerancija podrazumijeva prihvatanje slobode drugoga.

Ako ove pojmove (tolerancije i slobode) spustimo na tlo BiH primjetit ćemo da se oni uveliko razilaze i koriste u političke svrhe. Interesi su opet prevladali. Oni se ne ogledaju samo u ekonomskim ili demografskim promjenama, nego i kroz nacionalni identitet i kolektivno pamćenje. Ovog puta političke elite su te snage koje nameću svoje uzuse. Neistomišljenicima se, pri tome, nudi nešto što u sebi ne sadrži demokratski dijalog, nešto što nije prirodno i nešto što nas samo udaljava jedne od drugih. Takvi interesi ne nude istinsko pomirenje između naroda. Dakako, rat je nekome bio i brat. Neki su se snašli i postali zaslužni. „Te (nove društvene) elite 'posao' iz rata nastavljaju u vremenu 'ne rata'“ ističe prof. dr. Dželal Ibraković poredeći novi sistem vlasti sa timokracijom u staroj Grčkoj, gdje se mjera građanskih prava mjeri sa veličinom imetka i prihoda. To od čega se živi i zašto raste broj nezaposlenih koga briga. Uglavnom, političari su ti koji kroje i mjere, odlučuju o našoj sudbini. Oni su ti koji nameću pravila koja se u ovim okolnostima trebaju tolerirati. Čak i sve druge elite (ekonomska, intelektualna, kulturna i dr.) potčinjavaju se njihovoj viziji opstanka BiH. Vjerski predstavnici  to ni u kom slučaju ne bi smjeli  činiti. One ne mogu dopustiti da budu taoci politike i političara. To im, nadasve, njihovo vjersko poslanje ne dozvoljava. Prvenstveno, oni su tu da protežiraju mir i toleranciju među ljudima. Na to, uostalom, ukazuju i Božiji zakoni koji su, ustvari, baza osiguranja tolerancije. U suri El-Hudžurat se kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.“ Bitna je volja i želja. Što se više upoznajemo više gradimo toleranciju.

Religijske zajednice, stoga, imaju zadatak da odgajaju vjernike na njegovanju tolerancije među ljudima različitih vjera i nacija. Konačno, to je naša moralna obaveza.