Osmog januara 2017. godine Gazi Husrev-begova medresa i, dakako, Gazi Husrev-begova biblioteka - doduše Biblioteka će centralnu manifestaciju imati nekoliko dana poslije - obilježit će 480 godina od osnivanja i kontinuiranog funkcioniranja. U svakom društvu ovakav jubilej podstiče istinski nacionalni ponos i radost s punim pokrićem. To je, bez imalo preuveličavanja, kulturna i obrazovna činjenica prvog reda i od najvišeg egzistencijalnog značaja. Ne sumnjam da smo svi, kao muslimani, Bošnjaci i svi građani Bosne i Hercegovine, ponosni što imamo takve ustanove i, potom, što možemo učestvovati u obilježavanju ovih znamenitih godišnjica. Sama pomisao na jubileje budi unutarnju toplinu, jača samopouzdanje i svijest o vlastitoj vrijednosti i suštinskim kulturološkim i obrazovnim doprinosima ovim prostorima. Raduje saznanje da smo u prilici pružiti našim sinovima i kćerima obrazovanje i odgoj na ustanovama čija je tradicija trajanja uporediva sa renomiranim svjetskim kulturnim i obrazovnim središtima. Štaviše, ugodna je pomisao da su ove naše ustanove starije od mnogih država, čak i nekih današnjih velikih i utjecajnih svjetskih (vele)sila.

Duhovni potomci Gazi Husrev-bega skoro petsto godina nakon njega su najnepismeniji u regiji i sa najnižom strukturom višeg i visokog obrazovanja. I dok se upućuju slavljeničke čestitke ne smije se zaboraviti ova opominjujuća činjenica.

Teško je zamisliti kako bi izgledala kulturna povijest Bosne i Hercegovine bez medresanskog obrazovanja i odgoja i kako bi izgledalo Sarajevo bez Gazi Husrev-begove medrese, gdje se već od 1537. godine od školskih vlasti tražilo izučavanje onoga što zahtijeva vrijeme i mjesto. Za ovakvu odgojno-obrazovnu historiju svaki univerzitet bi se otimao da je inkorporira u svoju historiju ili s njom nađe povijesne poveznice. Hrvatski književnik Miroslav Krleža podsjetio je širu javnost da na Balkanu nema škola koje imaju tako dugu povijest kao što su medrese i zato obilježavanje ovog jedinstvenog jubileja u povijesti obrazovnih institucija ne samo za nas ovdje, već i za cijelu Evropu, ima veliko značenje. Vrijedno se i danas podsjetiti na Krležine riječi: „Bosna je u našoj novijoj historiji počinjala s Austrijom, a njeno patarensko doba bilo je zanemareno. Njeno tursko razdoblje, iz aspekta osebujne kulture, arhitekture, literature, bilo je potpuno prešućeno i zanemareno. A uzmite, molim Vas, koliko je tamo bilo pismenog svijeta, knjiga, biblioteka, pa i škola, ako hoćete. Neke najstarije škole su ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajanje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije.“ (Enes Čengić, Trubač u pustinji duha, str. 32)

Stoga je ova godišnjica izvanredna prilika da se glasno upita: zašto Gazi Husrev-begova medresa i biblioteka već do sada nisu, odnosno zašto od sada ne bi mogle biti smatrane osnovom iz koje je ovdje izrastalo visoko obrazovanje, odnosno Univerzitet u Sarajevu? Umjesto da se nastanak univerziteta vezuje za sredinu XX stoljeća, zašto ne bi za sredinu XVI stoljeća? U evropskoj obrazovnoj tradiciji nije rijedak slučaj da se za godišnjice osnivanja univerziteta uzimaju datumi formiranja crkvenih škola. Zašto bi u Bosni i Hercegovini bilo drukčije? Zar ne bi imalo utemeljenja i smisla da Univerzitet u Sarajevu uskoro počne sa pripremama da 2037. godine obilježi svoju petstotu godišnjicu, uzimajući da su mu korijeni u Gazi Husrev-begovoj medresi?

Također, smatram da je potrebno aktuelizirati raniju ideju bivšeg reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića da se Gazi Husrev-begova medresa stavi na povijesnu listu zaslužnih i znamenitih evropskih odgojno-obrazovnih ustanova. Ako je potrebno neka se formira posebno, ad hoc tijelo sa konkretnim zaduženjima i planom aktivnosti kako bi se postigao taj cilj. Bilo bi, zaista, lijepo da se petstota godišnjica Medrese dočeka i sa takvom reputacijom, a 20 godina je, ipak, dovoljan vremenski period da se može mnogo toga uraditi na tom planu. Naravno, ako bi se ozbiljno i odgovorno radilo.

Ne sumnjam da će se povodom spomenutih jubileja čuti mnogo uhu i egu prijemčivih i prijatnih riječi, kazat će se, kako to i priliči ovakvim godišnjicama, mnoge pohvale i hvalospjevi. Dakako, treba veličati i radovati se uspjesima, iskazivati zahvalnost zaslužnim.

Bez i najmanje namjere da okrnjim impozantnost i egzistencijalnu važnost navedenih jubileja i doprinosa ovih ustanova, čini mi se umjesnim upitati: šta nam je činiti dan nakon proslave, smije li nas ceremonijalnost uljuljkati pa da ne vidimo sadašnju realnu sliku i teškoće koje imaju naše društvo i obrazovni sistem? Kada sve prođe potrebno je otvorenih očiju i uma analizirati obrazovno i kulturno stanje našeg naroda i naših postignuća. Naime, kada selektivno ističemo zaslužne učenike Gazi Husrev-begove medrese i njihov doprinos ovom društvu u različitim poljima, potrebno je ne zaboraviti da je kroz Medresu prošlo mnogo i onih na koje nismo ponosni. Dok veličamo istaknute pojedince-medresante, razmišljajmo šta danas možemo učiniti da bude što manje onih koje bismo najradije zaboravili, analizirajmo slabosti koje su do toga dovodile. Ukupan zbir daje cijelu istinu.

Unatoč svijetloj medresanskoj tradiciji, porazna je činjenica da prema rezultatima popisa stanovništva, objavljenim 30. 06. 2016. godine, ovovremena BiH ima 2,82% nepismenih, što čini našu zemlju sa najvećom stopom nepismenih u regiji, Srbija ima 1,96%, Crna Gora 1,50%, te Hrvatska 0,80%. U Evropskoj uniji stopa nepismenosti niža je od jedan posto. Također, u BiH je najniža stopa obrazovanih sa višom ili visokom stručnom spremom - 12,7%, dok je u Hrvatskoj 16,38%, u Srbiji 16,23%, a u Crnoj Gori 17%.

Žalosno je da je BiH na regionalnom začelju kada je u pitanju nivo visokog i višeg obrazovanja, odnosno da je regionalni lider po broju nepismenog stanovništva. No, da bi se bilo u mogućnosti pratiti standarde Evropske unije nije dovoljna samo elementarna pismenost - posjedovanje sposobnosti čitanja i pisanja - nego je potrebna funkcionalna pismenost koja podrazumijeva da osoba zna popuniti formular, da se služi internetom, da posjeduje znanja i vještine koje joj omogućavaju da participira u savremenom društvu, da obavlja građanske dužnosti i razumijeva društveni kontekst. Prema nekim procjenama u BiH ima oko jedna trećina funkcionalno nepismenog stanovništva. Potrebno je imati u vidu da je pojam pismenosti u 21. stoljeću mnogo širi i on sve više obuhvata medijsku, društvenu, vizuelnu i informatičku pismenost.

Dok s jedne strane trebamo biti ponosni, s druge strane podaci o pismenosti izazivaju ozbiljnu zabrinutost. Čak bi se moglo reći da navedeni statistički podaci ukazuju na iznevjeravanje vizije Gazi Husrev-bega, koji je formulacijom da se u njegovoj medresi izučava „i ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto“, naložio odgovornim obrazovnim vlastima fleksibilnost, inkluziju, mobilnost i potrebno usklađivanje kako bi se osigurala izvrsnost u obrazovanju i progres u društvu. Duhovni potomci Gazi Husrev-bega skoro petsto godina nakon njega su najnepismeniji u regiji i sa najnižom strukturom višeg i visokog obrazovanja. I dok se upućuju slavljeničke čestitke ne smije se zaboraviti ova opominjujuća činjenica.

Ipak, ovih dana mnogo je razloga za radost. Stoga, u ime redakcije Preporoda čestitam velike jubileje slavljenicima, uposlenicima Gazi Husrev-begove medrese i Biblioteke, muslimanima, Bošnjacima i građanima Bosne i Hercegovine. U ovim slavljeničkim danima mogle bi se podsjetiti institucije Evropske unije da ovo treba biti i njihov jubilej, ukoliko evropski kontinent posmatramo kao jedinstveni i komplementarni kulturni prostor, a u vrijeme velikih evropskih priča o institucionalizaciji tumačenja islama i islamskog obrazovanja važno je istaknuti da za ovu priču Evropa ima svoj autentični model u Sarajevu, u Gazi Husrev-begovoj medresi i onome što je iz nje proizašlo.