Dalja operacionalizacija iskazanih namjera imala bi smrtonosne posljedice, uključujući i suštinsku prijetnju za fizički opstanak bošnjačkog naroda i njegove domovine. Naravno, više nego očita je koordinacija, saučesništvo i pružanje neophodne logistike Banjoj Luci od strane zvaničnog Beograda. Stoga bi bilo krajnje glupo i kukavički potcjenjivati narastanje smrtonosne opasnosti, tog ponovo rađajućeg zla koje se tako lahko može transformirati u drobilicu muslimanskog i bošnjačkog bića.

 

Zar može biti veća blasfemija i antivjera od toga da se Božijim djelom nazove genocid nad Bošnjacima? Po patrijarhovoj logici svi oni koljači, ubice, silovatelji; oni koji žive Bošnjake u Višegradu u kućama spališe, u Foči Bošnjakinje u logoru za silovanje držaše, Tomašicu i stotine drugih masovnih grobnica načiniše, bijelim trakama Bošnjake u Prijedoru označiše, dakle svi oni bijahu, neuzubillahi, Božiji ljudi, izvršioci „djela Božijeg“ i „promisli Božije“. Mogu li ljudske uši podnijeti ovoliku blasfemiju, može li Zemlja mirna ostati, a da se ne potrese pred ovom drskošću? Koja vjera može stati iza spomenutih zločina, odnosno kakav je to moralni profil duhovnog lidera institucionalne, tradicionalne crkve koji ubistvo, primjera radi, pet nevinih sinova Nazije Beganović, ili pet nevinih sinova Have Tatarević naziva „djelom Božijim“?

Potcjenjivanje ili okretanje glave od zla nije nikakvo rješenje. Suprotno je onome čemu muslimane Muhammed, a. s., poučava u hadisu u kojem se ističe kako musliman treba kada vidi zlo da ga fizički spriječi (rukom), a ukoliko to ne može, neka se zlu suprotstavi svojim govorom (jezikom), tj. upozoravanjem na opasnost, osvješćivanjem drugih, medijskim kampanjama. Međutim, ako ni to nije moguće, onda neka ga osudi svojim srcem, neka ga u svojoj nutrini prezire i osuđuje. Drugim riječima, neka ne pristaje na logiku zla, ali ovaj vid suprotstavljanja zlu je najslabija vjera (iman). Prema tome, mirenje sa logikom zla i destruktivnim obrascem ponašanja je, ustvari, napuštanje logike vjere, logike imana.

U banjalučkim manifestacijama povezanim s 9. januarom, ove godine - kao nikada do sada - javno i otvoreno su predstavljene srpske političke namjere i težnje. “Sanjamo da budemo jedinstveni dio sa maticom Srbijom.“ „Ono što pokušavamo ovdje da uradimo jeste da Republiku srpsku osposobimo za njen samostalni put.“ Predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS Milorad Dodik, pored navedenog, je obznanio namjeru i želju rješavanja srpskog pitanja na Balkanu kroz uspostavljanje „velike Srbije“ (Srbija, Kosovo, RS, pa i Crna Gora). Čak je izrazio uvjerenje da će predsjednik SAD Donald Tramp razumjeti Srbe kada kažu „imamo problema sa muslimanima“.

Dužan nije ostao ni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, potvrdivši u Banjoj Luci podudarnost namjera i, još važnije, postojanje skrivenih želja i različitih taktika do ostvarenja zajedničkog (sve)srpskog cilja. “Svi koji nešto o nečemu u Srbiji odlučuju danas, svi žele da samo produbimo, da samo pojačamo naše specijalne veze. I one naše najintimnije i najsakrivenije želje i ideje, o njima moj brat Mile govori otvoreno, a ja nekako razmišljam da možda može i kao zmija uz drvo da se čovjek popne”, kazao je Nikolić.

Ovakve izjave, dakako, opravdano izazivaju pitanje hoće li srpska nacionalistička politika ponovo zapaliti Balkan? Jesu li aktuelni srpski političari u Bosni prešli granicu poslije koje više nema povratka? Je li ovo, ustvari, ona prijelomna tačka kao što je u mitingovanju Slobodana Miloševića bio Gazimestan 1989., kada je Milošević, poput Dodika danas, postao lažni svesrpski spasilac i ujedinitelj svih srpskih zemalja, a pokrenuta ratna mašinerija je iza sebe ostavila leševe i zgarišta širom tadašnje države? Miloševićev put od srpskog idola do haškog pritvorenika nije bio dug, ali jeste veoma krvav i rušilački. Nema sumnje, živote generacija ljudi od Triglava do Đevđelije uništio je „balkanski kasapin“.

Međutim, svi spominjani iskazi i postupci doimaju se, ipak, bizarnim - mada ni u kom slučaju to nisu - u odnosu na kvalifikacije patrijarha srpskog Irineja. Štaviše, nakon patrijarhovih stavova skoro da potpuno gubi smisao i najmanji pokušaj razumijevanja ili traganja za porivima i uzrocima besramnog nametanja laži kao istine, bilo da je riječ o okolnostima nastanka RS, ignoriranja žrtava drugih naroda, ili tvrdnji kako je RS multietnički entitet u kojem su zaštićena prava drugih naroda. Umjesto gubljenja vremena u proučavanju ponašanja srpskih političara, više nego dovoljno je analizirati patrijarhove stavove, jer oni daju mnoge suštinske i dubinske odgovore.

Ustvari, srpski patrijarh Irinej izrečenim stavovima oslikao je duhovni i moralni profil onih koji slijede njegove duhovne smjernice i njegovo duhovno učenje, ali je i otišao korak dalje, duboko zagazio u čistu blasfemiju, bar onako kako je autor ovih redaka razumije. Prema patrijarhu, RS je „djelo Božije“, zatim „da je RS nastala promisli Božijom“, „da nije slučajno nastala“, „da je stvaranje, postojanje i napredak RS djelo pravde“. Zar može biti veća blasfemija i antivjera od toga da se Božijim djelom nazove genocid nad Bošnjacima? Po patrijarhovoj logici svi oni koljači, ubice, silovatelji; oni koji žive Bošnjake u Višegradu u kućama spališe, u Foči Bošnjakinje u logoru za silovanje držaše, Tomašicu i stotine drugih masovnih grobnica načiniše, bijelim trakama Bošnjake u Prijedoru označiše, dakle svi oni bijahu, neuzubillahi, Božiji ljudi, izvršioci „djela Božijeg“ i „promisli Božije“. Mogu li ljudske uši podnijeti ovoliku blasfemiju, može li Zemlja mirna ostati, a da se ne potrese pred ovom drskošću? Koja vjera može stati iza spomenutih zločina, odnosno kakav je to moralni profil duhovnog lidera institucionalne, tradicionalne crkve koji ubistvo, primjera radi, pet nevinih sinova Nazije Beganović, ili pet nevinih sinova Have Tatarević naziva „djelom Božijim“?

Stoga, ako srpska politika ima ovakvo duhovno opravdanje i podsticaj za djela genocida, onda za tu politiku nema nikakvih moralnih, ljudskih ni Božijih granica i obzira, osim ravnoteže snage, moći i straha. Na koncu, poslije patrijarhovih riječi kakav valjan argument može odvratiti razumnog čovjeka da se više ne pita s čijim blagoslovom i duhovnim podsticajem je činjen genocid nad Bošnjacima, ili zašto su srpski izvršitelji genocida bili tako ponosni na svoja djela, zašto ih predstavljaju junačkim i herojskim podvizima? Očito, patrijarh Irinej založio je hrišćanstvo, preciznije Pravoslavnu crkvu u Srba u duhovno i (ne)moralno opravdavanje uništenja bošnjačkog naroda, za sve počinjene zločine nad Bošnjacima on će zločincima „odriješiti grijehe“ i proglasiti ih „vitezovima pravoslavne vjere“. Kao poglavar jedne tradicionalne i institucionalne crkve!