Kad se primakne Bedr, pa potom Kadr, postač je uznesen, obuzet posebnim osjećanjima, nadama i željama.

O Kadru i Bedru ispisane su knjige. Desetine vazova slušala sam o ovim važnim noćima. Čitala o njima. Saznala puno, a opet mi malo. Tražim, gonetam vrijednosti i poruke ovih noći.

U Bici na Bedru malobrojni mumini pobijedili su - Božijom milošću i određenjem - nekoliko puta brojnije i naoružanije mušrike. Ova velika i sudbonosna bitka desila se neposredno poslije Hidžre, u vrijeme golemih kušnji prvih muslimana u novoj sredini, u vrijeme kad im je propisan mjesec posta. Poslanik je sedamnaeste noći tog prvog ramazana, krenuo sa svojim vjernim i hrabrim, ali slabo naoružanim borcima na Bedr. Iz Mekke su krenuli nekoliko puta brojniji i naoružaniji mušrici s namjerom da unište muslimane. Božiji Poslanik je krenuo s dovom Gospodaru svome da pomogne tu malu skupinu jer ako ona bude poražena, neće Ga imati ko obožavati. Iz ove sudbonosne bitke Vraćao se Poslanik-pobjednik s riječima da je ova bitka mala pred onom koja čeka njegov Ummet, a to je velika bitka sa sopstvenim nefsom, bitka sa samim sobom, bitka sa svojim slabostima i strastima.

U znak sjećanja na bedranske borce uči se Bedrija - u rijetkim kućama u nas. Poimenično se prozivaju svi borci Bedra, i hazreti Osman, koji je bio spriječen teškom bolešću svoje žene, Poslanikove kćeri, da sudjeluje u bici.

Zamisliti nam se valja pred ovim veličanstvenim Poslanikovim porukama u ovim našim bitkama i kušnjama. Prisjetiti bismo se morali prvoga ramazana u opkoljenim i poharanim bosanskohercegovačkim gradovima. Mnogim Bošnjacima je to bio prvi ramazan kojeg su postili. Bitke Bošnjaka muslimana za din i toprak sličile su bedranskoj bici. Nisu li i sve naše bitke - poslije tih odsudnih - slične onima koje su vojevali Poslanik i ashabi njegovi? Nisu li ovi naši mušrici - domaći i međunarodni din-dušmani - kidisali i kidišu na pravovjerne s istim žarom i snagama kao što su na prve muslimane i Poslanika njihovog kidisali oni mekanski mušrici? Allah ih smeo i silu im oduzeo!

Jesu, kidišu neumorno, sistematski, kidišu s namjerom da zatru vjeru i uzdanje vjernika u Onoga Koji i nad njima bdije, Onoga Koji neće dati da se svjetlo vjere utrne. Oni, anamoni, imaju moć i vlast, imaju novac, imaju silu, ali su slijepi, gluhi i nijemi i nisu, elhamdulillah, od Njega, svepravedoga Sudije, jači.

Noć sudbine, kadra, prigoda je da načinimo reviziju svojih života. Prigoda je ova noć da se iskreno pokajemo za svoje grijehe, velike i male, one hotimične i one nehotične. Spuštaju se u ovoj noći meleki, na najbliže nebo, da naše ibadete, da naše kajanje i naše dove pojačaju, upotpune i odnesu do Aršu-r-Rahmana. Gospodar naš čeka naše dove i naše pokajanje. Osjetiti možemo Njegovu svemilost i blizinu dok skrušeno na sedždu padamo ili dok izgovaramo riječi kadranske dove: Allahumme inneke afuvvun tuhibbu-l- afve fa'fu anni - Gospodaru, Ti si Onaj Koji prašta i voliš praštati, pa i meni oprosti. Anni ili anna na kraju dove znači priziv milosti Božije i Njegovoga oprosta onome ko dovu izgovara ili cijelome Ummetu.

Naizmjenično učim anna i anni. Prizivam svemilost, oprost i pomoć Božiju za sebe i za sve one koje volim i sve one koji su na Pravoj stazi.

Rametli profesor Smajlović prvi mi je ukazao na veličinu i snagu ove dove. Sjećam se njegovih vazova - nedjeljom poslije podne-namaza i dvadeset sedme noći ramazana u Begovoj džamiji - u onome vaktu kada su džamije bile i mjesta ibadeta i mjesta provjera. Ugledam u haremu Begove džamije u ovome vaktu one koji su provjeravali i kažnjavali one koji su u džamije zalazili u onome. Budu, rijetki, i u safovima, ali je više, puno više, onih koji samo u harem Begove džamije zađu u najodabranijoj noći. Po navici, staroj, da provjere one svoje koji su tobe došli? Ili zalaze u harem željni spoznaje, milosti, oprosta Božijega?

Obradujem se kad rijetke bivše komuniste vidim skrušene u safovima iza onih u prvome, a okaharim kad ih vidim u prvome u koji su - izvrnutih ćurkova - stali da se pokažu i dokažu zauzimajući mjesto iskrenim i učenim kojim jeste mjesto u prvome safu.

U znak sjećanja na bedranske borce uči se Bedrija - u rijetkim kućama u nas. Poimenično se prozivaju svi borci Bedra, i hazreti Osman, koji je bio spriječen teškom bolešću svoje žene, Poslanikove kćeri, da sudjeluje u bici. Čujem da se na Bedrije pozivaju i ti skoropečeni prvosafaši. Pozivaju ih, nažalost, oni koji znaju vrijednost Bedra i njegovih poruka. Njih pozivaju, a preskaču one koji bi trebali svojim prisustvom i svojim ibadetom ukrasiti i upotpuniti veličinu sjećanja na bedranske borce. E, to me dodatno muči! Zašto oni koji su odgajani i žive u islamu, koji su stajali u prve borbene redove i branili Bosnu i Hercegovinu pozivaju moćnike, vlastoljupce, poltrone i licemjere na mjesta na kojima im nije mjesto?!

Prisjetih se, evo, i Mešinih sijela kod hadži-Duhotine - onih na kojima su stradavali rijetki pošteni, pametni, odvažni. Zađe li kad na Bedriju kakav Ahmet Šabo? Bezbeli zađe i bude poprijeko pogledan ili prognan ako pretjera u svojim zapažanjima ili nastojanjima da ispravi krivu Drinu.

Valja mi stati. Mogla bih pretjerati. Osjetila sam da je opasna i teška blizina moćnih - kako zapisa Meša. Ne bojim se moćnih, ali kloniti se nastojim i njih i njihove sile, jer osjetila sam žestinu njihove spremnosti da se osvete onome ko u njih barne.

Neka nas Allah uputi, neka nas magfiret učini i neka pomogne pravovjerne i odvažne kao što je pomogao borce na Bedru. Amin!