Znam jednu mladu nanu u šezdesetim. Ne da unucima da je zovu nanom ili nenom, nego majkom. Uz to podmlađivanje svakako joj paše i savremeni ili moderni način odijevanja i odgajanja unučadi. I ona, i njena kćer, majka u tridesetim, i unuka, djevojčica od dvanaest godina, odijevaju se slično, tinejdžerski. Nose tijesne helanke, uske dekoltirane majice na glavama im slične frizure. I ne bih se ja ibretila takvom načinu odijevanja da nanu ne poznajem decenijama i da ne znam da je odgajana u duhu bošnjačkomuslimanske tradicije pa ne mogu prešutjeti ogorčenje i osudu. Barbike, omiljene lutke, su primjer potpune odsutnosti brige odraslih za moralni i duhovni razvoj djevojčica. Uzor su im već decenijama. Ala barbi se odijevaju i mame, i nane. Osjećaj stida i pristojnosti se gubi a nerijetko izvrgava i ruglu. Čak se i hidžab, propisna odjeća muslimanke, približava modnim trendovima ala barbi. A muslimanka bi morala biti smjerna, dostojanstvena, pristojna. Uske hlače i kratke tunike ne priliče joj. Jazuk je ne vidjeti opasnost od igračaka ala barbi ili od elektronskih igračaka i skupih pametnih mobitela kojima se igraju čak i bebe. Zar nije i grehota, i sramota imitiranje nepristojnosti i bahatosti koje nude i nameću maksumima igračke, animirani filmovi, kompjuterske igrice prepune nasilja i perfidnosti?! Uz igrice, zapravo igretine, otuđuju se i odrasli i djeca. Komunikacija se svodi na u nekoliko riječi počesto bez smisla i pravopisa utipkanih u mobilne telefone. Farzovi i dobročinstva se zanemaruju. Namazi propuštaju... Riječ jazuk postaje strana generacijama koje su rođene ili su odrastale u nevaktu agresije u kojem se na najgrublji način osjetilo nemanje. Elementarne ljudske potrebe bile su svedene na minimum. Kruha se bilo željno, vode je bilo na kapi, a o komadiću čokolade se tek moglo sanjati. Ali zaboravilo se to, meni još tako živo, vrijeme gladi i oskudica. Čitave štruce bacaju se u kontejnere.

Djeca se ne uče ni da je jazuk baciti pola kriške namazane skupom čokoladnom kremom. Lomljenje čokolade na dijelove i ostavljanje za drugi put gotovo je nepojmljivo. Djeca se ne uče da podijele ili ostave dio čokolade bratu ili sestri, a kamoli drugu i drugarici. Ko još razmišlja o rasipanje vode!? Gromoglasna upozorenja ekologa da su zalihe vode na planeti Zemlji ugrožene - ne čuju se. I nikakvog jazuka ne vide vodorasipnici kad puštaju da voda nekontrolirano teče iz slavina ili iz vodokotlića. A hektolitri čiste izvorske vode tako istječu u kanalizaciju, posebice u stambenim gradskim naseljima. Štedljivost i opreznost u potrošnji higijenskih sredstava i proizvoda, u čiji sastav ulaze supstance štetne za ljudsko zdravlje i životnu okolinu, zanemaruje se, čak ignoriraju. Ekolozi i liječnici upozoravaju na štetnost i opasnost od hrane i roba sumnjivog kvaliteta i porijekla. Zastrašujući podatak da se nekoliko miliona pampers pelena i najlon-kesa dnevno bacaju na smetljišta i u rijeke malo koga brine. Trogodišnja djeca su u pelenama, nenaučena da fiziološke potrebe obavljaju u zahodima ili klozetima. Grehota je to i sramota savremenih roditelje koji nemaju svijest o štetnosti pelena i nesticanja zdravih navika. Opake bolesti i alergije nisu nerazumnim, otuđenim i bahatim dovoljna upozorenja da paze šta jedu i koriste i gdje to kupuju. Besparica ne smije biti opravdanje za kupovinu jeftinih i sumnjivih proizvoda, posebice kineskih. Pored naših, domaćih slastica i sireva, kupuju se jeftiniji srbijanski i makedonski sumnjivog kvaliteta i čistoće. U deklaracijama ne piše, ali se počesto u tim proizvodima nalazi svinjska mast ili svinjski želatin.

Još jedna u nizu ružnih pojava me muči i brine. Kad vidim kamion s prikolicom natovaren ogromnim balvanima, kojeg i javno, i krišom prevoze posječene šume, kad ugledam dim iz žega u kojima se proizvodi drveni ugalj, osjetim žal i nepristajanje. I roštilj i pečenje mi omrznu jer pomislim na bahatu sječu i spaljivanje šuma diljem naše Bosne. Zar nije jazuk, zar nije grehota, sramota i katresi haram tako uništavati šume, neprocjenjivi blagodar Božiji?! Mlijeko, zdravo planinsko, prosipaju stočari dok naša djeca piju uvezeno i domaće tetrapak mlijeko u kojem je više hemije nego prirodnih sastojaka. Nažalost, ni djeca rođena na selu na piju kravlje, ovčije ili kozije mlijeko, nego ono iz tetrapaka. Trava se kosi i spaljuje. Pčele su ugrožene a njihov nestanak vodi čovječanstvo u propast i nestanak.

I mogla bih ja ovako nabrajati, i nabrajati, naše grehote, jazuke i sramote, ali svakome ko hoće misliti i ko je spreman sebe mijenjati i koriti, dovoljno je. I previše, možda.