digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Mišljenja

Sebičnost ili nesebičnost

Autor: Oktobar 19, 2017 0
Sebičnost ili nesebičnost

Živimo u vremenu i društvu u kome smo ukinuli kategoriju općeg dobra i zajedničkog interesa. Time smo samo produbili razlike  između potrebe za zajedništvom i  potrebe za stjecanjem moći, pozicije i privilegija. Dojučerašnji ideali koji su se ticali zajedništva i suradnje izgubili su svrhu u odnosu spram pojedinačnih želja, a dobre namjere i oni koji su slijedili zakone i norme ponašanja ustuknuli su pred naletom egoističnih i agresivnih nastojanja. Rekli bismo- došli su divlji i otjerali pitome. Povijest je puna takvih primjera.

Problemi se, međutim, usložnjavaju kad sebičnih bude više, i kad  počnu ugrožavati druge. Tada se gubi međusobno povjerenje i dolazi do raslojavanja, pa i raspada društva. Da bi se, dakle, jedno društvo očuvalo u njemu je potrebno uspostaviti kakvu- takvu  ravnotežu između pojedinačnih poriva i zajedničkih interesa.

Prve spoznaje o tome nalazimo u pojmu sebičnosti ili egoizmu koji pretpostavlja i daje sebi za pravo više slobode nego drugima oko sebe. Kao takva sebičnost postaje nešto što se u većini slučajeva smatra lošom osobinom, jer je logično  daleko poželjnija vrlina pomagati drugima. No, treba reći da pored ove loše osobenosti imamo i podsticajnu sebičnost koja u svojoj brizi o sebi ne dozvoljava da je neko drugi sputava i iskorištava. Naime, takva sebičnost pomaže u razvijanju samopoštovanja i povjerenja u sebe i svoje vrijednosti. Nju svakako ne treba isključivati. Ono što u suštini već možemo reći za sebične osobe jeste da one ne vole odviše druge, ali  što psiholozi dijagnoziraju-  ni sebe same. Ako ne prepoznamo i ne priznamo svoje nedostatke onda ne želimo dobro ni samome sebi, a kamoli drugome. Kada bismo u jednoj porodici bili odviše sebični ona, zasigurno, ne bi mogla opstati na zdravim osnovama. Kako porodica tako i društvo u cjelini. Teško da bi takvo društvo moglo uopće  funkcionirati. S druge strane, u jednom društvu ima znatan broj onih  koji se praktički žrtvuju i rade u korist drugih, ali takvi obično ne dobivaju odgovarajuću satisfakciju ni priznanje. Njihova razočaranost time biva veća, a njihova žrtva za opće dobro čini ih gubitnicima.

Na općem nivou, ipak, najveći gubitnik biće  država kao zajednica. Naravno, prvi uslov da ona nastavi da živi i gradi se jeste pobijediti sebičnost. Posebno je ona (sebičnost) prisutna u Bosni i Hercegovini gdje se sve politizira i svjesno podvaja. Oni koji se bore za vlast sami proizvode te probleme. Za njih je mnogo važnija lična „promidžba“, a ponajmanje država i njeni građani. Osloboditi se sebičnosti je prvenstveno naš pojedinačni prioritet . To je uslov svih uslova.

Da bi se ti uslovi ispunili i  stanje u društvu prevazišlo  altruizam  kao pojava nam  nudi i u sebi nosi saosjećanje za dobro drugih ljudi. Ta vrijednost  je itekako važna i nju je nužno razvijati kao rješenje situacije.

Oba ova principa, i altruistički i egoistički, važni su svakom društvu i državi. Oni se provode i nadopunjuju  kroz pravne zakone i moralna načela vjere, a da li će i koliko  biti funkcionalni zavisi od ideološkog sistema. Primjera  radi, ideologija komunizma bila je ukidanje privatnog vlasništva i zagovaranje kolektivnog  što protežira i altruistički princip, dok u kapitalizmu  imamo u prioritetu privatno vlasništvo, na čemu već insistira egoistički pristup. I jedan i drugi princip  u ovim ideološkim sistemima  nisu naišli na razumijevanje, jer oni koji su njima rukovodili i bili lideri, u većoj ili manjoj mjeri,  zapostavili su opće dobro na račun svojih prohtjeva i time izgubili povjerenje.

U tom pogledu, i novo savremeno društvo nije daleko odmaklo. Čak ono  sada još više podstiče egoizam, a zanemaruje altruizam. O tome sve veći broj siromašnih svjedoči. Bogati se bogate, a siromašni postaju još siromašniji. Da apsurd bude veći, od bogatih se više ne očekuje pomoć, jer oni veličaju sebičnost i omalovažavaju altruizam. Otuda će siromašni prije moći očekivati pomoć od siromašnih. Uostalom, na  to upućuje vjera  i vjerska načela. Oni koji vjeruju  nisu sebični ni pohlepni, i ne grade svoje bogatstvo na tuđem siromaštvu. Oni se ne slikaju i ne govore kome su dali novac. Zar dobro nije veće ako ga napravite za nekoga, a da ne tražite korist od toga. Ibnu-l-Kajjim El-Dževzi ističe: „Velikodušan i darežljiv čovjek daje drugima čak i ono što mu je samom potrebno, a škrtac pohlepno žudi za onim što ne posjeduje, a kada ga dobije onda škrtari i ne želi to ni s kim dijeliti“. Zajedničko dobro se dijeli, jer je ono od Boga dato. Dijeljenjem se Božiji interesi stavljaju iznad osobnih.

Sličica Želim Print

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

Posljednje od Selman Selhanović

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine