Kao apsolvent, radnik na birou, poljoprivrednik u kreditima... svaki dan očekujemo da će „oni gore“ sa pozicijama i titulama sve promijeniti. Da promjene trebaju doći „odozgo“,  ne pomišljajući da bi trebalo možda biti obratno, pa tek onda pitati: kada će se desiti revolucija? Kada se starcima onemogući prijava na konkurs i kada se sankcionišu svi kompetentni koji se nisu htjeli prijaviti na ponovljeni konkurs... desit će se revolucija. Kada muž počne poštovati svoju suprugu kao svoju majku, i kada žena počne poštovati svog muža kao svog oca, i kada otac počne poštovati svoju familiju kao svoju porodicu... desit će se revolucija.  Kada dama sa svjetskom šminkom  ne bude primitivno gazila ljude u javnom prijevozu, i kada ljudi ne budu  koristili javni prijevoz samo kada nema revizora, i kada revizori ne budu provodili radno vrijeme u čaršijskim kafanama i kada kafane budu izdavale sve račune... desit će se revolucija. Kada direktor bude dijelio plate radnicima kao svoje honorare, i kada radnici budu radili direktoru kao sebi, desit će se revolucija. 

Kada hirurg bez želje za plavom kovertom bude razmišljao da njegova zarada ovisi o zdravlju pacijenta, i kada pacijent bude poštovao zvuk trube hitne pomoći u saobraćaju i kada vozač hitne pomoći ne bude koristio vozilo u privatne svrhe... desit će se revolucija. Pobogu, kakve veze ima političar i njegov zanat sa doktorom koji uslugom steže omču pacijentu trgovcu; sa trgovcem koji teroriše prodavačicu; sa prodavačicom koja vara radnika sa cijenama; sa radnikom koji ne prijavljujći porez zakida studenta; sa studentom koji vara profesora na ispitima; sa profesorom koji predaje deset predmeta i još  na toliko fakulteta; sa fakultetom koji odgaja i obrazuje prvospomenutog - doktora. Mnogi od nas nisu političari, ali svoju svakodnevno konformističko-oportunističko-utilitarističko-egoističnu politiku provode po benzinskim pumpama, školama i fakultetima, javnim prijevozima i privatnim bauštelama, sa vagama, kantarima, potpisima, diplomama, ugovorima, bar-kodovima, datumima, a najgora politika je politika moraliziranja i dersanja koja će biti naplaćena tako visoko da bi i meleki zaplakali kada bi mogli. Revolucija će se desiti tek kada se ona desi u našoj mahali, našem domu,  našoj porodici, našoj intimnoj postelji, u nama samima.  Kada dnevni boravak ukrasimo levhom sa ajetima: „Allah neće promjeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne promjeni...“ 

Mrtva straža

Druga vrsta očekivanja jeste želja da promjene dođu od nas samih kada nešto i neko postanemo, naročito umopredvodnici koji će svojim znanjem smišljati planove promjena.  Međutim, na tom putu nekima od nas će, ugraviranom diplomom naučnih zvanja u biografiji, na početku zaista biti na umu promjena, mijenjanje svijeta, društva, zajednice,  poretka, sistema... sve dok ne shvatimo da je nas u jednom trenutku neko promijenio i dok sami sebe ne prepoznamo u riječima nekog književnika: „Priča o etabliranim intelektualcima, koji su počeli kao buntovni i drski mislioci i završili kao ziheraši, koji trepću za svoj ugled, beneficije i sitne povlastice, stara je kao svijet. Barem svijet europske civilizacije i kulture. S druge strane, smiješno je gledati ostarjele buntovnike, koji se sa svojim životnim stajalištem nastoje prije svega sviđati svima, osobito mladima, i misle da time čuvaju vječnu mladost“. I ukaže li nam se prilika podržavat ćemo „one gore“, biti jedni od njih. Tada ćemo svoju dojučerašnju udarničku pjesmu promjena Boema pjevati sami sebi: zašto tražiš karizmu punjena ptico/ mogućnost prosvijećenosti/ razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom/ miris zemlje/ koncentrični krugovi gluposti i neznanja/ kao prstenje/ ono dalje ne razumijem/ izgleda mi da je mrtva straža/ rekoh/ moj Bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske selve/ koliko poredanih misli iza kojih ne stoji ništa osim/mržnje/ sujete/ vlasti/ i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge/ i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare/ i rijeka nije bila rijeka u samom početku/ i nije nužno da ne bude ponornica do kraja/ što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava/ kad mrtvi fazani lete a ni jedan ne pade/ što se događa kad očajanje zahvati ljude/ kad očajanje neumitno prelazi u kajanje (...)Da nije tragedija duha jedne ličnosti, bila bi klasika bosanske biografije.

Revolucija: Čekaj me ja sigurno neću doći

Treća vrsta očekivanja jeste da „ako se išta i promijeni, neka bude u moju korist“. Živeći za sebe postoje ljudi koji svojom snalažljivošću postaju prilagodljivi u svakom vremenu i prostoru. Odnose li se na njih riječi Nancy Astor: najveća opasnost u životu su ljudi koji žele promijeniti sve ili oni koji ne žele promijeniti ništa“ ili su to, ipak, ljudi o kojima Meša Selimović kaže: „ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene“. 

Noćas spaljujemo iluzije bombom

Četvrta vrsta očekivanja jeste želja da sasvim obični, pošteni, građanin digne glas i počne mijenjati. I zaista, u njemu je nada sve dok ne uspije ili, nažalost, eksplodira. Oduvijek su nas učili da budemo mirni, staloženi, tihi i ćutljivi; tokom prisustva razgovoru očeva, gledanja vijesti, slušanja učitelja, komšijinog batinjanja, političkih odluka. Od tog mukotrpnog ćutanja neki su pronašli svoj životni put: postali mudraci, bezbojne dobričine, uspješni neutralci, ili, pak, bombaši samoubice. Ne oni bombaši koje vojne kornjače pronalaze u pustinjskim rupama, već sasvim obični građani koji jutarnju kahvu ispijaju sa svojom suprugom, radni dan počinju učtivim pozdravom kolega, rade kvalitetno svoj posao neosigurani, noću čiste prašine sa Zlatnog ljiljana zasluženog u ratu i ne pričajući mnogo gledaju vijesti: mita i korupcije, svađe i krađe, govornike u zlatu i šutljivce u blatu - sve dok se jednog jutra miris kahve ne provuče do njegovih hladnih nozdrva, a supruga pozove svog bližnjeg i plačnim glasom kaže da je obični građanin preselio na bolji svijet u snu. San ga tu noć nije ni savladao, jer ga nije ni imao. Nije preselio u snu, već u eksploziji bombe unutar njega. Razmišljao je on, kao demobilisani borac, noć prije da se zapali kao protest... ali pred kim i zašto? Pa ovo je Bosna! Ovdje, ponekad, ne rađa plodom ni bosansko kamoli arapsko proljeće.