Kršćani čine mnogo veći udio migranata (47%) nego što čine udio u svjetskoj populaciji (30%). Meksiko je najčešća zemlja porijekla kršćanskih migranata, a Sjedinjene Države su njihova najčešća destinacija. Muslimani čine neznatno veći udio migranata (29%) nego u svjetskoj populaciji (25%). Sirija je najčešća zemlja porijekla muslimanskih migranata

Migrantska kriza na području Unsko-sanskog kantona ne jenjava. Prema riječima Huseina Kličića, predsjednika Crvenog križa Unsko-sanskog kantona, unutar migrantskih kampova ima preko 3500 migranata i isto toliko izvan kampova, što pokazuje da u Unsko-sanskom kantonu danas ima oko sedam hiljada migranata. Brigu o njima zasigurno najviše vodi Crveni križ Bihaća i Unsko-sanskog kantona.

Ovo je sedmi slučaj poroda u Kantonalnoj bolnici u Bihaću od kako je grad Bihać postao njihovo stjecište na putu za zemlje Evropske unije

Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima.

Počela je nova školska godina. I nova mektepska godina. Dočekali smo i novu 1440. godinu po Hidžri. U poratnom vremenu mediji nas svakog augusta i septembra podsjećaju kako se broj prvačića smanjuje, te da nekim školama zbog malog broja upisanih učenika prijeti opasnost skorog zatvaranja. Priča o našoj fizičkoj „hidžri“ se nastavlja. Odlaze mladi, odlaze porodice i sa sobom vode maloljetnu djecu školskoga uzrasta...A mene pohode slike autobusa iz 1992., 1993., godine sa skromnim zavežljajima i torbama, mršavim uplakanim licima žena i mališanima koji mašu očevima koji su ostajali, Bosnu braniti. Ili, možda, nisu imali kome ni mahati. Moji prijatelji i rodbina kasnije su mi pričali o iskustvu njihove djece i njihove „bezbolne“ i nediskriminirajuće inkluzije u odgojno-obrazovne ustanove od Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, Švedske, Amerike... Ako je igdje u izbjeglištvu bilo problema, zasigurno, sa djecom i njihovim ulaskom u škole svih nivoa, nije. Polugodišnje ili jednogodišnje učenje jezika totalna, besplatna integracija u vrtiće, redovne osnovne i srednje škole, osigurani udžbenici, školski pribor, užina, prijevoz, odjeća, oftamološka pomagala. U Švedskoj, u kojoj je utočište devedesetih našlo oko 80.000 građana BiH, od čega je veliki broj djece, u slučaju da roditelji nisu dobivali azil, djeca dobi od 17 do 24 godine imala su pravo na boravak do završetka škole. Općine su davale i dostatnu pomoć za organiziranje dopunske škole na bosanskom.

Svako dijete ima pravo na obrazovanje!

I kao što nas iznenadi prvi snijeg u novembru ili duge majske kiše, tako nas je iznenadio i nešto intenzivniji val migranata koji se zaustavio na prostorima Bosne i Hercegovine. Ima tome i koja godina. Jezive su slike prostora u kojima borave ovi ljudi, čitave porodice, maloljetna djeca. Jezive su slike uvjeta u kojima pokušavaju održavati minimume higijene, kupati se, šišati se, prati veš... Porazni su uvjeti u kojima spremaju hranu ukoliko im Crveni križ ne podijeli gotovu hranu.
A mi smo ušli u Novu 1440. godinu po Hidžri. Reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović u svojoj novogodišnjoj čestitci podsjetio nas je da nema napretka za pojedinca ali ni za zajednicu u društvu koje ne počiva na principima slobode i pravde. 
Bratimljenje muhadžira (iseljenike iz Meke) i ensarija (onih koji su im u Medini iskazali dobrodošlicu), na koje se ovih dana svi tako lijepo podsjećamo, ima smisla, kako je istakao dr. Kavazović, jedino ukoliko se pozivanje na ove ideale materijalizira u našoj društvenoj realnosti. I to bi trebalo razumijeti kao naš kontinuirani imperativ hidžre. Jer naša materijalizacija ideala pala je u svim gradovima u kojima su migranti više skoncentrirani. Pojedinačna nastojanja građana da olakšaju patnju ovih ljudi imaju granice. Institucionalno rješavanje problema migranata je ispod svakog nivoa. IZ u BiH reagirala je u granicama svojih kapaciteta. Neke nevladine organizacije, takođe. Prema svim važećim deklaracijama o pravima djeteta, djeca imaju pravo kako na mirno i sretno djetinjstvo tako i na obrazovanje. I nije važno ko su i čija su ta djeca, i nije važno gdje se ona nalaze.

Jučer migranti danas genijalci!

Kada smo mi samo prije kojih dvadesetak godina bili muhadžiri, izbjeglice, azilanti, svijet je to razumio na najbolji mogući način. Za Bošnjake, kojoj god religijskoj zajednici pripadali, škole su bile otvorene. Zato danas ubiremo plodove i ponosimo se našom djecom koja su postigla sjajne rezultate u svim sferama života: mladi IT inžinjeri, fizičari, ljekari, hemičari, sportisti, modni kreatori, glumci... Njihovo djetinjstvo nije zaustavljeno a zemlje domaćini su pokazali onu najljepšu stranu humanosti i odgovornosti. I znali su ih prepoznati. I pustiti da polete. Iako rasuti po čitavoj planeti, iako na svom nesigurnom bosanskom jeziku, ovi mladi ljudi koji su izrasli u velike stručnjake, danas su naši najbolje ambasadori. Nama ovakvim ovdje u BiH, kao da nije trebalo više od dva desetljeća da zaboravimo dobro koje nas je stiglo širom svijeta. Iako migrantski val nije svom snagom zapljusnuo BiH, (prema promjenljivim statistikama na bh. prostorima boravi između 3.000 i 4.000 migranata i članova njihovih porodica), svega nekoliko stotina djece iz migranstskih porodica, osnovne i srednje školske dobi, nisu ovoga septembra krenuli u bh. škole sa svojim vršnjacima. U Ministarstvu civilnih poslova, u Ministarstvu obrazovanja, u entitetskim i kantonalnim ministarstvima čekaju na UNICEF i nevladine organizacije da načine prvi korak. Neko bi umjesto njih tek trebao uraditi realne procjene djece migranata. I dok školska godina teče, u nadležnom Ministrastvu tek razmišljaju o osposobljavanju područne škola za obrazovanje djece iz IPC Salakovac, za šta treba ispuniti niz preduslova, počev od osiguranja prostorija, dodatnog nastavnog kadra i opreme za izvođenje nastave, osnivanja i rada komisije za ocjenu obrazovnog predznanja...!? Tek sada se razmišlja kako bi djeca trebala početi učiti bosanski jezik i to preko projekata sa UNICEF-om.

Ibreta radi, prvog ponedjeljka u ovom septembru, u susjednoj Srbiji u školu je krenulo 344 učenika iz migrantskih porodica koji nastavu pohađaju u u 33 škole u općinama i gradovima u kojima su smješteni i centri za azil i prihvatni centri. Slično je bilo i prošle školske godine. I dok u BiH nadležna ministarstva nisu uradila ništa na planu integracije djece migranata u odgojno-obrazovni proces, Srbija je dobila i pohvale EU iz koje je rečeno kako je to jedna od rijetkih zemalja koja je u svoj obrazovni sistem uspješno uključila djecu-migrante.
Na primjeru djece migranata koji su nam tu u komšiluku, spavaju na Željezničkoj stanici u Sarajevu, u bihaćkoj Sedri, trebala bi započeti priča o materijalizaciji naših ideala na putu promicanja znanja, širenja znanja, podsticanja i podrške znanju. Jer, univerzalne poruke, tamo drugdje i neki drugi ljudi čitaju i materijaliziraju prije nas i na radost ucviljenih. Jučer smo bili ono što su ovi ljudi danas, i ovdje. Nemojmo nikad zaboravljati dobro koje nam je učinjeno.

Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.

S kraja maja u medijima je objavljena informacija o utapanju 21-godišnjeg O.K. iz Afganistana u rijeci Korani u Cazinu, a nedugo poslije toga i informacija o pronalasku N.N. osobe azijskog porijekla, utopljenika u Drini kod Bratunca.
Oba mladića na putu u bolju budućnost, bila su na ilegalnoj migrantskoj ruti prema zemljama EU, u kojima postoje političke odluke da ljudima, poput ove dvojice mladića, spriječe legalnu migraciju u te zemlje, iako prema izjavi direktora kancelarije UNHCR-a u Austriji Kristofa Pintera „nema nikakve vanredne situacije u Evropi i broj migranata je još na „veoma umjerenom” nivou.
Šta su moralna opravdanja milionima ljudi koji žive u zemljama blagostanja pa pristaju na politike kojima se određuje koliko očajnika prihvatamo, a koliko ne? Kojim moralnim stavom opravdavamo odluke kojeg od tih očajnika osuđujemo i ostavljamo izvan zakona i mogućnosti da traže sigurnost i bolji život? Posebno, ako to posmatramo iz perspektive u kojoj je to u sukobu s našim drugim stavovima koji su, - možemo li suditi prema onome što ljudi govore - u najmanju ruku jednako rašireni, uključujući vjerovanje u jednakost svih ljudskih bića i odbacivanje načela koja diskriminiraju na osnovi rase ili nacionalnog porijekla, kako to naglašava filozof P. Singer u knjizi „Praktična etika“.
Kada su prije nešto više od sedam godina na prostoru Sirije započeli krvavi sukobi, vjerujem da niko nije mogao predvidjeti kakvu će humanitarnu katastrofu prouzrokovati. Podaci UN govore da je u Siriji ubijeno najmanje 350.000 ljudi, 6,1 miliona interno raseljeno, dok je, iz skoro potpuno uništene zemlje 5,4 miliona ljudi spas potražilo prvenstveno u zemljama iz neposrednog okruženja, a od toga najveći broj njih 3,3 miliona izbjeglih prihvatila je Turska. Inače, u današnjem svijetu većina izbjeglica i azilanata (22 miliona) zbrinuta je u nerazvijenim i srednje razvijenim državama. Jedan broj izbjeglih utočište je potražio i u zemljama EU. I ne samo oni. Posljednjih godina utočište u zemljama EU pokušavaju naći i ljudi iz drugih, pretežno muslimanskih zemalja poput Afganistana ili Iraka – neki legalno traženjem azila i izbjegličkog statusa, a neki od njih, zbog nemogućnosti da to učine legalno, u ove zemlje prelaze ilegalno, nadajući se sigurnosti i mogućnostima za bolji život.
Tako godinama već svjedočimo onome što se u javnosti naziva europskom migranstkom krizom, koja je svoj vrhunac imala tokom 2015. godine, i koja u smanjenom obimu traje i danas. Zemlje EU, tako veliki broj izbjeglica i migranata nisu imale od Drugog svjetskog rata i pristupile su projektima kontrole priliva ljudi. Iako su nakon 2015. godine za izbjeglice i migrante s područja Azije i Afrike napravljene dodatne barijere, kako bi ih se spriječilo da svoju sigurnost potraže u zemljama EU, desetine hiljade još uvijek putuju migrantskim rutama, među njima žene i djeca. Njihova nastojanja da stignu u EU, nisu previše utjecala na slabljenje ekonomske moći ovih zemalja, ali su, između ostalog, korištena za kreiranje atmosfere straha od migranata i tako utjecala na političku scenu unutar ovih zemalja.
S početka ove godine, Bosna i Hercegovina se našla na karti migranatske rute. U našu domovinu je, do ovog mjeseca, prema izjavi predsjednika Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca ušlo preko 5.000 migranata, a većina njih je već napustila zemlju. U njihovom prolasku kroz BiH, bosanskohercegovačke vlasti nisu odgovorile adekvatno potrebama, i uglavnom ih, hranom i privremenim smještajem, pomažu građani i organizacije humanitarnog karaktera, unatoč pokušajima medijskih, ali i političkih, manipulacija njihovim sudbinama. Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.
Pitanje je da li smo spremni vidjeti te mladiće u očima onih, koje, odnedavno srećemo u svome okruženju?