Tražimo sličnosti i razlike, posvuda, u svemu. Zadive nas sličnosti, rastuže razlike. Ili obrnuto. Činjenicama potkrepljujemo ili opovrgavamo te sličnosti i razlike. Sličimo na oca ili na majku, na tetku ili na daidžu. Bude nam ta sličnost prednost ili teret. Prepoznaju nas počesto po tim sličnostima. Ili ne sličimo ni na koga poznatog i bliskog. Budemo posebni, svoji. „Na koga se baci?!“, poviknu na nas naši bližnji kad ih naljutimo. Spomenu nam i nekog pretka u tim trenucima - ako u našem postupku prepoznaju postupke koje su činili naši dalji ili bliži srodnici - oni živi ili oni koji su preselili na onaj svijet. Budemo okahareni ili ponosni na našu sličnost s precima. Svoju osobnost gradimo na toj sličnosti ili je nastojimo potisnuti. Treba vremena, treba strpljenja, treba truda, upornosti i odvažnosti do narastanja do sebe originalnog i prepoznatljivog. Ne treba odlagati. Ne treba se bojati. Ne treba odustajati kad nam se učini da ne ide, da ne uspijevamo, da ne umijemo, da je uzaludno. Nije, ne može biti bez rezultata naše nastojanje s dobrim nijjetom, s osobnim trudom, s uzdanjem u pomoć Božiju.

Sebe trebamo upoznati. Zamisliti se trebamo nad svojim postupcima. Naučiti nam valja biti svoj na svome, biti prepoznatljiv po nečem originalnom.

Neprebrojivi su primjeri napretka, promjena, uspjeha upornih, odvažnih, strpljivih, vrijednih kroz ljudsku povijest. Nalazimo ih u literaturi i u stvarnom životu. U nauci, u umjetnosti, u politici biraju se uzori i učitelji. Važan je izbor, počesto presudan za stjecanje znanja, za ostvarivanje ideala, za dosezanje pozicije u društvu. Učiti treba mlade da prepoznaju dobre uzore i biraju ih po univerzalnim kriterijima.

Razlikuju se istočni i zapadni modeli i principi u nauci, u umjetnosti, u načinima organizacije države i društva. Kad se sagledaju dometi u nauci ili u politici, naprimjer, na Istoku i na Zapadu, uočavaju se razlike - velike, počesto nepomirljive.

Mi u Bosni i Hercegovini živimo na razmeđu različitih kultura i tradicija. To razmeđe nam je teret, ali može, trebalo bi nam biti, i prednost. Naučiti nam valja da sebe ne kudimo i ne omalovažavamo kad se poredimo s drugim i drukčijim. Nije isto kad to činimo pošteno, razumno i sistematično i kad to činimo kukavički, bijedno i površno. Umni i razumni, oplemenjeni čestitošću i vjerom u Jednoga Boga, sagledavaju, analiziraju, čine, govore ono što misle, ono što su naučili, ono što su iskusili. Porazno bi trebalo biti nastojanje, sveprisutno u nas, da se do akademskih titula dolazi prečicom, bez elementarnog predznanja, bez truda i postupnosti, bez intelektualnih i moralnih predispozicija. Nije isto imati diplomu uglednog fakulteta i ozbiljnog studija i nekog novoosnovanog, eksperimentalnog na kojem pojedini stječu diplome za nekoliko mjeseci da bi se pozicionirali na neke funkcije. Jasno treba kazati, prvo sebi, da ne prihvatamo improvizaciju, obmane, gluposti. Šutnja, strah, poltronstvo ne smije biti opredjeljenje pravovjernih. Mito i korupcija imaju dva krivca - i onoga koji daje i onoga koji prima. Malo ima fajde govoriti i buniti se na pojedinačne slučajeve. Sistemski i sistematski se valja boriti protiv laži, licemjerja, zla.

Sebe i svoj život sagledajmo. Ispravljajmo i dotjerujmo što se može ispraviti ili dotjerati. Vjere i znanja nikada nije dosta. Ne može se prestati učiti dokle god zdrav razum imamo i srce iskrenom vjerom oplemenjeno u prsima nosimo. A taj svoj zdrav razum i čuvamo učenjem i oplemenjujemo novim korisnim spoznajama. To svoje iskrenom vjerom oplemenjeno srce takvim održavamo ibadetima, dobrim djelima i čestitošću.

Jasno se razlikuju vjera od zablude, znanje od neznanja, iskrenost od licemjerja, svjetlo od tmine, dobro od zla. Ako smo roditelji, pomozimo svojim evladima da ne čine naše greške, usmjeravajmo ih prema dobru, dovimo da ih Svemilostivi uputi na Pravi put. Malo će nam ostati vremena za loše postupke, ogovaranje, besposlice ako se tako pozabavimo sobom i svojim najrođenijim. Pravovjerni zna i osjeća da tako treba i da je tako dobro.

Ali, koliko smo mi uistinu pravovjerni?! Koliko smo svjesni svojih grešaka, grijeha, mahana, slabosti? Koliko se uistinu bavimo sobom i svojim najrođenijim? Ovakva zapitanost je razumna, poštena, potrebna, pomaže nam da prevazilazimo zamke i prepreke, da se iznesemo s iskušenjima i podvalama. Kada kažemo sebi da nam je jasno ili barem jasnije nešto ili neko, kada kažemo sebi da možemo drukčije, bolje, kada sebe osnažimo za samokritiku, otvorit će nam se, posigurno, novi putevi i nove mogućnosti. Svoj svijet kad uredimo, bit će nam onaj oko nas lakše sagledati i podnijeti. Ne uči li nas naša vjera da smo odgovorni za sebe i za svoje postupke te da se ne miješamo u ono što nas se ne tiče i za što nismo odgovorni?!

Ima knjiga i književnika kojima se vraćamo. Ima dana kad nam jedna misao, jedna pjesma ili priča nekog velikana pisane riječi bude mehlem za dušu, okrjepa, predah, pouka.
Ljeto ispratih s Nedžadovom Ruhani i šejtani inspiracijom. Jesen dočekujem s njegovim romanom Braća i veziri. I sve to u danima hadža i kurbana. I sve to sa živim sjećanjima na Nedžadov i svoj hadž 1996. godine. I sve to uz godišnjicu njegovog povratka Gospodaru, 15. septembra ili rujna 2011.
Bio je u punom intelektualnom zamahu. Objavio je Vječnika, svoje životno djelo i knjigu o hazreti Hidru. Uzvišeni Allah pozvao ga je sebi. Inšallah, vratio Mu se zadovoljan i On njim zadovoljan. Svakome ko je Nedžada poznavao i čitao - onako kako je on to očekivao i želio - ostavio je njegov odlazak u vječnost, sigurna sam, žal i ponos. Nedžadu je bilo pisanje kao disanje. Uistinu, Nedžadove misli, sklopljene u korice njegovih knjiga, osjetiti se mogu kao disanje.
U aprilu 1996. godine Nedžad je zapisao:
„Kada se krene na hadždž, put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči...
Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bošnjaka drugog dana mjeseca zu-l-hidždždže 1416. godine hidžretske uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.“
Među Allahovim i kraljevim gostima se te godine nađoše uz Nedžada Ibrišimovića i brojni znameniti Bošnjaci i Bošnjakinje. Spomenut ću prof. Sulejmana Redžića i prof. Lamiju Hadžiosmanović, rahmet i magfiret Božiji neka obraduje njihove duše. Bilo je i majki i supruga šehida bosanskih. Pamtim pojedine uznosite i srčane Krajiškinje. Pamtim svoj susret s Bejtullahom, s Revdom, sa sobom samom na Mervi, na Arefatu. Pamtim susrete s muslimanima iz butum dunjaluka. Pamtim i lahko u sjećanju oživim slijetanje u Džiddu, doticanje dlanovima Božije kuće, prve gutljaje zemzema, putovanje od Mekke do Medine Putem Hidžre, sedždu uz Revdu, uzlijetanje iz Medine. Dvadeset i jedna godina se sklopila. Prolazili su proljetni i ljetni odlasci na hadž znanih i neznanih muslimana i muslimanki. S Nedžadom sam se susretala i hadž naš spominjala, uvijek sa zadrškom da ne narušim svojim riječima snagu doživljaja i sjećanja. Nedžad hadžija je i onda, kad se pripremao i kad se vratio s hadža, svoje emocije iskazivao na osoben, samo njemu svojstven način, teško iskaziv i onima koji su ništa manje snažno doživjeli hadž. U Ruhani i šejtani inspiraciji, poslije bismille i stiha Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija! Nedžad je zapisao:
„Obuzela me jedna vrsta zanosa i pune spremnosti za sveti put i odlučnost da se i zapretenim snagama u sebi koje još nisam ni tako ni rabio svijetla obraza i uzdignuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivanošću na putu za Mekku...
A kada sam se vratio sa hadždža i nakon duga i naporna puta prepoznao sam svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i jedino što sam sanjao bio je - hadždž. I drugu noć sam legao da spavam i opet usnio hadždž. I treću. I tako sedam zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdžidu-l-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put svetost hadždža nije bila ničim nakinuta niti natrunjena...“
Dani sjećanja na jedinstvenog insana i umjetnika, mumina iskrenog, trebali bi poteći u Bosni u ovim rujanskim danima. I ove i svih narednih godina. Dug je to naš Nedžadu Ibrišimoviću, njegovom djelu i njegovim najrođenijima.
Rodio se u osvit jeseni 1947. u Sarajevu, na ahiret je preselio na izmaku ljeta 2011. u svom rodnom gradu. Da je samo Braću i vezire napisao bilo bi golemo i trebalo bi biti povod da ga pamtimo, spominjemo, od njega učimo i njime se ponosimo. Ne bismo smjeli zaboraviti i ne pročitati i njegovog Ugursuza, Karabega, Bio jednom jedan, Zambake moje duše i, svakako, Vječnika. Pozahmetiti se, istina, treba pa se s Vječnikom iznijeti, ali neka, vrijedi, plemenitiji i zreliji ćemo se probuditi kad iščitamo ovu knjigu. Bosna je ćilimom zastrta istekla je iz Nedžadova srca i njegove plemenite duše usred džehennema bosanskohercegovačkog. Naizust bi svaki Bošnjak i Bošnjakinja, ali i svaki plemeniti potomak dobrih Bošnjana, trebao znati ovu pjesmu. Ili barem dio pjesme ako kada liježe na počinak /polahko glavu spušta na zemlju /da zemlju ne povrijedi.

Čitave generacije odgajane su decenijama, i stoljećima, s upozorenjima i ukorima roditelja, nana, deda, tetaka, daidža, amidža, muallima, učitelja na grehotu, sramotu i jazuk. Ne poslušati starijeg bilo je i grehota, i sramota. Raskalašenost, neposlušnost, lijenost, ugursuzluk strogo su se osporavali i sankcionirali. Učili su nas, s puno strpljenja i ljubavi, da je jazuk bacati nimet Božiji. A nimet nije bio samo kruh ili hljeb, nego sve ono što se koristi za jelo, za higijenu, čak i za odijevanje. Rasipništvo, bahatost, razmaženost prolaze današnjoj djeci i mladima, čak im se i odobravaju. Ni blagim prijekorom ne upozoravaju se ni na jazuk, ni na grehotu, ni na sramotu.

Mislimo, osjećamo, razgovaramo, sporazumijevamo se - usmeno i pismeno. Iskazujemo misli lahko, razborito, smireno ili s naporom, smušeno, nevoljko. Naš govor i naše pisanje otkrivaju nas onima koji nas slušaju ili čitaju. Nikako nam ne bi trebalo biti nevažno kako nas doživljaju oni koji nas slušaju ili čitaju, posebice ako su pismeniji, srčaniji ili mudriji od nas. U samo nekoliko riječi počesto - a da toga nismo uvijek ni svjesni - sažmemo u kazano svoju bit, svoj karakter, svoju pismenost i mudrost ili svoju naivnost, nemarnost, slabosti, glupost.

Stiže nam rujan, mjesec miholjskog ljeta i mlade jeseni. Rujan je deveti mjesec u godini, septembar.