Okupljanja Bošnjaka-muslimana na našim dovištima u određeno vrijeme i na određenom lokalitetu jedan je od specifičnih oblika autentične bosanske duhovnosti, koja prema nekim istraživačima seže duboko u historiju ovih prostora, u nekim drugačijim formama primjerenim tom vremenu i njegovim religijskim tradicijama. Naša ulema se potrudila da se zborovanja i okupljanja Bošnjaka u određeno vrijeme, na određenim lokalitetima – zborištima i molitvištima, profiliraju u islamski prihvatljive forme dove (kao što su kišna dova, hajir dova, dova zahvalnosti Bogu), zikra – mevluda, učenja Kur'ana, zajedničkog klanjanja namaza i sl. Sličnih korekcija i transformacija predislamskih običaja i adeta bilo je i za vrijeme Muhammeda, a. s. 

Dovišta nisu zamjena obredima, već naša zborišta

Običaji i adeti koji po sebi nisu bili moralno neprihvatljivi i štetni, nakon neophodnih korekcija, rafiniranja i preoblikovanja, inkorporirani su u sveukupnu tradiciju islama. Okupljajući se na ovim mjestima i manifestacijama mi smo svjesni činjenice da je islam doktrinu tevhida – čistog monoteizma uzdigao na najviši pijedestal vrijednosti i da kao muslimani ne smijemo dozvoliti da naše vjerovanje i djelovanje pomuti primjesa bilo kakvih namjera ili postupaka koji narušavaju smisao ove temeljne doktrine islama. Kontinuitet tradicije okupljanja na dovištima – zborištima – molitvištima potvrda je kontinuiteta našeg obitavanja na ovim prostorima, naše neraskidive veze sa zemljom Bosnom posredstvom neposredne veze sa određenim toponimima, s prirodnom sredinom, posebno sa našim brdima, planinama, platoima, izvorištima vode i sl., a sve to nas podsjeća na veličanstvo Božijeg stvaranja, na Njegovu svemoć i savršenstvo. Njemu, Svevišnjem, dovom zahvaljujemo na plodovima koje iz zemlje, Njegovom voljom i odredbom, niču, ili Ga molimo da iz oblaka, u slučaju suše, na žednu zemlju spusti obilnu, rodnu kišu. Ljubav prema rodnoj grudi, prema domu i domovini nije u koliziji s učenjem islama. Vjerovjesnik, a. s., je napuštajući Mekku, prilikom Hidžre, koju je učinio po Božijoj uputi,  iskazao svoju ljubav prema rodnoj grudi, rekavši da je nikada ne bi napustio da ga njegov narod nije prisilio na to. U Medini je iskazao svoju ljubav prema ovom mjestu i njegovom okruženju, posebno planini Uhud, za koju je kazao da je to ”planina koja nas voli, a i mi nju”. Lastavica i slične naše kulturno-vjerske manifestacije nemaju za cilj da budu zamjena bilo kojem islamskom obredu i učenju, već naprotiv, one podupiru i osnažuju naš vjerski identitet, pružaju nam priliku da saznamo ili obnovimo naše spoznaje i znanja o vrijednostima i učenjima naše vjere islama, da se bolje upoznamo i informišemo o našoj historiji i domovini, pomažu nam da duhovno ojačamo, popravimo naše ponašanje nabolje i odstranimo od sebe loše navike i adete.

Naše kulturno-vjerske manifestacije nemaju za cilj da budu zamjena bilo kojem islamskom obredu i učenju, već naprotiv, one podupiru i osnažuju naš vjerski identitet, pružaju nam priliku da saznamo ili obnovimo naše spoznaje i znanja o vrijednostima i učenjima naše vjere islama, da se bolje upoznamo i informišemo o našoj historiji i domovini, pomažu nam da duhovno ojačamo, popravimo naše ponašanje nabolje i odstranimo od sebe loše navike i adete.

Želja pojedinaca za beskrajnim usitnjavanjem i podjelama

Jedna od naših loših navika, adeta i slabosti protiv koje se moramo boriti jeste veoma izražena želja kod pojedinaca i interesnih skupina za beskrajnim usitnjavanjem, fragmentacijom i podjelama radi stjecanja nekih dunjalučkih privilegija i dobra, uz odsustvo elementarnog osjećaja za opći interes, cjelinu i jedinstvo zajednice i domovine. Po broju stranaka i partija u odnosu na broj stanovnika u vrhu smo evropskih država. Imamo stranaka ili partija koje su osnovane ili efektivno djeluju na nivou mjesne zajednice, općine ili kantona. Usitnjavanje, fragmentacija, feudalizacija, ili regionalizacija političke i društvene svijesti i života ne sluti na dobro. Apsolutni primat parcijalnog, lokalnog u odnosu na opći interes znak je stagnacije, pa i vraćanja unazad, ka primitivnijim oblicima društvenih odnosa, poput feudalnog, plemenskog ili čak rodovsko-klanovskog poretka i sistema vrijednosti. Slično spomenutoj stranputici, ili kao uvodnica u nju, jeste potpirivanje lokalnih i regionalnih animoziteta za šta se često zloupotrebljavaju ostrašćene navijačke skupine prilikom nekih sportskih takmičenja, koja bi inače trebala biti manifestacije druženja, upoznavanja i viteškog nadmetanja. Nažalost, u ovom vremenu registrujemo i povećan broj islamofobičnih ataka na naš vjerski identitet, vrijednosti i simbole od pojedinaca i skupina čija imena ili prezimena asociraju na njihovo bošnjačko etničko porijeklo. Riječ je, dakle, o napadima iznutra. Najpodmukliji su oni napadi koji se zaogrću plaštom umjetničke slobode, koji se pravdaju slobodom govora, čitaj: slobodom širenja mržnje prema vjeri i vjernicima, prevashodno prema islamu i mulimanima. Takav slučaj se desio nedavno. Sinoć čitam osvrt našeg uvaženog akademika Esada Durakovića na skandaloznu odluku žirija da ovogodišnju nagradu renomirane manifestacije ”Slovo Gorčina”, koja se održava u Stocu, dodijeli autoru zbirke poezije u kojoj se nalazi tekst, nazvan pjesmom, pod naslovom ”Gljiva”, u kojoj autor, čije ime i prezime asocira na bošnjačko porijeklo, bezobzirno, bezobrazno i otvoreno vrijeđa islamske vrijednosti i simbole, smetaju mu džamije, munare, ezan, Ummet. (…)

Čemu težiti

Na problem neopravdanih i nepotrebnih podjela, prepucavanja i jalovih nadmudrivanja, a time i slabljenja naše snage i jedinstva, ukazujemo zato što se radi o općem društvenom pitanju koje je povezano sa sudbinom naroda, a ne iz želje da se bavimo politikom, ili jeftinom propagandom, što nije naša misija i zadaća. Svevišnji Allah u Kur'anu naređuje i upozorava: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46) “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.” (Alu Imran, 105) Unatoč nezapamćenih zločina, Genocida, kulturocida i uništavanja naših sakralnih objekata, prije svih džamija i mesdžida, čak i u naseljima i gradovima u kojima nije bilo ratnih djelovanja, u gradovima i mjestima koja su ostali pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, u najvećoj mjeri su sačuvani vjerski objekti drugih konfesija. Bilo je nekih incidentnih slučajeva skrnavljenja, ali to nije bila opća politika niti posljedica sistemski usmjeravanih aktivnosti. Vrijedi spomenuti i korektan i human odnos vlasti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda prema našim prognanicima, posebno u prvom periodu rata, kao i drugih evropskih zemalja, te herojski čin vojnika Srđana Aleksića, koji je poginuo spašavajući život komšije muslimana. Siguran sam da je bilo još takvih svijetlih primjera koji nisu medijski eksponirani ili su jednostavno zaboravljeni. Takvi primjeri predstavljaju vrijednost koju valja isticati i afirmisati kao svojevrstan zalog bolje, sigurnije i prosperitetnije budućnosti ne samo Bosne i Hercegovine, već cijele regije Balkana i Evrope.