Organizacija koja se bavi pitanjem islamofobije CLAIM, sa sjedištem u Berlinu, prošle sedmice je objavila kako su u samo dvadesetak dana dokumentovana 53 slučaja antimuslimanskih prijetnji, nasilja i diskriminacije, uključujući 10 napada na džamije. Mnogi slučajevi su neprijavljeni, navode, a posebno su široko rasporostanjeni napadi na društvenim mrežama.

“Ne smijemo dozvoliti da se nehumani položaji dalje normalizuju i time ugroze društvenu koheziju. Svi ljudi moraju biti zaštićeni od rasističkog, antisemitskog i drugog nehumanog nasilja i prijetnji”, kazala je Rima Hanano, čelnica nevladine organizacije.

Kontekst aktuelnog porasta islamofobije se može pratiti u svjetlu nedavnih napada Izraela na pojas Gaze i reakcija koje su uslijedile unutar njemačke države i društva što je rezultiralo zabranom propalestinskih prosvjeda u Njemačkoj. Medijsko prikazivanje ovih događaja samo je dodatno potpalilo cijelu situaciju. Još važnije, ovaj trend je potaknuo desničarske političke stranke da iskoriste situaciju za promicanje svoje islamofobične agende. Pod izgovorom borbe protiv antisemitizma, ove stranke pokušavaju između ostalog učitati antisemitizam muslimanskim zajednicama.

Zabrane propalestinskih prosvjeda, medijsko predstavljanje muslimanskih zajednica, te manipulativno korištenje antisemitizma od strane desničarskih stranaka – sve su to faktori koji su doprinijeli aktuelnom porastu islamofobije. Ironično je da sve ovo vodi u situaciju gdje rasizam nadograđuje rasizam, otvarajući crvotočinu u kojoj, kako se čini, nestaje teško stečeni društveni dogovor o rasističkim narativima u Njemačkoj.

Šta to radi državni vrh Njemačke?

U središtu ove teme nalazi se reakcija njemačkog političkog vrha na nedavne napade Izraela na Pojas Gaze – događaj koji je izazvao val međunarodnih reakcija i imao značajan odjek i unutar Njemačke. Njemačka vlada, tradicionalno saveznik Izraela, zauzela je stav podrške izraelskim akcijama, posmatrajući “samoodbranu” Izraela kao legitimnu. S obzirom na težinu situacije u pojasu Gaze, taj stav je izazvao brojne kontroverze, posebno među muslimanskim zajednicama i propalestinskim aktivistima u Njemačkoj. Službeno objašnjenje za zabranu propalestinskih protesta bilo je sprečavanje nasilja i antisemitizma, ali kritičari vide ovu odluku kao oblik cenzure i kršenja prava na slobodu govora. Zabrana je, prema nekim tumačenjima, poslala poruku muslimanskim zajednicama da njihov glas i njihova prava nisu jednako važni, što je pojačalo osjećaj marginalizacije i isključenosti, ali i postavila opasan presedan u pogledu toga kako se sloboda izražavanja i pravo na prosvjed tretiraju u kontekstu međunarodnih konflikata. Svemu ovome treba dodati i to da se u Njemačkoj rasprava o tome šta jeste antisemitizam vodi već dugo, te da postoji tendencija da se svaka kritika Izraela i dugogodišnjeg ugnjetavanja Palasetinaca hladno nastoji podvesti pod antisemitizam.

Ovaj potez njemačke vlade također se može gledati kroz prizmu unutarnje politike i odnosa prema njemačkoj krivnji za Holokaust. U godinama koje su prethodile ovom incidentu, Njemačka se suočavala s rastućim desničarskim ekstremizmom i antiimigrantskim sentimentima. Neki analitičari tvrde da se njemačka vlada, podržavanjem Izraela i ograničavanjem propalestinskih protesta, možda trudi izbjeći dodatno poticanje desničarskih i neonacističkih struja unutar zemlje.

Ovaj kompleksan skup okolnosti i odluka stvara okruženje u kojem se islamofobija ne samo tolerira, već i institucionalizira. Stoga, analizirajući ovu situaciju, ne možemo zanemariti potencijalne dugoročne posljedice koje ovakva politička dinamika ima na već napet socijalni i politički pejzaž Njemačke.

Mediji i igre moćnih s malo principa

U kontekstu propalestinskih protesta i reakcija njemačkog političkog vrha, medijsko izvještavanje igra ključnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja. Analiza medijskih izvještaja o ovim događajima otkriva znakove tendencioznog prikazivanja koje često podstiče islamofobni narativ. Primjerice, u mnogim mainstream medijima, pokušaj propalestinskih protesta koji pozivaju na prekid napada na Gazu su prikazivani kroz prizmu haosa, s naglaskom na izolirane incidente sukoba i vandalizma. Ovakav način izvještavanja je proizveo sliku da su protesti u suštini nasilni i da predstavljaju prijetnju javnom redu i sigurnosti. Osim toga, medijsko izvještavanje često je zanemarivalo ili minimiziralo razloge i motivacije propalestinskih protesta. Umjesto da se fokusira na legitiman izraz nezadovoljstva zbog situacije u Gazi, medijska pažnja bila je usmjerena na negativne aspekte protesta, ignorirajući njihovu osnovnu poruku i ciljeve. Tome treba dodati i da se ignorira činjenica kako su među protestantima bili ljudi različitih vjera i uvjerenja koji su se okupili iz solidarnosti s Palestincima. Ovaj pristup medija nije samo dodatno oblikovao negativnu percepciju o muslimanima i propalestinskim aktivistima u Njemačkoj, već je i doprinio široj društvenoj klimi u kojoj islamofobija postaje sve prisutnija i socijalno prihvatljivija.

Tabloidi, dakako, nisu propustili priliku da dodaju ulje na vatru. Slučaj Bildovog teksta “Njemačka, imamo problem” eklatantan je primjer pristupa cijeloj situaciji.

Za posebne je analize kako su neke desničarske političke partije u Njemačkoj iskoristile cijelu situaciju i uvele taktiku povezivanja muslimanskih zajednica s antisemitizmom. Partije koje su njemačkim parlamentima na svim nivoima donijele u miraz radikalni desničarski narativ uvode potpuno novi element, takozvani “novi antisemitizam” koji očito služi da se o prijetnji stvarnog antisemitizma i opasnosti od njegovih nositelja skoro i ne govori. Interesantno je primijetiti da su neki židovski kulturni radnici u Njemačkoj reagovali na ovu situaciju suprotstavljajući se zabrani kritike države Izrael i narativu o propalestinskim protestima. Naime, više od stotinu židovskih umjetnica i umjetnika, znanstvenica i znanstvenika, koji žive i rade u Njemačkoj, javnosti su uputili otvoreno pismo u kojem kritiziraju njemačke vlasti zbog gušenja bilo kakvih propalestinskih skupova. Potpisnici ovog apela za mir i slobodu izražavanja napominju kako se sve to radi pod izlikom zaštite Židova, a da oni kao Židovi odbacuju takav izgovor za rasističko nasilje i izražavaju punu solidarnost sa svojim “arapskim, muslimanskim i posebno palestinskim susjedima”. Također upozoravaju da ih plaši “prevladavajuća atmosfera rasizma i ksenofobije u Njemačkoj koja ide ruku pod ruku s kompulzivnim i paternalističkim filosemitizmom”. Pri tome ističu podatak kako su većinu zločina s antisemitskom pozadinom u Njemačkoj počinili pripadnici njemačke ekstremističke desnice. U pismu, između ostalog, stoji i: “Bojimo se da je s trenutnim gušenjem slobode izražavanja, atmosfera u Njemačkoj postala opasnija – i za Židove i za muslimane podjednako – nego u bilo kojem trenutku u novijoj povijesti zemlje.”

Kamo dalje, rođače?

Dakle, nije da se ne prepoznaje ten- dencija podvaljivanja podrške teroru i nasilju te antisemitizma muslimanskim zajednicama u Njemačkoj, bez ikakvih dokaza. Suočeni s ovakvim optužbama, muslimani u Njemačkoj se često osjećaju prinuđenim da se javno ograđuju od terorizma što implicira da je podrška muslimana nasilju inherentna. U slučaju brutalnih napada na Gazu, za bilo kakav razgovor o toj temi, legitimacija je ograditi se od Hamasa. Ono što su činjenice u vezi s pojasom Gaze, nikoga više ne zanima. Skoro dvadeset godina Gaza je logor koji su ogradili od ostataka, valjda, “civilizacije” s dva miliona ljudi kojima se decenijima kontrolira apsolutno sve. I dok se stanovnike te iste Gaze nemilosrdno ubijaju norma je isticati kako “Izrael ima pravo da se brani”. Čak i sadržaj koji je mirovnjački, poput poziva na prekid vatre i daljnjeg ubijanja, u ovako postavljenim okvirima jednostavno dobije etiketu prohamasove propagande.

Muslimanske zajednice u Njemačkoj suočavaju se s brojnim izazovima u kontekstu rastuće islamofobije. Ne samo da se bore s neprestanim stereotipima i predrasudama, već često nemaju adekvatne resurse ili platforme da se efikasno suoče s ovim napadima. Nedostatak snažnije medijske prisutnosti ograničava njihovu mogućnost da adekvatno izraze svoje stavove i utječu na diskurs o njima. Treba imati na umu da se organizacije koje okupljaju muslimane u Njemačkoj – uključujući džemate – nažalost češće bore sa unutarnjim administriranjem nego li sadržajem koji bi im omogućio uvezivanje s drugim manjinskim zajednicama, makar onda kada bivaju izloženi sličnim izazovima. Naravno u Njemačkoj će za sve biti izazov način na koji desničarske političke partije često koriste ksenofobiju, pa i islamofobiju, kao sredstvo za mobilizaciju birača. Strah i nepovjerenje prema muslimanskim zajednicama se koriste kao politički alat za sticanje podrške. Ovakav pristup ne samo da produbljuje podjele unutar društva, već dodatno stvara opasnost i za muslimane i za jevrejske zajednice u Njemačkoj budući da podstiče opću atmosferu netolerancije i rasizma.

Dvostruki standardi u državnim i medijskim platformama igraju ključnu ulogu u produbljivanju nepovjerenja prema muslimanskim zajednicama. Suočavanje Njemačke sa sveprisutnijom islamofobijom, rastom desničarskih partija i dvostrukim standardima u tretmanu muslimanskih zajednica ne samo da predstavlja trenutni izazov, već i nagovještava teške posljedice za budućnost. Ovaj trend ima potencijal ne samo da produbi socijalne podjele, već i da oslabi temelje liberalne demokratije u zemlji.

U krajnjoj liniji, Njemačka stoji na raskršću. Kamo dalje? Ako se trendovi nastave – čekaju nas teška vremena.