Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju Preporoda

Ovdašnju javnost, osim dometa i posljedica unutrašnjih nesporazuma i secesionističke politike, te evropskih i euroatlanskih integracija, u godini koja je za nama posebno zanimaju dva rata, na istoku Evrope i Bliskom istoku. Rat Izraela i Palestine, koji je eruptirao početkom oktobra, preuzeo je primat u svjetskim i domaćim medijima od onog koji se već 22 mjeseca vodi u Ukrajini. Osim evidentne empatije sa žrtvama, oba rata se u BiH dodatno prate kroz prizmu pitanja - kako se mogu odraziti na stanje sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta naše i susjednih nam zemalja. Ali krenimo redom.

Rat u Ukrajini (ni)je završen

Danas svjedočimo najkritičnijim danima desetogodišnje agresije Rusije na Ukrajinu. Pomaci na frontu su minimalni. Svima je već jasno da se ne radi samo o borbi za ukrajinsku nezavisnost, nego o pokušaju Putina da spusti zavjesu na aktuelni svjetski poredak. Previše je indikatora koji ne idu u prilog Ukrajini, a neke od njih je naveo predsjednik Zelenski u nedavnom godišnjem obraćanju naciji. 

Proljetna ofanziva nije ispunila očekivanja. Na kopnu su postignuti mali pomaci, a ozbiljniji napredak je zabilježen na Crnom moru, stvaranjem zone slobodnog izvoza žitarica. Pokazalo se da su obećanja Zapada o opskrbi Ukrajine borbenim sredstvima prilično sporo ispunjavana, te da nisu isporučene dovoljne količine municije, posebno artiljerijske, kao ni sva sredstva za protivvazdušnu, protivraketnu i protivoklopnu borbu. Uz to gubici u ljudstvu su se značajno povećali. Traži se mobilizacija pola miliona Ukrajinaca.

Sve češća su pitanja - da li se Zapad istrošio i da li se Ukrajina umorila. Politički i ekonomski troškovi podrške Ukrajini su enormni. Priznaje i gospodin Bajden da pomoć Ukrajini košta više od očekivanog, ali zna i nastoji uvjeriti američku javnost da bi eventualna pobjeda Putina, i njegovo ponašanje u tom slučaju, vodilo katastrofalnoj eskalaciji rata, koji bi koštao višestruko više.

Mogućnost mirovnih pregovora je od početka minimalna, ali se razmatra, sa ili bez Zelenskog, koji je protiv bilo kog rješenja nauštrb teritorije Ukrajine iz 1992. godine. Svijet je nažalost sklon nedovršenim ratovima i sporazumima o miru, koji se baš i ne poštuju. Putin je s druge strane nudio pregovore, ali ne o miru nego o prekidu vatre i zadržavanju statusa quo. Ruski ciljevi specijalne operacije nisu ostvareni, tako da planova i prijetnji ne manjka. Rat u Ukrajini će nema sumnje potrajati, tim prije što se zapadna namjenska industrija još nije prestrojila u sistem koji permanentno snabdijeva Ukrajinu i jača vlastitu odbranu, niti su politički lideri SAD-a i EU spremni ukinuti limite dostave najsavremenijeg oružja.

Ulazimo u zimu koja bi mogla biti slična prošloj. Rusi će iskoristiti mogućnost destrukcije ukrajinske infrastrukture, ponavljati permanentnu prijetnju upotrebe nuklearnih projektila i pojačati, i onako intenzivan, hibridni rat. U prilog im ide zauzetost Zapada, posebno Amerike oko rata na Bliskom istoku. Zelenski se nada da ga SAD, EU i NATO neće izdati.

Uništenje Hamasa je izgovor za etničko čišćenje Gaze

Brutalan napad Hamasa 7. oktobra nije dio zavjere, ali je ko naručen, došao vladi Izraela, koja se nalazila pred političkim padom. Bio je to šamar sigurnosno-odbrambenom sistemu Izraela, i još odzvanja u ušima svih koji su vjerovali u njegovu nedodirljivost.

Dan kasnije uslijedila je odmazda koja još uvijek traje i prevazilazi očekivani proporcionalan odgovor. Specijalna operacija izraelskih snaga, zvanično, ima za cilj uništenje Hamasa i oslobađanje talaca, a na terenu se dešava etničko istrebljenje palestinskog naroda s prostora Gaze, sa svim karakteristikama genocida. Neselektivnim raketiranjem i djelovanjem kopnenih snaga ubijeno je preko 20 hiljada Palestinaca, uništeno oko 70 posto stambene, električne, vodovodne i zdravstvene infrastrukture, sve pod izgovorom da se mora uništiti Hamas i osloboditi taoci.

Rat Izraela protiv Palestinaca na najbrutalniji način potvrđuje da svjetski poredak ne funkcioniše na proklamovanim principima. Svijet se ne može dogovoriti ni o rješenju za humanitarnu krizu. Amerika je u jedinstvenoj poziciji, s obzirom na moći i veze s uključenim stranama, da može izvršiti pritisak, spriječiti eskalaciju i intervenisati u pravcu obustave vatre i pregovora. Ovo tim prije, jer rat ovih razmjera i okupacija Gaze, te permanentno otimanje Zapadne obale nisu garancija sigurnosti Izraela. Naprotiv.

Želi li se istinski mir, mora se otkloniti kontinuirani nedostatak političke budućnosti i suvereniteta Palestinaca. Palestinsko pitanje će se morati vratiti na sto u bilo kakvim pregovorima o miru i dobrim odnosima zemalja na Bliskom istoku. Ovdje je jako bitno sagledati ko stvarno može biti dio rješenja, osim Palestine, Izraela i SAD, te jesu li to za sada Egipat, Katar, UAE, Saudijska Arabija ili neko drugi, poput EU.

Mogu li ovi ratovi eskalirati u svjetski sukob?

Rat u Ukrajini, pa i ovaj na Bliskom istoku stigli su u nevakat. Ma koliko bilo predvidivo da se svijet mijenja, od onog u kojem su SAD bile neprikosnovene, ka novom multipolarnom, u kojem uz Ameriku i Kinu, Putin želi vidjeti Rusiju, gotovo svi su se pokazali nespremnim.

Od prvog dana ruske agresije na Ukrajinu vrše se procjene moguće eskalacije ovog rata na sukob Rusija – NATO, u kojem po nepisanom pravilu Kina ne bi bila nijemi posmatrač. I dok mnogi vjeruju da je upravo Kina ta koja bi mogla zaustaviti rusku agresiju, kada joj to bude interes, istovremeno se od SAD očekuje takva uloga na Bliskom istoku, tim prije jer ovaj rat nikako ne odgovara Bajdenu. Naime, Amerika je procijenila da ipak nije u stanju voditi tri rata istovremeno, imajući u vidu da pitanje Tajvana, pa i Sjeverne Koreje za šahovsku ploču dovlači Kinu, direktno. Američki predsjednik Bajden se potrudio da tokom novembra, direktnim pregovorima s predsjednikom Kine, zaustavi krvarenje u međusobnim odnosima, i obezbijedi fokus američkih snaga i potencijala na ratove koji su tu, na sceni.