Mnoge je iznenadila zapanjujuća ofanziva koju su proteklih sedmica pokrenule sirijske opozicione skupine. Za samo desetak dana, počevši od 27. novembra, ove snage su bez velikog otpora i s minimalnim žrtvama osvojile sve veće gradove, a u jutarnjim satima 8. decembra, 2024. godine, osvanule na ulicama glavnog grada Damaska. Višedecenijska vladavina brutalnog režima porodice El-Assad srušila se kao kula od karata. Ostavljen bez pomoći ključnih podržavatelja Irana, Rusije i Hezbollaha, za koje je, zbog njihove vlastite dugogodišnje iscrpljenosti posredničkim i izravnim ratovima postao neodrživi i beskoristan teret. Bašar el-Assad je avionom napustio Siriju. Pomoć su mu pružili ruski agenati koji su ga ubijedili da nema nikakvih šansi u borbama protiv opozicionih snaga koje je snažno podržala Turska, te da mu je jedini izlaz da sa svojom porodicom pobjegne u svoje već ranije dogovoreno utočište u Moskvi.

Turska podrška opozicionim grupama

Ofanzivu opozicionih pobunjenika predvodile su dvije oružane skupine koje podržava Turska učinivši za desetak dana ono što brojniji i naoružaniji pobunjenici protiv Assada nikada nisu uspjeli. Naime, skupine Hej’et Tahrir eš-Šam (Organizacija za oslobođenje Šama, HTS) i Sirijska nacionalna armija (SNA) su se našli u poziciji da im naruku idu sukobi iz susjedstva i iskoristili su novi geopolitički momentum na Bliskom istoku. Dobro obaviješteni izvori koji prate višegodišnji sukob u Siriji ističu da je koalicija predvođena HTS-om bila jača i koherentnija od bilo koje prethodne pobunjeničke sile tokom rata, te da je veliki dio toga zasluga Ahmeda eš-Šerae odnosno Ebu Muhammeda el-Džulanija, kako glasi njegovo ratničko ime. Nakon pada Halepa, potom Hame koja je zauzeta 5. decembra, Homs i Damask su pali istovremeno u nedjelju, 8. decembra, što je nadmašilo sva očekivanja.

Oslabljeni Iran koji je postao vidno iscrpljen dugogodišnjim posredničkim ratovima od Iraka, preko Sirije i Libana do Jemena, suočavajući se sa sve većim unutarnjim krizama posebno u ekonomiji, odlučio se riješiti svog beskorisnog sirijskog štićenika u korist Turske. Nova situacija u Siriji može biti od velike koristi Turskoj pod uvjetom da uspije iskoordinirati neki održiv oblik tranzicije, jer ako se to ne desi, ovakvu prilično destruiranu Siriju veoma lahko može pogoditi libijski sindrom podjela i unutrašnjih frakcijskih sukoba. S druge strane, Rusija, zauzeta ozbiljno iscrpljujućim ratom u Ukrajini, vjerovatno poput Irana odlučila je napraviti strateški ustupak i okrenuti se vlastitom teškom ratu u Ukrajini. Ostaje da se vidi koje su cijene ovih ustupaka, jer je očigledno da se u proteklim danima nisu desili nikakvi ozbiljni sukobi s iranskim i ruskim snagama koje su se iz Sirije povukle bez pružanja otpora.

(Foto: AA)

Realno gledajući, veliki dobitnik u svim ovim, naizgled muslimanskim pobjedama, je Izrael, čije vođe su svih ovih dana zadovoljno trljali ruke. Nakon što je Gazu bukvalno razorio do neprepoznatljivosti, libanski Hezbollah dekapitirao i efektno odvratio iranske prijetnje, izraelski premijer Benjamin Netanyahu promptno je naredio ulazak u dubinu Sirije kako bi stvorio tampon-zonu, te osigurao da okupirana Golanska visoravan konačno ostane pod potpunom kontrolom Izraela. K tome, izraelska avijacija se u prvim danima oslobođenja od Assadovog režima stotinama ciljanih zračnih napada pobrinula da efikasno uništi sve sirijske zračne i mornaričke vojne kapacitete – tako da u narednih nekoliko decenija Izrael može biti siguran od eventualne ugroženosti sa sirijske strane, ma ko u budućnosti upravljao ovom zemljom. S druge strane iz Hezbollaha su ranije poručili da je ta grupa, koja je Assada podržala u ranim fazama sirijskog rata, već povukla mnoge svoje elitne borce iz Sirije tokom protekle godine zbog sukoba s Izraelom – sukoba koji je proizašao iz rata u Gazi. Treba podsjetiti, na samom početku sukoba u Siriji, Hezbollah je bio jedna od ključnih snaga koja je omogućila opstanak Assadovog režima. Za pobunjenike je ovo povlačenje predstavljalo izuzetnu priliku jer su konačno dobili poštenu borbu sa režimom. Ofanzivu protiv Assadovog režima su pokrenuli istog dana kada je stupilo primirje između Izraela i Hezbollaha 27. novembra, ove godine.

Sirija i kurdsko pitanje

Turska ima trupe na terenu na sjeverozapadu Sirije i 2020. godine je sklopila dogovor s Rusijom o deeskalaciji sukoba. Dugo vremena je bila protiv velike ofanzive pobunjenika, strahujući da bi to moglo dovesti do novog vala izbjeglica kojih u Turskoj ima preko 3 miliona. Turska je pomno pratila šta naoružane grupe rade i o čemu raspravljaju, a turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je na Forumu u Dohi, upravo u vrijeme pada Damaska, izjavio da Erdoganov trud posljednjih mjeseci da dopre do Assada nije uspio. S druge strane, Assad je odbio i savjet saudijskog prijestolonasljednika Muhammeda bin Salmana koji ga je na posljednjem sastanku Arapske lige u Rijadu, 11. novembra, ove godine, nagovarao da razgovara s turskim predsjednikom Erdoganom. Kada je ofanziva opozicionih grupa počela iz izjava Erdogana se moglo jasno vidjeti da u potpunosti kontrolira situaciju i zna njen konačni ishod. Kao dio početne ofanzive SNA, koju snažno podržava Turska, zauzela je velike teritorije, uključujući grad Tel Refaat, od kurdskih snaga koje podržava SAD. U nedjelju je turski sigurnosni izvor rekao da su pobunjenici ušli u sjeverni grad Manbij nakon što su ponovno potisnuli Kurde. Budućnost ovog turskog poduhvata u Siriji će mnogo zavisiti od toga da li će Ankara uspjeti izbalansirati kurdsko pitanje, koje pored sirijske ima i unutrašnju tursku dimenziju. Naime, Turska ima dobre odnose sa Iračkim Kurdistanom, ali sirijske kurdske milicije su povezane sa glavnim turskim neprijateljem organizacijom Kurdistanskom radničkom partijom PKK, koju Turska, SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom. Ipak, neki početni signali koji su novim vlastima u Damasku stigli iz oblasti koje kontroliraju snage kurdskog SDF (Sirijske demokratske snage) daju optimizam, a ovo može pomoći i Turskoj da obnovi mirovni proces sa PKK, ukoliko prevlada umjerenost u pristupu što može biti dobitna kombinacija za sve i u Turskoj i u Siriji. SDF podržavaju Sjedinjene Države, a američki državni sekretar Anthony Blinken se već u četvrtak 12. decembra, urgentno sastao sa predsjednikom Erdoganom i njegovim ministrom vanjskih poslova Fidanom na aerodromu u Ankari.

Dakako, tokom svih ovih dešavanja čekao se stav zvaničnog Washingtona.. Bidenova administracija je izrazila svoje blago ali i oprezno zadovoljstvo zbog svrgavanja Assadovog režima, pogotovo zbog poniženja kojim su ovim porazom izloženi američki neprijatelji Rusija i Iran. Ipak, Amerikanci i dalje imaju velike rezerve prema HTS-u, što se moglo nazrijeti i u izjavi novoizabranog američkog predsjednika Trumpa koji je jasno kazao kako je sadašnji haos u Siriji rezultat grešaka Obamine administracije, te da njegova administracije neće biti preokupirana dešavanjima u ovoj zemlji. Trumpova hladna poruka je shvaćena kao jedna vrsta ohrabrenja koji su sada sigurni da ih SAD neće uslovljavati, te da je Washington svjestan ukupne podrške Turske pobunjenicima.

Rebrandiranje i izazovi slobode

Unatoč tome što je preziru ostali akteri sukoba u Siriji, očigledno je da Turska sada drži ključne karte. Već nakon jedne sedmice mogu se nazrijeti neki obrisi i smjer kuda bi ovako oslobođena Sirija mogla krenuti. Ono što je neupitna jeste radost većine Sirijaca zbog pada jednog od najbrutalnijih režima koji je više od pet decenija terorizirao sve one koji su mu i na najmanji način izrazili protivljenje. Skoro 600 hiljada mrtvih, preko 13 miliona prognanih unutar i izvan Sirije, totalno razrušena i devastirana zemlja - rezultat je pokušaja održanja režima porodice El-Assad na vlasti. Neke procjene govore da je od 1971. godine do danas oko milion i po Sirijaca prošlo kroz kazamate ovog zloglasnog režima. Stoga nije nimalo primjereno ovo sirijsko oslobođenje potcjenjivati ili pak oplakivati nekakvom lažnom antiimperijalističkom propagandom ili pak zlokobnim primjerima i kalkulacijama. Sirijski narod je mnogo propatio i nadat se da će nova vlast i sve više arapskih i muslimanskih vlada koje su je pozdravile moći odgovoriti jednom teškom izazovu vraćanja svih protjeranih, obnovi pravednog poretka, a pogotovo slobode u tako razoreno i podijeljeno društvo.

Nova vlast u Siriji je do sada poslala niz obećavajućih poruka o općoj amnestiji, poštovanju sloboda, manjina, ali su neke slike i snimci postupanja prema zarobljenim bivšim vojnicima i zvaničnicima režima zabrinjavajuće. Razumljivo je da slijede teški dani kada će biti mnogo gnjeva i osvete, ali to su vrlo indikativni znaci jedne duboke traume od koje će se Sirija još dugo oporavljati. Smaknuća bez suđenja i adekvatnih procedura sigurno će kompromitirati nove vladare Sirije, a jedna od takvih ružnih slika bila je i slika spaljivanja mauzoleja i samog groba bivšeg predsjednika Hafiza el-Assada. Ovo skrnavljenje je civilizacijski neprihvatljivo, a uz činjenicu da je i islamom zabranjeno, poslalo je veoma ružnu i upozoravajuću poruku o novim vlastima u Siriji.

Foto: AA

Nakon što je bivši Assadov premijer Muhammed Gazi el-Dželali predao vlast novom privremenom premijeru koji dolazi iz redova opozicionih snaga Muhammedu el-Beširu, mnoge je zaintrigirala neobična postavka zastava tokom zasjedanja prelazne vlade u Damasku. Iza El-Bešira su stajale dvije zastave. Jedna je zastava antirežimskih snaga, odnosno slobodne Sirije, a iza nje bijela zastava na kojoj je ispisan šehadet, rečenica kojom svaki musliman ispovijeda svoju pripadnost islamu. Ova zastava je vrlo popularna među sunitskim islamističkim borcima u regiji i predstavlja jednu vrstu rebrendiranja ranijih radikalnijih islamističkih skupina. Ovaj momenat zapravo veoma zorno ukazuje na činjenicu da među opozicionim grupama koje su svrgnule Assadov režim postoje različite frakcije koje insistiraju na toj islamističkoj dimenziji koja je tokom proteklih skoro 14 godina doživljavala različite transformacije od najradikalnijih militantnih i terorističkih skupina do onih umjerenijih. Kako integrirati te skupine, a istovremeno odgovoriti različitim slojevima sirijskog društva koje se s pravom obradovalo padu jednog od najodvratnijih režima koji je poznavao arapski svijet u svojoj modernoj povijesti – bit će zapravo najveći izazov koji stoji pred Sirijcima. Taj izazov ukoliko se ne riješi može vrlo lahko u Siriji pokrenuti libijski scenario, podjelu i međusobne sektaške sukobe, a za očekivati je da će za takav razvoj stvari biti mnogo zainteresiranih s raznih strana iz susjedstva. Da li će sam vojni lider HTS-a El-Džulani, odnosno Ahmed eš-Šera biti u stanju da odgovori na ovaj izazov ostaje da se vidi. Zbog toga uz ovaj tekst donosimo njegov zanimljivi profil koji je uradio njegov zemljak s kojim je studirao na univerzitetu u Damasku, autor koji godinama prati situaciju i kretanja u Siriji. Njegov dosadašnji pragmatizam da odustane od globalnih džihadističkih agendi i svoju organizaciju usmjeri na lokalni sirijski kontekst, umnogome je doprinio ovoj velikoj pobjedi, a da li će tu pobjedu preživjeti i osigurati Siriji put do pune slobode, inkluzivnosti i dugo čekanog mira i prosperiteta ostaje da se vidi.