Armenski problem nisu izazvali sami Armeni, i mogu slobodno reći da su Armeni najbolje zastupali i predstavljali osmanizam. Služili su našoj civilizaciji i učinili mnogo na očuvanju naše države. Među njima se pojavilo izvrsnih osmanlija sa svojim zaslugama i lijepim odnosom i Armeni nikada nisu imali pritužbi na nas. Međutim, Rusi da bi ostvarili svoje ciljeve u Bugarskoj i kako bi otkinuli novi komad osmanlijske imperije zavrtili su ih oko svog prsta. Poslali su im svoje špijune zajedno sa svećenicima i učiteljima i digli ih na ustanak protiv nas. Tako su Armeni upali u ovu avanturu.

Ne postoji narod koji je zadovoljan slabošću države u kojoj živi. Ne želim kazati da su Armeni iz ovog razloga bili mirni i razumni, sami od sebe, ali s obzirom da nisu imali nikakvu snagu – poput drugih naroda – mogli su čekati neko drugo vrijeme, ali su huškanje i sijanje smutnje naveli neke od njih da požure s pobunom.

Kada bi smo proučili srž problema, vidjeli bi da Rusi nisu podržavali nastanak nezavisne armenske države „Armenistana“ u Anadoliji jer su unutar svojih granica imali Armene koji su mogli u tom slučaju da traže priključenje tim nezavisnim Armenima. Ruski plan se sastojao u tome da pruže „prst od meda“ ustima Armena i izazovu nerede u Anadoliji. Nije prošlo puno vremena i njima su se u tome pridružili Britanci i Francuzi. I oni su htjeli da se pitaju u tom novom dijelu koji će biti otkinut od osmanlijske države.

Prema Armenima sam bio blag, ali sam spriječio njihovo okupljanje oko jedne ideje

Prva armenska revolucionarna organizacija nije formirana u Anadoliji, već u Parizu. Ovo sve objašnjava. Drugim riječima, smutnja je došla izvana. Učinio sam sve što sam mogao da zaustavim smutnju i spasim ove dobre osmanlije od skretanja ka pogrešnim putevima. S jedne strane, odnosio sam se blago prema njima, a s druge strane, koristio sam sukob koji je postojao među pravoslavnim i katoličkim armenima i spriječio tokom dugog perioda njihovo okupljanje oko jedne ideje.

Francuzi su štitili katolike, a Rusi pravoslavce. Nekada sam stajao na stranu jednih, a nekada na stranu drugih, ali nikada nisam gubio iz vida da su obje skupine osmanlijska raja i samo sam pokušavao da spriječim njihovu pobunu.

Oni su prvo uništili svoje krajeve i onda su se okrenuli protiv muslimana. Znao sam, kao i ostatak svijeta, o kakvoj se igri radi. Igrali su je u Bugarskoj i završila se tako što je Bugarska dobila nezavisnost. Zbog toga sam nastojao da preko snaga sigurnosti spriječim sukob između Armena i muslimana.

Kako je zapad odvajao dijelove osmanlijske države

Cilj Armena je bio da izazovu muslimane da ih napadnu i da onda dignu na noge čitav svijet kako bi se evropske države umiješale i rekle da je suživot između ove dvije skupine nemoguć i zato je neophodno da Armeni dobiju nezavisnost. Sve ove smutnje koje su pokretali svećenici, učitelji i agenti nisu imale odjeka na samom početku jer mnogo Armena osmanlija nije prihvatalo ovakvo djelovanje. Kada su to revolucionarne organizacije shvatile, počele su sa činjenjem masovnih zločina kako bi primorale ove časne Armene koji su nam bili odani da ih slijede. Ovi časni Armeni su bili u nedoumici i strahu kako od vlasti, tako i od armenskih organizacija. Ubrzo su i oni počeli da pomažu i štite članove tih organizacija. Ovo je bila prva faza te igre.

U drugoj fazi, neki Armeni su oblačili tursku odjeću i onda ubijali druge Armene koji im nisu htjeli pomagati, a zatim su govorili: Zar ne vidite kako vas Turci ubijaju, i zar nam se i dalje nećete pridružiti? Ovo je bilo s jedne strane, a s druge strane, ulazili su u turska sela i protiv muslimana koristili različite načine ubijanja i mučenja. Jedan od tih jeste da bi rasporili tijelo, napunili ga barutom i zapalili. Oni koji su poticali Armene na ovakva djela su nastojali da to neprestano čine, naročito u regiji Sasun.

Kako bih zaustavio sukob između Armena i muslimana poslao sam vojsku pod komandom maršala Zeki Paše u ovaj kraj da ugasi pobunu. Ambasadori velikih država su tada jedan za drugim pohrlili u dvor govoreći da je ubijanje jadnih Armena zločin. U tome se naročito isticao britanski ambasador koji je tražio da se odmah formira komisija koja će da sprovede istragu i da joj se pridruži britanska vojna misija koja bi došla na mjesto događaja i vodila ovu komisiju. Tada sam rekao svim ambasadorima, pa i britanskom, oštrim tonom: Ovo je pitanje unutrašnje sigurnosti i vojska će očistiti ova mjesta od zločinaca. Onda sam dodao: Neću dopustiti slanja vojnih misija jer će sama pojava britanskog oficira u ovom kraju izazavati nove nemire među narodom koji se tek umirio. Britanski ambasador je otišao od mene savladan čuđenjem i nevjericom.

Britanija potiče armensko pitanje kako bi odvratila svjetsku javnost od Egipta

Imao sam saznanja tih dana o sukobima Britanije i Rusije na Dalekom Istoku. Ni Rusija ni Britanija, pa ni Francuska koja je to činila zbog Njemačke, nisu mogle da se ozbiljno umiješaju, i nisu to učinile. Ali je Britanija učinila sve što je mogla godinama nakon toga da potiče armensko pitanje kako bi skrenula pažnju sa svog uplitanja u Egiptu i usmjeri pažnju svjetske javnosti na osmanlijsku državu.

Kada su Armeni uvidjeli da svoj cilj neće moći ostvariti djelima koja su počinili u Anadoliji, doveli su svoje skupine i organizacije u Istanbul i radili na izazivanju nemira u njemu. I uspjeli su u tome. Međutim, velike države su znale da neću dati nezavisnost ovim razasutim Armenima koji nigdje nisu činili većinu. Znale su i da sve mogu držati pod kontrolom i da nemaju snage s kojom bi ušle u rat zbog međusobnog rivalstva. Tako je armensko pitanje bilo uznemirujuće za osmanlijsku državu jer je otvorilo vrata uplitanja velikih država u unutrašnja pitanja sve do posljednjih godina.

Evropska štampa je bila uperena protiv mene

I Evropska štampa je dala svoj doprinos ovom pitanju... Stalno je pisala o njemu, napadala me i nazivala „Crvenim (Krvavim) sultanom“ podstičući svjetsku javnost protiv mene. Tako je armensko pitanju zaokupljalo svjetsko javno mnijenje, ali nije bilo važno pitanje na međudržavnom nivou. Na tom planu velike zasluge pripadaju Seid Paši.

Mladoturski pokret izvan zemlje sarađuje sa Armenima protiv mene

Nisam bio iznenađen što su Armeni željeli nezavisnost, naročito nakon što sam saznao kako su ih velike države stalno huškale na to, ali sam bio iznenađen time da su neki članovi mladoturskog pokreta koji su pobjegli u Evropu i napadali me kroz štampu sarađivali sa članovima armenskih organizacija, kao i time da su za to od njih dobijali novac. Govorili su da žele spasiti osmanlijsku državu od raspada, a sarađivali su sa onima koji rade na njenom razbijanju i sklapali dogovore sa njima. Šta bi samo učinili i dokle bi išli da nisam napravio razdor među njima? Da li je uspostavljanje armenske države u središtu Anadolije dokaz njihovog patriotizma?!

Bilježim ovo kao pouku i da se zna ko su bili prijatelji mojim neprijateljima.

Dok država danas plače, sama pomisao na njih u meni izaziva nemir i zabrinutost.

Oni nisu srušili Abdul-Hamida...

Oni su srušili osmanlijsku državu!!

14. mart 1333 (14.3.1917)