Holandija koja je imala misiju održavanja mira i sigurnosti na terenu i koja je angažirala svoje trupe dobila je snažna obećanja da će imati zračnu podršku NATO snaga ukoliko srpski krvnik Slobodan Milošević i njegov general Ratko Mladić napadnu. Kada su napali, zračna podrška NATO snaga je izostala, a da o tome ni Holanđani, UN niti Bosna i Hercegovina nisu bili obavješteni. Što je još gore, Milošević i Mladić su znali, suprotno UN i NATO rezolucijama i dogovorima, da njihov napad na Srebrenicu neće biti spriječen.

Zločin s predumišljajem

Nedavni dokazi, dokumenti i potvrde od strane zvaničnika administracije SAD ukazuju na dogovor između London, Pariza i Washingtona da se stavi van snage zračna podrška NATO snaga, mjesec dana prije nego što su napadi počeli. Ovaj tajni dogovor je postignut između premijera Velike Britanije Johna Majora, francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca i predsjednika SAD Billa Clintona, koji su 28. maja, prema objavljenoj arhivi, na telefonskom sastanku formalizirali odluku da se "zaustavi korištenje NATO zračnih snaga za napade na Srbe u skorijoj budućnosti."

U istoj sedmici, kao novoimenovani ministar vanjskih poslova (moj prethodnik dr. Irfan Ljubijankić [op. prev.] je bio ubijen) sastao sam se sa tadašnjim holandskim minstrom odbrane Jorvisom Voorhoeverom u Parizu i on me izvijestio da je primio obavještajne podatke koji upućuju na to da Mladić planira i da je već poduzeo konkretne korake za napad na Srebrenicu. Potvrđeno je da ovi podaci dolaze od obavještajnih službi SAD, Velike Britanije i Francuske. Voorhoever i ja smo dijelili iste brige, te izvijestili UN i saveznike da bi Mladićev napad mogao, i najvjerovatnije i hoće, dovesti do masovnih ubistava, silovanja kao i progon stanovništva iz enklave. Voorhoever je izrazio svoje strahove na sastanku saveznika u Parizu. Međutim, njegova i moja nastojanja su u najmanju ruku bezobzirno izignorirana, uprkos Mladićevim izjavama koje su otkrivale njegove namjere i iskustava iz BiH i Hrvatske koja su praktično potvrđivala njegove riječi nakon ulaska vojnih i paravojnih formacija njegove vojske.

Prepušteni genocidu

Sa napredovanjem Mladićevih trupa i logistike prema zaštićenoj zoni UN-a, zašto nisu zračni napadi aktivirani? Pozivi iz zaštićene zone su bili zanemarivani. Holanđani su pozivali na zračne napade 5 ili 6 puta prije nego što je bilo prekasno (uključujući i noć prije velikog pokolja kada me Voorhoever nazvao i obavijestio o zahtjevima koje je uputio UN i njegovih očekivanja velikog napada NATO zračnih snaga). Međutim, zračni napadi na srpske položaje se nisu desili. Dok su Milošević i Mladić znali da se zračni napadi neće desiti, vlade Holadnije i BiH nisu imale bilo kakvu informaciju o tome. Da nismo bili izdani na najgori način mogli smo se bolje pripremiti da umanjimo ili u potpunosti izbjegnemo masovna ubistva i ogromna kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava.

Ključni učesnici su dugo tvrdili da se napad, a posebno genocid u Srebrenici nisu mogli predvidjeti. Ovakva izjava je u najmanju ruku izraz nesmotrenosti i jedna beskrupulozna laž. Krivica je svaljena na vrlo magloviti i nejasan pojam "međunarodne zajednice" ili na UN, NATO, a pitanje o tome ko je zaustavio NATO u djelovanju je izbjegavano. Međutim, je li postojao motiv za izdaju Srebrenice? Je li to bio "prikladan genocid" koji je udovoljavao Miloševićevim i Mladićevim željama za teritorijem kako bi pristali na novu "Američku inicijativu" za pregovore koja će rezultirati Dejtonskim sporazumom.

Prikladan genocid

Da li kao realan zahtjev ili samo kao izgovor, Milošević, Mladić i tadašnji vođa srpskih ultranacionalista u BiH Radovan Karadžić su tražili od predstavnika Kontaktne grupe uključujući SAD, Veliku Britaniju i Francusku, da tzv. istočne enklave uključujući Srebrenicu, Žepu i Goražde budu prepuštene njima, odnosno da budu u sastavu Republike Srpske. Kao tadašnji Ministar vanjskih poslova BiH bio sam pod stalnim pristiskom saveznika da se uključim u teritorijalnu i populacijsku preraspodjelu BiH. Ja sam to odbio (kao što vjerujem da su učinili i drugi viši bh zvaničnici). Nije to bila moja zemlja da je razmijenjujem. Nije odgovaralo mome karakteru da učestvujem u stvaranju etnički čistih dijelova BiH, niti su to vrijednosti kojima bi se ponosilo demokratsko društvo i država u nastanku. Nimalo ne sumnjam da su moje moji američki sugrađani dijelili iste vrijednosti i zasigurno ne bi pristali učestvovati u stvaranju novog aparthejda u srcu Evrope.

Savez sa "mafijom"

Ipak, izgleda da sam ja bio mnogo više Amerikanac od mnogih mojih američkih kolega. Dokazi sada upućuju na postojanje implicitnog ili čak i eksplicitnog plana, strategije popuštanja prema Srbima od strane Washingtona, Pariza i Londona kao i njihovih agenata na terenu generala Bernarda Janviera i Carla Bildta. Ne želeći da otkriju svoju politiku kroz napuštanje BiH, tajno su se dogovorili da srpskoj "mafiji" (kako ih je jedan zvaničnik vlade SAD nazvao) daju dovoljno plijena kako bi ih umilostili za pregovore i postizanje dogovora.

Richard Holbrooke je izjavio kako je dobio instrukcije da žrtvuje Srebrenicu, Goražde i Žepu u jednom intervjuu 10 godina nakon izdaje Srebrenicu i potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Iz objavljenih tajnih američkih dokumenata jasno se da zaključiti da je odluka Američke vlade o uskraćivanju zračne podrške bila ključna. Takva odluka "Vijeća direktora" je morala biti donesena od strane ljudi koje sam ja smatrao prijateljima i s kojima sam blisko surađivao na očuvanju ljudskih života, uspostave mira i pretpostavki za formiranje multietničkog društva kakvo je bilo i prije sukoba u BiH. Kate Martin, udovica Richarda Holbrooka, sada otkriva da je njen muž bio protiv odluke ukidanja zračne podrške, ali bez obzira da li je to uistinu bio njegov stav na kraju je Dejtonski sporazum usmjerio ka predavanju Srebrenice u ruke njenih ubica i legitimizirao politički šovinizam koji i danas progoni zemlju. Madeleine Albright i ja smo zajedno radili i dalje tvrdim da je to jedna od prvih osoba koja je u Savjetu sigurnost UN izložila zračne obavještajne snimke o razmjerama Mladićevog ubilačkog pohoda, nedugo nakon što je Srebrenica zauzeta. General Wes Clark je podsticao napredovanje Armije BiH kada se omjer snaga promijenio u korist BiH. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake i ja smo imali nekoliko iskrenih razgovora o predrasudama koje su igrale protiv "bosanskih muslimana". Predsjednik Clinton je na svoj jedinstven karizmatičan način intimizirao naš odnos oslovljavajući me sa "Ambasador Mo" i posvetio mi cijeli paragraf u svojoj knjizi Moj život, što je vrlo darežljivo i ljubazno od njega.

Izdan kao Amerikanac

Bez obzira na sve to, osjećam se izdanim zato što mene/nas niko nije obavijestio o ljudima prema kojima sam imao odgovornost, posebno stanovnicima Srebrenice koji su ostavljeni u nemilosti Mladićevih snaga. Čak i kada su Mladićeva zlodjela izašla na vidjelo, dijelom i zbog izvještaja ambasadorice Albright pred UN, nisu bili spremni priznati grešku. Kada je Milošević tražio Srebrenicu i Žepu i što mu je udovoljeno Dejtonskim sporazumom, Holbrooke je kazao pregovoračkom timu BiH da se moramo složiti ili ćemo biti optuženi za propast pregovora koje su predvodile Sjedinjene Države. Ja sam u Dejtonu dao ostavku zbog ovakve taktike i zbog toga što je genocid nagrađen a zemlja podijeljena i rastrgana. Dao sam ostavku zato što sam osjetio da su moje američke vrijednosti narušene. Srebrenica nije ništa manje značajna od Pearl Harbora ili 11. septembra, Bitke kod Bunker Hilla, Bitke za Alamo – da bude zaboravljena. I dvije decenije nakon genocida i moje ustrajne borbe da istina izađe na vidjelo, u javnosti ne postoji ni naznaka priznavanja ogromne greške počinjene od strane američkih i evropskih lidera.

Holanđani snose odgovornost za posljedice i njihovi sudovi su to i utvrdili, iako vrlo ograničeno. Sve ovo vrijeme oni trpe sramotu zbog ostavljanja Srebrenice. Nakon zločina njihova vlada je bila prisiljena na ostavku. Članovi mirovnih snaga su se suočili sa vojnim sudovima i sudovima časti i najmanje 10 njih je počinilo samoubistvo. UN je okrivljen za nesupjeh i postao je svojevrsni žrtveni jarac na kome su mnogi izbjegavali odgovornost. Dugoročno, UN je izgubio na ugledu i u svim novim krizama gdje bi mogle da djeluju izgledaju nemoćno. Šteta za NATO još uvijek nije potpuno jasna, ali svakako bi se i Holadnija trebala upitati o jačini saveza u kome se nalazi. Kakav je to savez ukoliko dvije ili tri članice mogu svaku odluku da ponište i djeluju po vlastitom nahođenju u ime svih ostalih?

Nije odgovornost samo na holandskom bataljonu, Holandiji i UN

Advokat koji zastupa holandski bataljon je zaključio kroz svoju istragu da postoje brojne stvari koje još uvijek nisu objavljene i koje su obavijene velom tajne. Stupio je u kontak sa mnom kako bismo zajedničkim snagama pokušali doći do istine. Advokat G.GJ. Knoops smatra da se njegovi klijenti drže odgovornim i za propuste drugih. Tijekom posljednih mjeseci "sigurne zone" Srebrenice tražili smo humanitarnu pomoć za stanovništvo enklave koja je lagano umirala. Holandski bataljon je bio izložen Mladićevom sistematsom napadanju. Nisu imali dovoljno resursa budući da im je Mladić namjerno uskratio hranu, medicinsku pomoć i gorivo. Srebreničani su bili u izuzetno lošem stanju zbog nepostojanja osnovnih uvjeta za normalan život, ali molbe za pomoć su ostale neodgovorene.

Ključni dijelovi dokumentacije još uvijek nisu objavljeni. Najzanimljive je da o dvije sedmice prije pada Sebrenice ne postoje bilo kakvi podaci. Knoops je tražio od svoje vlade da upute zahtjev Washingtonu za transparentnošću i otkrivanju dokumenata koji su još uvijek obavijeni velom tajne. Kao što sam već nekoliko puta ponovio smatram holandsku vlada najodgovornijom u smislu ne postavljanja pitanja glede izdaje Srebrenice kako bi na taj način razjasnili svoju krivicu.

Rječnik srebreničkog genocida: "Prešutna saglasnost", "saučesništvo" i "prikrivanje

Govoreći metaforama "žutog ili zelenog svjetla" je postalo bespotrebno budući da su dokazi vrlo jasni i moramo početi koristiti jasne pravne termine "prešutne saglasnosti" i/ili saučesništva". Svi ovi termini, pa i "nemarnost" imaju svoje pravne posljedice za sve uključene u izdaju Srebrenice i to mora biti praktično dokazano ukoliko želimo održati vjeru da NATO, UN, EU i SAD počivaju na vladavini prava. Iako je u ovom članku akcenat stavljen na Washington, ni London, Pariz i Brisel nisu oslobođeni od odgovornosti. Izbjegavanje odgovornosti i samopromocija napisana kao povijest predugo je bila bez ikakvog izazova. Međutim, još jedna riječ sada pripada u raspravu o prošlosti, "zataškavanje", koja ne bi trebala oblikovati zajedničku budućnost.

prijevod s engleskog:

Mahir Kevrić

The Huffington Post

8. juli, 2015.