Granice do koje ide ovakva metodologija najbolje ilustrira citat koji i za Mekku, Sveto mjesto islama, izjavljuje da je postala daru-l-kufr (mjesto kufra). “Mekka je nekada bila majka dijaru-l-islama (teritorija islama), najdraže mjesto Allahu, dž.w.a, daru-l-islam, ali onog momenta kada su je nadvladali i kada su počeli njom da vladaju propisi nevjerstva i kada su stanovnici njeni postali mušrici, Mekka je postala daru-l-kufr, tj. mušrici su uzeli daru-l-islam pa je postao daru-l-kufr” ističe autor koji u svojim stavovima otvoreno deklarira razlaz sa nekoliko najkonzervativnijih autoriteta poput Ibn Baza, Ibn Uthejmina i Albanija.[1] Savremeni jordanski učenjak Muhammed Nasiruddin El-Albani se u jednoj raspravi čak naziva novotarom stoljeća, velikim džahilom (neznalicom) i kafirom, jer je koncept tekfira diferencirao.[2] Nadalje se ne može biti neutralan po pitanju tekfira, tekfri se mora činiti čak i pod prisilom, tako da ne iskazivanje mržnje prema onome što je kufr takvog čini kafirom, stav je istog autora.[3]
Tehakum – prihvatanje suda mimo Allaha
Ovaj koncept je veoma prisutan i usko je povezan sa konceptom kufra u taguta i tekfira. Tehakum je prihvatanje arbitraže, rješavanja sporova, uređenja života i ljudskog društva uopće, mimo onog načina na koji je to objavljeno od strne Allaha, i naređeno od strane Poslanika. Ovaj princip, kojeg zagovornici ovog diskursa smatraju da izvodi iz islama, se argumentira kur’anskim ajetom koji određuje kvalifikaciju onih koji prihvate sud mimo onog što je Allah objavio, tj. oni koji tako postupe su kafiri (nevjernici). “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi kafiri (nevjernici). (Al-Maida, 44). U ovom kontekstu je i stav prema demokratiji: “Demokratija je sistem po kojem žive kafiri i u koji vjeruju i za koji umiru… Muslimani koji slijede i praktikuju vjerovanje ehli-s-sunneta ve-l-džema’ata ne prihvataju ovo i ne dozvoljavaju da kafiri budu nadmoćni nad njima. Ummet je uzdignut kao najbolji ummet koji je ikada kročio zemljom, i njemu je dat najveći stepen vladavvine i upravljanja društvenim odnosima – šerijat. Zato se mi žestoko suprostavljamo obmanama i prevarama ovih nacija i njihovog sramnog i poganog demokratskog sistema vladanja, jer vrhovna vlast pripada Allahu, Jedinome. Samo se Njemu pokoravamo u svemu što nam je propisao od zakona. Islam je jedini put koji će povratiti dostojanstvo muslimana i koji će donijeti prosperitet i napredak svih nas i na dunjaluku i ahiretu”, stoji u tekstu u kome se demokratija izjednačava sa terorizmom, nepotpisanog autora.[4] U kontekstu ovog u literaturi koja se može downloadovati sa ovih stranica poput knjige šejha Sulejmana ibn Nasira El-Ulwana “Zaista Allahova pobjeda je blizu” kao potvrda se navodi mišljenje ranog autoriteta islama Hafiza Ibn Kesira: “Ko god ostavi jasni šeri’at, koji je objavljen Muhammedu sinu Abdullahovom, pečatu vjerovjesnika, i obrati se za HUKM drugome mimo njega, od prijašnjih, derogiranih zakonodavstava, je kafir. Pa šta reći onda za one koji se za presudu obraćaju Jasiqu (knjiga propisa i zakonodavstva koji su koristili Tatari) stavljajući ga ispred šerijata?! Ko god tako postupi, postaje kafir, prema idžma’u (konsenzusu) muslimana.”[5] Tehakum, suđenje i parničenje, se u raspravama ističe kako ibadet, te se stoga tagutskim naziva svako suđenje i parničenje po zakonu mimo Allahovog.[6] Sve sumnje kako bi u suprotnom pravo bilo izgubljeno, kako se odnosi na one zbog kojih je ajet objavljen (historijski), kako je to mali širk, kako je dozvoljen ako se ne kosi sa šerijatom, kako postoje fetve nekih učenjaka da je to dozvoljeno, te kako danas ne postoji šerijatska vlast i radi se o prinudi – svi ovi slučajevi se sistematski pobijaju i odbacuju.[7]
Osnove vjere (‘Aslu-d-Din) – tumačenje riječi NEMA BOGA OSIM ALLAHA
Ovo je jedan veoma prisutan koncept na stranicama cyber prostora onih koji sebe smatraju pravim i istinskim sljedbenicima tewhida, muwehhidima i sl. Obično se u svim raspravama ističe kako “neznanje” o “istinskom značenju” riječi “La ilahe illellah” ustvari nema opravdanja. “Šehadet ‘La ilahe illellah’ se sastoji od NEGACIJE (La ilahe) i POTVRDE (illAllah). Negacija je odricanje, srcem, jezikom i djelom, od svih lažnih božanstava, koja je Allah nazvao u svojoj knjizi “taguti.” Što se tiče potvrde, ona je, nakon odricanja od taguta, usmjeravanje ibadeta (obožavanja) takođe srcem, jezikom i djelom, Allahu Jednom, Koji nema sudruga. To je ono na što upućuje šehadet ‘La ilahe illellah’ ili ‘niko nema pravo da mu se upućuje ‘ibadet, mimo Allaha,” objašnjenje je koje se nudi u knjizi “Osnova islama koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman.”[8] U drugim raspravama pratimo trend po kojem se NEGACIJA, odnosno nevjerovanje u taguta ističe u prvi plan. Kao najopasnije protivnike tewhida, sljedbenici ovog diskursa smatraju one koji budu radili po tewhidu ali ne znaju “ispravnu vrijednost, niti mrze one koji tewhid zapostave, niti ih proglašavaju nevjernicima.” U kontekstu ovog navodi se mišljenje Muhammeda b. Abdu-l-Wehhaba: “Osnova vjere islama i njegovi temelji predstavljaju dvoje: PRVI: Naređivanje obožavanje jedino Allaha, Koji nema sudruga, i podsticanje na to, prijateljevanje na toj osnovi i proglašavanje nevjernikom ko to ne učini. DRUGI: Upozoravanje od širka u obožavanju Allaha, pooštravanje stava po tom pitanju, neprijateljski odnos radi toga i proglašavanje nevjernikom onoga ko to učini.”[9] Dakle, ono što ova skupina zove temeljom vjere i po čemu sebe distancira od ostalih pripadnika islama jeste usko vezano za prethodne koncepte tekfira i nevjerovanja u taguta. Tako, kao što smo ranije napomenuli, a u čemu se ogleda veza između definiranja temelja vjere i kufra, je i mišljenje po kojem je kufr u taguta šart ispravnosti imana (vjerovanja) u Allaha i jedan ogroman, veliki, važan rukn (sastavni dio) vjerovanja u Allaha, tj. kojeg obuhvata rukn negacije. U ovom kontekstu navodi se “da svaka stvar ima osnovu. Kako neko ikako može biti musliman ako nije shvatio osnovu islama?” Citira se poznati hadis kojeg bilježi Buharija koji govori o pet stubova islama, a objašnjenje ovog hadisa je dato kroz drugi kojeg prenosi Muslim “da se u stvarnosti sprovede Allahova Jednoća” i druga predaja koju bilježi “da se Allah mora obožavati i da sve mimo Njega mora biti odbačeno.”[10]
Džihad
Kao i u prethodnim slučajevima i koncept džihada, ili borbe na Allahovom putu, usko je povezan sa ostalim glavnim polugama ovog diskursa. Na cyber prostoru ovih stranica obično se nalazi pododjeljak na kome su smješteni materijali i rasprave o džihadu. Rasprave o džihadu su u klasičnom islamskom mišljenju inače vođene u kontekstu podjele svijeta na daru-l-islam (područje islama) i daru-l-harb (područje rata). Džihad se kao posebna tema tretira u hadiskim zbirkama i njegovi propisi se posebno razmatraju u pravnim djelima. Ono što je indikativno kada se tematika džihada sagledava u materijalima prisutnim na stranicama na kojima se nudi ovakav diskurs jeste razvijajući i nedovoljno artikulirani jedinstveni stav po ovom pitanju, posebice ako se u obzir uzmu okolnosti u kojima se muslimani, odnosno “istinski sljedbenici tewhida” nalaze, odnosno, u kojim sredinama žive. U kontekstu povezanosti sa ostalim temeljima ovog diskursa su i stavovi “da’we Nedžda” i fetve u kojima se objašnjavaju stvari koje povlače džihad protiv njihovih počinioca. Jedan od autoriteta koji se svrstavaju u grupu “ulema Nedžda” ističe da onaj ko ne čini tekfir ili sumnja u kufr nema ispravan islam, sam je kafir i njegova krv i imetak postaju dozvoljenim. K tome, “obavezna je borba protiv takvih sve dok ne počnu tekfiriti mušrike, za što se navodi poznati hadis Poslanika: “Ko rekne nema boga osim Allaha, i zaniječe ono što se obožava mimo Allaha, zabranjen je (zaštičen) je njegov imetak i njegova krv.” Tako u ovom slučaju uviđamo obrnuti logički smjer dokazivanja: npr. ukoliko radi obrnuto, obrnute su i mjere. K tome, džihad koji se kod mainstream muslimanske uleme opravdava uglavnom u odbrambene svrhe, kod pripadnika ovog mišljenja naširoko se navode i argumenti o dozvoljenosti i obaveznosti ofanzivnog džihada. Veoma je interesantno sagledati stavove i način argumentiranja samoubilačkih akcija kod pripadnika ovog diskursa, a o tome ćemo opširnije govoriti u o argumentiranju stavova. Eklatantan primjer argumentacije tih djela jeste zadnji dio knjige šejha Sulejmana ibn Nasira El-Ulwana, osobe koja je zatvorena od strane saudijskih vlasti, a koji uz govor o džihadu i njegovoj obaveznosti navodi i argumente za opravdanost samoubilačkih akcija.[11] S druge pak strane, treba spomenuti da naglašavanje na stvarima prioritetnosti “ispravnog vjerovanja” i “shvatanja” “osnova vjere”, (tj. koncepta da’we – uspostavljanja ovog diskursa kod ljudi koji, iako nominalno muslimani, autori ovog diskursa takvima ne smatraju) kod nekih autora rasprava o kufru u taguta džihad potiskuje u drugi plan. S obzirom da se zemalje u kojima žive muslimani proglašavaju zemljama kufra, tako se i mogućnost “džihada” isključuje (npr. Bosna i Čečenija) jer “istinskog džihada” po mišljenju pripadnika ovog diskursa, nije moglo biti bez “ispravnog vjerovanja” i ispravnog shvatanja “osnova vjere.”[12] Također se odbacuju stavovi nekih muslimanskih učenjaka da je za džihad potrebno imati vođu, tj, da muslimani moraju imati halifu ili imama koji se slijedi. “Ovo je novotarija u vjeri i zastranjivanje od puta mu’mina (vjernika)”[13] Kao argument za ovakav stav navodi se historijski podatak o Ebu Basiru, mekanskom mladiću koji se odmetnuo i vodio individualni džihad.[14]
Neke fikhske rasprave
Rasprave iz oblasti fikha ili obredoslovlja su malobrojne i uglavnom su vezane za ona područja u kojima se sljedbenici ovog diskursa razlikuju od mainstream muslimanske zajednice. U tom pogledu nailazimo primjerice raspravu u kojoj se nude dokazi kako je isbal (spuštanje nogavica ispod članka) zabranjeno (haram).[15] U pogledu pokrivanja nailazimo na rasprave koje govore o obaveznosti nikaba, potpunog pokrivanja ženskog lica, kojeg autori ovog diskursa nazivaju “šerijatski hidžab.”[16] U pogledu islamskog propisa zekata, nailazimo na raspravu o onima koji odbijaju ovu islamsku dužnost kao otpadnicima od vjere. Inače u pogledu zekata, kojeg na balkanskim prostorima organizirano ubiru i distribuiraju Islamske zajednice za potrebe svojih vjersko-odgojnih aktivnosti i obrazovnih ustanova, na stranicama sljedbenika ovog diskursa nailazimo i na poziv “muwehhidima” da kroz svoju obavezu zekata, zekatu-l-fitra ili sadake pomognu porodice “braće” koja su uhapšena i borave u zatvoru u Beogradu, “a koje drže zatočenim, “taguti srpske države, nahuškani od strane (ne)islamske zajednice Sandžaka.”[17]
Misionarstvo i novotari (da’wa i ehlu-l-bid’ah)
Misionarstvo ili da’wa je sušti prioritet i moglo i u okviru ovog koncepta spada sve ono što se propagira na ovim stranicama, putem pisanih, video i audio materijala. U pogledu usmjerenja posebice se argumenti usmjeravaju na pobijanje sumnji i karakterizaciju onih koje nazivaju murdžije odnosno koncepta (irdža’a). Ukratko koncept irdža’a je vezan za shvaćanje grijeha (djela) i njegovog utjecaja na unutarnje stanje vjerovanja (imana). Upozoravajuće i diskvalificirajuće mišljenje u pogledu pripadnosti islamu ova skupina ima i prema sufijama i ši’ijama. O stavovima spram režima, posebice saudijskog koji se od svih najviše spominje, već je bilo riječi, sve ove skupine se podvode pod zajedničku kategoriju onih koji su skloni novotarijama.
Argumenti
Za sagledalavanje strukture i načina argumentiranja pojedinih stavova sljedbenika ovog diskursa uzeli smo kao praktični primjer jedne ili više rasprava u kojima se najbolje vide odlike, smjerovi i krajnji rezultati ovakvog ideološkog shvaćanja i tumačenja islama.[18] Dvije stvari posebice odlikuju materijale na koje se nailazi na ovim cyber prostorima: ekskluzivistički pristup i diskvalifikacijska metodologija. Sagledavanje argumenata koji se iznose na ovim stranicamma razmotrit ćemo korz klasičnu shemu koja se provlači kroz materijale zagovornika ovog diskursa.
I - Opće stanje muslimana
Kao prolog mnogim raspravama i materijalima navodi se “jadno” stanje muslimnana današnjice. “Zabluda, neuspjele reforme, ogrezlost u grijehu, razvrat, zastranjivanje u vjeri” sve su to za zagovornike ove metodologije znakovi i osobine džahilijjeta u kome muslimani žive. Kao razlog za takvo stanje navodi se i prisustvo modernih ideologija: nacionalizam, sekularizam, ateizam, te raširenost sufizma i ši’izma – što je stanje širka i prisustva iskrivljene vjere.
Da bi muslimani povratili svoju slavu, ugled i čast potrebno je vratiti se pravom, istinskom i neiskrivljenom islamu u njegovom potvrđenom obliku. Kada se pominje potvrđeni oblik onda autori aludiraju na islam rane generacije muslimana, reinterpretiran i reduciran u kontekstu diskursa sljedbenika ovog mišljenja. Argumenti stanja muslimanskog Ummeta se navode kao razlog potrebi vraćanja tewhidu (vjerovanju u Božije jedinstvo) i oslobađanju od širka i svega onog što širk sa sobom donosi, a jedna od najočitijih manifestacije odsustva tewhida, zaključuje se po količini i opsegu argumentacije koja se potom iznosi, jeste odsustvo vladanja po Allahovim zakonima.
II – Osnova vjere – tewhid
Nakon ontoloških argumenata o razlozima stvaranja svijeta i čovjekovog postojanja obično slijede kur’anski argumenti koji islam određuju jedinim ispravnim putem.[19] Pokoravanje naredbama Allaha i Njegovog Poslanika smatra se, kao i kod mainstream muslimana, osnovom vjere. Za primjetiti je, međutim, da se u određivanju sadržine, opsega i načina izvršenja ovih islamskih temelja dolazi do razilaženja sa mainstream muslimanskom zajednicom. Bolje kazano, ono što se u tumačenjima zagovornika ovog diskursa određuje prioritetom jeste diferencioni prostor gdje se ova skupina izdvaja od velike većine muslimana današnjice. Kao jedan od ključnih koncepata u diskursu ove skupine određuje se “vladanje po onome što je objavio Allah” sve ono što je u opreci sa ovim odbacuje se kao neispravno, kao vladanje po tagutu (argumentira se kur’anskim ajetom iz poglavlja En-Nisa, 60), a oni koji tako postupaju nazivaju se neiskrenim i “sljedbenicima šejtana”[20] Ovaj momenat je veoma važan jer predstavlja tačku diskvalifikacije i sva metodologija koja nastaje u ovom pravcu može se okarakterizirati kao disqualifying methodology – svi neistomišljenici sa ovim stavovima se odbacuju. O konceptu taguta i onome što on predstavlja najčešće se navodi 44. ajet poglavlja Al-Maida i on je veoma značajan u smislu shvatanja “osnova vjere” i tumačenja glavne izreke kojom osoba izražava svoju pripadnost islamu, tj. šehadeta. Po zagovornicima ove metodologije kufr u taguta dolazi prije vjerovanja u Allaha, pa se stoga njegovoj važnosti čak daje i prioritet što uveliko određuje stavove ove skupine. U kontekstu objašnjenja termina “tagut” navode se rani muslimanski autoriteti, a najčešći je stav Ibn Kajjima El-Dževzija.[21]
III – Način slijeđenja “Pravog puta”
Način slijeđenja “pravog puta” po mišljenju sljedbenika ovog diskursa je povratak tewhidu. U kontekstu razumijevanja tewhida nezaobilazno je naglašavanje tumačenja osnovne poluge islamskog vjerovanja – šehadeta. Klauzula “Nema boga osim Allaha” se dijeli na dva dijela, što nije strano klasičnim islamskim raspravama. Međutim kod pripadnika ovog mišljenja, prvi dio, odnosno NEGACIJA, jeste svojevrstan uslov za drugi dio AFIRMACIJU. U ovom smislu kao argument za NEGACIJU navodi se 256. ajet poglavlja Al-Baqara, u kojem se “kufr u taguta” spominje prije “imana u Allaha” kao uslov za vezivanje za najčvršću vezu (što se tumači kao islam, šerijat, prava vjera i dr.). Kao dodatna argumentacija, uz kur’anske ajete o “tagutu”, navode se obično hadisi poput hadisa iz Muslimove zbirke “Ko god kaže “La ilahe illellah” i zaniječe sve što se obožava mimo Allaha – njegov imetak i njegova krv postaju sveti, a obračun mu je pred Uzvišenim Allahom.”[22] Štetnost širka, borba protiv širka se dodatno objašnjavaju kroz kur’anske primjere o Božijim poslanicima, kao što je slučaj poslanika Ibrahima. Također se naglašava individualna borba protiv ovog koncepta i ne prezanje ni pred čim u ustrajavanju na ovome putu.[23]
[1] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transkript audio predavanja Ebu Muhammeda. www.kelimetulhaqq.net
[2] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (PDF download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 121.
[3] Ibid., str. 124.
[4] Vidi: http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=96969&pop-1&page=0&Itemid=57
[5] Sulejman ibn Nasir El-Ulwan, Zaista Allahova pobjeda je blizu, Et-Tibyan Publications, prijevod sa engleskog (pdf download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 25.
[6] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (pdf download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 56.
[7] Ibid, str. 56-61.
[8] Ibid, str. 22-23.
[9] Vidi: http: // www.imamitewhida.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=73&pop-1&page=0&Itemid=1
[10] Abu Hamzah al-Afghani, “Either Muslim or Mushrik: The Crushing Evidences Against the Abominable Bid’ah,” prijevod na engleski sa arapskog, septembar, 2008., str. 16-17. (Dostupno u PDF formatu na: www.risalatulanbiya.com )
[11] Vidi: Šejh Sulejman bin Nasir El-Ulwan, Allahova pomoć je zaista blizu, Plav, Sandžak, septembar, 2006. godine, str. 45-50. (pdf download knjige dostupan na www.kelimetulhaqq.net ).
[12] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda, str. 14-15. ( www.kelimetulhaqq.net )
[13] Vidi: Šejh Nasir bin Hamed El-Fahd, Može li biti džihada bez halife (imama)? http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=99&pop-1&page=0&Itemid=57
[14] Ibid. Nakon što je Poslanik, a.s., sklopio ugovor na Hudejbiji, a u sklopu kojeg je stajala i odredba o povratu eventualnih disidenata sa mekanske strane, Ebu Basir se pojavio kao novi konvertit i zatražio je od muslimana da spriječe njegovo vraćanje u Mekku. Nakon što je to Poslanik odbio učiniti, Ebu Basir se je ubio dva mušrika i pobjegao ka morskoj obali (Crveno more) odakle je autonomno djelovao i nezavisno vodio “džihad.”
[15] Vidi: Dokazi da je isbal haram, knjiga dostupna za download na www.kelimetulhaqq.net
[16] Ibid.
[17] Vidi: Obavjestenje, Zekatu-l-fitr, http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=195449&pop-1&page=0&Itemid=118
[18] As a pattern we used the booklet authored by shaikh Sulaiman bin Nasir al-Ulwan “Allah’s help is close indeed!” Its translation from Arabic into English is published by Et-Tibyan Publications, its download is available in Bosnian language at www.kelimetulhaqq.net
[19] Slijedeći ajeti su veoma prisutni kao argumenti: Qur’an 51:56; 3:64; 6:151-153; 16:36; 3:31.
[20] Ovo je je jedno rijetko mjesto gdje se koncept taguta tumači u klasičnom muslimanskom razumijevanju – kao “šejtan.” U drugim situacijama “tagut” ima značenje nasilnog vladara, onog koji donosi zakone mimo Allahovih i po njima sudi.
[21] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Allah’s help is close indeed!, published by Et-Tibyan Publications, Plav, Sanjak, September, 2006, p. 16. (The download is available in Bosnian language at www.kelimetulhaqq.net )
[22] Vidi: Ibid., p. 17.
[23] Kur’anski ajeti koji se navode kao argumenti: 60:4; 19:48,49; 18:16.
