digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Bosanski merhametluk: Ja ukopah čovjeka

Autor: Safet Brkić Januar 14, 2016 0

Džamije su mje-sta u kojima se vjernici obraćaju dragom Allahu, dž.š., u njima traže duševni smiraj, znanje i, normalno, mnoge odgovore na pitanja koja postavlja ovo čudno vrijeme.

Bio sam svjedok kada se mnogi u džamiji, koji su zavađeni do neslućenih razmjera pomire, kada se mnogo onih koji su u stvarnoj materijalnoj oskudici pomognu, kada se utješe i razgovore oni kojima je razgovor potreban... uglavnom, naše džamije služe svojoj svrsi i koliko god ih izgradili one će biti mjesta u kojima će se vjernici okupljati, obavljati namaz, jedni druge pomagati, jedni druge tješiti da brže i lakše prebrode teškoće u koje su zapali, u njima će se obrazovati i učiti o časnim propisima uzvišene vjere.

„Ja ukopah čovjeka“

u ovo poslijeratno vrijeme džemije su nam nažalost postala, između ostalog, i mjesta za prosjačenja i sakupljanja raznoraznih pomoći, koja u najvećem broju slučajeva završi u džepovima pojedinih mešetara i „menadžera“, a oni, kojima je stvarna pomoć potrebna od toga nemaju nikakvu, ili sasvim malu korist. Skoro svaki petak, poslije džume namaza neko traži pomoć. Skoro svaki put nude na uvid dokumentaciju koja je sumnjiva i zastarjela, a naš čovjek niti je gleda, niti je provjerava, on samo daje i pomaže jer je tako odgojen, to mu je u genima, a u najvećem broju slučajeva bude prevaren i izigran. Dobro se sjećam jedne priče o jednom našem bosanskom ali mu koji je sjedio sa džematlijama i kojemu je došao jedan lokalni mešetar i pijanica koga on nije poznavao i tražio pomoć da ukopa oca koji je navodno preselio na ahiret. Alim mu je dao svu sumu potrebnu za ukop oca, a kada je ovaj otišao prisutni su mu kazali o kome se radi i da će sve to što je dao završiti u prvoj birtiji. On je na to samo kratko kazao: „Ja ukopah čovjeka.“ Naš džematlija daje za ono što mu se traži, on ima iskren nijjet, mada zna da će u dosta sluča-jeva biti prevaren i izigran. Uostalom Bog zna svačije namjere.

Budući da sam kao imam dosta puta nasjeo na lažne priče pojedinaca, sada kada mi se neko pojavi ispred džamije i traži pomoć dobro provjerim ko je i odakle dolazi i po tome postupam. Onima koji su mi sumnjivi, a njih je veliki broj, čim spomenem policiju ili odobrenje od policije ili Medžlisa IZ odlaze i nikada se više ne vraćaju. Obično dolaze sa drugih područja i vrlo je teško utvrditi pravi identitet, a ovi gradačački mešetari prerušeni u raznorazne spodobe idu čak i do Sarajeva i onda se hvale da u udarnim danima kao što je petak sakupe i po pet- sto konvertibilnih maraka. A kada bismo im kojim slučajem ponudili bilo kakav posao da sami nešto rade i zarade, odbili bi izmišljajući hiljadu razloga. nedavno su jednog gradačačkog pijanicu, skitnicu i prosjaka, koji po čitav dan zaustavlja građane tražeći pomoć, općinski organi zaposlili, dali mu siguran posao u gradačačkom „Komunalcu“, krenuli da mu obezbijede solidne uslove za stanovanje, a on samo, nakon mjesec dana napušta posao i kreće po starom. To je očito unosnije i isplativije.

Narod posebno daje na kućnom pragu ili pred džamijom

najprivlačnija mjesta za prosjačenje su džamije. Vjernici su merhametli i najbolje razumiju tuđu ne- volju, a takvi su kada im se dođe i na kućni prag. Jedna nena, solidno obučena, koja me je izgledom podsjećala na moju rahmetli majku, skoro dvije godine mi je dolazila na kućna vrata tražeći pomoć, tvrdeći da nema od čega da živi, da nema nikoga svoga ko bi joj pomogao. Svaki put sam je sa svojom suprugom opskrbio i namirnicama i novcem, halal joj bilo, ali kada bih je upitao odakle je, davala je ne- određene odgovore. Kada sam sa nekim svojim prijateljima potražio odgovor o kome se radi ustanovili smo da nena na području susjedne općine ima dva sina i kćerku koji posjeduju više nego solidna imanja, a majku su „zaposlili“ da im uvećava kapital, jer sve što sabere daje njima. najviše mi smeta što niko i ne pokušava da ove pojave spriječi, da se pojedinci dobro provjere odakle dolaze i zašto sakupljaju. Pred pojedinim gradačačkim džamijama svaki dan neko stoji i traži pomoć. I pomoći treba one kojima je pomoć zaista potrebna, ali one koji nisu za pomoći treba osujeti- ti da nikoga ne maltretiraju i ne uznemiravaju, da ne koriste dobrotu ovoga naroda koji je spreman pomoći i svakome izaći ususret, ali ne voli da mu neko podvaljuje, da ga obmanjuje i da se poigrava sa njim. A to se može sa samo jednim pozivom policije koja je dužna da suzbija ovakve pojave i da suzbija i ovu vrstu kriminala. Oni to hoće i mogu, bar je to u mom slučaju.

Otvorenja novosagrađenih džamija, pored toga što su nam u većini slučajeva postala vašarišta, mjesta na kojima se trguje i u nekim slučajevima šenluči, postala su i mjesta na kojima se okupljaju raznorazne skit- nice, prosjaci i pijanice, koji koristeći dobrotu našeg naroda i njegov merhamet dobro prosperiraju i u masi koja obično bude na otvorenjima naših džamija, „zarade“ po nekoliko prosječnih ličnih dohodaka, za ko- je se običan svijet treba dobro namučiti i oznojiti. Prije nekih sedam – osam godina na raskrsnici u Brčkom, dok sam čekao da se upali zeleno svjetlo vidim momka koji prosi, inva- lid je bez ijedne ruke, koji oko pojasa ima inprovizovanu kasu u koju se mo- že ubaciti sadaka. Daju svi. Normalno, dao sam i ja, ali istog momka u istoj godini viđam još nekoliko puta. U Doboju ponovo na raskrsnici i isti momak traži pomoć i opet daju svi koji tu zastanu. Samo mjesec ili dva krenuo sam na otvorenje novosagrađene džamije u džematu Modra kod Sanskog Mosta. Ista osoba na prijedorskoj raskrsnici. Su-tradan sam boravio u džematu Modra, koji je smješten na obroncima Grmeča i koga su četnici u posljednjoj agresiji srušili do temelja. Tamo sam nekada, kao učenik Gazine medrese obavljao dvije godine zaredom ramazansku i ferijalnu praksu. Valjda sam ostavio lijep utisak pa me nisu zaboravili ni nakon tridesetak godina. Na počasnoj bini sam uz predstavnike IZ sjedio sa mojim dragim generacijskim kolegama dr. Fuadom ef. Sedićem, koji je jedno vrijeme u pomenutom džematu radio kao imam, i Hikmetom ef. Kaltakom. Sa bine sam primijetio istog momka koji traži sadaku od prisutnih. Sišao sam i potražio redare za održavanje reda i upozorio ih na njega. Kada su mu zatražili lične dokumente nije ih imao, ali im je kazao da on sakuplja priloge da nabavi proteze koje bi mu mijenjale ruke i da mu je ime Asan. Asan bez onoga „H“ je došao iz manjeg genocidnog entiteta i samo dragi Bog zna za koje svrhe on sakuplja priloge od našeg napaćenog naroda. Ne sumnjam da ovome momku treba pomoći, ali isto tako ne sumnjam da na njegovoj nevolji profitiraju drugi i da on od toga ima najmanju korist. Isti momak i na isti način pojavio se na otvorenju novosagrađene džamije u Odžaku koju su četnici u ratu potpuno srušili. I naš narod ponovo daje, ne pita ni kome ni gdje ide njegova sadaka. Prije samo nekoliko pe- taka, pred džumu namaz u džamiju mi ulazi momak koji može „volu rep iščupati“ i traži pomoć. Rekao mi je da je iz jednog ne- muslimanskog sela u blizini Gradačca, kuka, moli da mu se pomogne, mada ničim ne izgleda da mu je pomoć potrebna niti posjeduje bilo kakvu dokumentaciju. Uputio sam ga na fin način da potraži odobrenje od Policije i Medžlisa IZ. Bez riječi je napustio džamiju i otišao, ali je zato hodao od kuće do kuće po mom džematu i prema mojim sazna-njima dobro profitirao. Naš narod daje posebno kada mu se dođe na kućni prag ili pred džamiju. Možda je i ovom anonimusu potrebna pomoć, ali mora postojati i drugačiji način kako da se do nje dođe.
Postalo nam je normalno da Romi prose i traže pomoć i u dosta slučajeva njima je pomoć zaista i potrebna. Jedno romsko na- selje prije rata pripadalo je mom džematu i dobro sam upoznat u njihove stvar- ne potrebe, ali isto tako do-bro znam da veći dio ono- ga što sakupe preko dana, naveče proćerdaju i popi-ju. Oni se moraju socijalizirati, zakonskim mjerama prisiliti da se školuju i upošljavati ih. I čini mi se da su oni najmanji problem, jer na njima je samo veli- ka vika, a „lisice meso po- jedoše“. nedavno sam čuo priču jednog bivšeg gradačačkog policajca koji je bio svjedok privođenja i ispitivanja jednog prerušenog prosjaka, koji je, kada su ga „pritisli“, kazao da je ma- gistar ekonomije, da dola- zi iz Beograda, da za samo jedan mjesec „zaradi“ proseći po Bosni nekoliko magistarskih plaća i da mu je prosjačenje mnogo unosnije i korisnije od bilo kakvog posla. Brzom provjerom su ustanovili da govori istinu. Treba pomoći svakoga kome je pomoć potrebna, ali dosta onih koji pomoć traže, posebno proseći pred našim džamijama i obilazeći od kuće do kuće po našim džematima, koristeći dobrotu našega naroda, pretvorili su to u unosan biznis bez stvarne potrebe i opravdanja. Da li sam u pravu prosudite sami.

 

 

Povezani članci (po oznakama)

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine