Zato je jasno da živimo u fragmentiranom vremenu i događajima- fragmentima u njemu. Ogroman broj informacija samo naizgled  ispunjava funkciju informiranosti ljudi i formira  iluziju dostupnosti informacija „za sve“. I dok je u ranijem vremenu „ozbiljna“ informacija, pa i ona najvišeg državnog i međunarodnog nivoa, bila uglavnom rezervirana za jedan broj odabranih ljudi, početak XXI stoljeća kao da nagovještava otvaranje prave Pandorine kutije otvorenosti svega i otvorenosti rasprava o svemu. Internet je velika blagodat, ali kao i sve blagodati i ona je sve više predmet zloupotrebe, kao uostalom i sve velike stvari: željezo, točak, ugalj, nafta, atomska energija, mogućnost letenja, ronjenja, odlaska u svemir.... To ljudsko prokletstvo jeste povezano sa željom za dominacijom koja se kao socijalizirajući elemenat posebno nameće u društvo „sposobnih“, „jakih“, „prodornih“, onih „koji napreduju“, onih koji mogu imati „sve što požele“, onih „od kojih počinje svijet“... I da ne nabrajamo više brojne propagandne ikone savremenog svijeta. Većina od njih ide u dvije krajnosti: jedna je idnividualizam i njegovo uzdizanje koje se pretvara u banaliziranje, pa i u svoju suprotnost. Druga krajnost je kolektivni identitet, a on se od do juče nedodirljivog nacionalnog i etničkog sve više pomjera ka religijskom, odnosno (ne) civilizacijskom podvajanju.  Dualitet ili čak mutilateralnost posmatranja svijeta se odražava na prijenos ili transfer društvenih (poželjnih) vrijednosti na one koji tek dolaze kao potencijalni akteri na svjetsku pozornicu glume i glumatanja. Oni koji dolaze nisu ništa i nizašto krivi, ali u „paketu“ softverske životne podrške dobivaju razne utjecaje, razne roditeljske, društvene, vršnjačke i svjetske frustracije, odnosno brojne  iluzije i dominirajuće vrjednote i vrijednosti „civilizacije“ i njenih „trendova“. Najčešće je taj cijeli sklop raznih sadržaja i mjesta. To može biti i vješto sakriveno ili otvoreno, ali  i tabuizirano nasilje, ali i otvoreni nacionalizam i širenja mržnje prema „drugom“ bez ograda tamo gdje ne bi smjelo nikako-  u porodici, dominirajućih i najpopularnijih crtanih filmova, TV serija, video i kompjuterskih igrica povezan sa jednim zajedničkim nazivnikom koji se popularno zove nasilje. Savremeni čovjek koji živi u iluziji da je „dokinuo“ naučnim progresom sve zablude prošlosti, kao da se nađe začuđen pred provalama čistog zla i istinitog horora koje popunjava preko 50 posto informativnih sadržaja u čisto povezanom obliku sa nasiljem: ratovi, ubistva, terostički akti, pljačkaši, hapšenja, saobraćajne i druge nesreće, te realitičnost njihovog prikazivanja i ostatak posredno opet povezan sa nasiljem, ili potencijalnim nasiljem: sport, kultura, privreda sa borbom i zakulisanim igram, a i sa prijetnjom, mafijom, podmićivanjem i nasiljem, politički sastanci na kojima i kada dominiraju „mirovna pitanja“ jasno je da mirotvorci nisu samo „onako“ nego zbog konkretnog rata i pregrupisavanje snaga za nove ratove...

Sukob precinjenosti i potcijenjenosti

Daleko od toga da je nasilje nestalo zato što su donesene brojne deklaracije, konvencije, protokoli, mirovni ugovori, zakoni, ustavi- čega ne manjka u „našoj“ civilizaciji koja ima tendenciju da sve regulira, da o svemu diskutuje i da samim tim misli da je vrijeme „divljaka“, „primitivaca“ (koji su činili zlo) i drugih nestalo i da činjenica da su usvojeni „standardi“ opće uljudnosti nisu i inaugurirali tu uljudnost. Nisu je učinili zbiljom zbog činjenice da je bešćutnost savremene civlizacije na patnje (uzdah i suzu djeteta, majke, prevarenog, ojađenog, opljačkanog i robovski iskorištenog čovjeka) došla do nivoa kada je dovoljno samo sa te informacije prebaciti se na novi TV kanal, novu web stranicu ili jednostavno okrenuti glavu. Formiranje lažne slike u kojoj „nema nerješivih problema“ jeste politički slogan osvajanja vlasti.  Kako se to među filozofima može pročitati- nepravdu i zlo često predstavljamo kao planinu i mislimo da smo u boljem položaju ako smo se popeli na njen vrh. Naravno, mi i dalje ne razumijemo suštinu zla, njegovu filozofiju i,  uglavnom, imamo čitav set opravdanja za vlastite postupke ako neko slučajno i naše ponašanje protumači kao doprinos zlu i nepravdi. Od srdžbe o kojoj govori Peter Sloterdijk, pa preko timosa iz antičkih vremena, odnosno želje za priznanjem kod Hegela i čak preko te teze proglašavanjem kraja historije iz čuvenog eseja Frencisa Fukuyame.

Naravno tu je i psihoanaliza Sigmuda Freuda, solidarnost, reciprocitet, funkcionalizam, a sve u želji da se objasni čovjek i njegovo djelovanje u zajednici od koje očekuje priznavanje vlastitog individualiteta i vrijednosti koje nosi. Ako je jasno da su u svijetu odraslih vlastite vrijednosti pojedinca od njega samog uglavnom precijenjene, a prema mišljenju tog istog pojedinca- odgovor okoline uglavnom te vrijednosti potcjenjuje, onda ne možemo da ne izvučemo logički zaključak- ako se upravo te vrijednosti kroz socijalizaciju djece bilo u porodici (a u njoj primarno) ili u drugim mejstima socijalizacije prenose kao „uvjet preživljavanja“ u džungli života, onda nećemo morati ići daleko i u svijetu mladih, bilo uopće mladoj generaciji, ili vršnjacima, ne pronaći isti taj obrazac. On ima nešto modificirani scenski izgled, prati druge modne trendove, ima i specifični govor, ali je često mnogo otvoreniji u svom ispoljavanju u tom svijetu „čekaonice za biti stariji“. Invidualizam koji se kod mladih razvija kao primarna odrednica u postpucima unutar generacije ili među vršnjacima često se ispoljava u postupcima (uključujući i one negativne), a posljedice onda objašnjavaju stariji i iz vizure žrtve ili optuženih pokušavaju da objasne navodne nove trendove. Sa ne malim dozama  čuđenja - čega inače ne nedostaje) tretiraju se konkretni slučajevi, postave statusi na društvenim mrežama, često se „oplete“ po vlasti, psovačkim manirima skriveni u hladovini odabranog nadimka (nickname) i kao što je fragmentarno počelo tako se fragmentarno i završi.

Sasvim sigurno je pogrješno to posmatrati kao neki savremeni „pelcer“, a ovdje ako takvo što (pelcer) može i postojati to je isključivo tehnološke komunikacijske mogućnosti novog globalnog svijeta. I još od prve ljudske zajednice („sinova Ademovih“) postoji i nasilje kao oblik dominacije, izraz frustracije, ljubomore, opsjene posjedovanja, želje za moći i vlašću kao dominirajućim oblikom- postoji. Radi se o širokoj temi o kojoj se ne vode suštinske rasprave, nego smo mi u našem dobu XX i XXI stoljeća pronašli mnoge inovacije u razvoju brojnih društvenih nauka (psihologije, sociologije, antropologije, pedagogije...) da objasnimo na „racionalan način“ mnogo toga, a da ne zadiremo u osnove ljudske zajednice/zajednica, odnosno u ono u šta se ona pretvorila kao „globalno selo“.

Nasilje , u njegovim raznim oblicima, postoji kao ljudski pratilac „oduvijek“. Nekako se s kraja 2015. godine  i s početka 2016. godine dva, samo naizgled odvojena slučaja, u kojima su žrtve bile maloljetne osobe, dva dječaka, opomenuli su nas da živimo u  svijetu nasilja mi njegovi savremenici koji volimo da se busamo u prsa da smo kategorično i svim sredstvima- protiv nasilja. Dva dječaka, jedan trogodišnji iz Sirije i jedan petaestogodišnji iz Bosne i Hercegovine imaju i svoja imena i imali su ono što je najdragocjenije što imamo na planeti Zemlji: život. Da li u savremenom svijetu taj život zaista i jeste najdragocjenija stvar? Sa velikom sigurnošću možemo reći da su više cijenjeni omeđena imanja, dragocjenosti koje držimo u sefovima i koje svojim sjajem ne mogu ni nahraniti gladnog ni napojiti žednog, više su vrijedni izgled, stajling, markirana odjeća i status od ljepote odrastanja onih koji i jesu jedina budućnost čovječanstva. Nisu to nikakvi ovalni i drugi uredi i stolovi staraca, nego oni koji dolaze i kojima u amanet treba da predamo iskrenu ljubav, a ne torbake naših propalih karijera, naših nedosanjanih snova filmskih, muzičkih, sportskih ili reality (farmerskih) „zvijezda“, života bez rada i patnje („nećeš se ti meni patiti kao i ja“) i žrtvujemo njihove živote vodeći svoje ratove, šaljući svoje plaćenike koje trebaju da njih  nauče da je najbolja stvar na planeti kvalitetno se- digunuti u vazduh, a te dječake i djevojčice sa velikim gladnim očima koje nije dotaklo nikavo znanje i svjetlo koje ono nosi i guramo ih u mrak i mraku ih prepuštamo... I još im govorimo, kada ih kao djecu regrutujemo i drilujemo da to rade u ime Uzvišenosti?!  Pa kako očekujemo da će ovaj svijet biti bolji, topliji, ljudskiji, ako ih učimo, mi već obnevidjeli od mržnje spram sebe i svojih neostvarenih ambicija i prenoseći to prema drugim, prema pitomini koja smeta, prema znanju, prema osmijehu.

Vratimo osmijehe na lica naše djece i na naše ulice

Vratimo na lica djece osmijehe, učimo ih lijepim riječima, jer sve manje možete čuti lijepe riječi u javnom prijevozu, na ulici, u kafiću, ali i na fakultetima i školskim hodnicima. Razaznaju se nepovezane psovke, neartikulisani glasovi. Većinu  psovki su naučili od nas jer smo mi jezik pretvorili u psovku kojom sastavljamo rečenice, a onda se razbacujemo da je važno kako nam se jezik zove i „ginemo,“ opet uz psovke, za „odbranu“ jezika. Mali trogodišnji Sirijac i njegove malehne patikice, baš kao i dječak iz Sarajeva ostali su, barem na trenutak, u onoj, makar i kroz taj čin i  istraživanje razloga njihovog naprasnog odlaska sa ovog svijeta- i jedan i drugi praćeni kroz svoje kratke živote svakovrsnim nasiljem ovog našeg nasilnog svijeta, ostali u onoj ljepšoj strani ljudskosti koje se tiče i važna im je njihova tragedija. Ta vrsta ljudskosti postoji i to je ohrabrenje, ali je potreban korak dalje. I više koraka dalje. Potrebno je raditi na uređenju društvenih okolnosti koje omogućavaju i rat i nasilje koje on nosi, izbjegličke krize, ali i vršnjačko i svako drugo nasilje. Morat ćemo se zapitati  kako ćemo stati na Sudnjem danu kada će pitati i ubijena djevojčica i dječak, kada ćemo pitani zašto nismo čuvali najdragocjenije što nam je dato: ljudski život i izgradnju zdravog, i fizički i psihički, tog bića koje dočekujemo kao najveću radost, a olahko ga prepuštamo pogibeljnostima u kojima se pojavljujemo svi kao krivci i kao žrtve. Umjesto ove uobičajne podjele na žrtve i krivce u (konačno potrebnom) razgovoru sa samim sobom moramo postaviti i sudbonosna pitanja o vlastitoj krivici za Siriju, za Denisa, Aleksu, Mahira... Za činjenicu da na ovom svijetu premijer jedne vlade odobrava da useljenici mogu uću u kuću koju je izgradila druga porodica koja pripada „drugim“ , istjerati domaćina, njegovu djecu, ženu, majku, a ako se bude suprotstavljao mogu ih pobiti, pozvati policiju da ih zaštiti u njihovoj nakani protjerivanja. O čemu, to mi kao savremenici „liberalne demokratije“ i „kraja historije“, pričamo, kada nismo u stanju da se dogovorimo da nesumnjivo jedno od najsvetijih mjesta na planeti Zemlji Jerusalem može i mora biti baština čovječanstva i da se kao takav čuva, a ne da na upravo tom teritoriju traje najveći progon nakon Drugog svjetskog rata i logorski uvjeti života i da nema dana kada nije neko dijete ili cijele porodice ubijene, ranjene ili osakaćene. Ako svijet ne gledamo kao cjelinu možemo pomisliti da nismo „zaraženi svijetom“, da smo neko ostrvo koje „civilizacija“ nije posjetila. Nažalost, mi u Bosni i Hercegovini smo svjedočili „civilizaciju“ u nekoliko slučajeva pokušaja potpunog razaranja i uništavanja. I tim više moramo postati osjetljivi  i razvijati ljubav i pažnju prema svim onim s kojima se surećemo, idemo u školu, igramo se, spavamo i jedemo zajedno, ili nam se nalaze u komšiluku. Nemojmo od vjere, od države, od planete, uzimati samo ono što nama odgovara i zadovoljava naše (neograničene) želje, a za ostalo- ima, valjda, neko ko je plaćen za to. Sa ovakvim ponašnjem samo možemo plaćati još veću cijenu i znati da je to sve autodestrukcija i prijetnja uništenjem, ali kao što reče sarajevski profesor Jusuf Žiga- mi smo prva generacija Zemlje koja tačno i naučno zna da uglavnom sve pogrješno radi, ali i dalje i uporno- to sve isto radi i „mudro“ objašnjava- kako to što radi - ne valja!