-Vrijednost ovih historijskih važnih dokumenata nije  bila uočena ranije. Potpuno su ostali u sjeni vakufnama kojima je uvijek prethodio testament, tj. vasijjet-oporuka ili vasijjetnama. Vasijjet-oporuka ima legalitet u Kur’anu i časnom hadisu Muhammeda a. s. Vasijjetnama koju definiram kao specifičan i autentičan bosanski dokument nastao na osmanskom jeziku jeste, ustvari, dokument  koji  sadrži oporuke za jednokratnu namjenu koje se tiču situacije oko oporučiteljeve smrti. Nas je termin vasijjetnama, uglavnom, asocirao na oporuku-vasijjet koji je imao trajnu namjenu  i kojim su materijalna dobra oporučivana bilo oporučiteljevim nasljednicima bilo za potrebe vakufa. Najstarija nama poznata vasijjetnama, koja pored oporuke za trajnu namjenu vakufljenja sadrži i određene stavke vezane za ukop oporučitelja, te za dobročinstvene poklone namijenjene za davanje povodom nečije smrti, jeste vasijjetnama Kemal-bega, Gazi Husrev-begovog vojvode i osnivača Kemal-begove  medrese. Datirana je 1538. godine. 

Ko su bili oporučitelji?  

-Inicijatori ovih testamenata bili su u prvom redu visoki državni službenici. Oni su uveli tu praksu po kojoj su, u jedan poseban dokument, izdvojeni osnovni vjerski propisi oko postupanja sa osobom na samrti kao i pravila oko ukopa umrle osobe. Mi možemo govoriti o pitanju ovih osobenih bosanskih vasijjetnama  samo na osnovu sačuvanih dokumenata,  a najstariji poznati sačuvani dokument ove vrste koji sam definirala kao prvu tipičnu bosansku vasijjetnamu jeste vasijjetnama sarajevskog mutesellima Derviš-bega Džennetića datirana 1782. godine, a koja sadrži samo oporuke vezane za jednokratnu namjenu oko oporučiteljeve smrti i ukopa. Poznata je i vasijjetnama kojom je, kasnije, i Ali-paša Rizvanbegović,  također 1838. godine, sačinio kao poseban dokument vasijjetnamu za postupanje i proceduru  oko ukopa umrle osobe, a kao poseban dokument je sastavio vasijjet-oporuku određenu za trajnu namjenu vakufljenja. 

Koliko su te vasijjetname bile rasprostranjene?

-Na osnovu uvida u stotinjak vasijjetnama, od toga devedesetak iz Gazi Husrev-begove biblioteke, te na osnovu onih koje se čuvaju u Arhivu grada Sarajeva i u Bošnjačkom institutu, analizirala sam vasijjetname i napravila izbor za ovu izložbu. To je veliki broj koji ukazuje na to da je upotreba vasijjetnama bila veoma raširena. Najveći broj ovih dokumenata sigurno nije sačuvan, a mnoge se nalaze još uvijek u nečijim privatnim kolekcijama. Neke se nalaze u drugim arhivima, muzejima, bibliotekama, i to ne samo u Sarajevu. Uočava se da su bile rasprostranjene među gradskom elitom u svim bosanskim gradovima/šeherima i kasabama.  Mogu se uočiti tri tipa vasijjetnama po načinu na koji su ispisivane, kao i po iznosima oporučenog novca za navedenu jednokratnu namjenu. To su: vasijjetname bogatih oporučitelja, vasijjetname srednjeg sloja gradskog stanovništva i skromne narodne vasijjetname koje su iznosile najmanje oko 100 groša, a odnosile su se samo na osnovne potrebe oko samog ukopa, te nisu imale nikakvih dodatnih troškova.  Ovdje bih, na osnovu podataka koji su mi bili dostupni, te na osnovu regesti vasijjetnama koje sam ranije sačinila,  navela neka mjesta i neka prezimena oporučitelja, na osnovu čega ćete moći steći predstavu o raširenosti upotrebe ovih vasijjetnama kao i o prezimenima porodica iz kojih dolaze navedeni oporučitelji. Vasijjetname donose i podatke o osobama iz oporučiteljevog okruženja koje su za njeg bile bitne, bilo kao bliska rodbina bilo kao prijatelji. Te osobe su ubilježene kao svjedoci ili kao izvršioci oporuke/vasi-muhtar i nadziratelj izvršenja oporuke/nazir.  Na osnovu ovih podataka može se steći slika o raširenosti vasijjetnama kao i o porodicama u kojim se praktikovalo sastavljanje vasijjetnama. 

Vasijjetname nam putem želja oporučitelja  osvjetljavaju način provođenja vjerskih propisa. O kakvim se tu potrebama radi i zbog čega je to provođeno putem ovih dokumenata? I kakva je praksa ovim putem uspostavljana?

-Putem vasijjetnama je, kao što se može vidjeti na osnovu spiska oporučenih stavki za opremanje umrle osobe, provođen u praksu osnovni način opremanja mejjita u skladu sa važećim vjerskim islamskim propisima. Ta praksa je, putem opširnih vasijjetnama kao i putem kratkih oporuka,  jednako provođena i u malim seoskim džematima sa džamijama kao što je provođena i u gradskim sredinama. Ovdje treba istaći da se posredstvom ovih dokumenata uspostavila, prije svega u Sarajevu, među imućnim gradskim stanovništvom i praksa učenja tevhida na dan ukopa, na sedminu, četeresnicu, pola godine i godinu. 

A zašto je uopšte bilo potrebno sastavljati ovakav jedan dokument  i  oporučivati novac za potrebe navedene u spisku svake vasijjetname?

-Takva je bila praksa. Očito nije bilo Bakija i sličnih pogrebnih društava, niti posebno zasnovane institucionalne brige koja je tek kasnije u 20. stoljeću kao takva organizovana po osnovu godišnje plaćane članarine ili uplate prilikom smrti. Ukop je obavljan, po osnovu oporučenog iznosa novca za ukop i prema oporučiteljevom izboru poznatih osoba koje su uobičajeno obavljale opremanje mejjita u okviru jednog džemata. Tu se navode iznosi davanja za onog ko kopa kabur, ko gasuli, donosi vodu, sipa vodu ko zikir čini, ko uči određene sure po želji oporučitelja. Analizom spiskova može se uočiti  da su oporučitelji detaljno navodili  kroz ove spiskove  proceduru po kojoj su željeli biti opremani u slučaju smrti.  Mnoge su stavke tog opremanja istovjetne kao nužne i neophodne u navedenoj proceduri kao što je npr. gasuljenje i stavljanje u ćefine, a  mnoge su iskazane kao posebne želje  oporučitelja koje su ovisile o mogućnostima oporučitelja.  Ono što je specifičnost vasijjetnama imućnih oporučitelja jesu oporuke za dobročinstvena davanja za jednokratnu namjenu oko oporučiteljeve smrti. I to je ovisilio o izboru oporučitelja. Neki su preferirali npr. davanje sadake  Ciganima i drugoj fukari koja je prisustvovala,  negdje sa strane, njihovoj dženazi.  Drugi su veće iznose novca oporučivali za  troškove tevhida i za spremanje hrane  za osobe koje su prisustvovale tevhidima.  Mnogi su oporučivali veće iznose za one koji budu učili Kur’an  na njihovom mezaru, zatim za jednu ili više hatmi, a izabirali su i posebne sure koje su željeli da budu proučene u navedenoj prilici. Posebno je zanimljiva uobičajena formulacija  navođena u stavci  za sadaku fukari, a  „radi odbijanja strahota kabura do sedmog dana“.  Znači, akcenat je bio na dobročinstvenim poklonima koje je trebalo podijeliti nekome, a prije svega, siromašnim pobožnim osobama. Uočava se da su u tu svrhu, pored oporučivanja novca, žene nekada znale oporučivati i svoj nakit, svoju odjeću,  pa čak i svoju kuću i slično.  U posebne oporuke spada i oporuka Derviš-bega Dženetića da se njemu, u momentu smrti, ne puštaju žena i djeca nego da budu prisutni samo njegovi prijatelji  „dobra braća koja čine ehl-i sunnet ve-l-džemaat“ kao i neki dobri alimi. Uočava se da su najveći iznosi novca oporučivani za nadomirivanje propuštenih vjerskih dužnosti i za iskupljivanje od grješnih djela.

Cijeli intervju u Preporodu od 1. februara