“U vrijeme moga djetinstva i mladosti, ramazanska atmosfera je sve obuhvatala: kuću, džemat, ponašanje ljudi, čak se u avliji, u prirodi i svemu vidjelo da je nešto drugačije, bolje... Nemuslimani nisu javno jeli i pili ni pušili. To se doživljavalo, a nije se govorilo. Sjećam se svog prvog posta. Bio sam s amidžama na pijaci. Kada sam izgladnio i ižednio pobjegao sam kući i majci Fatimi, rahmet joj veliki, rekao: Daj mi da jedem ili ću umrijeti. Ona mi ne dade, već reče: Još malo sačekaj, sad će ti dedo učiti za iftar. Džaba bi moja prijetnja da ću umrijeti. Moja supruga je rodila u ramazanu, u vrijeme teravije, ali se prvo iftarila vodom kad sam zaučio ezan za iftar, a ne prije. Nije htjela prekinuti post uprkos mom nagovaranju. Danas se muslimani boje ramazana. Bore se sa visokim tlakom, viškom kilograma na sebi, ali im žao da u ime Allaha ogladne! Priča o želji za ramazanom je ponekada fraza, kurtoazija, radi reda. Svi se boje gladovanja, žeđi, sustezanja… Tako nije prije bilo. I najveći pijanica je znao da se mora uz ramazan osloboditi šiše i rakije, pa ići na teraviju i postiti. Iako je jedva čekao Bajram da se napije, svetost ramazana i njemu je bila važna.

Žene muslimanke i dalje, makar postile, oblače se svakako da bi bile primijećene. Muškarci žale za kahvom i cigaretama, ali se na sve strane okreću za ženama, mada su svjesni da im to ugrožava post. Bereket se gubi i bogobojaznost. Kvalitet posta  je na silaznoj putanji. Jedan mi poznanik i prijatelj kaže da mu je neka rodica rekla: Ne znam ko je izmislio ovaj ramazan kad je dan najduži i radi se? A, druga stara žena mu jadikuje: Ko će od gladi i zeđi izdurati u ovome ramazanu?

Prošle godine dvije djevojčice, od 8 i 9 godina kojima sam učio dovu kad su se rodile, postile su prošle godine ramazan uprkos pokušajima roditelja da ih odvrate od posta. Moja kćerka Fatima je imala 8 godina kad je u avgustu postila cijeli ramazan. A, sada je kod muslimana veliki strah od posta. Nije muslimanima gladan stomak, već im je prazno srce od vjere ili je u njemu ostala samo žiška od imana.

Godine 1976. bio sam imam u Pruscu. Jedan mladić je javno na ulici pojeo šljivu u vrijeme ramazana. Do tada u Pruscu niko nikad nije vidio nekoga da javno mrsi. Godinu dana se pričalo o tom skandalu. Iako je to mjesto bilo veliko, mladić je nabrao lijepih godina kao momak neženja, a nijedna djevojka iz njegovog mjesta nije htjela s njim ašikovati. To je bila Bosna i islam i tradicija Bošnjaka! Tvrda kao granit. Prve godine moje prakse, kao softe uz ramazan, bio sam u Turićima iznad Turbeta. Jedna starija žena je nakratko pala u nesvijest. Kad se probudila pitala me je: Sine, da se ovim nisam omrsila? I da jeste, rekao bih joj da nije, kako je ne bih ražalostio. Danas se djeca muslimana po ulicama javno grle i ljube na obje strane i nikome to ne smeta. Rekoše mi: Ispod balkona komšije prošle godine u ramazanu u bašči ručaju nakon posla. Kažu da su muslimani. Možda, ali javno, mrsiti u po dana, zdravi i mladi? Kako to pomiriti? Ja ne znam tu računicu nikako izvesti! Kad hoću ljudima da vazim, bojim se neko će sebe naći u toj priči. Nedavno mi je supruga prigovorila što sam na vazu naveo primjer u kome je i ona prepoznala na koga se to odnosi. Davno mi je opet prigovorila kad sam ženama vazio o njihovim halovima, supružničkim odnosima i intimi, o čistoci: Allaha ti, kako te nije bilo stid da onako pričaš? A, kako ću ih podučiti, ako me ne razumiju? Šta da radim? Da umuknem? Ili da se u kuću zatvorim pa da onda izgubim i posljednji argument pred Gospodarom da sam se makar i slabo borio protiv zla osuđujući ga verbalno“, kazao je u emotivnom sjećanju Muharem-ef. Omerdić, koji je sada u penziji, a bio je i šef Vjerskoprosvjetne službe IZ.

“Čini mi se da kako vrijeme odmiče, sve više slabi osjećaj poštivanja postača i nestaje stida, ustučavanja da se kraj postača, pije, jede, gozbi. Mene kao postača ovo ne uznemirava, ali mi u takvoj atmosferi nedostaje ramazanske atmosfere izvan džamijskog harema. Na gradskim trgovima i šetalištima se sve manje i manje osjeti razlika između mjeseca ramazana i ostalih mjeseci u godini. Ne govorim nužno o Sarajevu i turističkim središtima, gdje je visoka frenkvencija turista. Zbog promjene adrese stanovanja, lično mi nedostaje ramazan u mahali, čekanje paljenja kandilja umjesto ezana sa tv-kanala i miris somuna kroz svaki sokak. Od IZ očekujem što bogatiji edukativni program kako bi vjernik što bolje spoznao i iskoristio blagodati ovog svetog mjeseca“, kazala je turkolog Elma Dervišbegović.

Umor ili trend

“Prije svega, svim muslimanima, a posebno čitateljima Preporoda, želim čestitati nastupajući ramazan, uz dovu, da ga dočekamo u zdravlju i imanu, da s izvršavanjem ibadeta zadobijemo Allahov oprost.

Nekadašnji ramazani, barem za mene, nekako su mi bili umiljatiji, prijatniji i veseliji,  možda zbog toga što sam bio tada mladić i zbog toga, što je bilo tih starih adeta, ne znam.  Sva ta atmosfera, onako kako sam je ja doživljavao, danas je nema, kao da je iščezla.  Nadam se da neću biti pogrešno svaćen, ali u razgovoru s dosta prijatelja, barem kad su u pitanju seoske džamije,  a na nekim mjestima i gradske, posjećenost na teravih-namazima je manja nego prije rata. Ne znam šta je razlog, da li to što je teravih-namaz kasno, ili što je ljetni period pa ljudi imaju posla i zbog umora ne mogu doći na namaz, ali je očigledno, da na mnogim mjestima, posjećenost nije zadovoljavajuća. Recimo, to je jedna od stvari koja je prije rata puno ljepše izgledala.

Također, ono što danas fali našim ramazanima, jesu međusobna druženja. Znam prije rata, nakon teravih-namaza, odlazilo se na sijelo, ljudi su se više družili, komunicirali, danas haman pa toga više nema. Poslije namaza, svako ide svojoj kući, upali tv ili internet i druži se sa njima. O javnom mršenju da ne govorim. Bez obzira na tadašnji režim, ipak je bio nemoćan, da razbije stid kod muslimana, kad je u pitanju javno mršenje u ramazanu. Veliki broj muslimana je postio, a oni koji nisu, iz njima poznatih razloga, izbjegavali su da mrse javno. Danas nažalost, takva vrsta stida se izgubila. Staro i mlado, muško i žensko, bez ikavog ustručavanja, javno mrse, čak i alkohol konzumiraju. Izgleda, da je i ova demokratija itekako učestvovala u gubljenju stida i obraza, ne samo po pitanju posta, nego i u mnogim stvarima.

Naša Islamska zajednica trudi se da svake godine ramazan dočekaju spremno i da ga provedu u najljepšem ozračju. Ono što svaki vjernik očekuje od Islamske zajednice u toku mjeseca ramazana jeste što više aktivnosti kako bi ovaj mjesec učinili prekretnicom u životu nekog od muslimana. Analizirajući stanje, ramazanske aktvinosti u nekim džematima, do kojih ja dopirem, smatram da bi trebalo, čisto radi obogaćivanja ramazanskih programa, uvesti i sljedeće aktivnosti: ciklus od 2-3 predramazanska predavanja, u kojima bi se narod upoznao sa osnovnim odrednicima posta: šta je post i šta ga kvari, mubarek noći, safekatu-l-fitr i sl.; održavanje ćurs-tribina, svakih pet dana u ramazanu nakon podne namaza;  obogatiti naše mubarek noći, posebno noć  Bedra i Kadra. Kod nas to uglavnom bude kroz mevlud i veoma kratko predavanje. Mislim da omladina, treba na jedan poseban način da obogati ove dvije noći. Dalje, potrebno je uvođenje noćnog namaza u zadnjoj trećini mjeseca, posebno u neparnim noćima. Ovo je zapostavljena stvar u našim džamijama. Nakon teravih-namaza, džamije su prazne, smatram da je ovaj ibadet potrebno oživjeti u zadnjoj trećini, makar pola sata, ali da to ostane kao potvrđen sunnet za buduće generacije. Osim džematskih zajedničkih iftara, što je učestala praksa u zadnje vrijeme, potrebno je obići i siromašne porodice u džematu, te im obezbijediti namirnice, kako bi dostojanstevno dočekivale iftar. Treba organizirati omladinska druženja, kroz razne kvizove, humanitarne akcije, omladinske iftare i slično“, kazao je vjeroučitelj Saudin Cokoja.