Nosim mahramu već devet godina, na čemu sam iznimno zahvalna Uzvišenom Allahu, i nikada nisam previše pažnje posvećivala razmišljanju o tome kao o nekom nadnaravnom fenomenu stranom ljudskoj vrsti, obzirom da živimo u dobu svekolikih stilova i modnih izričaja. Zašto bi moj odabir i odabir mnoštva drugih žena privlačio svjetsku pažnju, a tek pažnju naših domaćih ljudi, s kojima živimo hiljadama godina, naviknuti na različite običaje, kako unutar istih nacija i vjeroispovijesti, tako i unutar različitih.

Krenuvši u medresu, prihvatila sam mahramu kao dio školske uniforme, kućnog reda koji se morao poštovati, jer sam žarko željela biti dio ovakvog obrazovnog sistema. Stoga, mahrama mi nije predstavljala problem, kako u društvenom, tako ni u privatnom životu, pa joj i dalje nisam pristupala kao nekom fenomenu o kojem trebam studiozno promišljati ili zamarati svoj tada još mladi mozak. Štaviše, mahrama mi se dopadala i s uživanjem sam je svakodnevno nosila.

Fakultet islamskih nauka biva moj dalji studijski odabir, zbog želje da što više naučim o svim islamkim naukama, koji je na moju sreću smješten u Sarajevu, pa ću četiri godine studija i provesti u tom, prije svega jako zanimljivom gradu. Zašto mi je bio zanimljiv i dopadan taj veliki grad, a da je to važno za tekst koji pišem? Ne znam iz kojeg razloga, ali na ulicama Sarajeva mnogo je žena i djevojaka koje nose mahramu, bez imalo stida, sramežljivosti. Dio su svih društvenih epicentara, zaposlene u raznim oblastima, pa je nošenje mahrame u ovakvoj sredini jedna ljepota koje budete svjesni tek kada se ovako retrospektivno prisjećate tih okolnosti.

Ne želim da poentiram razloge nošenja mahrame u islamu, i činjenice da sam vremenom ih srcem prihvatila i s ponosom živjela životom djevojke u hidžabu, nego želim da podvučem društveni aspekt, odnosno na koji način drugi ljudi nas prihvataju kao takve i koje su razlike tog prihvatanja u različitim dijelovima naše domovine.

Neugodnosti su dio svačijeg života i niko im ne može pobjeći, sakriti se, kazati da ih nije doživio i one poprimaju različite oblike i forme. Kada se nađemo u neugodnoj situaciji, najradije poželimo da nismo dio dunjaluka, da zemlja stoji u mjestu ili da svijet ne postoji, međutim, nije isti slučaj sa svakom neugodnošću.

Nakon ovih devet godina koliko traje moj odabir življenja sa hidžabom, doživjela sam nekolicinu neugodnosti, ali sve sam ih pripisivala ljudskoj gluposti i želji da se bave drugima, a ne sobom. Razlog tome leži u činjenici da su te neugodnosti dolazile od strane neodraslih, neobrazovanih ili jednostavno jako nekulturnih ljudi iz reda bošnjačkog življa.

Sve do sada…

Kada živite u sredini kada ste možda jedina žena koja će danas proći ulicom odjevena u hidžab, u sredini koja je bombardovana medijima, sredini koja je o islamu zna onoliko koliko im je dovoljno da u sebi pobude prezir prema drugom, prema vjeri koja im nija matična, onda se vrlo duboko, vrlo emocionalno zamislite o tom dijelu platna koji nosite na glavi. Svaki izlazak na ulicu je emocionalna bitka, uvijek propraćen dozom stresa i neugodnosti.

Prvo pitanje koje sam sebi postavila bilo je zašto? Zašto me gledaju? Da li im hidžab zaista predstavlja neku novinu, a islam neku novopečenu religiju koja se ozbiljno počela shvatati tek nakon burne svjetske medijske propagande. Muslimani u Bosni i Hercegovini žive preko 500 godina, čiji identitet ne čine samo vjera islam, nego bosanski običaji i kultura, bosanski jezik, evropeizam, pa i pored svega toga, žena muslimanka koja nastoji da svoju vjeru živi cijelim bićem, još uvijek je u nekim dijelovima naše zemlje fenomen.

Baveći se ovom temom, ispitala sam nekoliko svojih prijateljica koje žive u manjem entitetu, u dijelovima države u kojima institucionalnu vlast drže, druga po brojnosti nacionalna skupina. Na iznenađenje, žene s mahramom nisu neko društveno ”čudo”, čak ne privlače ni preveliku pažnju na ulicama svojim izgledom.

Za to postoji vjerovatno više objašnjenja, ali ono koje je najzanimljivije je jako očigledno, a to je da su ovdje žene Bošnjakinje oduvijek nosile mahrame na glavi, i još je mnogo takvih. Možda ih ne nose po striktnim vjerskim odredbama, ali to nije važno za ovaj tekst. Važnija je činjenica da su svojim adetom stvorile jedan brand u oblačenju, i na taj način sebi otvorile vrata ka drugom. Ne mijenjaju se ni zbog koga, nikome se ne dodvoravaju mijenjanjem svoje odjeće, i to ih čini tako posebnim na čemu im treba odati svaku čast. U drugim dijelovima naše zemlje, postoji jedan veliki izbor običaja u oblačenju kod Bošnjakinja, dok opet u nekim drugim mahrama postaje fenomen, jer narod nije naviknut na ženu pod hidžabom, jer se muslimanka ne razlikuje uopće u svome izgledu od drugih vjera i kultura.

Zbog svega toga, ostaje pitanje, zašto žene pod hidžabom proživljavaju neugodnosti u svojoj državi u kojoj islam živi 500 godina, zašto se hidžab posmatra kao društveno čudo i degradira ženu muslimanku u svim društvenim aktivnostima, pa i u najobičnijoj šetnji gradom?

Želim da šetam gradom bezbrižna u svojoj domovini, bez neugodnosti i čudnih pogleda!