50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Život i smrt u doba korone

Autor: Hadžem Hajdarević Juni 11, 2021 0

Išao sam na mnoge dženaze i ispraćaje u ovih godinu ipo gdje je uzrok smrti vezan za trajuću svjetsku epidemiju. Mnogi odlasci prijatelja, rođaka, poznanika s Ovoga svijeta bi me iznenađivali, unezgođavali, rastuživali, na mnoga se preseljenja još nisam privikao. Najsretniji sam bivao kad bih nehotice zaboravio na masku, oprez, kad ne bih pomislio ima li koronavirus onaj čovjek koji upravo kiše u mome pravcu...

Od početka 2020. pa, evo, gotovo do polovine 2021. godine cijeli svijet živi u atmosferi pandemije izazvane koronavirusom.

Svaku večer zatrpavamo se vijestima koje jako nalikuju onim teškim vijestima iz agresorskog rata 1992.-1995. godine. Izvještaji se svode na hladno konstatiranje kako je “danas preminulo” toliko i toliko osoba usljed bolesti izazvane Covidom 19... U domaćim vijestima se, u duhu karadejtonske političke uvjetovanosti, informacije entitizirane na Federaciju BiH i RS, ne zaboravlja se ni Distrikt Brčko... Vijesti su često raspoređene i po gradovima... U informacijama o zaraženima i umrlima iz drugih zemalja i kontinenata brojke su, naravno, znatno veće i oporije... Zanimljiva je (i znakovita) ona usporedba koja je jedno vrijeme kolala društvenim mrežama – sav planetarni virusni “materijal” Covida 19 mogao bi se zbiti u jednu jedinu flašu Coca Cole. Coca Cola je, dobro znamo, jedan od neokolonijalističkih “zaštitinih znakova” globalnoga svjetskog konzumerizma. (Sjetimo se samo onoga prvog dijela čudesnog filma Bogovi su pali na tjeme redatelja i scenariste Jamesa Uysa od prije četrdesetak godina.)

Išao sam na mnoge dženaze i ispraćaje u ovih godinu ipo gdje je uzrok smrti vezan za trajuću svjetsku epidemiju. Mnogi odlasci prijatelja, rođaka, poznanika s Ovoga svijeta bi me iznenadili, unezgodili, rastužili, na mnoga se preseljenja još nisam privikao. Najsretniji sam bivao kad bih nehotice zaboravio na masku, oprez, kad ne bih pomislio ima li koronavirus onaj čovjek koji upravo kiše u mome pravcu... Sa dženaza i sahrana bih se vraćao okahren, dodatno usamljeniji u odnosu na prethodni dan. Na ispraćajima s Ovoga svijeta susretao bih poznanike, prijatelje, rođake koji su, usljed koronavirusa, prebolovali teške upale pluća, upadali, kako kažu, u halucinativna stanja usljed visokih temperatura, jedva opstajali u životu. Dočekivale bi me vijesti i o novim smrtima i novim “teškim stanjima” nekoga koga i ja lično poznajem. Bilo je dosta i onih koji bi se, poput sretne djece, razmetali samohvalisanjem kako su tog nekog dana i oni izgubili čulo mirisa, čulo okusa, malo bi im se povremeno povećavala temperatura i to je, kao, bilo sve što su odbolovali... Kad sam i sâm ušao u jedno gripozno stanje tokom marta ove godine, tri testa na Covid 19 bila su negativna, čak i analiza izvađene krvi pokazala je da nema nikakva Covida 19,i s plućima je, u dva snimanja, bilo sve na svome mjestu, a onda mi se dogodilo da me zabrinuti prijatelji iz Novog Pazara pitaju kako sam preležao koronavirus.

Nekoliko prijatelja i rođaka u Sarajevu uvjeravalo me kako i deset testova na Covid 19 nije pouzdana informacija, “svakakve testove ovi naši uzimaju”... Danas se ne bih smio zakleti ni da nisam ni da jesam prebolovao koronu.

Da se nije pojavila ova planetarna pošast, možda i ne bismo u ovolikoj mjeri imali svakodnevnu traumatičnu vezanost za načelo Života i načelo Smrti. Sve je prekonoći izrelativizirano, postalo ranjivo, nekako svejednjikavo, prepušteno samonipodaštavajućim banalnostima... A kako smo društvo oskudne, preideologizirane i dosta povodljive građanske kulture, pandemija izazvana Covidom 19 nije samo uzrokovala tešku zdravstvenu krizu i brigu ravnu osjećanju kolektivne beznadežnosti, nego su u atmosferi pandemije razotkrivene sve druge socijalne i generacijske bolesti, slabosti, jadi, nemoći, koje gotovo da prijete potpunijim urušavanjem mnogih dostignutih društvenih i moralnih vrijednosti. Svakodnevne medijske i tužilačko-sudske “sapunice” oko, recimo, kupovine respiratora Vlade Federacije BiH, nemanje odgovarajućeg broja vakcina, stalno prolongiranje adekvatne imunizacije bosanskohercegovačkog stanovništva, samo su žive ilustracije daleko opakijih i neizvjesnijih društvenih zaraženosti i oboljenja... Ova pandemija je, zapravo, jasno pokazala koliko je zemlja Bosna žalosno i nesretno društvo u svojim (samo)uništitetljskim naciokratskim i kolonijalističkim labirintima... U bolesnom društvu svaki se građanin može posmatrati kao njegova otvorena rana. Samo u bolesnim društvima, kakvo je bosanskohercegovačko, posljedice uvijek istrčavaju ispred uzroka, odgovori preskaču postavljena i potencijalna pitanja, a država i demokracija se utrkuju pokazati koliko su sve više “nekompatibilnima”. Svakodnevno to vidimo u primitivnim nacionalističkim retorikama i smušenim vezama/nevezama između različitih nivoa vlasti u državi. Za to nas vrijeme šibaju mučne agencijske vijesti kako Bosna i Hercegovina ima najveći postotak smrtnosti u Evropi u odnosu na broj zaraženih.

Koronavirus je uzrokovao otvaranje i onih društvenih problema koji bi se zataškali u drukčijim životnim i političkim okolnostima. Imam neugodan osjećaj kako su diljem države Bosne i Hercegovine iskopana/otvorena groblja u kojima niko nikad neće biti sahranjen?

Moglo bi se jednako tvrditi i jednako osporavati kako se Covid 19 mogao pojaviti samo u totalitarističkom i neslobodnom društvu kakvo je današnje antidemokratsko, antiekološko, agresivno i, po svjetsku budućnost, opasno kinesko društvo. Jedino je bilo moguće da sa tih profitokracijsko-totalitarističkih prostora krene koronavirus u masovno osvajanje, porobljavanje, ponižavanje svijeta? Do prije koju godinu nismo ni znali da je milionski grad Wuhan jedan od najvećih kineskih gradova. Brzo su našim očima i drugim osjetilima protutnjale slike s haotične vuhanske pijace iz 2019. godine, vidjeli smo očajničke oči psa koji dršće od straha u željeznom kafezu, uredno oguljene stahore na pijačnoj tezgi, majmunske butove, nadjevene zmije, mišije delicije, sve ono što ovdašnji čovjek nije kadar ni napisati da to neko konzumira kao redovnu svoju hranu, da bi se, godinu ipo kasnije, došlo u poziciju da Wuhan, u turističkom smislu, postane jedan od najposjećenijih gradova na svijetu. Tako je, nakon, kao, odlučne pobjede nad pandemijom, ovaj kineski grad, odakle se raširio Covid 19, posjetilo više od devetnaest miliona turista.

Svako je od nas imao vlastito neposredno susretanje s koronavirusom, bilo da se uspjelo nadvladati zarazu, bilo da se sudjelovalo u atmosferi pandemije poštivanjima ili nepoštivanjima nametnutih zdravstvenosigurnosnih stega. S koronom sam se neposrednije susreo krajem februara i početkom marta 2020. godine. Mnogo mi je unutarnjih glasova govorilo da ne moram ići na Festival kulture koji se početkom marta prošle godine održavao u Luxembourgu, ali želja za putovanjem uvijek je u meni nadjačavala alarme opreza i sigurnosti. Kolega Faiz Softić odveo nas je jednu večer u lijepi albanski restoran u koji tu večer nije uspio doći neki čuveni muzički bend iz Milana. S nama je bila i pjesnikinja s Kosova Radije Hoxha. Već su sredstva informiranja naveliko upozoravala o teškom epidemijskom stanju u Italiji i ubrzanom širenju zaraze po Evropi i američkim kontinentima. Onih četrnaest i više dana nakon vraćanja u Bosnu proživio sam u iskrenu strahu da nisam kome od prijatelja i rodbine prenio koronavirus. Jer, prije toga bio sam u velikim gužvama na festivalu kulture u Luxembourgu, do aerodroma u Njemačkoj stigao sam u krcatom kombiju, pa sam putovao u avionu u kojemu se moglo jedva disati od tijesnosti, iza moga sjedišta sve vrijeme leta prekašljalo je nekoliko starijih osoba, stjuardesa je nekom od putnika u gornjem dijelu aviona nosila toplomjer, potom se dogodilo veliko natiskivanje na Tuzlanskom aerodromu, mnogi su potrčali biti među prvima na pasoškoj kontroli. Niko nije nosio masku. Rođena djeca su me, koji dan poslije, više puta “ispitavala” jesam li nosio masku tokom boravka na aerodromu i u vrijeme leta (nisam nosio masku), je li ko bio bolestan od onih sa kojima sam se susretao (bilo je onih koji su kašljali, šmrcali, žalili se da su bolesni, i ja sam bio malo nahlađen), kakvo je stanje s epidemijom u Institutu za jezik, gdje sam uposlen...

Nakon moga povratka iz Luxembourga, 3. marta 2020., uslijedila je opća višemjesečna tortura u Sarajevu od paničarskih vijesti, izolacije, nedolazaka na posao, tzv. rada od kuće, policijskog sata od 18 h pa od 20 h, više se i ne sjećam od koliko sati, idenja u samoposlugu i s rukavicama na rukama... Često bih, krećući se sarajevskim Wilsonovim šetalištem, zaobilazio ljude koje bih susretao, kao što bi oni uredno zaobilazili mene, jedino je bilo dobro što bi katkad prasnuo obostrani smijeh kad bi se ponekog od susretnutih prijatelja pozdravilo stisnutom pesnicom, laktom, ili nespretno popravljala maska na licu...

Panika u vrijeme lanjskoga marta i aprila bila je opća. Još jednom je potvrđena sumnja u društvene institucije. Internetske mreže kiptile su od karikatura, ilustracijskih zezalica, veselih (anti)zavjereničkih teorija i teoretisanja, koliko god je bilo i neposredna bijesa, i žaljenja, straha, beznadežnih “japajakanja”, savjetovanja kako se ponašati i šta osobno preduzimati u bolesničkim zatečenostima, dok su ovdašnji dežurni stranački/ politički međedi i ini zvjerinjaci nastojali se okoristiti općom društvenom krizom te, u tipičnoj balkanskoj strategiji haosa, ponavljati suzločinačke profašističke etnobajke o nekakvim nacionalnim “razdruživanjima”, “prekrajanjima granica” i drugim indirektnim pozivima na rat, društvenu nervozu, tjeranjima mladih iz zemlje, na trajni društveni nemir u Bosni i Hercegovini i na Balkanu...

Volio bih da ovaj tekst u Preporodovu serijalu Iverje dopiše onaj čitalac koji će za nekih trideset, ili pedeset godina možda pročitati iste ove rečenice i sjećati se, kroz priče, tekstove, predanja, razne historiografske analize, svega onoga što se događalo prošle 2020. i ove 2021. godine... Moguća su, vjerujem, ta čuda iznenadnih i neočekujućih čitalačkih znatiželja? Ove dvije bosanske godine bile su godine našega nešto drukčijega postdejtonskog čekanja mirnije i sretnije zemlje Bosne. Svoje čekanje prilagodili smo globalnoj pandemijskoj atmosferi... Strpljivo smo čekali i strpljivo čekamo neko sretnije, normalnije, ljudskije doba, sve vrijeme u bojazni šta ćemo sve dočekati i koliko ćemo se morati načekati u vremenima koja su pred nama.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija