Slijedeće sedmice ćemo objaviti osvrt Mirnesa Kovača na ovaj tekst i njegove problematične postavke koji je izašao u štampanom izdanju Preporoda od 15. marta, 2015. godine.

Greame Wood,

The Atlantic, mart, 2015

prijevod: Mahir Kevrić

Kako je nastala i koje su namjere Islamske države? Jednostavnost odgovora može biti obmanjujuća, a nekoliko stručnjaka za islam i zbivanja na području ID-e, čini se, znaju odgovore. U decembru je The New York Times objavio povjerljive razgovore generala Michaela K. Nagata, komandanta specijalnih operacija na Bliskom Istoku, u kojima kaže da je tek na početku razumijevanja fenomena ID-e. «Mi nismo uspjeli porazati ideju», kaže on. «Čak nismo uspjeli ni razumjeti ideju.» U protekloj godini, predsjednik Obama je različito oslovljavao ID kao «neislamsku», Al-Qaidin «jurišni tim», pokazujući time zbunjenost koja je rezultirala značajnim greškama u strategiju i odnosu prema ovog grupi.

Ova grupa je prošlog juna zauzela Mosul u Iraku i već vlada područjem većim od Velike Britanije. Od maja 2010. vođa im je Abu Bakr al-Baghdadi. Do prošlog ljeta, njegova najpoznatija slika je bio mutni snimak iz zarobljeništva u bazi SAD-a, Camp Bucca, Irak. Onda, 5. jula prošle godine, popeo se na mimber Velike džamije u Mosulu kako bi održao prvu ramazansku hutbu kao halifa nakon generacija – više to nije bila mutna, već slika visoke rezolucije, i njegova pozicija progonjenog gerilca je zamjenjena pozicijom vladara svih muslimana. Priliv džihadista širom svijeta je bio masivan, do tada neviđen i još uvijek traje.

Naše ignorisanje Islamske države je donekle razumljivo: to je pustinjsko kraljevstvo, koje izuzetno slabo poznajemo i razumijemo. Baghdadi je samo jednom govorio pred kamerama. Ali njegovo obraćanje i druga nebrojena sredstva propagande ID-e, uglavnom online, nastoje učiniti ID prepoznatljivom. Možemo se usaglasiti da ova država odbija mir kao princip odnosa sa drugima; da teži istrebljenju drugih i drugačijih; da je shvatanje religije čini nesposobnom za promjene, pa makar te promjene značile i opstanak same države; da sebe smatra predznakom i glavnim igračem skorog kraja svijeta.

Islamska država, poznata kao Islamska država Iraka i Šama, slijedi karakterističnu verziju islama čije tumačenja i vjerovanje vezano za eshatološke događaje ima bitan uticaj na njenu strategiju, što ujedno olakšava Zapadu da upozna neprijatelja i predvidi njegovo ponašanje. Dolazak na vlast ove grupe ljudi nije razultat trijumfa Muslimanskog bratstva (usput rečeno, vođe Bratstva pripadnike ID smatraju otpadnicima), nego više realizacija distopijske alternativne stvarnosti u kojoj David Koresh i Jim Jones ne vladaju samo sa nekoliko stotina ljudi, već sa 8 miliona.

Mi smo pogrešno razumjeli narav ID-e u najmanje dvije stvari. Prvo, nastojali smo predstaviti džihad kao nešto monolitno i primjeniti logiku Al-Qaide na organizaciju koja je to spretno izbjegla. Pripadnici ID-e s kojima sam razgovarao, još uvijek Osamu bin Ladena oslovljavaju s poštovanjem, titulom „šejh Osama.“ Međutim, džihadizam je evoluirao od „slavnih“ Al-Qaidinih dana, od 1998. do 2003. godine, i danas se mnogi džhadisiti ograđuju od Al-Qaide i njenog vođstva.

Bin Laden je posmatrao svoju terorističku borbu kao preludij u halifat koji on neće dočekati za svoga života. Njegova organizacija je bila fleksibilna, djelujući geografski, razuđena mreža autonomnih ćelija. Islamskoj državi je potrebna teritorija i vlast da bi ostala legitimna. Druga stvar u kojoj smo zavedeni i koju smo pogrešno procijenili je dobro usmjerena, ali nepoštena kampanja kojom se pokušavalo osporiti vjersku prirodu ID-e. Peter Bergen koji je odradio prvi televizijski intervju sa Bin Ladenom 1997. godine, svoju prvu knjigu je naslovio „Sveti rat, Inc.“, dijelom kako bi predstavio Bin Ladena kao proizvod modernog sekularnog svijeta. Bin Laden je teror učinio privatnim vlasništvom i izvezao ga vani. Zahtijevao je specifične političke ustupke, poput povlačenja američkih trupa iz Saudijske Arabije. Njegova pješadija je sa velikim samopouzdanjem krstarila modernim svijetom. Zadnji dan života, Muhamed Ata je proveo kupujući u Walmartu, i na kraju večerajući u Pizza Hut-u.

U iskušenju smo da praktično primjenimo observaciju – da su džihadisti moderni sekularisti, sa modernim političkim brigama, obučeni u srednjevjekovnu vjersku odoru i koji se savršeno uklapaju u ID. Međutim, mnogi identificirajući elementi grupe su besmisleni, ukoliko se ne promisle u svjetlu civilizacije 7 stoljeća, i skoro očekivane apokalipse.

Najvatreniji zagovornici ove ideje su zvaničnici ID-e i njene pristalice. Oni se podrugljivo obraćaju „modernistima“. U razgovorima, oni insistiraju na činjenici da se ne mogu i ne žele, u vlasti, udaljiti od principa kojima se rukovodio Poslanik, i njegovi bliski drugovi. Često govore aluzivno i nerazumljivo onima koji nisu muslimani pozivajući se na određene vjerske tekstove.

Da navedemo jedan primjer: u septembru, glasnogovrnik ID-e, Abu Muhammad al-Adnani, pozvao je muslimane na Zapadu, u zemljama poput Francuske i Kanade da pronađu nevjernike kojima će „glavu stijenom razbiti”, otrovati ih, pregaziti ih automobilom ili “uništiti njihove usjeve”. Za zapadne uši, biblijske kazne – kamenovanje i uništavanje usjeva – podređene su pozivu na savremeni vid ubistva, automobilom. (Kao da nastoji pokazati da samim sugestivnim slikama može da terorizira, Adnani američkog državnog sekretara Johna Kerrya naziva „neobrezanim starkeljom.“)

Ali Adnani nije pričao gluposti. Njegov govor je bio povezan sa teološkim i pravnim argumentima koji nisu bili u skladu sa porukom Poslanika s.a.v.s., da se u sukobu ne dira u vodu i usjeve – ukoliko muslimani nisu u defanzivnoj poziciji. U toj poziciji i u nevjerničkoj zemlji, treba biti nemilosrdan.

Realnost je da je Islamska država islamska. Izuzetno islamska. Da, privukla je psihopate i avanturiste, većinom nezadovoljne građane Bliskog Istoka i Evrope. Ali vjera propovijedana od strane gorljiv zagovornika proizilazi iz skladnih i naučenih interpretacija islama.

Doslovno svaka odluka i zakon koji se donese od strane ID-e, utemljen je, kako to oni promoviraju, na „poslaničkoj metodologiji“ što podrazumijeva slijeđenje Poslanika s.a.v.s., u svakom detalju. Muslimani mogu odbaciti ID i bezmalo, skoro svi su to učinili. Ali pretvaranje do to nije vjerska, milionska grupa, sa teologijom koja mora biti razumljena kako bi se moglo protiv nje boriti, je već odvela SAD-e u poziciju potcjenjivanja ove grupe i suprostavljanje smiješnim metodama. Moramo se temeljito upoznati sa intelektualnom genealogijom ID-e ukoliko želimo djelovati na način, ne njenog jačanja, već urušavanja u vlastiti ekstremizam.    

Odanost

U novembru, pripadnici Islamske države objavili su video u kojem kažu da su njihovi korijeni u onome što je promovirao Bin Laden. Priznali su Abu Musa’ba az-Zarqawija, brutalnog vođu iračkog ogranka Al-Qaide, od 2003. do njegovog ubistva 2006. godine, i još dvojicu njegovih nasljednika, kao neposredne idejne tvorce i praktične vođe prije halife Baghdadija. S namjerom nije spomenut egipatski oftamolog, Bin Ladenov nasljednik na čelu Al-Qaide,   Ayman al Zawahiri. Zawahiri nije iskazao poslušnost i pripadnost Baghdadiju i zbog toga je omražen u taboru ID-e. Njegovoj izolaciji doprinosi i manjak karizme; često ga predstavljaju kao razrokog i izuzetno neprijatnog. Razdvajanje Al-Qaide i Islamske države je proces koji je dugo trajao, i koji barem djelomično objašnjava krvoločnost ovih posljednjih.

Zawahirijev drug u izolaciji je jordanski učenjak, Abu Muhammad al Maqdisi koji se smatra intelektualnim arhitektom Al-Qaide i jedan od najvažnijih džihadista nepoznatih široj javnosti. U većini doktrinarnih stvari, Maqdisi i ID se slažu jer pripadaju džihadističkom krilu selefizma, koji je u okrilju sunizma. U svojim stavovima pozivaju se na „al salaf as salih“, dobre prethodnike, prvenstveno misleći na Poslanika i njegove bliske sljedbenike koje slijede u svim stvarima privatnog i javnog života.

Maqdisi je bio Zarqawijev učitelj koji je, sudjelujući u ratu u Iraku, imao na umu savjete svoga učitelja. Vremenom, Zarqawi je nadišao svoga učitelja u fanatizmu, čak zaradivši i njegov ukor. U pitanju je bila Zarqawijeva naklonost ka krvavim spektaklima i kao pitanje doktrine, mržnja prema drugim muslimanima, a sastavni dio te mržnje je proglašavanje nevjernicima i ubijanje. U islamu, tekfirenje ili ekskomuniciranje je teološki izuzetno opasno. ”Ako čovjek proglasi svog brata nevjernikom, to se vrati jednom od njih dvojice.” Ako je tužitelj u krivu, tada je on počinio apostaziju zbog lažne optužbe, a kazna za apostaziju je smrt. I pored toga, Zarqawi je obuhvatio širok spektar stvari koje bi potencijalno mogle muslimane učiniti nevjernicima.

Maqdisi je pisao svome učeniku da bude oprezan pri „proglašavanju ljudi nevjernicima“ ili „da proglašava ljude nevjernicima zbog njihovih grijeha.“ Razlika između apostate i griješnika možda jeste mala, ali to je jedna od glavnih razlika između Al-Qaide i Islamske države.

Negiranje svetosti Kur'ana ili poslanstva Muhameda s.a.v.s., je direktan put u nevjerstvo. Ali Zarqawi i njegova grupacija smatraju da postoje brojni drugi akti koji mogu čovjeka izvesti iz islama, poput prodavanja alkohola i droge, oblačenja zapadnjačke odjeće, brijanja brade, glasanja na izborima – čak i za muslimana – i umjeren stav, ravnodušnost prema onima koji čine navedene stvari. Biti ši'ija samo po sebi je nevjerstvo jer ID ši'izam smatra novotarijom, a dodavanje Kur'anu je nijekanje njegovog izvornog savršenstva. (ID smatra da standardni ši'itski obredi, poput molitvi na grobovima njihovih imama i javno samobičevanje, nemaju utemeljenja u Kur'anu i praksi Poslanika) To znači da je otprilike 200 miliona ši'ija određeno za smrt. I naravno, sve vođe muslimanskih zemalja koje su šerijat podredile ljudskim zakonima.

Slijedeći doktrinu tekfira, ID je predana pročišćenju svijeta kroz masovna ubistva. Nedostatak objektivnog izvještavanja sa njenih teritorija onemogućava saznanje o stvarnim razmjerama provedbe ovog plana, ali objave u društvenim medijima dokazuje da se pojedinače egzekucije dešavaju redovito, a masovna ubistva svakih par sedmica. Nevjernici muslimani su najčešće žrtve. Izuzeti iz ovih ubistava su kršćani koji se ne opiru novoj vlasti. Baghdadi im osigurava pravo na život, sve dok plaćaju poseban porez poznat kao jizya i koji, nesporno, ima utemljenje u Kur'anu.

FOTO/Globus/TheAtlantic