Ed Vulliamy, svjedok na suđenju Ratku Mladiću. Prvi novinar u historiji koji je svjedočio pred nekim od međunarodnih krivičnih sudova

- U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijela ubijenih u Biljanima

“Smrtonosna sigurnosna operacija u mijanmarskoj pokrajini Rakhineu očito je planirana da iz zemlje ukloni muslimansku manjinu Rohinja. Sadašnje stanje ne može se još utvrditi u potpunosti, ali situacija sliči na primjer iz udžbenika etničkog čišćenja,” izjavio je u Ženevi visoki komesar UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein. 

Ujedinjene nacije su ranije objavile da je 294.000 izbjeglica Rohinja stiglo u Bangladeš od 25. auguta, ove godine, kada je pokrenut veliki talas nasilja. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), dočim pokazuju kako je broj arakanskih muslimana koji su utočište potražili u Bangladešu dosegao 313.000. 

Brutalna odmazda

Naime, snage sigurnosti Mijanmara su pokrenule akciju u pokrajini Rakhine nakon što je Vojska za spas Rohinja Arakana (ARSA) napala punktove armije i policije. Međutim, ono što potvrđuju izvještaji svih medijskih agencija i međunarodnih organizacija, ovaj napad je iskorišten da za brutalnu odmazdu i etničko čišćenje koje sprovode policijske i vojne snage režima uz podršku lokalnog budističkog stanovništva. Ministar vanjskih poslova Bangladeša Abul Hassan Mahmud Ali rekao je da se u mijanmarskoj državi Rakhine provodi “genocid”, zbog kojeg je gotovo 300.000 muslimana Rohinja napustilo zemlju. “Međunarodna zajednica kaže da je to genocid. Mi također kažemo da je genocid”, kazao je bangladeški šef diplomatije novinarima u Daki. Premijerka Bangladeša Sheikh Hasina Wazed, kako prenosi agencija Anadolija, danas, 13. septembra, kazala je kako je površina rijeke Naf, preko koje arakanski muslimani bježe u Bangladeš, puna tijela muškaraca žena i djece. Mediji prenose kako je u posljednjoj vojnoj akciji protiv Rohinja ubijeno preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, a da su iza ovih napada ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš. Ukratko, nad narodom Rohinja se provodi genocid.
Ono što posebno zabrinjava u novom talasu nasilja jeste izostanak reakcije i konkretnih poteza velikih sila da se zaustavi ubijanje, te da se prognanici zbrinu u ionako neuslovnim kampovima siromašnog Bangladeša. Već duže vrijeme vlasti Mijanmara blokiraju pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama, novinarima i aktivistima, optužujući ih za podršku pobunjeničkim skupinama koje nazivaju teroristima. Susjedi Mijanmara, posebno Indija i Kina također su zbog geopolitičkih trvenja ostale nijeme, dok zemlje ASEAN-a svoje nereagiranje pravdaju principima nemiješanja u unutrašnje stvari svojih članica, tako da je narod Rohinja ostao kao još jedna mrlja na savjesti čovječanstva, genocid koji se odvija pred televizijskim ekranima.

Osuda šutnje i nereagiranja

Danas (srijeda, 13. septembar) dok sastavljamo ovaj tekst najavljeno je održavanje sastanka Vijeća sigurnosti iza zatvorenih vrata gdje bi se po drugi put trebalo raspravljati o ovoj krizi, ali prema nekim diplomatama iz UN-a, očekuje se da će Kina i Rusija biti protiv usaglašene izjave o nasilju nad Rohinjama najvišeg tijela Ujedinjenih Nacija. Što se tiče Sjedinjenih Država i Evropske Unije, osim zabirnutosti njenih lidera i diplomatskih apela prema vladi Mijanmara konkretnih poteza na zaustavljanju krize nema.
Posebno žestoke kritike posljednjih dana upućene su liderki Mijanmara državnoj kancelarki Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, zbog njene šutnje, nečinjenja i generalnog odnosa prema ovoj manjinskoj skupini u Mijanmaru. Mnoge javne ličnosti uključujući papu Franju, nobelovca Desmonda Tutu, te budističkog duhovnog vođu Dalai Lamu, osudile su njenu šutnju, te pozvale svijet da aktivnije reagira kako bi se zaustavila patnja ovog nezaštićenog naroda. Kao jedna od posebno zabrinjavajućih dimenzija ove krize jeste mržnja i netrpeljivost prema Rohinjama koje zadnjih godina propagiraju radikalni budistički monasi i nacionalisti u Mijanmaru.
Kada je u pitanju reagiranje većinskih muslimanskih zemalja, osim sporadičnih osuda vjerskih lidera i poziva na molitvu, jedino je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan lično kontaktirao mijanmarsku kancelarku Suu Kyi i zatražio da se omogući dopremanje pomoći Turske Rohinja muslimanima. Uz to Turska je 7. septembra, interventno u Bangladeš uputila visoku delegaciju koju je uz ministra vanjskih poslova Mevluta Čavušoglua predvodila supruga predsjednika Emina Erdogan i njegov sin Bilal. Oni su posjetili izbjegličke kampove u graničnom području u koje pristižu izbjeglice iz Mijanmara.
Problem marginaliziranja i progona Rohinja muslimana i trenutna kriza u Mijanmaru, upozoravaju sigurnosni eksperti, može veoma lahko privuči međunarodne terorističke organizacije koje već odranije djeluju u nekim zemljama jugoistočne Azije, posebno na Filipinima i u Indoneziji. Čini se paradoksalno da će teška situacija Rohinja muslimana (genocid kojeg su sve države prema Konvenciji o sprječavanju genocida dužne zaustaviti) privući pažnju svijeta tek onda kada potencijal ove krize prepoznaju međunarodne terorističke mreže i upregnu ga za regrutiranje terorista i kreatora haosa. Tada će biti kasno i za Rohinje, ali i za regionalni poredak i odnose među ključnim zemljama čiji se geostrateški interesi prelamaju u ovom južnoazijskom regionu.

Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge... Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“.

U Muzeju holokausta u Richmondu (The Virginia Holocaust Museum, Virginia, USA) izložene su slike nacista uslikanih nad masovnom grobnicom pobijenih jevrejskih žrtava. Hitlerovi oficiri i vojnici stoje nad masovnom grobnicom u kojoj su tijela jevrejskih žrtava. Oni poziraju! Sasvim identična slika onoj koju prenose srpski fašisti prijeteći novim genocidom i novim zločinima nad Bošnjacima. Srpski zločinci se slikaju kao da snimaju film dok ubijaju bošnjačke civile. Oni su sigurni u vlastitom činjenju zločina. Zločinci slave svoje zločine i pripremaju nove zločine. Oni kao u filmovima igraju glavne uloge. Militarna zločinačka formacija Škorpioni iz Srbije na ratištu oko Srebrenice snimljena je u egzekuciji srebreničkih civila kod Trnova i ta kaseta se gleda kao ratni ili akcioni film u Šidu, može se iznajmiti u lokalnoj videoteci. Srbijanski četnici s ponosom pokazuju svoje zločine nad Bošnjacima u Bosni. To im dođe kao sveti čin, kulturni događaj, dostizanje prosvjetljenja kroz ubijanje „Turaka“. Oni još nisu osjetili ruku osvete na sebi i oni misle da ih ta ruka nikada neće stići! Ne priznaju sudove i sudske presude, ismijavaju žrtve, unesrećene, nemoćne...
Zločinci pokazuju potrebu da se slikaju dok ubijaju i zlostavljaju žrtve. Oni se slikaju nad masovnim grobnicama koje pune ljudskim tijelima. Oni snimaju egzekucije nemoćnih civila dok im pucaju u potiljak. U Muzeju holokausta (Richmond) njemački vojnici tokom Drugog svjetskog rata s pištoljem na čelu jevrejskih žrtava poziraju pred kamerama kao da je riječ o proslavljanju rođendana. Žrtva je prestrašena, obezljuđena, na koljenima i čeka smrt. Pad u iskopanu jamu. A ti vojnici okolo sasvim mirni i zadovoljni. Takve slike prave srpski vojnici širom Bosne, ponosni što iskorjenjuju drugačije od sebe, što ih progone, što ih bacaju u masovne grobnice, što im pucaju u leđa i potiljak dok su bespomoćni s rukama vezanim na leđima. Zločinci vole bespomoćne žrtve! Sutra će od njih oteti kuće i stanove, planski se naseljavati na prostorima s kojih su „očistili“ druge i bacili ih pod zemlju ili u rijeku Drinu. Valjda se time oslobađaju vlastitog straha. Oni love civile po kućama i tuku ih pred drugim članovima porodice. Uzimaju im drgocjenosti, porodično zlato i srebro, siluju im žene, djecu nabijaju na nož pred majkama, demonstrirajući „srpsko junaštvo“... Oni u Kotor-Varoši, Bijeljini, Višegradu, Foči, Srebrenici, Prijedoru, Nevesinju, Bratuncu, Banjaluci i drugim mjestima ubijaju nedužne ljude po kućama i ulicama kao da obavljaju neki rutinski posao. Oni s ponosom slikaju ta zlodjela i međusobno se nadmeću u činjenju zla i mučenju ljudi. Oni se ne stide zločina koje su napravili. Srpski zločinci poslije rata ponavljaju da bi ponovili sve zočine. Negiraju optužbe za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Ne priznaju presude internacionalnih sudova... Oni spaljuju ljude u Višegradu.. Oni prave masovne grobnice: Pilica, Tomašica, Hrastova glavica, Bunarevi, okolina Srebrenice, Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Foče, Čajniča ... Oni ispunjavaju zavjete predaka – osveta Turcima... Perverzija zla nema moralne skrupule ni obzire prema žrtvama. Ona je izopačeni ljudski razum zla u akciji koji postaje kolektivna aktivnost inficirana zločinom. Dođe u Sarajevo bokser iz Nikšića i siluje, ubija, ruši, pali, određuje ko će živjeti, a ko neće; „monstrum na Grbavici“ tokom agresije srbijansko-crnogorske vojske određuje ljudske sudbine. Bokser iz Nikšića, jad, otpad, četnik.

Medijski žargon autentičnosti

U medijskom društvu oko nas pojavljuju se medijski maheri koji znaju upotrebljavati medije i okretati ih na svoju stranu ili u svoju korist. Za njih javnost je predmet ili objekt s kojim se mogu poigravati, koju mogu manipulirati, formatirati, orijentirati, dezavuirati... Oni u digitalno polje uvode vlastite igre koje potcjenjuju igračko i ljudsko, kao ono što bi moglo biti plodonosno povezano.
Javni medijski servisi više i ne trebaju političarima jer su oni oformili vlastite privatne ili partijske medijske projekte i preko njih nastavljaju svoje „oblikovanje“ javnosti. Novinari mogu da se osjećaju iskorišteno, ali od tog osjećaja nema ništa. Oni su prisiljeni i svedeni na trivijalne teme iz života i niko više ne vjeruje u njihove priče. Ta sudbina je zadesila i državu, jer partijska vlast nije podudarna s državom nego s profitabilnim javnim preduzećima iz oblasti elektroprivrede, telekomunikacija i slično.
Mediji planski onemogućavaju promišljanje srpskih zločina nad Bošnjacima u kontinuitetu od 19. stoljeća. Mediji nas obmanjuju o uzaludnosti takvog posla, nepotrebnom poduzimanju takvog zadatka. Svaki pokušaj da se kaže nešto javno o projektu, scenariju, planovima, načertaniju, mediji odmah niveliraju, anuliraju, razvodne, prikažu kao nešto trivijalno, sporadično, slučajno. Široke mase onda u čudu bivaju zatečene kada ih ubice iz Srbije tamane po podrinjskim gradovima kao divljač za odstrjel i njihova mrtva tijela bacaju u Drinu. Bosanski mediji istrajavaju na antibosanskom odnosu prema životu i užasavaju se strašnih pitanja o pripremljenim zločinima u srbijanskim institucijama znanja, religije, policije, vojske. Mediji obesmišljavaju svaki naš govor o srpskom nacizmu kao politici koja razara ovaj dio svijeta tokom 20. stoljeća. Razara prvo srpsko narodno biće, ali i bošnjačko, hrvatsko, crnogorsko, albansko. To je opasan karcinom sa kojim se moramo suočiti – prvo srpski narod, pa onda svi na koje se pogubno odnosi. Ali, mediji su odmah tu da vas potope i proglase nacionalistom, srbomrscem, neznalicom, islamskim fundamentalistom, ekstremistom. Mediji samo ispunjavaju naloge propagande i obavještajnih službi. Zato nisu nevini!
Mediji mogu napraviti da ne postoji nešto što se redovno odvija pred našim očima. Oni istrajno ignoriraju sve poduhvate koji nisu u skladu s njihovim predstavama o svijetu ili s uputama političkih kontrolora vijesti. Mediji mogu napraviti stagnant water (ustajalu vodu, stajaćicu). U javnoj komunikaciji se neprestano provlače „estetizacije“ najprimitivnijih političkih ideologija, uvjeravanja da je to „vrhunsko“ dostignuće, da bez toga ne bismo mogli razumjeti povijesne procese i tome slično. Kada shvatimo da iza toga stoje rasističke predrasude, etnofaulizam i fašistički prizvuk onda smo već u opasnosti da nas žreci autentičnosti ne potope u provincijalizam „čaršijskog uma“ koji je neprimjeren „vrhovnim“ dostignućima izvornosti i jedinog pravog razumijevanja ili, kako to T. W. Adorno kazuje, „Jargon der Eigentlichkeit“. Tako zločinci na teritoriji Bosne naprave genocidnu tvorevinu entitet „rs“ i očekuju da se šuti ili da se to djelo zla prihvati kao nešto normalno. Nemoguće je to normalizirati kada je zasnovano na zločinu genocida. Nikada to neće biti normalizirano, jer u osnovi mu je neljudski zločin genocida nad Bošnjacima.

Mediji, iskorjenjivanje neidentičnog i lažne elite

Mediji pomažu da se u javnoj sferi nametne lažna elita i da ona definira „značenje“ koje je obavezujuće za kontekst. U jednom času riječ je o politički motiviranoj „eliti“ koja tačno zna šta je bitno u konkretnom povijesnom času unutar neke društveno-političke zajednice. Ta politička „elita“ nameće ateističku sliku svijeta. Njih zamijene oni koji sebe smatraju religijski motiviranima „elitama“, a s namjerom da isprave pogreške takozvanih ateista prema njihovim „religijskim postavkama“ i slikama svijeta. Onda u medijima sveštenici kao tumači pravog „značenja“ počinju definirati društvene vrijednosti i objašnjavati društvene procese. A pritom, u društvu i školskom sistemu više se ne govori o sociologiji i ona se potiskuje iz javnosti i obrazovnog sistema. Ljudi bez odgovornosti manipuliraju društvenu zajednicu metafizičkim i teološkim osmišljavanjima svakodnevnog života, dok njihovi politički sljedbenici ne smatraju da su oni obuhvaćeni moralom koji se navodno smatra vlasništvom „elitne“ grupacije.
Mediji bliski vlasti vrše javni odstrjel i progon neistomišljenika. Oni i tužilaštvo/pravosuđe imaju istu funkciju odstranjivanja nepoželjnih! Mediji povezani s poslovno-interesnim grupama prave neprozirne i maglovite slike stvarnosti. Tako se nastavlja inkvizicijski duh crkve iz srednjevjekovlja u našem dobu kroz unificiranje i brisanje neidentičnog. Oni koji još misle svojom glavom postaju predmet interesovanja manijakalnih šefova tajnih policijskih struktura i njihovih plaćenika. Tajne službe im pretresaju račune, prate telefone, twitere, facebook profile, prate mailove, inspektori stalno pretresaju finansijske tokove, koncentrirani pritisak ne prestaje... Mediji prije sudova objavljuju „optužnice“ na svojim stranama! Mediji nam nameću diktaturu „dnevnog“ događanja i dnevnopolitičkih tema!
Ko posreduje vijesti u medijskim kanalima? To su uglavnom osrednje obrazovani medijski posrednici koji prema svojim mogućnostima, afinitetima, moćima zapažanja, diktiraju strukturu vijesti širom medijskog prostora i na taj način ga određuju. Oni služe maker-ima u pozadini koji im podastiru „prave istine“ o događajima i nevidljivom rukom guraju u komunikativnu orbitu prilagođene informacije. Izloženost prosječnosti tokom dužeg perioda postavlja ideal prosječnosti kao vrhunski. Sve što mu se opire kao neidentično biva odstranjeno iz društvenog sadržaja. To je iskustvo Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i Bošnjaka pred Miloševićevim agresorima na Republiku Bosnu 1992. godine.
Političari i poslovni ljudi kontroliraju medije preko direktora i urednika medijskih servisa. Oni tako nameću medijsku sliku zbilje ili društvenih procesa i stvaraju ambijent za vlastito djelovanje. Neshvatljivo je da javni servis koji je opće dobro svih građana kontrolira jedan čovjek i njegova politička partija. Javnim dobrom raspolaže jedan čovjek i njegova saradnička grupa u svome interesu – ne u interesu građana. Oni su okupirali javno dobro i pretvorili ga u privatno vlasništvo. Političari određuju ko će se pojavljivati u javnim medijima, o čemu će govoriti, šta će ga pitati, šta će odgovariti, koje će vijesti ići u eter, kome će se „svezati zvono“, ko će objašnjavati društvene procese... Mediji su i dalje osnov potčinjavanja Bosne izvanbosanskim politikama i interesima. Oni nastavljaju sve procese koje su vodili prije agresije i tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini.
Budući da mediji ne mogu živjeti od dobro odgojenih djevojaka oni u svoje programe prizivaju i crnog đavola samo da bi povećali gledanost, reklame i utjecaj na mase. Zato su spremni da u svome medijskom prostoru prepariraju ratne zločince i s njima prave ekskluzivni interview. Tako se odvija la remontada – „povratak u igru“ ljudi zla koji su devedesetih godina 20. stoljeća izazvali stravična stradanja i ratnu katastrofu. Oni nas i dalje uvjeravaju da je moralo da se desi sve što se desilo. Pritom, oni su „nevini“ i ne snose nikakvu odgovornost za ovo što se desilo, jer zavjeru su skovali strani plaćenici i velike sile, a oni su nevini u ime svojih naroda ležali po zatvorima. Nemoralno je nadasve kad bolesni son of a bitch, presuđeni ratni zločinac koji se vraća s robije, biva slavljen od svoga sveštenika i naroda kao heroj. To je odveć bolesno, vrlo bolesno!

U zaseoku Magašići kod Glogove 10. jula ove godine učenjem tevhida otkriveno je spomen obilježje ubijenim ‘92.-’95. u ovom malenom zaseoku. Na spomen obilježju imena 24 člana porodice Ibrahimović, 11 članova porodice Osmanović i jedan iz porodice Smailović.  

Najmlađi među ubijenim je dječak Bekir Ibrahimović rođen 1980., a najstarija Fatima Osmanović, rođena 1900.

 „Da se zna da su nekada ovdje živjeli i da su ubijeni. Mi smo podigli ovo spomen obilježje da se zna da u svojoj namjeri nisu uspjeli, jer ima još članova ovih porodica koje su, evo i podigle ovu ploču“, kaže inicijator podizanja obilježja Mevludin Osmanović, koji je uspio preći Marš spasa do Nezuka u julu 1995. Njegova supruga Zejna je kao trudnica sa dvoje djece preživjela srebrenički genocid i izvela djecu na slobodnu teritoriju. Njihova kćerka Mediha, koju je majka za ručicu vodila tada ove godine je trčala ultra maraton Bihać- Potočari. Prekinula je Marš mira kako bi prisustvovala tevhidu u Magašićima, ali je stigla utrčati u Memorijalni centar Potočari sa svojim ultramaratoncima. Mediha danas živi u Švicarskoj, udata je i ima dvoje djece.

Na tevhid je došao i ef. Rašid Musić, porijeklom iz ovog kraja, koji također živi u Švicarskoj. Težak je bio njegov put do Švicarske. U maju 1992. zarobljen je na mostu u Zvorniku dok se vraćao kući iz Beograda i zatvoren u logoru u Karakaju. Odatle je s povezima na očima sa nekolicinom drugih logoraša kamionom prebačen u podzemni kompleks na nepoznatu lokaciju u Srbiji gdje je radio na proizvodnji betona. Poslije određenog vremena istu grupu logoraša ponovo sa povezima na očima prevezli su na Kosovo gdje su kopali rovove. U maju 1996. godine Rašid ef. i drugi su uspjeli pobjeći tokom NATO-vih preleta aviona u tom području zbog kojih su se njihovi čuvari razbježali. Uspjeli su doći do kuća Kosovara koji su im pomogli i tek tada je saznao da je u Bosni rat završen Dejtonskim sporazumom. Dobri ljudi su mu pomogli da se spoji sa članovima svoje porodice u Švicarskoj gdje i danas živi sa svojih devetoro unučadi.

„Švicarska je na dobitku sa ovom djecom iz BiH“, kazao nam je Švicaras Tobias Werle, koji je sa suprugom Marijom prisustvovao otkrivanju ovog spomen obilježja kao prijatelji porodice Osmanović i dugogodišnji prijatelji majki i preživjelih žrtava genocida u BiH koje prate na njihovom putu za istinu i pravdu.