Godinama je u Bosni i Hercegovini aktuelna manilupacija konceptom nade. I to onim konceptom koji, zbog toga što predstavlja i donosi ljudima, nam daje snagu da zamislimo svoju domovinu kao mjesto gdje će se srediti političke i socijalne prilike te smiriti stalne napetosti koje izazivaju prijetnje državnom uređenju. Uz to je bitno navesti i nadu kako će domaći i međunarodni akteri konačno odnos prema činjenicama, naprimjer presudama za genocid, uskladiti sa normama koje zagovaraju. S obzirom na sve čemu svjedočimo, očito je nešto snažno poljuljalo nadu u ljudima. I nisu to samo opetovani, najčešće medijski, narativi koji promoviraju nepovjerenje, propast i beznađe te napuštanje domovine već i manipulacija nadom od onih koji vjeruju da baš oni pružaju zraku svjetlosti napaćenim ljudima. Riječ je, naravno, o političarima koji su skoro svaku našu nadu iznevjerili i proigrali se sa svakom šansom da se ojača država ili da nam bude bolje i to sve dok ulažu u sebe, svoje porodice, ideologije, partije ili štagod. Da šteta bude veća, to rade ponavljajući kako ima nade za ovu zemlju i zaklanjajući se iza minimalnih pozitivnih pomaka kojima, najčešće, oni nisu ni doprinijeli. Ako se svemu doda koliko je široko prisutan osjećaj da desničarske politike prijete velikim zahvatima i na međunarodnoj sceni, nada da ćemo uspjeti razviti demokratsko i pravedno uređenje u državi sve više izmiče.

Lahko je ovo ilustrirati, događaja za to na društvenoj i političkoj sceni ne manjka. Najsvježiji su događaji u vezi s obilježavanjem neustavnog 9. januara te sve što je tome prethodilo, sama ceremonija i ono što je uslijedilo. Riječ je o slavljenju ciljeva koje je postavila Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. godine, uz “specijalne dodatke” poput odlikovanja Vladimira Putina. Uvijek se važno podsjetiti na to da su postavljeni ciljevi iz 1992. godine rezultirali genocidom nad Bošnjacima, udruženim zločinačkim poduhvatima, progonima, silovanjima, ubistvima i drugim zločinima protiv čovječnosti. Također, za provođenje zločina u svrhu ispunjenja tih ciljeva – pred međunarodim i domaćim sudovima – presuđen je politički i vojni vrh samoproglašene republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

U periodu koji je prethodio ovogodišnjem 9. januaru na javnoj sceni smo imali uvjeravanje da je negator genocida nad Bošnjacima i najistureniji predstavnik secesionističke politike, te jedan od onih na američkoj crnoj listi, vrijedan ukazivanja povjerenja za izgradnju bolje budućnosti Bosne i Hercegovine. Uslijedila je blaga ili, s obzirom na izostanak efektivnih zakonskih posljedica, nikakva reakcija na cijeli taj paket. Naše nade da će neko reagirati su, ponovo, ostale neodgovorene.

Nada, naime, podrazumijeva i odgovornost i poduzimanje. Koristiti nadu za to da se ljudi pokrenu u aktivnostima koje će odvesti u boljitak je smisleno i poželjno. Manipulirati nadom da bi se uspavao narod kako bi se postizali neki lični ili interesi koje diktira stranka ili pak neki drugi centri moći predstavlja, u jednu ruku, i iznevjeravanje emaneta i poziv u nekakav neutemeljen optimizam

Stoga bi bilo važno postaviti pitanje čija je odgovornost takvo proigravanje s nadom i zašto se pouzdajemo u druge da će riješiti naše probleme? Izgleda da je naša i politička i u općem smislu javna scena smetnula s uma kako je nada previše plemenit koncept da bi se s njom poigravali. Na kraju, u pitanju zašto smo se pouzdali u druge može ležati vrijedan trag da se razmisli o kakvoj mi to nadi danas govorimo. Nada, naime, podrazumijeva i odgovornost i poduzimanje. Koristiti nadu za to da se ljudi pokrenu u aktivnostima koje će odvesti u boljitak je smisleno i poželjno. Manipulirati nadom da bi se uspavao narod kako bi se postizali neki lični ili interesi koje diktira stranka ili pak neki drugi centri moći predstavlja, u jednu ruku, i iznevjeravanje emaneta i poziv u nekakav neutemeljen optimizam. Da ne kažemo, obmanjivanje. Naličje tako praznog i lažnog koncepta nade u javnom prostoru je jednako prazno beznađe i defetizam od kojih se jako dobro profitira.

No, kako to izgleda kada se sretnu nada i politički izazovi? Naprimjer, ako se nadamo da imamo suverenu državu, za njeno ostvarenje postoje već utvrđeni principi od kojih se ne odstupa. Ili, ako se nadamo pravdi pa zagovaramo nultu toleranciju za negatore genocida, ne postoji opravdanje za ustupak takvima ni u političkom, ni društvenom, niti u medijskom prostoru. Ni u religijskom diskursu, koji opet ima vrlo širok opseg, nada ne stoji odvojena od odgovornosti. Nada se, uostalom, nikada ne smije i ne može miješati s laži i manipulacijama. Ona je vedri dašak istine i veliki navjestitelj pomoći koja dolazi od Stvoritelja. U našem islamskom učenju nada se naglašava, bilo da je riječ o kur’anskom tekstu ili je posrijedi sunnet Božijeg Poslanika. Uz sve ovo, u islamskom učenju prisutno je i kuđenje beznađa. Stvar je dakle jasna. Naličje lažne i nade kojom se manipulira da se ljudi obmanu jeste beznađe koje jedva čeka da te ljude primi u svoj kobni zagrljaj. Naličje nade koja je zasnovana na istini, ispravnim postupcima i odgovornosti jeste uvjerenje u uspjeh i pomoć od Boga.

Zbog toga je bitno davati ljudima nadu i istinski raditi na prosperitetu, a ne nuditi im lažnu nadu, manipulacije, obmane i – na kraju – beznađe. Sve osim istinske nade zasnovane na istini i odgovornom djelovanju će odvesti u atmosferu gdje stalno provejava neka lažna nada – izmanipulirana, nemoćna i jadna – proizvodeći umjesto olakšanja osjećaj tegobe, straha, kolektivne anksioznosti, nepovjerenja i neodgovornosti. To nam ne bi smjela ni trebala biti opcija. Jer lažna i stvarna nada ne mogu koegzistirati. Ugasimo lažne nade kojima se manipulira i otvorimo vrata nadanjima zasnovanim na pozitivnom djelovanju i povjerenju u isti takav ishod. Drugim riječima, privežimo svoje kamile pa će nam ih Bog čuvati.