Zapaljive izjave o ezanu kao “arlaukanju”, o banjalučkim džamijama “koje snižavaju cijene nekretnina u centru grada”, kao što je to nedavno izjavio Milorad Dodik, su ustvari pucanj na Ferhadiju i sve banjalučke džamije.

Muslimani Banje Luke su uplašeni i oni koje sam kontaktirao govore da osjećaju strah. “Kad sam čuo da je pucano na Ferhadiju, presjekao me je stomak” izjavio mi je jedan sugovornik koji, kao i većina muslimana Banje Luke, strahuje prvenstveno zbog onog što se ovoj džamiji i njenim vjernicima dogodilo prije 25 godina kada je do temelja srušena, iako Banja Luka nije bila u direktnoj ratnoj zoni.

Otkrivamo zanimljiv put duhovnosti - kako su stihovi i molitve jednog istočnjačkog mudraca postali bosanska dova ili molitva koja se učila i danas uči na mevludima, školskim akademijama, islamskim svečanostima i međureligijskim skupovima

Gospodaru moj,
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno da je neuspjeh iskušenje
koje prethodi uspjehu.
 
Gospodaru moj,
nauči me da je tolerancija
najviši stupanj moći,
a želja za osvetom
prvi znak slabosti.
 
Gospodaru moj,
ako mi uzmeš imetak,
ostavi mi nadu.
Ako mi ne podariš uspjeh,
podari mi snagu volje da savladam poraz,
a kada mi uzmeš blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
 
Gospodaru moj,
kada se ogriješim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogriješe,
podari mi snagu oprosta.
 
Gospodaru moj,
ako ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene.

Vjerovatno ste u proteklih dvije-tri decenije imali priliku čuti ili pročitati ovu “dovu” koja stoji ispisana, urezbarena ili uramljena čak i na nekim turističkim destinacijama, a može se zateći i u aščinicama i modernim islamskim ornamentima dizajniranim kafanama.

Kada sam nedavno reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića, koji je ovu “dovu” kao završnicu učio na mnogim konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu, dajući joj svojevrsni brend “Bosnian prayer” na engleskom jeziku, upitao gdje je pronašao ovu dovu i otkud da se ova molitva nalazi na zvaničnoj stranici Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu kao “Školska molitva”, uputio me da porazgovaram sa profesorom Mehmedalijom Hadžićem.

General JNA i hedija iz Bagdada

Profesor Hadžić se vrlo rado odazvao mom pozivu i ispričao mi je kako se desilo da ova “dova” dođe i do naše javnosti i postane islamizirana. Svoju priču profesor Hadžić počinje prisjećajući se problema koje je imao 1983. godine u zloglasnom procesu protiv muslimanskih intelektualaca. Bio je desetak dana pod istragom i pritiskom jer se htjelo od njega iznuditi priznanje da je na arapski jezik preveo Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića. Ispričao nam je i o tadašnjoj cenzuri kojoj je bio izložen nakon Sarajevskog procesa. Njegovi tekstovi se nisu smjeli objavljivati, a i oni koji su objavljivani ostajali su ili nepotpisani ili su ih drugi potpisivali. Nekoliko godina kasnije, priča profesor Hadžić, radio je u Izdavačkoj djelatnosti, kako se zvao današnji El-Kalem, a kasnije je prešao i u redakciju Preporoda. “Radio sam na kompjuteru. Prvi sam radio na foto slogu koji je došao na arapskom jeziku. Ovaj tekst sam ja dao u Zemzem. To je 1986. godina, broj 5-9. Ovo je ta dova sa arapskim tekstom,” pokazuje mi profesor Hadžić listajući stari primjerak Zemzema, lista učenika Gazi Husrev-begove medrese koji ove godine obilježava pedesetu godinu izlaženja.
Profesor Hadžić nam je ispričao kako je tekst ove dove njemu donio na prijevod jugoslovenski general iz Iraka, odnosno, iz Bagdada, gdje je boravio kao tehnička pomoć tadašnje Jugoslavije vojsci ove arapske zemlje. “Ne znam koje je nacionalnosti bio. Moguće da je bio musliman, ali nisam siguran. On mi je jednog dana došao u kancelariju i rekao mi: ‘Vi ste sudski prevodilac. Biste li Vi meni mogli ovo prevesti?’ Ja uzmem i pogledam i kažem: ‘Naravno, pokušaću.’ Ali da vas pitam pošto se meni ovaj tekst dopada i pošto nije nikakav službeni akt ili lični dokument, a tekst je izuzetno dobar, možemo li se dogovoriti da ja ovo vama prevedem i da vi meni dadnete kopiju ovog teksta da ja to zadržim za sebe i da imam pravo da to koristim, pošto je tekst mističnog, odnosno sufijskog sadržaja, volio bih da znam kako ste vi do njega došli,” upitao je profesor Hadžić spomenutog generala JNA.
“Naime, general je bio visokopozicionirani vojni stručnjak poslan od strane tadašnje JNA u sklopu međudržavne razmjene, a pošto se tada iračka vojska osposobljavala, uglavnom su jugoslovenski stručnjaci tu išli, bilo da se radilo o civilnoj ili vojnoj bezbjednosti,” objašnjava nam profesor Hadžić koji je i sam kao prevodilac arapskog jezika jedno vrijeme boravio u Iraku dok je radio za tadašnju Krivaju iz Zavidovića, koja je u Iraku gradila montažna naselja na brojnim gradilištima ove zemlje.

Od Zemzema do Bošnjačke gimnazije

“Naravno ja sam tu “dovu” preveo, a on je otišao. Tako smo se mi razišli. Ja o tom čovjeku ne znam ništa. Volio bih da me, ako je moguće kontaktira, nakon ovog kazivanja. Ne znam, čovjek je bio stariji od mene, možda nije živ, ali ako bi neko od potomaka njegovih čuo ovu priču neka se javi i potvrdi njenu autentičnost,” kaže nam profesor Hadžić. I tako, general JNA uzeo svoj prijevod i otišao, a profesor je kod sebe ostavio kopiju i poslao je u redakciju Zemzema, ali jedna rečenica je tada iz nepoznatih razloga iako prevedena izostavljena, što će profesoru Hadžiću kasnije biti potvrda jedne druge činjenice... Naime, prošlo je vrijeme i početkom Agresije na BiH, kada se osnivala Prva bošnjačka gimnazija, profesor Hadžić se ponovno susreo sa ovom “dovom”.
“Ideja o Bošnjačkoj gimnaziji 1994-95 je već otvorena. Ja sam radio na tom projektu. Opet to je jedna duga priča kako je to krenulo i nije pravedno tu izostavljati tadašnjeg naibu reisa dr. Mustafu Cerića koji je zaista bio inicijator te ideje, ali koji je meni prepustio. Potom sam ja zajedno sa profesorima Mujom Slatinom i Hašimom Muminovićem napravio projekat i već smo imali kompletan plan osnivanja Bošnjačke gimnazije. I onda negdje u ratu, ne sjećam se tačno koje godine, pošto sam ja bio profesor i predsjednik Upravnog odbora Prve bošnjačke gimnazije, došla je profesorica bosanskog jezika u toj školi Dženana Zlatar i kazala kako ima jedan prijedlog. Naime, tada smo razmišljali kako neke stvari da osmislimo i da uvedemo ponedjeljkom da imamo dovu. Profesorica Zlatar je iz torbe izvadila Pedagoški glasnik u kojem je objavljena ta dova, ali samo na bosanskom jeziku. Ja sam se osmijehnuo. Bilo mi je drago što će se to sada na jedan, po meni, lijep način nastaviti. Naravno, ne slučajno, sve to ima svoje mjesto i vrijeme, što će se na taj način koristiti. Tada sam im rekao da je to u Zemzemu objavljeno i vidio sam da je to uzeto iz Zemzema jer je ostala ista greška, odnosno izostanak jednog stiha. Tako sam ustanovio da je to ustvari taj moj prijevod. U Zemzemu su ovaj zadnji dio stiha izostavili, te smo ga kasnije mi dopunili. Tada sam ja to ispravio, jer sam imao fotokopiju originala na arapskom. Kada se pisala monografija Prve Bošnjačke gimnazije ja sam tada u jednom razgovoru rekao da bi dobro bilo da se ispriča ova priča. Međutim, nije to prihvaćeno, ne znam iz kojeg razloga,” priča nam profesor Hadžić. On je kasnije, pošto mu se tekst dopao, slučajno tražeći na internetu po arapskom prijevodu naišao da je autor, odnosno da se ustvari radi o molitvenim stihovima čuvenog bengalskog pjesnika Rabindranatha Tagorea, koji je prvi neeuropski autor dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.

Pjesnik koji je spojio Istok i Zapad

“Naišao sam na njegove pjesme, odnosno, njegove mudrosti i kazivanja. Ova dova, dakle njezini dijelovi su ovdje u tim stihovima pjesnika Tagorea. Meni je taj general rekao da je tu dovu njemu napisao jedan poznati, možda u to vrijeme najveći duhovni autoritet muslimana u Bagdadu i dao mu to kao hediju, kao uspomenu na ta njihova druženja. Dakle, on mu je to dao, što znači da je postojala ta veza između tih duhovnjaka u Bagdadu, jer je on upravo od Tagorea uzeo, dakle, nije kompozicija takva, ali sve su misli uzete od ovoga pjesnika. Svi ovi dijelovi “dove” kako mu je taj duhovni autoritet iz Bagdada napisao su sadržani u stihovima velikog bengalskog pjesnika Tagorea,” zaključuje profesor Hadžić dodajući kako su prema njegovim istraživanjima arapski stihovi ove molitve ustvari uzeti iz knjige Mudrosti i kazivanja Tagorea, te da je kasnije tu dovu reisu-l-ulema Mustafa Cerić dao prevesti na engleski i od nje napravio svojevrsni brend “Bosanska molitva” čitajući je na konferencijama i međureligijskim skupovima u svijetu.

Pjesnik i filozof Rabindranath Tagore rođen je 7. maja, 1861. godine u Kalkuti, Indija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1913. godine, pisao je na bengalskom i engleskom jeziku, a uz bogat opus poezije i proze njegove pjesme i kompozicije su odabrane kao nacionalne himne Indije “Jana Gana Mana” i Bangladeša “Amar Shonar Bangla”. Tagore je napisao i komponovao nacionalnu himnu Šri lanke “Namo namo Matha”. Umro je u svom rodnom gradu 7. augusta, 1941. godine

Osim ovih arapskih prijevoda Tagoreovih stihova nismo uspjeli naći iste istihove na engleskom jeziku koji korespondiraju rečenicama spomenute Bosanske molitve, pa je za pretpostaviti da su oni došli iz mnogobrojnih zbirki poezije koje je ovaj autor objavio na bengalskom jeziku. Oni se ne nalaze ni u knjizi Gitandžali (Žrtveni pjev), njegovoj prvoj zbirci pjesama za koju je 1913. godine nagrađen Nobelovom nagradom, a koju je sam preveo na engleski jezik. Po svoj prilici stihovi iz pomenute molitve su na arapski jezik došli iz nekih drugih njegovih pjesničkih ostvarenja na bengalskom jeziku. Vjerovatno je i sama Bosanska molitva doživjela svojevrsnu tranformaciju budući da je njen put prevođenja prešao trasu od bengalskog preko arapskog i bosanskog do engleskog jezika. Ipak, njena vrijednost se ogleda u činjenici da je zadržala poruku i mudrost ovog velikog pjesnika i filozofa koji je u svojim djelima i duhovnim porukama uskladio ideale Istoka i Zapada. O čudnovatom putu ove duhovne poruke i sam profesor Hadžić danas ushićeno kazuje. “Stvar je na početku tako jednostavna, neko bi rekao banalna. Dolazi ti neko da mu nešto prevedeš i onda to doživi i prođe ovakav put. Dakle, od Izdavačke djelatnosti, preko redakcije Zemzema, Bošnjačke gimnazije, pa onda reisu-l-uleme i sve kako ide taj kompletan njen put i ko zna gdje će je put dalje odvesti,” zaključuje profesor Mehmedalija Hadžić.

Kome pripadaju ideje?

Put i transformacija stihova istočnjačkih mudrosti velikog pjesnika Tagorea ustvari samo potvrđuju tezu da je izvor ljudske misli i znanja transcendentan i da svojim misticizmom dokazuje da se vječne poruke mira i dobra svojim duhovnim izvorom opiru materijalnim granicama Ovoga svijeta. Kada govorimo o prenošenju ideja i misli vrijedno je spomenuti da su čak prije drevne Grčke i poznatih grčkih filozofa u Babilonu u Mezopotamiji mudraci ove civilizacije odbijali da potpisuju svoje misli i ideje. Vjerovali su da ljudska misao pripada svima, svakoj generaciji i vremenu. Kazivali su da niko ne može polagati pravo na vlasništvo nad mislima i idejama, jer su one ipak na poslijetku preuzete od nekoga ranije. Ovo možemo nazrijeti i u temeljnim etičko-moralnim učenjima religija budući da sve religijske tradicije imaju pravila i izreke koje nadilaze geografiju i historiju. I velikani u slikarstvu i umjetnosti klasike smatrali su bogohulnim potpisivati svoja umjetnička djela. Tek dolaskom modernog doba i kapitalizma ljudi su počeli potpisivati ideje i misli, polažući tako pravo na vlasništvo i autorstvo nad idejama koje su nekada pripadale svima. Tako su pojedinci počeli potpisivati ideje i tvrditi da su ih oni izmislili, često na takav način ograničavajući ideje i smještajući ih u geografske i nerijetko ideološke regione. Ipak, nekada imamo slučajeva, i to je ustvari i namjera ovog teksta, kada mudre ideje i misli upravo svojom univerzalnošću i dubinom poruke nadilaze postavljene granice. Upravo takav slučaj, mogli bismo reći, desio se sa Bosanskom molitvom ili dovom, koja je zbog svoje ljepote prihvaćena i učena u različitim prigodama, i sretnim i nesretnim.

Mevludska dova u Zemzemu

Bosanska molitva prvi put je objavljena u Zemzemu (broj 5-9) iz 1986. godine koji je bio tematski mevludski broj. U sklopu ovog izdanja đačkog lista štampan je i specijalni prilog “Mevlud u Žepču” na osam stranica u povodu desetogodišnjice otvaranja Ferhat-pašine džamije u Žepču, a kojeg su učenici Gazijine medrese izveli na poziv Odbora IZ Žepče. Interesantno je da će ovaj mevlud sa bogatim programom ilahija i kasida kasnije biti snimljen na audio kasete. Dova koju je profesor Hadžić preveo i poslao objavljena je na zadnjoj 8. stranici priloga bez ikakvog potpisa, a uredništvo Zemzema kojeg je za ovaj broj tehnički uredio rahmetli Muhamed Radončić, ovoj molitvi je dodalo Bismillu i završetak, kako inače završavaju islamske dove: “Subhane Rabbike Rabbi-l-izzeti...”

Pitanje je ko će teologiju sukoba pretvoriti u teologiju mira, suživota i saradnje i da li je to nakon ovakvih poteza Trumpa uopće moguće?

Vijeće Europe je među prvim međunarodnim organizacijama koje su prepoznale “govor mržnje” i usvojile njegovu oficijelnu definiciju

Donald Trump je Sjedinjenim Državama, da upotrijebimo neronovski termin, spalio i onaj mali formalni privid posrednika...

U petak, 24. novembra, ove godine, za vrijeme džuma namaza u selu Bi’ru-l-abd u džamiji Revda desio se naj-smrtonosniji teroristički napad u modernoj historiji Egipta.

“Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Ovo je naslov prijetećeg pisma koje je cirkuliralo kao opomena mještanima sela Revda prije nego što se stravični pokolj desio u lokalnoj džamiji. Odgovornost za napad još uvijek nije preuzeo niti ISIL, niti njegova podružnica “Vilajet Sinaj” koja operira na poluotoku Sinaju, a radi se o pripadnicima organizacije “Mučenici al-Aqse” koji su mu 2014. godine dali prisegu. Egipatske snage sigurnosti i vojska još od 2013. godine vode stalne kampanje protiv ovih militanata, a prije ovog napada njihov najubitačniji udar bio je obaranje ruskog putničkog aviona iznad Sinaja kada su poginuli svi putnici i članovi posade ovog aviona, njih 224.

Napad na sufijsku zajednicu

Običaj u ovom mjestu je bio da u džamiji stariji sjede u prva tri saffa u pročelju dok su djeca bila u zdanjim saffovima, a omladina i odrasli su bili u sredini džamije. Ovaj red su teroristi dobro iskoristili, jer prema svjedocima, napad je počeo ubacivanjem četiri bombe kroz prozore džamije i glavna vrata. Dvije bombe su eksplodirale u prvim saffovima, a potom je uslijedio upad militanata. U saopćenju egipatskog državnog tužioca navodi se da je bilo između 25 i 30 militanata. Prema svjedocima napadači su imali duge kose i brade, nosili su maske na licima i bili naoružani automatskim puškama, a najmanje jedan od onih koji su ušli u džamiju nosio je zastavu ISIL-a. Odmah nakon eksplozija bombi jedan militant se popeo na minber džamije i počeo pucati po prvim saffovima. U tom dijelu džamije najviše je poginulih.
Uz svu brutalnost ubijanja, militanti su otišli korak dalje. Zapalili su vozila mještana ispred džamije, a jedna grupa je ostala izvan sela i spriječila vozila hitne pomoći da stignu i ukažu pomoć nastradalima. Tri vozila hitne pomoći su pogođena. Ono što je posebno indikativno u cijelom ovom slučaju je primijetan strah svjedoka da govore za medije kao i velika ograničenja pristupa medijima koje su egipatske sigurnosne snage uvele. Također, svjedoci navode kako je nakon napada postojao strah od prisustva eksplozivnih naprava u tijelima žrtava, te da su prvo izvlačili one pogođene u prsa i stomak, a kasnije one koji su pogođeni u ekstremitete. “Htjeli su pobiti što više ljudi i da su mogli ubiti sve ne bi se nimalo ustezali da to učine,” kazao je jedan preživjeli svjedok. Ono u čemu se slažu svi i mještani sela Bi’ru-l-abd i cjelokupna egipatska javnost jeste da niko nije mogao ni zamisliti da će se napad desiti za vrijeme džuma namaza i to unutar džamije.
Iza posljednjeg terorističkog napada na džamiju Revda ostale su scene koje lede krv u žilama. Sivomaslinasti ćilimi su pocrvenili od krvi nedužnih seljana, tragovi metaka svuda po džamiji, a ispred glavnog ulaza ostale su stotine pari obuće ubijenih klanjača. Prema informacijama egipatskih medija od ranije traju prijetnje i nasrtaji na ovu beduinsku, mahom sufijsku zajednicu. Naime, prije ravno godinu dana 19. novembra, 2016. godine, krvoločni militanti Vilajeta Sinaj (pomenute ISIL-ove podružnice) javno su odrubili glavu duhovnom predvodniku sufija na Sinaju šejhu Sulejmanu ebu Hirazu, pročelniku Ahmedijskog džeririjskog sufijskog tarikata.
Šejh Sulejman je imao 98 godina, a militanti su ga oteli iz njegove kuće u gradu El-Arišu. Tada je ISIL kidnapovao i sufijskog šejha Qatifan Berika el-Mensurija. Ubili su ih obojicu odsjecanjem glave sabljom, a čin pogubljenja su snimili. Video snimak ubistva ove dvojice šejhova objavili su uz potpis “izvršenje šerijatske kazne nad dvojicom vračara.” Na snimku se vidi šejh Sulejman u narandžastom odijelu sa povezom preko očiju koji mu je stavljen tokom pogubljenja. Ovog orohnulog starca koji je svojom pojavom ličio na pravog pustinjskog asketu poštovalo je nomadsko stanovništvo širom Sjevernog Sinaja, a posjećivali su ga muslimani iz cijelog Egipta tražeći njegov blagoslov i dovu. I nakon gnusnog pogubljenja šejha Sulejmana militanti “Vilajeta Sinaj” nisu prestali prijetiti njegovim sljedbenicima da prestanu sa sufijskom praksom zikir-halki, predavanja itd. Mještani nisu odustajali, a ISIL im je u posljednjim pismenim saopćenjima zaprijetio da ne smiju učiti mevlude.

Međusobna arapska optuživanja

Naravno da se u sagledavanju ove tragedije nipošto ne mogu zanemariti okolnosti haosa u koje je upao Egipat nakon abortiranja demokratskog pokušaja 2013. godine, vojnog udara i uspostave Sisijevog režima koji se oslonio na brutalnu silu, međutim, gorespomenuta prijeteća poruka terorista koji za svoje ostvarenje dobijaju priliku upravo u ovakvim situacijama haosa i nestabilnosti jeste alarmantna. Dodatno zabrinjavaju međusobne optužbe koje su se posljednjih dana javile na liniji Saudijska Arabija, UAE i Egipat, s jedne strane, i Katara, s druge. Mediji u zemljama koje su uvele blokadu Kataru za ovaj krvavi pir optužuju teroriste koje navodno kontrolira Katar. Dočim, katarska štampa optužuje Saudijsku Arabiju, Izrael i UAE navodeći da ovim žele natjerati Egipat da prihvati “dogovor stoljeća” kojeg je predložio američki predsjednik Donald Trump, a prema kojem će se Palestinci naseliti na Sinaj. Najogavnije u svemu ovome jeste da ove međusobne optužbe Arapa analiziraju i naširoko prenose izraelske medijske platforme!
Bez obzira na sve moguće scenarije iza ovog pokolja, egipatska krvava džuma je još jedan pokazatelj da su muslimani najveće žrtve terorizma. Na veliku žalost i uprkos sve groznijim i težim slikama, muslimani se izgleda i dalje nisu spremni suočiti sa svojom prošlošću i uvidjeti da su ti militanti ipak odnekuda dobili ideologiju koja je upregnuta sa nasiljem mogla proizvesti ovaj bizarni atak na muslimanski um današnjice: “Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Na koncu, ova primjedba se ravnomjerno može uputiti na adrese vlada svih gorespomenutih zemalja koje se danas međusobno optužuju. Danas čujemo hrabre najave odricanja od takve ideologije, ali suludo je i pomisliti da se njeni generatori mogu isključiti pukim pritiskom na dugme, kao što se ona decenijama “na dugme” diseminirala i odgajala generacije namrgođenih tumača i misionara vjere skučenih pogleda! Svako onaj ko iz pozicije moći i vlasti misli da će moći načiniti takav “pritisak na dugme” grdno se vara. Dugme za gašenje izvora ove crne ideologije nasilja i ubijanja je u rukama uleme koja je odgovorna, jer je svojim nečinjenjem dozvolila da tumor metastazira i zahvati vitalne organe muslimanskog Ummeta. Držim da će ovo biti najveći idžtihad koji muslimani s pravom očekuju od učenjaka vjere: Kako odvojiti vjeru od političke zloupotrebe i spasiti je od nasilnog ekstremizma? Jer, Ummetu danas trebaju obnovitelji (mudžeddidi) vjere koji će zaustaviti prolijevanje krvi po džamijskim sedžadama!

Korijeni ideologije ubijanja

Ipak, veća je vjerovatnoća da će muslimani ošamućeni ovim teškim udarcima nastaviti vikati na svjetske zavjer(enik)e i obmanjivati sebe sve dok ne priznaju “da je ono što su počinile te ubice nešto što se još uvijek govori s minbera u sklopu teme o otpadništvu od vjere i stvari koje izvode iz islama,” kako to u svom komentaru na zločin u egipatskom selu Bi’ru-l-abd primjećuje dr. Muhammed Habeš.
On se ovdje s pravom dotaknuo poslanice Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba Nevaqidu-l-islami el-’ašereh, čije postulate često spominju oni koji su zapodjenuli niz ratova protiv muslimanskih društava: vlast koja ne sudi po onome što je objavio Allah; izgradnja džamija na mezarovima i veličanje mezarova; obraćanje dovom preko posrednika, itd. “Vrlo jednostavno je, dakle, uvjeriti dotične nesretne ratnike, lišene znanja i obrazovanja, da samo izvršavamo Allahove propise... Opet će nam, po običaju, govoriti da smo primitivni, da ne shvaćamo međunarodne zavjere, da možda i nesvjesno narušavamo autoritet pravnika i velikana znanosti. Ali kada završite sa čitanjem ovih redaka, ukucajte na Google sintagmu “deset stvari koje izvode iz islama“ (nevaqidu-l-islami el-’ašereh) i iznenadit ćete se kada vidite da se one još uvijek nalaze u školskom gradivu stotina vjerskih škola uzduž i poprijeko islamskog svijeta, da se ponavljaju u nastavnim programima. Ako samo jedan procenat tih učenika povjeruje u istinitost tih tvrdnji, to znači da mi svakodnevno proizvodimo novu generaciju ratnika ISIL-a” – završava ozlojađeno svoj komentar ovaj sirijski učenjak.
Kolikogod nam selo Bi’ru-l-abd bilo daleko ono što se u njemu desilo za vrijeme najsvetijeg muslimanskog vremena – džumanskog vakta - prijetnja je svim muslimanima svijeta, ali i nama ovdje u Bosni. Jer, postulati na osnovu kojih se prolila krv 309 šehida džamije Revda nalaze se u široj ili kraćoj verziji odštampani i u nekim udžbenicima na našem jeziku. A o tribinama i dersovima integriranih i neintegriranih (para)džemata da i ne govorimo. I mi smo pristali dozvoliti tom kancerogenom učenju da se nesmetano širi među nama! Pitanje je samo kada će kancer eksplodirati.

PS.
Dok završavam ove retke čitam agencijske vijesti da je Abdul Hadi el-Qusejbi, predsjednik Vrhovnog vijeća sufijskih redova Egipta, izjavio da će se proslave mevlud-i šerifa nastaviti unutar džamija širom Egipta, ali će se proslave na otvorenom otkazati zbog žalosti nad šehidima džamije Revda. Neka im se Svevišnji Gospodar smiluje!

 Opširnije o terorističkom napadu na džamiju u Egiptu u Preporodu od 1. decembra, 2017. godine

Svaki put kad počne govoriti o ekstremizmu Bošnjaka neka se hrvatska predsjednica prisjeti Muje Šahmana, koga su pripadnici HVO-a vezali za volan kamiona pretrpanog eksplozivom i poslali u smrt.

“Smrtonosna sigurnosna operacija u mijanmarskoj pokrajini Rakhineu očito je planirana da iz zemlje ukloni muslimansku manjinu Rohinja. Sadašnje stanje ne može se još utvrditi u potpunosti, ali situacija sliči na primjer iz udžbenika etničkog čišćenja,” izjavio je u Ženevi visoki komesar UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein. 

Ujedinjene nacije su ranije objavile da je 294.000 izbjeglica Rohinja stiglo u Bangladeš od 25. auguta, ove godine, kada je pokrenut veliki talas nasilja. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), dočim pokazuju kako je broj arakanskih muslimana koji su utočište potražili u Bangladešu dosegao 313.000. 

Brutalna odmazda

Naime, snage sigurnosti Mijanmara su pokrenule akciju u pokrajini Rakhine nakon što je Vojska za spas Rohinja Arakana (ARSA) napala punktove armije i policije. Međutim, ono što potvrđuju izvještaji svih medijskih agencija i međunarodnih organizacija, ovaj napad je iskorišten da za brutalnu odmazdu i etničko čišćenje koje sprovode policijske i vojne snage režima uz podršku lokalnog budističkog stanovništva. Ministar vanjskih poslova Bangladeša Abul Hassan Mahmud Ali rekao je da se u mijanmarskoj državi Rakhine provodi “genocid”, zbog kojeg je gotovo 300.000 muslimana Rohinja napustilo zemlju. “Međunarodna zajednica kaže da je to genocid. Mi također kažemo da je genocid”, kazao je bangladeški šef diplomatije novinarima u Daki. Premijerka Bangladeša Sheikh Hasina Wazed, kako prenosi agencija Anadolija, danas, 13. septembra, kazala je kako je površina rijeke Naf, preko koje arakanski muslimani bježe u Bangladeš, puna tijela muškaraca žena i djece. Mediji prenose kako je u posljednjoj vojnoj akciji protiv Rohinja ubijeno preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, a da su iza ovih napada ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš. Ukratko, nad narodom Rohinja se provodi genocid.
Ono što posebno zabrinjava u novom talasu nasilja jeste izostanak reakcije i konkretnih poteza velikih sila da se zaustavi ubijanje, te da se prognanici zbrinu u ionako neuslovnim kampovima siromašnog Bangladeša. Već duže vrijeme vlasti Mijanmara blokiraju pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama, novinarima i aktivistima, optužujući ih za podršku pobunjeničkim skupinama koje nazivaju teroristima. Susjedi Mijanmara, posebno Indija i Kina također su zbog geopolitičkih trvenja ostale nijeme, dok zemlje ASEAN-a svoje nereagiranje pravdaju principima nemiješanja u unutrašnje stvari svojih članica, tako da je narod Rohinja ostao kao još jedna mrlja na savjesti čovječanstva, genocid koji se odvija pred televizijskim ekranima.

Osuda šutnje i nereagiranja

Danas (srijeda, 13. septembar) dok sastavljamo ovaj tekst najavljeno je održavanje sastanka Vijeća sigurnosti iza zatvorenih vrata gdje bi se po drugi put trebalo raspravljati o ovoj krizi, ali prema nekim diplomatama iz UN-a, očekuje se da će Kina i Rusija biti protiv usaglašene izjave o nasilju nad Rohinjama najvišeg tijela Ujedinjenih Nacija. Što se tiče Sjedinjenih Država i Evropske Unije, osim zabirnutosti njenih lidera i diplomatskih apela prema vladi Mijanmara konkretnih poteza na zaustavljanju krize nema.
Posebno žestoke kritike posljednjih dana upućene su liderki Mijanmara državnoj kancelarki Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, zbog njene šutnje, nečinjenja i generalnog odnosa prema ovoj manjinskoj skupini u Mijanmaru. Mnoge javne ličnosti uključujući papu Franju, nobelovca Desmonda Tutu, te budističkog duhovnog vođu Dalai Lamu, osudile su njenu šutnju, te pozvale svijet da aktivnije reagira kako bi se zaustavila patnja ovog nezaštićenog naroda. Kao jedna od posebno zabrinjavajućih dimenzija ove krize jeste mržnja i netrpeljivost prema Rohinjama koje zadnjih godina propagiraju radikalni budistički monasi i nacionalisti u Mijanmaru.
Kada je u pitanju reagiranje većinskih muslimanskih zemalja, osim sporadičnih osuda vjerskih lidera i poziva na molitvu, jedino je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan lično kontaktirao mijanmarsku kancelarku Suu Kyi i zatražio da se omogući dopremanje pomoći Turske Rohinja muslimanima. Uz to Turska je 7. septembra, interventno u Bangladeš uputila visoku delegaciju koju je uz ministra vanjskih poslova Mevluta Čavušoglua predvodila supruga predsjednika Emina Erdogan i njegov sin Bilal. Oni su posjetili izbjegličke kampove u graničnom području u koje pristižu izbjeglice iz Mijanmara.
Problem marginaliziranja i progona Rohinja muslimana i trenutna kriza u Mijanmaru, upozoravaju sigurnosni eksperti, može veoma lahko privuči međunarodne terorističke organizacije koje već odranije djeluju u nekim zemljama jugoistočne Azije, posebno na Filipinima i u Indoneziji. Čini se paradoksalno da će teška situacija Rohinja muslimana (genocid kojeg su sve države prema Konvenciji o sprječavanju genocida dužne zaustaviti) privući pažnju svijeta tek onda kada potencijal ove krize prepoznaju međunarodne terorističke mreže i upregnu ga za regrutiranje terorista i kreatora haosa. Tada će biti kasno i za Rohinje, ali i za regionalni poredak i odnose među ključnim zemljama čiji se geostrateški interesi prelamaju u ovom južnoazijskom regionu.