Ahmed Smajlović je na Islamskom teološkom fakultetu od osnivanja 1977. godine pa do kraja svoga života 1988. godine predavao akaid i studentima ovoga fakulteta predstavio četiri velika istraživača na polju akaida, islamskog vjerovanja. To su: Maturidi, Tahavi, Eš'ari i Ibni Tejmije koji su se nekako u isto vrijeme pojavili na području tadašnjeg islamskog svijeta u Semerkandu, Egiptu, Iraku i Siriji. 

Pitanje da li je Kur'an stvoren ili nije pokrenuto je još u vremenu posljednjeg halife iz dinastije Omejevića, a onda je doživjelo svoju kulminaciju u vremenu Abasidskih halifa: Me'muna, Mu'atesima, Vasika i Mutevekkila. Racionalisti su tvrdili da je Kur’an stvoren, a tradicionalisti da je on iskonskog porijekla. U polemici po ovom pitanju učešća je uzeo i Ebu Mensur el-Maturidi. 

Međutim, ovo nije prvo pitanje u kome su se oni razišli. Prije toga razlaz je bio i u pitanju slobodne volje. Je li čovjek slobodan i može li on po svojoj volji da bira svoja djela?

Hasan el-Basri smatra da je čovjek potpuno slobodan u svome izboru dok su oni koji su se tome suprostavili smatrali da je čovjek poput grana drveća koje se pokreću prisilom, prinudom, a ne svojom voljom (inne l-insane fi ’amelihi l-idarijji ke egsani š-šedžereti fi harekatiha l-idtirarijje). 

Sljedeće pitanje koje je obilježilo ovo vrijeme bilo je pitanje el-Menziletu bejne l-menziletejni a koje se odnosi na fasika, velikog griješnika (murtekibu l-kebireti) . Je li on vjernik ili nije?

Hasan el-Basri smatra da je on vjernik-griješnik. Vasil ibn ’Ata čelni čovjek mu’atezile koji je u početku bio učenik Hasana el- Basrija suprostavio se svome učitelju i napustio sastanak u džamiji Basre. Tada je Hasan el-Basri rekao: Lekad i'atezele 'anna (On se odvojio od nas) . Otuda su oni prozvani i u narodu poznati kao mu’atezilije. 

RAD NA USKLAĐIVANJU STAVOVA

Sukobi između mu’atezilija i sunnija tada su dobili novi zamah sve dok se nije pojavio Maturidi i počeo raditi na usklađivanju stavova između jednih i drugih. To usklađivanje očituje se prvo u taklidu koji je i kod jednih i kod drugih nedjelotvoran, zatim se očituje i u pitanju Allahove volje Koji čini ono što čini po Svojoj volji i po Svome izboru. 

Objava i razum su osnova za spoznaju vjere i vjerovanja. Objava je data Božijim poslanicima. Prenošena je slušanjem. Slušanje ima različite nivoe vrijednosti. Zato je tu i razum on je neodvojivi dio svijeta. Niko se ne može pozivati na svoju iskosnost i vječnost. Svi smo mi kao ljudi svjesni svoga nastanka, ograničenosti i nestanka. Allahova obavijest ljudima jeste da je On, samo On, Stvoritelj svega, Kreator svijeta i da Njemu, samo Njemu, pripada sve. 

Svijet je nastao. Nije oduvijek, a nije ni zauvijek. Sam od sebe nije mogao nastati. Nužan mu je Stvoritelj. To lahko možemo da vidimo po živom i neživom svijetu. Živi, odnosno organski svijet nemoćan je da sam po sebi i sam od sebe nastane, a šta onda da kažemo za drugi neorganski, mrtvi, neživi svijet. Stvoritelj je samo Jedan. Sve nam govori o tome i sve ide tome u prilog. Drugačije je nemoguće. Stoga je islamska obaveza, vjerovanje u Njegov Rububijet i Uluhijet. Ne možemo za Allaha reći da je tijelo jer to predpostavlja ograničenost. Međutim, možemo upotrijebiti izraz šej'un koji je upotrijebljen i u Kur’anu: Lejse ke mislihi šej’un (Eš-Šura, 11). Ništa nije kao On! O atributima Allaha dž.š. možemo govoriti samo onako kako On sam Sebe opisuje u Kur’anu.

O počiniocima grijeha i njihovom odnosu prema imanu Maturidi to objašnjava racionalno i tolerantno. Polazeći od pitanja da li je počinitelj nekog grijeha raskinuo sa imanom, on će ići na racionalno, logičko i kur’ansko-sunetsko rješenje sve dok počinilac nije raskinuo sa imanom postoji, po Maturidiju, mogućnost oprosta, tevbe, šefa’ata i rahmeta. 

Maturidi se ne opterećuje iluzijama kada je u pitanju i viđenje Allaha na drugom svijetu ahiretu. Sam Kur’an o tome govori na više mjesta u mnogim ajetima, ali način na koji će se vidjenje ostvariti ili kako će to biti Maturidi se time ne opterećuje kao što se ne opterećuje kada je u pitanju el-Arš. Maturidi će i ovdje tražiti potvrdu vjerovanja u kur’anskom tekstu i njegovom smislu, a o načinu samog položaja na el-Aršu neće posebno raspravljati. 

Mnoga pitanja u tom vremenu su pokrenuta, ali pravi lom nastao je kada je pokrenuto pitanje stvaranja Kurana (Fitnetu halki l- Kur’ani) i kada su oni koji to nisu prihvatili označeni kao nevjernici. Heli l-Kur’anu mahlukun em ennehu kadimu ezelijjun. . . (Je li Kur’an stvoren ili je on iskonskog porijekla?) . 

Kamo sreće da su mu’atezilije svoj razum usmjerili u drugom pravcu. Oni su mogli, ističu mnogi, dosta doprinijeti islamskoj ideji da su svojim razumom išli pravim putem, zašta je razum i stvoren, putem ljudskih znanosti umjesto što su svoje mogućnosti usmjerili na pitanje slobodne volje i pitanje stvaranja Kur’ana. 

Ibn Haldun ističe da su oni sa ovim pitanjem nanijeli veliku štetu islamu i muslimanima. Ahmed Emin i Ahmed Behdžet smatraju da je sa njihovom pojavom i pogrešnim usmjeravanjem sve to izgubljeno, propalo, a njihova lađa se otisnula u dubine mora u nepovrat. 

Ibn Haldun smatra da ’ilmu l-kelam - dijalektička teologija kao nauka u ovom vremenu nije nužna jer inovatora, i heretika više nema, a vodeći ortodoksni učenjaci zaštitili su nas od njih onim što su napisali i zabilježili. Racionalni dokazi trebali su im samo onda kada su branili svoje mišljenje. Sada je, pak, ostalo samo da se raspravlja o tome da je stvoritelj neovisan od mnogih zabluda i zaključaka.

Kada je Džunejd, učeni teolog, sufija iz Bagdada (umro 298/910) prošao pored teologa dijalektičara u trenutku kada su se bili upustili u raspravu o Božijim atributima, upitao je: Ko su ovi?

- To su ljudi koji dokazima hoće da oslobode Allaha od atributa nastajanja i obilježja nesavršenosti - odgovorili su. 

- Poricanje nedostataka, ondje gdje je nedostatak nemoguć, jeste nedostatak - odgovorio je. (Nefju l-'ajbi hajsu jestehilu l-'ajbu 'ajbun)

Nešto kasnije Ibn Haldun sam sebe koriguje pa kaže: "Ipak korist od ove nauke za pojedine ljude i one koji traže nauku, značajna je, budući da nije dobro da jedan sunnija ne poznaje teorijske dokaze njene doktrine. A Allah' je zaštitnik' vjernika (Alu Imran, 68) . 

Ovome naprijed kazanom treba dodati da je ova nauka značajna. 

Ona je temelj svih islamskih nauka unutar koje se promišljaju temeljna pitanja islamskog vjerovanja, jer svako vrijeme pa i ovo naše nije imuno od ateista. 

Šta je cilj ove nauke osim da metodološki razvija put do spoznaje Allaha sa Njegovim utvrđenim atributima uz potpuno ukidanje svega onoga što je Njemu nedostojno pripisivati. Vjerovanje u Njegove poslanike na osnovu čistog uvjerenja u kome se duša oslonjena na dokaze smiruje, a ne prepušta slijepom imitiranju. U ovome se slažu svi, a i bez toga Kur’an nam je dovoljan kao argument koji nam naređuje da koristimo razum i promatramo sve oko sebe. 

Puko imitiranje prethodnika koliko god može da dovede do istine toliko može odvesti i u zabludu, koliko god može biti korisno toliko može biti i štetno. To je krivi put koji slijedi animalni svijet, a nikako čovjek kao rezumno biće (Risaletu tevhid, Sarajevo, 1989, 40-41).