Dvije su vrste ljudi kojima pripada posebna zasluga u očuvanju Kur’ana: hafizi i kaligrafi - prepisivači mushafa. Hvala Bogu, Bosna je uvijek imala veliki broj i hafiza i kaligrafa. Kao takvi oni su redovno uživali posebno poštovanje i ubrajani u sami vrh uleme. (Je li, baš, danas tako?!). Malo je poznato da su svi veliki kaligrafi, istovremeno, bili i hafizi i da su zvanja hafiza i hattata (kaligrafa) obavezno podrazumijevala i posjedovanje idžazeta (diplome) s neraskidivim lancem učitelja sve do samog Poslanika, s.a.v.s. Nažalost, mnogi od ovih hafiza i kaligrafa vremenom su pali u zaborav. U Historijskom arhivu Sarajevo čuva se sidžil iz austrougarskog perioda koji je vodio sarajevski kadija hafiz Isa-efendija. Međutim, ovoga hafiza nema ni u jednom nama poznatom popisu hafiza, uključujući i rad Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina rahmetli hafiza Fadila Fazlića. Ja već deset godina bezuspješno pokušavam odgonetnuti ko je bio kaligraf Sejjid Muhammed Kamil Sidki, sin Omerov, kojem je idžazet iz kaligrafije, s neraskidivim lancem učitelja sve do poslanika Muhammeda, a.s., 11. redžeba 1324. (1. septembra 1906.) godine, izdao hafiz Mahmud el-Hamīd, sin Muhammeda el-Emina, a njegovom učitelju u kaligrafiji Sejjidu Ahmedu Hilmiji Muhammed Bičakči-zade (Bičakčić). Sve upućuje na to da je Sejjid Muhammed Kamil Sidki po porijeklu bio Bošnjak ili da je, u najmanju ruku, imao neke veze sa Sarajevom. Na to upućuje činjenica da se njegova originalna idžazetnama nalazi u Sarajevu. To je vrhunski kaligrafski rad. Jedna takva idžazetnama sa sličnim lancem učitelja nedavno je prodana na aukciji u Londonu za 12.500 funti sterlinga.

Kao što obično i biva, trud se, kad li tad li, isplati. Iako u svome istraživanju nisam uspio do kraja rasvijetliti ko je bio Sejjid Muhammed Kamil Sidki, usput sam došao do potpuno novih podataka o više desetaka naših pisaca, hafiza, kaligrafa, muderrisa, kadija, šejhova, imama i hatiba, uključujući i petericu imama i hatiba u Poslanikovoj, a.s., džamiji u Medini. Biće mi posebna čast i zadovoljstvo čitaocima Preporoda, po prvi put, predstaviti rezultate svojih istraživanja. U nastavku ovoga rada u najkraćim crtama predstavit ću velikog sarajevskog umjetnika, pisaca i kaligrafa iz 17. stoljeća; derviša Mustafu Mevleviju čiji se jedan prijepis mushafa čuva u biblioteci kralja Abdulaziza u Medini.

Ko je derviš Mustafa Mevlevi?

Najstariji podatak o dervišu Mustafi Mevleviji zabilježio je Evlija Čelebi u svome Putopisu, gdje je u opisu mevlevijske tekije na Bendbaši zapisao: „Ima dvoranu za obrede derviša (simāḫāne), sobu za razgovor (mejdān) i sedamdeset-osamdeset derviških ćelija s galerijom gdje derviši sviraju (mutrebān), s kuhinjom (‘imāret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njenih svirača (nājzen-baši), kaligraf derviš Mustafa, ima prekrasan rukopis.“ (Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, str. 110-111). Derviš Mustafa Mevlevi u izvorima se navodi i kao Katibi Mustafa Bosnevi. Pod ovim drugim imenom navode ga: Šejhi, Safaji, Esrar-dede, Hamer, Kadić, Bašagić, Šabanović, Handžić, Balić, A. Šiljak-Jasenković i drugi koji su o njemu pisali. Šabanović navodi da se školovao u domovini (tj. Sarajevu) i Carigradu, da je nakon završenog školovanja stupio u red mevlevija, da je bio odličan kaligraf, te da je mogao da piše vrlo brzo i lijepo, zbog čega je i uzeo književno ime Katibi. Šabanović, također, navodi da je derviš Mustafa prepisao mnoga djela glasovitih mevlevijskih učenjaka i pjesnika, te da se svi izvori slažu da je umro u Jeni Šehiru (Larisi) 1078. (1667-68.) godine. Po svoj prilici, derviš Mustafa je u tekiji na Bendbaši prepisao i cijelu Mesneviju Dželaluddina Rumija. Nažalost, ona je nastradala u velikom požaru 1697. godine prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo.

Derviš Mustafa je bio poznanik i lični prijatelj pjesnika Zekerijaa Sukerija, koji mu je spjevao dva tariha (jedan na turskom i drugi na perzijskom) prilikom puštanja brade i treći povodom njegove smrti (Vidi opširnije: Amina Šiljak-Jasenković, POF, br. 44-45, Sarajevo, 1996, str. 75-91).

Koliko je meni poznato, jedino je Šabanović derviša Mustafu svrstao u prepisivače Kur’ana: „Istoimeni kaligraf-mevlevija prepisao je i jedan Kur’an koji se nalazio u posjedu knjižara i izdavača B. Kalajdžića.“ (Vidi: H. Šabanović, Književnost..., str. 327-328). Ne znam da li je riječ o istom mushafu koji spominje Šabanović, ali ja sam prije 5-6 godina u Historijskom arhivu Sarajevo pronašao i kataloški obradio jedan mushaf pod inv. brojem R-396 koji je 1068. (1657-58) godine prepisao derviš Mustafa el-Mevlevi el-Bosnevi (Vidi: H. Popara, Katalog rukopisa Historijskog arhiva Sarajevo, Svezak II, br. 695, str. 5-6). Tada nisam mogao ni slutiti da će ovaj mushaf, kao djelo vrhunskog kaligrafa, vidjeti milioni korisnika interneta širom svijeta. Ovaj mushaf po prvi put je prikazan javnosti na Izložbi mushafa Historijskog arhiva Sarajevo u Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu 2011. godine. Tom prilikom ga je neko slikao i stavio na internet, a odatle preuzeli mnogi portali širom svijeta. Čudi me da on do danas nije privukao pažnju ni jednog našeg istraživača kulturne baštine i da o njemu nije napisan ni jedan rad.

Tražeći kaligrafe-Bošnjake među prepisivačima blizu dvije hiljade mushafa koji se čuvaju u zbirci mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, na moje veliko iznenađenje, pod brojem 33 pronašao sam i mushaf koji je 1075. (1664-65.) godine prepisao Derviš Mustafa Mevlevi, Sarajlija. Nisam mogao da vjerujem svojim očima i da se ne upitam: Je li moguće da se radi o istom čovjeku? Mislio sam da se, možda, radi o dvije osobe koje su slučajno savremenici, kojima je slučajno isto ime i sufijsko opredjeljenje. Međutim, sve je upućivalo na to da se radi o jednoj te istoj osobi. Zar Evlija Čelebi u mevlevijskoj tekiji na Bendbaši u Sarajevu decidno ne spominje derviša Mustafu Mevleviju i zar se ne divi njegovom kaligrafskom umijeću? Zar prepisivač mushafa koji se čuva u Historijskom arhivu u Sarajevu, 2-3 godine ranije, za sebe nije rekao da je derviš Mustafa Mevlevi el-Bosnevi? Zar prepisivač mushafa u Medini, koju godinu kasnije, za sebe nije rekao da je derviš Mustafa Mevlevi, Sarajlija?

Medinski mushaf je njegov devedeseti prijepis

Kada sam konačno i bez ikakve sumnje utvrdio da je riječ o istom kaligrafu, dervišu Mustafi Mevleviji, Bošnjaku i Sarajliji, istom onome kojega hvali Evlija Čelebi, suočio sam se sa drugim nevjerovatnim podatkom; da je to njegov devedeseti primjerak prijepisa mushafa. Naime, u kolofonu na kraju mushafa on je doslovno napisao: Ve bi itmāmi hāzihī en-nusha eš-šerīfe sāreti-l-mesāhifu tis‘ūne temāmen bi hattī. (Završavajući prijepis ovoga časnog primjerka broj mushafa koje sam prepisao svojom rukom dostigao je devedeset). Ovome podatku čudio se i sam Abdurrahman ibn Sulejman el-Mezini, koji je priredio Katalog mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, pa je u poglavlju o mushafima iz jedanaestog stoljeća po Hidžri (el-Mesāhifu el-mahtūtatu fi-l-karni el-hādī ‘ašere) u posebnoj napomeni napisao: Inne Dervīš Mustafa el-Mevlevī es-Sarājī huve ekseru-n-nissahi intādžen fī hāze-l-karni... (Derviš Mustafa el-Mevlevi es-Sarājī je najplodniji prepisivač mushafa u ovom stoljeću). Možemo pretpostaviti da gore navedeni biografski podaci o dervišu Mustafi Mevleviji iz Sarajeva priređivaču kataloga mushafa biblioteke kralja Abdulaziza u Medini, Abdurrahmanu el-Meziniju nisu bili dostupni i da je mislio da se, najvjerovatnije, radi o nekom dvorskom pisaru, jer se pod izrazom saraj najčešće misli na dvorac i palaču vladara ili nekog velikodostojanstvenika. Međutim, ovdje je riječ o Saraj Bosni, starom nazivu za Sarajevo.

Cijeli tekst u prinatnom izdnaju Preporoda od 15. jula