To sjećanje ima jasne slike. Jednog petka, nakon džume-namaza did Ahmet donio je Preporod, rekao je da se “pretplatio na naše muslimanske novine“. Novine će dolaziti tokom cijele godine, hodža u džamiji tako je obećao. Nene Fatima je odmahivala glavom, potom je kazala da je ona protiv pretplate, druga mlađa čeljad u kući dida Ahmeta brzo su izračunala koliko će novina koštati “na godišnjem nivou“. Malo ih je podržalo dida Ahmeta, svima se činilo da je Preporod skup, meni, dječaku, također. Did Ahmet je stidljivo ponavljao da je hodža pred svima kazao da je sevap kupovati ove novine.

Uz ovo davno kućno sporenje o tome da li su “naše muslimanske novine“ doista skupe, moja prva sjećanja o Preporodu u vezi su i sa crtežima i ilustracijama Ahmeta Muminovića. U lijepo ispisanim slovima u riječi Preporod na naslovnoj stranici lista začela se neka moja ugodna i draga patina, preostala i iz motiva Muminovićevih crteža i ilustracija: dio tijesna sokaka, stari nahereni nišani, polutruhli šadrvani, stare i prazne džamije, obataljene česme. I lica ljudi u staroj bosanskoj odjeći. Dobro pamtim Muminovićeve stripove u tadašnjem Preporodu, recimo onaj Alija i vezir.

Došli su potom moji medresanski dani, od septembra 1973. godine primjerke Preporoda ponekad sam viđao na školskim klupama u Gazi Husrev-begovoj medresi, u staroj zgradi, u tadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici. Ali, kao da je samo poneko od učenika iz viših razreda čitao Preporod. Ti maturanti, gazinovci, momci puni sebe, penju se na prvi ili drugi sprat medrese, imaju dugu kosu, sprva jeseni nosili su lijepe vjetrovke, zimi duge crne ili plave kapute, a pod rukama im, unutar presavijenog novog broja Preporoda, neko djelo Dostojevskog, Kafke, Igoa, Andrića, Selimovića...

Izuzmem li divnog profesora Kasima ef. Hadžića, ne sjećam se da je ijedan drugi muderris, ili profesor, od mlađih učenika u medresi tražio da čitaju Preporod. Ipak, kad je moja medresanska generacija krenula na ramazansku praksu (sprva našeg drugog razreda, u septembru 1974.) profesori su tražili da tokom mubarek dana mjeseca posta među “našim muslimanskim narodom“ širimo islamsku štampu, Zemzem i Preporod. Dragom i plemenitom profesoru Kasimu ef. Hadžiću Preporod je bio velika ljubav, o toj novini govorio je nekoliko puta na časovima. Pokazivao nam je svoje tekstove o Italu Kjusiju, slavnom esperantisti s kojim se dopisivao, također, Kasim Hadžić je u Preporodu često objavljivao vijesti iz medrese, itd.

Baš iz tih godina (1974.-1976.) iz bosanskohercegovačkih džamija zaimao sam još dvije ili tri slike o Preporodu, upamtio sam ih jasno, u gustom, gotovo teškom mirisu džamijskih memli. Stari i požutjeli, preostali i neprodati, nepročitani i zaboravljeni brojevi Preporoda, bili su nekako uvijek blizu mihraba, ostavljeni na prašnjave ćilime ili bačeni unutar debelog prozorskog okna, to je prvi dio slike. Njen drugi dio obuhvata nepun prvi (i jedini) saff muškaraca, starih ljudi, zaboravljenih klanjača, koji kašlju pa teško dišu, ili teško dišu pa kašlju. Mladića gotovo da i nije bilo u džamiji. Taj drugi dio slike sadržava i likove nekoliko sitne muške djece, kao i jasan detalj: Pozadi džamije ili mekteba klanjala je poneka djevojka i, potom, stare i iznemogle žene, bilo ih je triput više negoli muškaraca. Dani i mjeseci su prolazili, a one žute brojeve Preporoda niko ne bi ni pomjerio.

II.

Ali, ima i vedrijih dana iz kojih pamtim prvih deset godina Preporoda, doba djetinjstva i mladosti te novine. Kad je Gazi Husrev-begova medresa prešla iz Dobrovoljačke ulice u obnovljeni Đulagin dvor u Saračima (bilo je to ujesen, 1976.), Preporod se sve više čitao. Mnogim učenicima medrese je bilo drago kad bi na sokacima i ulicama sreli nekog iz tadašnje Preporodove redakcije ili nekog ko je u redakciji radio ili češće pisao: Huseina ef. Đozu, Hilmu Neimarliju, Aziza Kadribegovića, Mehmedaliju Hadžića, Ismeta Veladžića, Ibrahima Džananovića, Fikreta Karčića...

Tih godina Preporod je obogatio svoje teme, učinio ih životnijim, otvorio je svoje stranice čak i za neku vrstu polemike i kritike. Bile su tu često i stranice aforizama, humora i satire. Moja generacija je u Preporodu rado čitala tekstove književnika Rešada Kadića, napose one prožete humorom. Također, na odmorima ili nakon časova u našem razredu bi softa Derviš Đogić napamet recitirao Preporodove humoreske Aziza Kadribegovića. Aplaudirali smo Đogiću, i divili se Džemalu Latiću i Hadžemu Hajdareviću na njihovim tekstovima ili pjesmama koje su objavljivali u Preporodu. U medresi su Latić i Hajdarević kao česti Preporodovi autori uživali posebno poštovanje, a negdje u zimu 1976. priredili su jedno lijepo pjesničko veče u Gazi Husrev-begovoj medresi na koje je došlo nekoliko sarajevskih pjesnika. Te noći u pročelju, na jednoj klupi, bilo je i nekoliko primjeraka novog broja Preporoda.

Objaviti u Preporodu “izvještaj sa ramazanske prakse“ bila je tada posebna čast svakom učeniku medrese. Jer, valjalo je doći na stranice Preporoda koji se tih sedamdesetih godina XX. stoljeća sve više čitao. Osim toga, Preporod je bio “iznad“ Zemzema, našeg đačkog lista u kome smo sami odlučivali šta će se objaviti i ko će objaviti.

III.

Sad se ne sjećam kako je došlo do toga da od jeseni 1978. godine budem stipendista Udruženja ilmijje i lista Preporod. Također, te godine krenuo sam na Islamski teološki fakultet (ITEF). Ilmijjina stipendija koja je iznosila nekih stotinu njemačkih maraka znatno je unaprijedila moj studentski standard, a sam status stipendiste omogućio je da izbliza vidim kako je tada nastajala novina Preporod. Ismet Veladžić podučio me kako da redigiram tekstove iz rubrike koja je tretirala “vijesti iz naših džema'ata“.

U vezi s velikom afirmacijom tadašnjeg Preporoda podsjećam da je gotovo cijela Islamska zajednica, godinu ili dvije pred otvaranje Islamskog teološkog fakulteta (1977.) u Sarajevu, sve više dinamizirala svoj rad. To je vrijeme kad na čelo Starješinstva islamske zajednice u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji dolazi agilni i ambiciozni dr Ahmed Smajlović, uskoro će biti otvoreno i žensko odjeljenje Gazi Husrevbegove medrese, to je također doba kad se i izvan Islamske zajednice događaju znameniti procesi, pojavio se Prijevod Kur'ana od Besima Korkuta, izlaze i izvanredna djela “Klasična kultura islama“ (I i II) od profesora Nerkeza Smailagića, itd. I sadržaj Preporoda je sve više ličio na značenje svoga imena. Objavljivale su se sve žešće polemike, kritički osvrti, tekstovi su najčešće proizilazili iz životne stvarnosti. Kao da je tada formirano jedno Preporodovo javno mnijenje, a ugled redakcije i ljudi koji su neposredno kreirali ovu novinu (Husein ef. Đozo, Hilmo Neimarlija, Aziz Kadribegović, Ismet Veladžić, Mehmedalija Hadžić i drugi) sve više se priznavao.

IV.

Profesora Huseina ef. Đozu, tada odgovornog urednika Preporoda, slušao sam od 1978. na časovima Islamskog teološkog fakulteta, i viđao u Preporodovoj redakciji, ali Đozo je tamo navraćao rjeđe. Bio je običaj da se pripremljene stranice i sadržaji novoga broja Preporoda nose profesoru Đozi da ih on čita i pregleda (pa odobri za štampu!) u svojoj kancelariji, u zgradi Vrhovnog islamskog starješinstva SFR Jugoslavije.Nekoliko puta zapala me dužnost da Husein-ef. Đozi odnesem novi broj na urednički pregled i čitanje. Kad je bio umoran tražio je da mu čitam tekstove. Sjećam se nekih njegovih komentara o njegovim mlađim saradnicima iz redakcije. Recimo, čitao sam mu jedan tekst koji je obilovao sintagmom “Allahov Poslanik“. -To mora da je tekst Mehmedalije Hadžića! – rekao je Husein ef. Đozo. - Primijetio sam da je to Allahov Poslanik uveo Mehmedalija. Naša ulema je uvijek govorila “Božiji Poslanik“ ili samo “Pejgamber“,  a, eto, vidiš, Mehmedalija hoće tako.

Đozo je to rekao i odmahivao glavom.  

A kad sam mu drugom prilikom čitao jedan uvodnik Hilme Neimarlije (tadašnjeg glavnog urednika Preporoda), Đozo mi je rekao: - Hilmo dobro i umno piše, ali, brate, puno ide uširinu. Isti je Salih Hadžialić! Ja sam Salihu još u Kairu govorio, nemoj puno uširinu! Nećeš ništa postići! Ali, Salih se samo bavio njemačkim pjesnicima i filozofima, španskim orijentalistima, engleskim historičarima...Preporod je (kao i u drugim svojim etapama) i tada često objavljivao poeziju i pjesme, najčešće nabožne naravi. Kad sam Husein-ef. Đozi čitao te stranice često bi mi govorio:

- Uh, mi islamu samo pjevamo pjesme, ništa drugo! Islamu mi poklanjamo samo svoje pjesme, ništa drugo!

Sve svoje tekstove za Preporod Husein ef. Đozo je pisao običnom olovkom, većinu tih tekstova prekucavala je gospođa Bahra Šahat, uposlenica u Vrhovnom islamskom starješinstvu.

Krajem novembra 1979. godine, ova redakcija Preporoda je objavila svoj posljednji broj, bila je smijenjena. Narednih mjeseci i godina Husein ef. Đozo je sve manje pisao za javnost, posvetio se pisanju udžbenika iz tefsira za Islamski teološki fakultet. Polahko se povlačio iz javnosti. Kad bi ga poznanici susreli i pitali šta je razlog pa više ne objavljuje svoje tekstove, odgovarao bi: “Slomilo mi se pero!“ Đozo je umro 30. maja 1982. godine, a dženaza je klanjana 1. juna. Ukopan je na groblju Bare u Sarajevu. Preporod je iz perioda 1970. do 1980. godine najveći i najpouzdaniji preostali svjedok i dokument o vjerskom životu bosanskohercegovačkih muslimana. To je jedina novina koja je tokom mnogih godina bila otvorenih stranica za obične ljude, vjernice i vjernike (džematlije), za hadžinice i hadžije, za vrijedne dobrotvore iz zabitih zaselaka i sela, iz mahala i gradova. Veliki dio tog bosanskohercegovačkog muslimanskog bila gotovo je posve nestao u vihoru ratnih bijesova 1992.-1995. godine. O njemu se sada može čitati samo u starim godištima Preporoda. A i tih godišta sve je manje.