Za proces nastajanja sevdalinke je bitno markirati da nema tzv. narodne tvorevine bez individualnoga, osobnoga doživljaja sevdaha – onog presudnoga impulsa ili posebne prilike koja producira pjesmu sevdalinku iz velike želje, žudnje ili boli. Iz tih strasti će se izroditi pjesnička riječ i melodija kao odušak koji će bol, strast ili žudnju ispjevati, pjesmom utažiti. Sevdalinka dakle nastaje iz intenzivne emocije koja u riječi i u pjevanju traži i svoju katarzu – odahnuće. Iz poriva za katarzom takođe se rađa i ilahija. Ilahija nastaje u “ilhamu”, nadahnuću Božijim stvaranjem. U nadahnuću Njegovim tajanstvom i svetošću. Junačka pjesma takođe nastaje u vatri nadahnuća kojemu su izvori ili poticaji u junačkim djelima: u žrtvovanju rijetkih, istaknutih i uzornih pojedinaca za dobrobit zajednice. U takvom je zajedničkom nadahnuću takođe i moralna idealizacija junaka - zajedničko obilježje junačke pjesme, sevdalinke i ilahije. Smisao je idealizacije u moralnom uzoru kroz empatiju i proces našeg poistovjećivanja sa likovima pjesme i književnoga teksta.

Izvorište i vrijednosni orijentir navedenom naslovu ovoga poglavlja nalazim u slijedećim riječima etnomuzikologa Vladimira Miloševića:

Sevdalinka može da postoji kao melodija i kao auditivni fenomen, ali tek postaje ono što jest kada je zapjeva pravi pjevač.  Dakle, ni slova, ni zvuk, ni note, nego interpretacija. (...) Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti pjevač sa lijepim glasom, nego takav pjevač, prije svega, mora biti umjetnik. A umjetnika među pjevačima je malo kao i među slušaocima. (...) Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj i neobično psihološko stanje, nabijeno velikim naponom čiste emocije i senzibiliteta. (Vlado Milošević, Sevdalinka, Banjaluka, 1964, 4).

Da je u ljudskom zanatu kojeg zovemo pjevanje, i za pjesmu sevdalinku, presudan ljudski glas kao energent psihe, argumentiram riječima operske pjevačice Biserke Cvejić:

Ne može se dovoljno naglasiti uticaj psihe, pre svega emocija na razvoj i na održavanje glasa. Pevanje naime predstavlja visoku nervnu aktivnost. (...) Glas je ogledalo duše, izraz celokupne ličnosti čoveka i njegove psihičke strukture. (...) Najbolja je vokalna tehnika pevanja koja nije daleko od prirodne. (Cvejić Biserka i Dušan, Umetnost pevanja, Beograd, 2007, 2).

Nijedan instrument ne može ispoljiti ljudska osjećanja koja su nosiva magija dobre pjesme. Safet Isović i Himzo Polovina dokazuju da u izvođenju sevdalinke uvijek mora biti u prvom planu ljudski glas, da instrumentalna pratnja treba biti sporedna, u pozadini ukupne muzičke izvedbe. Da za izvođenje ove zahtijevne pjesme nije dovoljan Bogom dani talent nego i trajno školovanje glasa. Ovu činjenicu i Safet i Himzo dokazuju svojim višegodišnjim solfeđom kod eminentnih muzičkih pedagoga. O savjesnom radu na svom talentu trajnom korepeticijom – provjeravanjem nota pjevanjem - svjedoči muzičar Faruk Jažić za Safeta Isovića. (Uporedi www.youtube.com/Safet Isovic; intervju). U svom, za života posljednjem snimku, CD naziva Legende sevdaha Safet Isović je provjeravao notografiju pjesama kod korepetitora i muzičkog pedagoga Karadže.  Riječ je o savjesnosti jednog već afirmiranoga pjevača koji kroz korepeticiju hoće biti siguran u kvalitet pojedinog tona svake sevdalinke. U ovom Jažićevom svjedočenju takođe je jednako bitno markirati ispoljavanje pijeteta Safeta Isovića prema Himzi Polovini i prema Zaimu Imamoviću čije je pjesme prvi put snimio na nosače zvuka, na svom u životu posljednjem CD-u Legende sevdaha. Da za dobro pjevanje sevdalinke nije dovoljno samo Bogom dani talent ili tzv. “sveta vatra” – la fen sacre  - koju u sebi pjevač nosi i u glasu ispoljava - čak ni u slučaju Safeta Isovića, dokaz je njegov četverogodišnji solfeđo: dvije godine učenja pjevanja kod Beloša Jangića (koji je završio Mozarteum u Grazu) i dvije godine solfeđa kod Joze Penave, vođe Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva.

Slijedi analiza estetičkih svojstava sevdalinke kao umjetnosti ljudskoga glasa, vrhunca bošnjačke muzičko-folklorne kulture i supstance bosanske raskošne duševnosti, kroz opis umijeća pjevanja dvaju umjetnika sevdalinke – Safeta Isovića i Himze Polovine. Zašto od stotina sazlija i vrsnih pjevača izbor ove dvojice doajena? Tomu je razlog u objektivnoj istini da je riječ o dva najeminentnija tumača sevdaha i sevdalinke u ovom stoljeću.

Suština umijeća pjevanja svakoga pjevača, pa i Safeta Isovića i Himze Polovine je u njihovoj sposobnosti da sobom samim, svojim glasnim žicama, produciraju osjećajni i smisaoni sadržaj melodije, ritma i pjesničke poruke pjesme  - u njihovoj jedinstvenoj muzičkoj harmoniji, da muzičku harmoniju nama posreduju neglumljenim već iskrenim i snažnim svojim proživljavanjem i sa osjećanjem umjerenosti. Ovo osjećanje umjerenosti postiže se trajnom kontrolom strasti i osjećanja od strane pjevača. Pjevač mora imati mjeru u ispoljavanju i u doziranju svojih emocija glasom. Pjevač mora biti u stanju da istodobno ispoljava i kontrolira svoje emocije, da u njih udijeva smisao pjesme i svoja osjećanja. Istovremeno da svoj glas saobražava, harmonizira sa riječima – porukom pjesme i sa instrumentima koji ga prate, a da pritom ostvari muzičku harmoniju agogikom, ambitusom, senzibilitetom i sugestivnošću, sa svim svojim duhovnim, duševnim i glasovnim sposobnostima. Sve ove kvalitete ispoljavali su Safet Isović i Himzo Polovina. Prvi orfejskim zanosom i snagom, drugi tanahno i mehkim baršun glasom. Sevdalinke u njihovom glasu i pjevu isijavale su najfinija stanja i osjećanja čovjeka Bosne koji voli ili čezne za ljubavlju, onom koja se ispoljava kao nerazmrsiv čvor žudnje i ekstaze, žalosti i radosti, u njihovu nerastavljivu jedinstvu. Da se u ljubavi i u sevdahu jednako može  - od tuge plakati i od radosti pjevati, iskustveno je poznato čovjeku uopće. Bosancu posebice.

Safet Isović i Himzo Polovina dva su antipoda

2. Safet Isović i Himzo Polovina dva su antipoda u izvođenju sevdalinke. Pjevanje Safeta Isovića karakterizira njegova Bogom dana snaga i naučena muzička dinamika glasovnih sposobnosti koje su raskošnoga ambitusa – širine, visine i dubine glasa. Upravo su glasovna moć i snaga, te tonsko bogatstvo u glasu Safeta Isovića na jednoj strani, te suptilnost i baršunasta mehkoća glasa Himze Polovine – na drugoj strani - dva antipodna kvaliteta njihova različita pjevanja sevdalinke. Pjevanje Safeta Isovića, po rasponu glasovnih sposobnosti, po snazi, jačini i raznovrsnosti tonaliteta, do danas u muzičkom folkloru Balkana je nedosegnuto. I po tim kvalitetama je iznad pjevanja Himze Polovine. Po mehkoći, toplini i sugestivnoj snazi djelovanja, pjevanje Himze Polovine se bitno razlikuje, ili je kvalitetnije od pjevanja Safeta Isovića. Pritom je u ovoj razdiobi kvaliteta pjevanja između snage, raskošnosti i dinamike glasa Safeta Isovića, suptilnosti i mehkoće glasovnih kvaliteta Himze Polovine, bitno markirati da i Safet i Himzo svojim pjevom isijavaju onaj karakteristični bosanski melos i kajdu srasloga melanholosa i zanosa u bosanskoj sevdalinci. Takođe je bitno markirati da obojica tzv. teške sevdalinke izvode s osjećanjem lahkoće, bez traga napora u glasu. (Usp. za Himzu Polovinu: Ali-paša na Hercegovini, ili za Safeta Isovića.: Na Bembaši na Babića bašči). Obojica ostvaruju harmoniju svoga pjeva i muzičke pratnje, a pri emaniranju emocija i u melizmima - ukrašavanju osnovnih ili nosivih melodija pjesme - ispoljavaju osjećanje mjere i umjerenosti.

Himzo Polovina je svojim sotto voce pjevanjem u većini svojih pjesama ostao vjeran prvotnoj i autohtonoj tzv. ženskoj sevdalinci koja se pjevala diskretno, tiho, nenametljivo, u rubattu i sotto voce izvođenju, u relativnoj slobodi ukrašavanja vodeće melodije i tonaliteta i ispod glasa pjevanju. Himzo Polovina je ostao vjeran onoj sevdalinci koja je nastala iza mušebaka i iza avlija, u baščama, u ženskom okrilju. To je bila autohtona sevdalinka koja još nije bila kročila u kafanu, niti u javni otvoreni, svakom pristupačni prostor. Riječ je o istinskoj, ili prvotnoj sevdalinci koja je nastajala i njegovana u intimnom ambijentu i privatnom društvu, i koja je pjevana za jednim stolom tako, da se jedva mogla čuti do drugoga stola. (Abdulah Sidran). 

Mi smo slavni upravo po sevdalinci i po baladi. Šehidski rastanak Safeta Isovića eho je imanentnog nasljeđa kojeg čovjek nosi u svom prtljagu.(Mersad Berber: Behar, 2008).

Da je tomu tako valja podsjetiti na Šehidski rastanak Safeta Isovića, na ovu legendarnu baladu sa kojom se širom Bosne ginulo u odbrani domovine u posljednjoj agresiji na Bosnu 1992- 1995. Sa ovom baladom i sa nizom njoj srodnih patriotskih pjesama, Safet Isović je pridonio odbrani domovine više od desetina političara zajedno. U Šehidskom rastanku riječ je o jednom fascinantnom spoju tragike i zanosa u glasu Safeta Isovića. O jednoj savršenoj muzičkoj harmoniji u Safetovu glasu od koje se čovjeku krv zgušnjava, koža ježi, suze naviru od dubokog suosjećanja sa borcem koji  gine za život sestre. Niko sugestivnije i tragičnije ne bi mogao od Safeta Isovića Šehidski rastanak izvesti. U pjesmu je Safet Isović cijelo svoje biće ugradio. Iz balade izgradio tragičnu dramu.

U mom izboru umjetnički vrhunskih interpretacija Safeta Isovića upućujem na video snimak TV Sarajeva iz godine 1988., na video zapis pod nazivom Za dušu i sjećanje. Sa meraklijama i  komentatorima sevdalinke Zukom Džumhurom, Ibrahimom Ljubovićem i scenaristom Vehidom Gunićem. Upućujem na vrhunsku izvedbu Safeta Isovića pjesme Safvet-bega Bašagića Dok je tvoga đula u ambijentu Morića hana, a meni nepoznata sastavljača kajdi i nota za pjevanje ove vrhunske pjesme, pretvorene u možda najzanosniju sevdalinku uopće. Da li je njen kantautor – notograf maestro Omer Pobrić?

Takođe upućujem na posljednji video zapis Safeta Isovića i njegovih gostiju, sačinjen u sarajevskoj Zetri 29. 05. 2003. sa pjesmama Prolazi jesen, Đul Zulejha, U šeheru kraj bistra Vrbasa, Na Bembaši na Babića bašči, Braća Morići ...  Snimak dokazuje da je maestro Safet Isović kvalitetom pjevanja nadmašio sve svoje decenijama mlađe kolege. Ova je činjenica očigledna ako usporedite Safetovo osjećanje mjere i umjerenosti u izvođenju Đul Zulejhe sa pretjeranim melizmima Harisa Džinovića. Ili sa maestralnim izvođenjem pjesme Prolazi jesen Safeta Isovića, za koju Halid Bešlić nije imao glasa, možda ni afiniteta.

Safet Isović poredi kvalitete operskoga pjevača Luciana Pavarottija i sevdalinke: Pavarotti je svjetska klasa, ali je i sevdalinka u svjetskoj klasi. Nju je teško otpjevati. Uz poštovanje prema svim moćnim pjevačima. Isto kao što crnački džez može otpjevati crnac, tako i sevdalinku može otpjevati samo Bosanac, sevdalija. (www.youtube.com/intervju: Safet Isović).

Cijeli tekst u printanom izdanju