Časopis je izašao na inicijativu dr. Ahmeda Smajlovića, jednog od rijetkih vizionara među Bošnjacima. Kao cilj časopisa postavljeno je da pravilno i objektivno informiše vjernika, "osnovnog nosioca svih vjerskih manifestacija" na području Starješinstva. Koliko je u tome uspio svjedoče svi čitaoci Islamske misli.

Urednici Islamske misli

Prvi urednik Islamske misli bio je dr. Ahmed Smajlović (1979.-1980.) i uredio 17 brojeva. Nakon njega, urednik je bio Mesud Hafizović (1980.-1981.) i uredio 13 brojeva, Ismet Bušatlić (1981.-1988.) kao urednik sa najdužim stažom uredio je 85 brojeva, Enes Karić (1988.-1990.), Enes Durmišević (1990.-1991.), te Šefik Kurdić 1991-1992, kada je zbog agresije prestao da izlazi ovaj dragocjeni časopis. Pokušaj reaktiviranja istog u maju 1993. godine nije uspio i došlo je do konačnog gašenja. Tokom 13 godina njenog izlaženja Islamka misao je obrađivala veliki broj raznovrsnih tema.

Predstavljanje uleme i znamenitih ličnosti

Kao i u slučaju Takvima, ubjedljivo najveći dio prostora u Islamskoj misli posvećen je predstavljanju domaće i inostrane uleme. O znamenitim učenjacima, književnicima i umjetnicima napisano je 188 radova, od toga 98 radova je o inostranoj ulemi, 78 o domaćim alimima, 5 općenito o ulemi, te 11 radova o naučnicima i umjetnicima nemuslimanima s ovih prostora i iz svijeta, od čega su 4 rada o Geteu. Kada se dublje uđe u analizu naslova, uočava se da se u njima tretiraju najveći umovi islamskog svijeta, kako iz prošlosti (Hasan el-Basri, Ebu Hanife (8 radova), Ibn Sina (7 radova), Ibn Tejmije, Ibn Arebij, Gazalija, itd.) tako i savremenih (Sejjid Husein Nasr, Rože Garodi, Ahmed Behdžet, itd.). Ista situacija je i sa znamenitim ličnostima iz BiH. Čitaocima Islamske misli ponuđen je uvid u najznamenitija imena među Bošnjacima od Bašeskije, Edhema Mulabdića, Tajiba Okića, Huseina Đoze do Ahmeda Smajlovića o kojem je napisano čak 8 radova (ubjedljivo najviše posvećeno jednom bošnjačkom autoru, dok je većina ostalih predstavljena sa 1ili 2 rada). Ovi podaci ukazuju na odličnu selekciju i prikaz znamenitih ličnosti BiH i islamskog svijeta za koje bi svaki musliman, a pogotovo intelektualac, morao da zna, pogotovo u ovim burnim vremenima kada svjedočimo strujanje raznih ideja koje nam se (pod/na)meću pod imenima glasovitih autora.    

Poslanici i ashabi u islamskoj misli

Zanimljivo je da su među znamenitim ličnostima predstavljeni radovi o samo dvojici ashaba i to Aliji ibn Ebi Talibu, r.a., (2 rada) i Abdullahu ibn Huzafi Es-Sehmiju (1 rad), dok je od poslanika predstavljen Muhamed, a.s., sa 20 radova, te Isa, a.s., sa 3 rada i Merjema sa 1 radom. Ostali poslanici i ostali ashabi nisu pojedinačno tretirani u zasebnim radovima.

Akaidske teme

Nakon predstavljanja uleme, druga po značaju kategorija su akaidske teme. Posmatrano iz današnje perspektive, nakon predstavljanja znamenitih ličnosti domaćeg i inostranog prostora, što ima jasno izraženu kulturološku dimenziju koju nije mogla osporavati ni najsnažnija cenzura, fokus Islamske misli je prebačen na akaid – vjerovanje kao najvažnije pitanje vjere. Analiza radova o akaidu jasno ističe očigledna briga ondašnje uleme – urednika, autora i prevodilaca iz Islamske misli, na očuvanju islamskog vjerovanja kod našeg naroda. Take se obrađuju sve teme vjere i vjerovanja od osnovnih pojmova (duša, objava, poslanstvo, džennet, džehennem, pa sve do pitanja šefa'ata, Iblisa i džina). Ako se ovom pitanju pridodaju i radovi posvećeni sufizmu (50 radova), te raznim sektama i šijjama 14 radova, onda je broj radova posvećenih akaidu 171. Nesrazmjer između akaidskih i fikhskih tema je potpuno razumljiv za sve one koji pamte vremena izlaženja Islamske misli i stanja u kome su se nalazili Bošnjaci u periodu prije agresije.           

Islamski spomenici, kultura i arhitektura

Treća tema po značaju tretirana u periodu izlaženja Islamske misli su islamski spomenici, kultura i arhitektura. Koliko god da su značajne ideje tradicionalne i savremene islamske uleme, toliko je važno kod muslimana razviti svijest o materijalnim ostacima koje je polučila islamska kultura i civilizacija, koji su svjedoci svjetlijih vremena islamske civilizacije i koji su, između ostalog, interesantni i istraživačima nemuslimanima.

Geografske teme

Visoko u vrhu prioriteta Islamske misli su bile i geografske teme. Do ovih analiza uopće nisam bio svjestan koliko mi Bošnjaci volimo geografiju i kako rado prikazujemo našu lijepu BiH, islamske države i gradove, svijet i sl. Od ukupno 77 radova posvećenih geografiji, 59 radova je o BiH i njenim ljepotama, a od tog broja najviše je opisivan Mostar sa čak 15 radova, Zvornik sa 10 radova, te Stolac sa 6 radova. Osim toga, 11 radova je o dijaspori, 4 rada su o gradovima islamskog svijeta (Istanbulu 2 rada, Kairu i Mekki) i 2 rada o evropskim državama (Mađarskoj i Španiji). U jednom od radova se govori i o Torbešima, ali o Bošnjacima u ovom periodu nije objavljen niti jedan posebni rad, dok su o Muslimanima u Jugoslaviji objavljena 2 rada i to rad Ismeta Bušatlića: Muslimani u Jugoslaviji - Doktorirao na Medinskom univerzitetu Redžep Boja. VII/1985, 75, 42., te rad dr. Ahmeda Smajlovića: Sjećanje na dr. Abdul-halim Mahmuda šejhul-azhara. Njegove impresije o muslimanima u Jugoslaviji. 1/1978, 12, 25-27. Samo jedan rad je posvećen bosanskom jeziku i to rad Isaković Alije: Slovo o bosanskome jeziku. XIII/ 1992, 160, 41-43. I to je rad iz 1992. godine.  

Izostanak „moralisanja“ i pokušaj buđenja „radne kulture“

Analiza naslove iz Islamske misli ukazuje na odsustvo tema direktno posvećenih ahlaku – lijepom ponašanju. Svega tri rada su, uvjetno rečeno, direktno posvećena ahlaku i to su sljedeće teme: ishrana, islamski bonton i solidarnost. S obzirom da većina prijašnjih, a pogotovo današnjih autora, u prezentiranju islama, po inerciji tone u govor o ahlaku i lijepom ponašanju, što se redovno pretvara u „moralisanje“, ostaje pomalo misteriozno zašto su teme iz ahlaka skoro potpuno izostale iz Islamske misli, kad većina muslimanskih autora najradije govori o ahlaku!? Činjenica je da tih radova nema, mada još često čujemo da je islam moralni zakon i potpuno utemeljen na moralu! Umjesto ispraznog „moralisanja“ dr. Ahmed Smajlović, kao jedan od najvećih vizionara kod Bošnjaka, u jednom od jako rijetkih radova pokušao prebaciti fokus na svkodnevnu realnu sferu, svojim prikazom knjige: Osnove islamskog rada i etika islamskog radnika. Muhammed Sejjid el-Vekil, Kairo, 1979. III/1981, 27, 38-40. Koliko je bio uspješan u tome još uvijek svjedoče ljudi koji su ga poznavali i imali priliku i čast raditi sa njim u okvirima Islamske zajednice.

Potraga za zagubljenim draguljem

Dr. Ahmed Smajlović nesumnjivo jedan od najvećih vizionara koje je imala Islamska zajednica i Bošnjaci u cjelini. Islamska misao kao njegova inicijativa i projekat, sa svim kasnijim urednicima koji su doprinijeli afirmaciji islamske ideje i očuvanju islamske vjere na ovim prostorima, se agresijom na BiH se zagubila, iako je bila odlično koncipirana i jako plodonosna.