Kako odgovoriti na postavljeno pitanje, da budemo slavni i jedinstveni u bratstvu. To je bila stalna preokupacija Avdovih pjevanja. Po svemu sudeći, Avdo je tragični sandžački, bošnjačko-muslimanski junak devetnaestog i dvadesetog stoljeća, koji je svojim dubokim poetskim promišljanjima i etičkim reminisentnim porukama i rekonstrukcijama povijesti - znao svjedočiti ljudima i prenositi im pouku po punih šest sahata bez prekida. Bio je to nenadmašeni govor pjesme. Dakle, pjesmom su ljudi uvođeni u duh historije i nacionalnog bića, prije svega. Pjesmom se prenosila istina duha i povijesti bošnjačkog-muslimanskog naroda. Pri tome, AVDO je postao fenomen vremena, nije se ponavljao. Svaku narodnu priču je iznova i na originalan način poetski saopštavao.

         Prije svega, radi se o jednoj neponovljivoj ličnosti u vremenu. Ovom prilikom nije nam cilj da šire i studioznije uđemo u široku i dubinsku metafizičku strukturu epa “Ženidba Smailagić Meha” (koji radi informacije, jer je u pitanju jedno svojevrsno razmeđe bošnjačko-muslimanske duhovnosti), koji je nastao u SANDŽAKU.

         Nakon višemjesečnog susreta sa profesorima i istraživačima sa Univerziteta iz Harvarda, de Milmanom Perijem u toku 1934. i 1935. godine, Avdo je godine 1950. posjetio (ponovo) dr. Albert Lord. To je bila još jedna prilika da se Avdov fenomen ispita na djelu. Avdo je 1950. godine po drugi put kazivao “Ženidbu...”, što je znamenitim istraživačima bio ključni argument u književno-historijskom dokazivanju da je legendarni pjesnik Homer, ipak, postojao. Dakle, Avdo je pjesmu – ep ispjevao na 12311 stihova, koju je ponovo kazivao, nakon punih sedamnaest godina. To je historijski fenomen memorije, jedno sjećanje koje nas vodi u neizmjerne pučine duha poezije.

         Stoga, brojna istraživanja vezana za ovu epohalnu ličnost potvrđuju da je Avdo bio izuzetno literarno obdaren čovjek, dakle, time i pismen, bez obzira što je svoju poeziju kazivao ili pjevao, najčešće uz gusle za vrijeme ramazanskih večeri i drugih duhovnih svetkovina, dugih noćnih sjedeljki i prigodnih manifestacija.

         Kada se nakon objavljivanja „Ženidbe ...“ u Sarajevu 1987. na dalje, počelo sve intenzivnije razmišljati o pjesniku Avdu Međedoviću, bilo je neosnovanih podvala, da je u pitanju jedan „besposličar“, „dokoličar“, te „mesar“ (po zanimanju brojnih njegovih prezimenjaka) i slične nebulozne formulacije, koje su vodile omalovažavanje ovog velikana duha. To je kratkotrajno trajalo. Na mnoge razne neprimjerne tekstove, reagirali smo primjerenim književnim etičko-estetskim stavovima, kako u beogradskoj, tako i podgoričkoj štampi.

Svakako, onaj koji stvara literaturu ne može se nazvati nepismenim. Kvalifikaciju “nepismen” željeli su nametnuti neki srpski i karadački istraživači, koji nisu uspjeli prevesti Avdovu poeziju u srpsko ili crnogorsko stvaralaštvo. Da podsjetimo, iz kazivanja najbliže rodbine, sinova i rođaka, saznajemo da se Avdo vrlo uspješno služio arapskim, perzijskim i turskim jezikom. Bilježimo podatak da je Avdo u ranoj mladosti pohađao mekteb, a u zreloj mladosti je čak devet godina proveo u turskoj - osmanlijskoj vojci, gdje je završio oficirsku školu, odakle je dobio široka saznanja o vojnim i političkim kretanjima svoga i ranijih vremena, što mu je omogućilo da razvije „priče“ u svojim epovima.

         Dalje, Avdov otac, rahmetli Husein - Huso, bio je narodni pjevač i družio se sa velikim pjesmarom ćor-Husom Husovićem (koji je u svom vremenu bio izuzetno čuven i na dobrom glasu, jer je pjevao na dvoru cara Franja Josifa i knjaza Nikole), pa je mladi Avdo stekao veliko iskustvo u pjevanju, a i sam je kasnije utjecao na formiranje mnogih drugih narodnih  pjevača svoga vremena. U tom smislu, donosimo jednu paradigmu, koja je značajna za rasvjetljavanje Avdovog utjecaja na mnoge pjesnike.

         U Rožaju na Bandžavom brdu, živio je pjesnik Murataga Kurtagić, Avdov suvremnik i učenik. Muratagin poetski opus je posebno studiozno odredio dr. Zlatan Čolaković, profesor Harvardskog univerziteta (inače sin čuvenog bošnjačkog književnika Envera Čolakovića iz Budimpešte). Dr. Z. Čolaković je prije nekoliko godina boravio skoro jednu školsku godinu u Rožaju gdje je iz dana u dan istraživao Murataginu ličnost i književnu sandžačku tradiciju. (Sa dr. Z. Čolakovićem u Rožaju je razgovarao književnik Zaim Azemović). To je ujedno bila i prilika da se uđe u fenomenologiju sandžačko-bošnjačke epike.

         Pjesnik AVDO je živa iskonska vatra i svjetlost bošnjačke i uopšte muslimanske kulture. Njegov ep “ŽENIDBA...”, je modus naše duhovne egzistencije. U pitanju je jedna svojevrsna koherentna vizija svijeta, a po svojoj prirodi je pun života, nade, strpljenja. Avdo je za bošnjački narod ono što je Homer za Grke, Dante za Italijane, Mevlana za Turke, Firdusi za Irance, Šekspir za Engleze, Tagore za Indijce, Puškin za Ruse.

Da podsjetimo, Avdo je svojim epovima (uz “Ženidbu...” ima ih još devet, koji čekaju na objavljivanje) - upravo dopisao čitavu muslimansku poeziju. Snažno i dramatično je objedinio brojne nevidljive niti bošnjačko-muslimanske kulture u jedan jedinstven čvor. Zasigurno, u pitanju je djelo izuzetnih pjesničkih mogućnosti, pa se s pravom može reći: da je gotovo sva naša kultura u njemu. On je zasigurno pjevao homerski.

         Jasno, Avdovo djelo je ishod velikog iskustva i, bez obzira na broj stihova, ipak je sažeto i objedinjeno na jednom mjestu, što zacijelo predstavlja fenomen vremena. Kako vrijeme teče Avdo enormno dobija na cijeni (u vremenu), a to posebno potvrđuju brojna interesovanja za njegovu epsku pjesmu.

         Na taj način, pjesnik Avdo je postao trajna inspiracija bošnjačko-muslimanske inteligencije, jer je značajno obogatio njihovu svijest o samima sebi. Njegova pjesma najljepše i najistinitije govori sama o sebi. On je u skladu sa saznanjima u vremenu, događaje promišljao u skladu sa tadašnjim prilikama na Balkanu. Avdo je na taj način poetski sažeo svu sreću i tragiku bošnjačkog naroda. Posebna njegova poetska tema je Bosna, ona je bila ne samo ključionica već i zlatni ključ  Turskog carstva. Mada nije do kraja pjesmom rasvijetlilo kako je znao i mogao, da bismo dobili kompletnu sliku o vremenu, ali je to sve ovisilo od pitanja sugovornika, koji ga nisu dovoljno poznavali, a na čija pitanja je odgovorao pjesmama. U tom smislu posebno su interesatne pjesnikove reminiscencije i opomene.

         Dakle, svi pravci, svi kulturni tokovi, sve što se zbilo kroz vjekove, sve važnije događaje - Avdo je sjedinio u jednu veliku pjesmu, ep. Na taj način, naš pjesnik je na stotine godina povezao u jedan čvor. Bio je to narodni mudrac posebne vrste, takve strukture - kakvi se više ne rađaju. Da ilustrujemo stihovima:

                                    “... Dok je meni traga i otražja,

                                    Dok je Bosna mene pri rukama,

                                    U Kajnidži, sine, alajbegstvo

                                    Drugom puna bez vama na more...”            (1361-1365)

         Da podsjetimo, Avdo je, pored “Ženidbe” ispjevao najduži ep, ne samo u bošnjačkoj usmenoj tradiciji već uopće, a to je velika pjesma (ep) “Osman-beg Delibegović i Pavičević Luka.” Ovaj Avdov ep sadrži 13331 stih i imamo saznanja, da će uskoro, na bosanskom jeziku, ugledati svjetlost dana. To će zacijelo biti veliki kulturni događaj za Bošnjake, ne samo u Bosni i Sandžaku, već i u Europi.

         Pretpostavlja se da Avdov opus, snimljen samo od američkih istraživača, iznosi više od 100.000 stihova. Ovakvom impozantnom činjenicom iz svijeta kulture ne može se pohvaliti nijedan drugi narod na dunjaluku. Valja znati, od svih njegovih drugih pjesama “Ženidba...” je prema ocjenama istraživača i komparativnih analitičara najuzbudljiviji i najuspjeliji ep, i kao takav predstavlja vrh ne samo naše nacionalne već i svjetske poezije. To je znak - da je Avdo udario ne samo temelje sandžačke duhovnosti već i bošnjačke u cjelosti.

 Cijeli tekst u Preporodu od 15. maja