50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Muslimanski klasici i savremena nauka – začudne veze

Autor: Ammar Ljevaković, Haris Dubravac Decembar 01, 2016 0

U ovome tekstu, nemamo namjeru savremenu nauku postaviti kao kriterij istinitosti,  a na drugoj strani islamske klasike kao njen predmet ocjenjivanja i valorizacije. Intencija ovog teksta je ukazivanje na originalnost islamskih klasika i njihovo razumijevanje koje je daleko prevazilazilo ograničenja njihovoga vremena.

 

Želimo prikazati nadmoćnost onih koji su bili inspirirani objavljenim tekstovima. Gazzali (u. 1111) će reći: Nisu sve znanosti eksplicitno spomenute u Kur'anu, ali jesu spomenute na potencijalan način zato što su u njemu ispravna mjerila posredstvom kojih se otvaraju vrata mudrosti kojoj nema kraja.[1] Možda je to razlog da Ibn Tejmijje (u. 1328.) kaže: Allah je dao muslimanima više znanja i razgovijetnosti izraza spojenih s dobrim djelovanjem i vjerom, nego svim ostalim ljudima.[2] Jasno da djela islamskih klasika prije svega žele da čitaoce približe Jednome, a ne da služe primarno kao naučni priručnik, međutim, ovaj dio njihovih djela svakako zavrijeđuje pažnju. Nemamo nipošto nakanu pisati tekst o odnosu islamskih klasika i savremene nauke u duhu kojeg su pisani naučni komentari Kur'ana (na umu su nam, između ostalih, kritike Mir Mustansira i Ziauddin Sardara), već zanimljive paralele koje se pomaljaju iz islamskih klasičnih djela sa savremenom naukom, prije svega fizikom, pošto će Seyyed Hossein Nasr kazati na više mjesta da je srce savremene nauke fizika.

 

 

Dakle, stvaranje nije jednokratan čin, nakon čega svijet postoji sam po sebi, nego Bog neprestano stvara svijet, stalno ga dovodeći iz stanja potpunog ništavila u stanje postojanja i života. To je naravno fascinantna ideja, da svijet u kojem se nalazimo, koji se doima tako čvrstim i pristupačnim našim osjetilima, ustvari, pulsira iz ništavila u egzistenciju i natrag u svakom djeliću vremena

 

Prva zanimljivost tiče se Maturidijevih (u. 944.) promišljanja. Osnovne sile prirode, također nazvane fundamentalne interakcije ili interaktivne sile se dijele na četiri vrste: elektromagnetna, slaba nuklearna, jaka nuklearna i gravitacijska sila. Ovdje je, prema Rami Er-Rifaiju, izvanredna i neobjašnjiva paralela između ovih sila i Maturidijeve ideje o prirodi koja je fokusirana na ove sile pretežno kao konstitutivne interakcije koje formiraju materijalnu egzistenciju.

Sljedeći veliki teolog, Gazzali, rasvjetljava, za razliku od filozofa prije njegovoga doba, povezanost vremena i prostora, kao i relativnost vremena: Da li je rastegljivost vremena moguća i neovisna od promjene brzine materijalnog procesa. Ako jeste, onda je relativno subjektivno vrijeme, a ako nije, onda je relativno objektivno vrijeme.[3] Inače, eš'arije su dale veliki doprinos u razumijevanju vremena. Tako će Muhammed Ikbal kazati: Uistinu, mišljenje savremene nauke je tačno isto kao i ono eš'arija, jer nova otkrića u fizici, u pogledu prirode vremena, pretpostavljaju isprekidanost materije.[4] Također, Gazzali je spekulirao da bi univerzum mogao biti veći ili manji od onoga kakav jeste, dok je Ibn Rušdov (u. 1198) stav bio negiranje takve mogućnosti, zastupajući da bi takva izjava značila beskonačno šireći kozmos, a takvo nešto je nemoguće. Gazzali je prvi koji je predložio takav kozmološki fenomen služeći se čistom logikom i razumom, i time je bio ispred svojih savremenika. Slično se desilo tokom prigovora kreaciji iz velikog praska među naučnom zajednicom XX stoljeća. Da bi ilustrovali kako je Gazzali bio ispred svojega vremena citirat ćemo Peter Colesa i Francesco Lucchina iz njihove knjige Kozmologija[5] gdje priznaju koliko je teško bilo promijeniti mišljenje naučnika o stacionarnom univerzumu (teorija stalnog stanja univerzuma): Kozmološki princip, u skladu s kojim je univerzum homogen i izotropičan u velikim razmjerima, je bio dovoljan da osigura kako njutnovski univerzum ne može biti statičan i da mora ili da se širi ili kontrahira. Filozofska predispozicija u zapadnim društvima prema nepromjenljivom, stalnom kozmosu je vjerovatno spriječila naučnike da donesu ovaj zaključak dok se nisu suočili  sa opservacijama XX stoljeća.[6]

Također, neki su istakli da Gazzalijev pogled na svijet i Božije stvaranje ima sličnosti sa Kopenhagen interpretacijom (interpretacija kvantne teorije). Iako odvojeni kulturom i skoro sa deset stoljeća, sličnosti između Gazzalijeve i Kopenhagen interpretacije su vrijedne pažnje. U oba slučaja, a suprotno zdravom razumu, stvari nemaju svoja inherentna svojstva i neovisnu egzistenciju.

 

Što se tiče savremene fizike, ovo kazivanje zapravo odgovara sveprisutnom fenomenu koji se događa u atomu kad god elektron kreće iz jedne orbite u drugu, kada emitira ili apsorbira foton svjetlosti.

Da bi stvar egzistirala ona mora biti dovedena u postojanje bilo od strane Boga (Gazzali) ili posmatrača (Kopenhagen interpretacija). Prema Gazzaliju, Bog kontinuirano svakog trenutka svijet stvara iznova, dajući nam jednu krajnje interesantnu sliku svijeta. Dakle, stvaranje nije jednokratan čin, nakon čega svijet postoji sam po sebi, nego Bog neprestano stvara svijet, stalno ga dovodeći iz stanja potpunog ništavila u stanje postojanja i života. To je naravno fascinantna ideja, da svijet u kojem se nalazimo, koji se doima tako čvrstim i pristupačnim našim osjetilima, ustvari, pulsira iz ništavila u egzistenciju i natrag u svakom djeliću vremena.[7] Valja kazati da je Ibn Tejmijje imao sličan stav.

[8]

Suhraverdijeva (u. 1191.) fizika zasniva se na svjetlosti: sva tijela različiti su stepeni svjetlosti i sjena, a izučavanje fizike znači izučavanje svjetlosti čiji je intenzitet smanjen i ublažen posredstvom sjena materijalnog svijeta. To znači da se fizika u svojoj osnovi zasniva na izučavanju tijela kao prevlaka između različitih stupnjeva svjetlosti koja se reflektira i prenosi u različitim stepenima. Ovim je potvrdio da je spoznao Vrhovnu Supstancu, što je za Suhraverdija bila supstanca suštinske spoznaje, a za obični svijet zagonetka do otkrića u XX stoljeću. Njegovu teoriju samo potvrđuju otkrića fizičara o nedvosmislenoj kvantnoj prirodi procesa u mikrosvijetu, to jest da se svjetlost sastoji od fotona, definiranih kao kvanti energije, koji se kreću brzinom svjetlosti, odnosno kao kvant elektromagnetnog zračenja. U tom slučaju, fotoni nam služe kao prijenosnici informacija iz bio-polja, a fotoefekti ne ovise o intenzitetu već o valnoj dužini svjetlosti.[9] Fahruddin Er-Razi (u. 1209.) govoreći o svojoj koncepciji fizike i svijeta kritikuje geocentrički model i istražuje ideju o postojanju multiverzuma. U kontekstu svog komentara na ajet Hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova (I; 2), on postavlja pitanje da li se riječ svjetovi odnosi na više svjetova unutar jednog svemira ili više svjetova (multiverzum) van našeg univerzuma.[10]

Razumijevanje Ibn Arebija (u. 1240.) koji kaže da je svaki uzrok posljedica svoje vlastite posljedice, jeste pravilo neophodno za raspravljanje fizičara o prirodi materije, koji kažu da među sub-nuklearnim deseticama, koje su u snažnoj interakciji, svaka čestica pomaže da se stvori svaka druga čestica, koja opet sa svoje strane stvara ovu. Poput prostora, vrijeme je također kružno.[11] Interesantno je da Ibn Arebi kaže: Mjesec uopće nema svoje svjetlosti,[12] ili da na više mjesta u svome Futuhatu Zemlju oslovljava kao Kuretu-l-erd – Zemaljska kugla.[13] On u određenoj mjeri daje osnovnu bit heliocentričnog sistema u svojoj kozmološkoj teoriji. Ibn Arebi Suncu, kojeg poredi sa Polom (El-Kutb) i srcem svijeta (Kalbu-l-alem), dodjeljuje središnju poziciju u hijerarhiji nebeskih sfera.[14]

U kur'anskom kazivanju o prenošenju Belkisinog prijestolja, Ibn Arebi u Fususu kaže da to u stvarnosti nije bilo kretanje, već, radije, prijestolje je nestalo sa svojega originalnog mjesta i u tren oka se ponovno stvorilo ispred Sulejmana, a.s. Što se tiče savremene fizike, ovo kazivanje zapravo odgovara sveprisutnom fenomenu koji se događa u atomu kad god elektron kreće iz jedne orbite u drugu, kada emitira ili apsorbira foton svjetlosti. Dobro je poznato u fizici da kad elektron apsorbira ili emituje foton, njegova udaljenost od jezgra u centru atoma se mijenja. Ova promjena udaljenosti, međutim, je nagla, to jeste, on ne putuje između dva mjesta, već radije nestaje iz originalne orbite i ponovno se pojavljuje u novoj orbiti. Obično, takva vrsta trenutnog kretanja je jedva objašnjena prema neispitanim jednačinama kvantne mehanike.[15]

Fahruddin Iraki (u. 1289.), jedan obrazovani sufija je interpretirao razumno svoje duhovno iskustvo o vremenu i prostoru u doba kada nije bilo nikakva pojma o teorijama i konceptima moderne matematike i fizike.[16] U napomeni uz Mahmud Šabestarijevu (u. 1340.) pjesmu, koju ćemo u nastavku skraćeno citirati, Eva de Vitray Meyerovitch piše: Nije na odmet da podsjetimo da je slavna mistička perzijska pjesma nastala u srednjem vijeku, mnogo prije Pascala, a još više prije nuklearne fizike, a ona glasi:

Znaj da je cijeli svijet ogledalo,

u svakom atomu nalazi se stotinu hiljada gorućih Sunaca.

Svemir je cijeli skrit u zrnu prosa;

sve je skupljeno u tački sadašnjosti...

Svaka tačka, u svojoj vrtnji u krugu

čas je krug, a čas kružnica što se vrti.[17]

Ibn Kajjim El-Dževzijje (u. 1350.), koristeći se empirijskim dokazima kritikuje astrologe i alhemičare i korektno zapaža i opisuje mliječnu stazu kao bezbroj sitnih zvijezda zbijenih zajedno u sferi fiksiranih zvijezda, kao što zapaža da zvijezde koje se doimaju sitnim, ustvari su daleko veće od planetā.[18]

Opća teorija relativiteta u savremenoj fizici potvrđuje Mulla Sadraovu (u. 1640.) filozofsku teoriju, jer je u ovoj teoriji vrijeme dio svega, to jeste njegova četvrta dimenzija, i sve ima svoje vlastito vrijeme. Ono što se posebno ističe u Mulla Sadraovoj filozofiji jeste njegovo razmatranje transsupstancijalnog kretanja. Mehdi Dehbashi, u tekstu koji govori o superiornosti Mulla Sadraove filozofije nad filozofskim implikacijama kvantne mehanike, će kazati da ne treba zanemariti činjenicu kako se ono što nazivamo atomom sastoji od ogromnog broja partikula koje nemaju materijalni identitet. U ovim partikulama ne nalazimo materijalnu supstancu; ono što im pripada je dinamički, ispreplitani kontekst koji se stalno mijenja i razvija. Čini se da je osnova materije i energije kontinuirani pokret, koji, kako kaže Mulla Sadra, nastavlja svoje transsupstancijalno kretanje.

Na kraju, završavajući ovaj kraći osvrt, valja kazati da je očito kako smo samo zagrebali po površini znanja onih koji su poznavali ispravna mjerila posredstvom kojih se otvaraju vrata mudrosti kojoj nema kraja, uz svijest da onome kome je mudrost darovana - darovan je blagom neizmjernim (Kur'an; II, 269).


[1] Ebu Hamid Muhammed El-Gazali, Ispravno mjerilo, s arapskog preveo: Almir Fatić, Medžlis Islamske zajednice, Sanski Most, 2005., str. 82.

[2] Usp. Serajul Haque, Ibn Taimiyya, u: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, s engleskog preveo: Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988., tom II, str. 201.

[3] Maksuda Muratović, Ibn Sinina, Al-Ghazalijeva i Al-Baghdaadijeva korekcija Aristotelove fizike, Znakovi vremena, god. XV, br. 55, Sarajevo, 2012., str. 193.

[4] Muhammed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje, s engleskog preveo: Mehmed Arapčić, El-Kalem, Sarajevo, 2000., str. 98.

[5] Peter Coles, Francesco Lucchin, Cosmology: The Origin and Evolution of Cosmic Structures, Second Edition, Wiley, Chichester, 2002.

[6] Usp. Mohammed Basil Altaie, The Expansion of the Universe between Ghazali and Averroes, Arabic Translation, The Horizons of Culture and Heritage Journal, U.A.E., navedeno prema: Sameer Al Khawaja, Physics and the Beginning of Time, The General Science Journal, 2007.

[7] Usp. Karen Harding, Causality Then and Now: Ghazali and Quantum Theory, The American Journal of Islamic Social Sciences, X/2, 1993., pp. 165-177.

[8] Usp. Jon Hoover, Perpetual Creativity in the Perfection of God: Ibn Taymiyya's Hadith Commentary on God's Creation of this World, Journal of Islamic Science, XV/3, 2004., pp. 287-329.

[9] Sabaheta Gačanin, Shaykh Shihabuddin Suhrawardi al-Maqtul, 'Orijentalna mudrost. Teozofja svjetlosti', s arapskog preveo prof. dr. Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut 'Ibn Sina', Znakovi vremena, god. XV, br. 57-58, Sarajevo, 2012., str. 354.

[10] Usp. Adi Setia, Fakhr Al-Din Al-Razi on Physics and the Nature of the Physical World: A Preliminary Survey, Islam & Science, Vol. 2, No. 2, 2004., pp. 161-181.

[11] Usp. Munib Ibrahimović, Ibn Arebi i savremena kosmologija – jedan dodir islamske mistike i moderne nauke, Kelamu'l šifa', časopis za historijsko naslijeđe, tesavvuf i kulturu, god. X, br. 40-41, Kaćuni, 2014., str. 78.

[12] Titus Burckhardt, Mistična astrologija: prema Ibn 'Arebiju, s arapskog preveo: Kenan Čemo, Libris, Sarajevo, 2003., str. 49, fusnota br. 21.

[13] Ibid., str. 19, fusnota br. 3.

[14] Ibid., str. 21.

[15] Usp. Mohamed Haj Yousef, Ibn 'ArabiTime and Cosmology, Routledge, London, 2007., pp. 358-361.

[16] Usp. M. Ikbal, Ibid., str. 163.

[17] Usp. Eva de Vitray Meyerovitch, Antologija sufijske poezije, s francuskog prevela: Mirjana Dobrović, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 278., navedeno prema: Dževad Hodžić, Religija i znanost - u bioetičkom ključu, Vrijeme, Zenica, 2012., str. 79.

[18] Usp. John W. Livingston, Ibn Qayyim al-Jawziyyah: A Fourteenth Century Defense against Astrological Divination and Alchemical Transmutation, Journal of the American Oriental Society, Vol. 91, No. 1, 1971., pp. 96-103.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija