digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Kultura i nauka

Ćumurhana - Tradicija stara pola stoljeća

Autor: M. SMAJLOVIĆ Septembar 23, 2017 0
Ćumurhana - Tradicija stara pola stoljeća

„Ova tradicija proizvodnje ćumura u našim krajevima stara je pola stoljeća“ - kažu ugljari koji su uglavnom i vlasnici čumurana izidanih od cigle ili betona u obliku lopte prečnika 3,5 metra i isto tolike visine, a u svaku može da stane oko osam kubika drveta
U našoj domovini još uvijek se spravlja drveni, roštiljski ugalj na tradicionalan način - sagorjevanjem drveta u zidanim pećima specifične izrade i izgleda. Ove peći, u narodu popularno nazvane žege, mogu se naći na područjima gdje ima najviše bjelogorične šume, jer je najkvalitetniji ugalj od tvrdog drveta, uglavnom hrastovine i grabovine. Najpoznatiji proizvođači ove vrste uglja su sa područja općina Fojnica, Busovača, Pozor, Travnik, gdje je nekada bilo na stotine ćumurhana. Danas im se drastično smanjio broj. Po mišljenju ugljara Hamdije Subašića iz sela Šćipe kod Prozora, zbog drastičnog smanjenja šumskog fonda ovim mini fabrikama roštiljskog ćumura je odzvonilo, a time i uskraćena šansa zarade porodicama koje su živjeli od ovog tradicionalnog načina spravljanja uglja.

Turistička atrakcija

Hamdiji Subašiću, kao i većini ugljara iz pomenutih općina proizvodnja i prodaja drvenog ćumura je jedini izvor prihoda. Kako ovi ljudi nisu naučili jadikovati već raditi, kažu kako su najmanje oni krivci za stanje sa šumskim fondom. Hamdija veli kako su bar oni svjesni da se nelegalna sječa šuma njima „presuda bez suda“, te kako državi uredno izmiruju obaveze i otud se nadaju da će bar još koju godinu žege služiti svojoj namjeni. Samir Hodžić, pripada mlađim poduzetnicima, i sa naglašenom dozom optimizma misli kako će ćumurhane još uvijek biti spas za nezaposlene i kako su svojevrsna atrakcija za turiste koje pohode busovački i fojnički kraj. Vjeruje kako će se vlast presabrati i odvojite „šumokradice“ od ugljara. Pojašnjava:
„Koristimo većinom otpadno drvo, od industrije. Oni uzmu trupac, a ostanu grane, a grana daje najkaloričniji drveni ugalj, za ugalj sve valja. Proces traje pet, šest dana, zavisi od vrste i suhoće drveta, a kada sagori, ove rupe“ – pokazuje na niz otvora na ćumurani – „ zatvorimo, zalijepimo glinom i onda slijedi sedam dana prirodnog hlađenja“.

Zauhar je koja markica

Huzejr Mujin je penziju zaradio u šumariji, a proizvodnjom drvenog, roštiljskog uglja u busovačkom selu Podstijena bavi se godinama. Huzejr veli kako je najzadovoljniji kada vidi da se puši njegova žega. Kazuje: „To je znak da nema zastoja proizvodnje u mojoj zidanoj lopti, da radi punom parom, makar i uz onu narodnu poslovicu koja veli; ‘Ko je ćumur pek’o, nije Bog na nešto stek’o’. Ovaj posao je samo da se malo obrne koja markica, da ne budeš gladan i žedan, nema ovdje nekog posebnog hajra, ali neka se puši, lakše je duši.“ Huzejrov mlađi kolega Safet Makelja kaže da jeste teško raditi oko ćumura, ali da se od ovoga posla može živjeti. Naravno, ugljari su svjesni da samo korištenjem otpadnog drveta mogu sačuvati ovu tradicionalnu rijetkost.
„Ova tradicija proizvodnje ćumura u našim krajevima stara je pola stoljeća“ - kažu ugljari koji su uglavnom i vlasnici čumurhana izidanih od cigle ili betona u obliku lopte prečnika 3,5 metra i isto tolike visine, a u svaku može da stane oko osam kubika drva. Proizvodi su veoma traženi, jer po mišljenju sladokusaca nema slađeg i po zdravlje boljeg mesa koje se spravlja na roštiljskom uglju.
Sličica Želim Print

Oznake
« Izložba - U misiji nauke i kulture Magistarski rad o Čajniču i njegovoj okolini »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine