Srebrenica: Godišnjica otvorenja Memorijalnog centra u Potočarima
Izbori za reisu-l-ulemu
Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice
Nakon što su u augustu ove godine raspisani izbori za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Komisija za provođenje izbora pod predsjedavanjem predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH utvrdila je prema prijedlozima iz osamnaest izbornih okruga, da četiri kandidature formalnopravno ispunjavaju uslove za reisu-l-ulemu propisane Ustavom i normativnim aktima Islamske zajednice. Komisija će u daljnjem procesu kandidature proslijediti Saboru IZ, najvišem zakonodavnom tijelu Islamske zajednice koje, kako je i predviđeno normativnim aktima IZ u BiH, potvrđuje kandidature i utvrđuje konačnu kandidacionu listu.
Raspisivanje izbora za reisu-l-ulemu je iznimno značajan događaj za Islamsku zajednicu, koja već više od jednog stoljeća, od prvog reisu-l-uleme do danas ima instituciju reisu-l-uleme koja je muslimanima s ovih područja bila i ostala veoma značajna, s jedne strane na nivou njihova organiziranja vjerskog života i s druge strane na nivou konstantne borbe za poštivanje njihovih vjerskih prava u javnom i društvenom prostoru u kojem oni, od formiranja ove institucije do danas, žive. Za muslimane obje ove dimenzije institucije reisu-l-uleme, imale su i danas imaju veliki značaj. U tom smislu, kao ilustracija može poslužiti, naprimjer, uloga institucije reisu-l-uleme u sadržaju Senžermenskog ugovora iz 1919. godine, gdje se ona u članu 10. ovog ugovora potencira. Da podsjetimo, ovim Ugovorom Kraljevina SHS u čiji je sastav nakon Prvog svjetskog rata uključena i Bosna i Hercegovina obavezala se da: muslimanima osigura primjenu šerijata u porodičnom i ličnom statusu, poduzme korake za imenovanje reisu-l-uleme, pruži zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim institucijama, osigura potrebne olakšice i dozvole za postojeće vakufe i dobrotvorne institucije, te da neće uskratiti bilo kakvu olakšicu neophodnu za stvaranje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova. Tako smo o historijskoj, međunarodnopravnoj i institucionalnoj ulozi i važnosti institucije reisu-l-uleme imali priliku slušati i u izlaganjima referentnih autora i na konferenciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, organiziranoj 10. septembra ove godine, u povodu obilježavanja stote godišnjice od potpisivanja Senžermenskog ugovora. Ovaj ugovor, između ostalog, pokazuje da je institucija reisu-l-uleme zbog svog značaja uključena u međunarodni sporazum o obavezama, u ovom slučaju novonastale države Kraljevine SHS u tada novom, geopolitičkom poretku Evrope.
Pored toga, muslimanima je, kada je riječ o instituciji reisu-l-uleme, iznimno važno da ona od njenog ustanovljenja, uz pokušaje različitih ograničenja uslovljenih političko-društvenim okolnostima, ustrajava na demokratskom principu, te autonomnosti Islamske zajednice pri procesu izbora reisu-l-uleme. Čuvanje demokratskog principa i čuvanje autonomnosti ogleda se u samom načinu izbora, jednako kao i na poštivanju odluka izbornih jedinica da kao legitimna tijela, poštujući taj demokratski princip samostalno delegiraju kandidate za reisu-l-ulemu.
Imajući u vidu da taj izbor ima i širi društveni značaj i značenje, jasno je da on zaslužuje interesovanje, korektnu medijsku pažnju i praćenje, ali je isto tako važno naglasiti da su izbori za reisu-l-ulemu čin koji primarni značaj ima za pripadnike i članove Islamske zajednice. Zbog te činjenice nije dobro da se u našoj medijskoj javnosti od strane različitih političkih krugova i faktora izbor reisu-l-uleme politizira i medijski spinuje. Time se ne iskazuje interes za sami izbor reisu-l-uleme zbog važnosti koju taj izbor ima za Islamsku zajednicu, nego je na djelu nastojanje da se medijskim alatima iz određenih političkih krugova kroz izbor reisu-l-uleme ostvari utjecaj i na samu Islamsku zajednicu.
Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice. Zbog toga je, također, važno da svi učesnici ovih izbora, najprije predstavnici i delegati koji posreduju volju članova Islamske zajednice u izbornom tijelu, ne podliježu pažljivo i stručno oblikovanim propagandnim sadržajima, niti pritiscima nego da izboru reisu-l-uleme pristupe u interesu muslimana i s onom pažnjom i odgovornošću prema ukazanom im povjerenju za koji će, u konačnici, kao muslimani imati odgovornost prema budućnosti naše Zajednice i biti pitani pred Bogom.
Kako sačuvati dostojanstvo!?
Nikad u svijetu nije bilo više pravnih akata o pravima čovjeka, a nikada manje ljudskog dostojanstva i pravde. Stotine je pravnih dokumenata sa svrhom reguliranja i čuvanja ljudi jednih od drugih za koje možemo reći da su tek formalne naravi, jer se one praktički ne poštuju i ne primjenjuju. Zakoni su jedno, a odgovornost drugo. Ljudsko pravo i ljudsko dostojanstvo se, svjedoci smo, ne poštuju. Štaviše, krše se na svakome koraku. Ako je to već tačno, ako nema sprege između prava i dostojanstva, onda je budućnost tamna i neizvjesna. Naime, bez unutarnje ravnoteže i poštivanja prava urušile bi se one temeljne vrijednosti koje ljude čine time što jesu. Ne zaboravimo, ljudska bića posjeduju unutarnje vrijednosti koje se tiču moralnih imperativa i zahtijevaju poštovanje osobina svake osobe. „Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu,“ kategoričan je Albert Einstein.
Međutim, da li smo zaista dostojni da budemo to što jesmo, odnosno da li smo istinski namjesnici na Zemlji? Ovo pitanje – pitanje dostojanstva ljudske osobe u suvremenom svijetu – postaje sve više pitanje od važnosti samoga života. Čovjek jeste razumno biće, ali ako ne koristi svoje znanje na Bogom dan način, svojom nepromišljenošću može narušiti prirodne procese, može se svesti na nivo životinje i srozati time svoje dostojanstvo. Čovjek ne smije omalovažavati niti ponižavati, i u krajnosti manipulirati drugim čovjekom. Ljudska prava su nepovrediva i svakom pojedincu ona pripadaju. Za ostvarenje tih prava dužna je sama ljudska zajednica tj. država u kojoj oni žive i u kojoj se čuvaju i izgrađuju ljudske vrijednosti, nadasve dostojanstvo kao takvo. Ako toga već nema, onda nema ni poštivanja prema samima sebi, a kamoli prema drugima. Za takvo društvo koje nema uslova za dostojanstveni život možemo reći da je ono nefunkcionalno i konfliktno.
Umjesto da štiti ona šteti
Neka nam ne bude zamjereno, ali zasigurno je Bosna i Hercegovina ovakva kakvo je takvo jedno društvo. U agresiji i ratu u njoj porušena su sva ljudska prava i pogaženo dostojanstvo mnogih ljudi. I ne samo što su ubijani zato što su se drugačije zvali, nego su ponižavani, silovani pred djecom i roditeljima, proganjani itd. Od te matrice se nije daleko odmaklo ni danas. I danas, nažalost, zločinci šetaju slobodno i štaviše ponose se svojim nedjelima. To je još nemoralnije. Možemo li samo zamisliti kako se žrtve osjećaju? Dakako, osnovna zadaća države bila bi da štiti svoje građane, tj. one kojima je dostojanstvo povrijeđeno, na što je i zakoni obavezuju. Na to, uostalom, upućuje i Deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija gdje se navodi da se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“. No, na papiru mrtvo slovo. Pojedinci danas uzimaju sebi za pravo da su iznad drugih, pa čak i iznad zakona. Otuda se jedni bogate i lagodno žive dok drugi mukotrpno rade i teško zarađuju koricu hljeba. I, na taj način jedni ugrožavaju druge, uslovljavaju ih i omalovažavaju, te time neizostavno gaze njihovo dostojanstvo. To znači da oni ciklično nadalje gube svoje vrijednosti, postaju nesposobni i beskorisni za aktivnije uključenje u društvene tokove. Još ako država, koja bi ih trebala štititi i osigurati socijalnu i svaku drugu sigurnost, ne čini ništa na tom polju – tada osjećaj bezvrijednosti i raslojavanja u društvu biva veći. I to iz generacije u generaciju. Naprosto, država umjesto da štiti ona šteti dostojanstvu svojih građana. Oni se zloupotrebljavaju i njima se manipulira. Pogotovo se to odnosi na siromašne i ranjive kategorije. Mnogima od njih su uskraćena prava na rad i zaposlenje, pravo na slobodu izbora, pravo na životni standard, pravo na zdravstvo, stanovanje, hranu, školovanje, socijalno osiguranje i sl. Ne govorimo samo o dostojanstvu kada je čovjek gladan i nema šta jesti, nego u fokus stavljamo njegove sposobnosti koje mu društvo ne omogućava da ispolji. Nasuprot, te i takve sposobnosti društvo sputava i iskorištava.
Neki su, ipak, jednakiji
Sve su to situacije društvene nejednakosti koje uveliko utječu na ljudsko dostojanstvo. Pred zakonom smo svi jednaki, ali su neki ipak jednakiji, ukazuje George Orwell u svojoj Životinjskoj farmi. Takvi već koriste prava jednakosti i pretvaraju ga u svoju dobit. Za njih nije važno što tako čine nepravdu i što gaze ljudsko dostojanstvo. Oni ne brinu za to što drugi gube svoje samopoštovanje i siromaše. Zaboravljaju da je ljudsko dostojanstvo daleko značajnije od siromaštva i da ima svoje granice. Ono se ne može kupiti niti oduzeti. Ono kad dotakne dno, kad ostane bez osjećaja časti i poštenja, onda će se neminovno suprotstaviti omalovažavanju drugog i drugačijeg, nepoštivanju pojedinačnog izbora, opredjeljenju iz interesa, raznim potcjenjivanjima i ucjenjivanjima, te drugim manipulacijama koje ugrožavaju postojanje svakog čovjeka. To je ono prirodno ljudsko dostojanstvo koje se duboko treba ticati svakog od nas. Zar briga o dostojanstvu ratnih žrtava, žrtava torture i nasilja, dostojanstvo povratnika na svoja ognjišta, dostojanstvo emigranata i izbjeglica, dostojanstvo radnika i dr. ne zavisi od nas samih?
Biti subjekt, a ne objekt
Kada bismo, uprkos svemu, svaki od nas pojedinačno više poštovali sebe, te iskazivali svoje potrebe, a ne linijom manjeg otpora destruktivno djelovali u stilu ništa ne valja i sve treba srušiti, onda bismo izgradili svoje dostojanstvo na čijim temeljima bismo dalje gradili i svoj život i bolji svijet. Bog od nas traži angažman, aktivno sudjelovanje u kreiranju životne stvarnosti, traži da budemo subjekt, a ne objekt. „Vi radite“, kaže Kur’an, „a Allah će vidjeti vaš rad, i Njegov Poslanik, i vjernici!“ (Et- Teube, 105).
No, očito je da živimo u vremenu opće destrukcije, radikalizma, pa i fašizma koji su sve prisutniji u javnosti. Prave i istinske vrijednosti teško dolaze na vidjelo. Posebno nam nedostaje ono dostojanstvo koje nas čini ljudima. U zbirci misli samuraja Higakume, Mišima kaže: „Dostojanstvo jednog čovjeka mjeri se prema utisku koji ostavlja. Dostojanstvo je ustrajnost u naporu. Dostojanstvo je u vedrini. Dostojanstvo je u uzdržanom izrazu usana. Dostojanstvo je u stalnoj ispravnosti vladanja. Mnogo je dostojanstva i u stegnutim zubima i u namjernim pogledima. Sve su to spoljašnji, vidljivi kvaliteti. Najvažnije je usredsrediti se na njih u svim okolnostima i pokazati ih s potpunom iskrenošću.“
Za to su nam potrebni dobri primjeri, primjeri koji će uz dostojanstvo izgrađivati čast, poštenje, čistoću misli, namjera i djela. Takvi primjeri učit će nas kako da poštujemo sebe, ali i druge. Uostalom, kao muslimani, dužni smo čuvati svoje dostojanstvo.
Balkanska istraživačka regionalna mreža u akciji spašavanja muslimanskih devojčica
Iza ove već više nego otrcane kolonijalne logike o “spašavanju” muslimanskih žena, u ovom slučaju djevojčica, stoji cilj – kojim se inače i sam “Prevent” program vodi – penetracije bezbjednosnih službi zarad špijuniranja pripadnika muslimanske zajednice kako bi se identifikovali potencijalno “problematični” muškarci.
U utorak 25. juna na detektor.ba, web portalu Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN), objavljen je članak pod naslovom “Praćenje pokrivanja djevojčica u osnovnim školama – kontroverzno pitanje”. Istog dana članak se, s drugačijim naslovom, pojavio i na web portalu dnevnog lista Oslobođenje. Glavna tema teksta jeste nepostojanje programa putem kojeg bi se “pratila djeca” u osnovnim i srednjim školama kako bi se adresirala “kontraverzna pitanja poput pokrivanja djevojčica mlađih od deset godina”.
Autori teksta nakon iznošenja stava psihologa, koji tvrde da djeca mlađa od 12 godina ne posjeduju kritičko razmišljanje kojim bi mogli da donesu sopstveni sud o “religijskom pokrivanju”, nadovezuju se na konstataciju da u BiH “ne postoje programi prepoznavanja i sprečavanja religijskog ekstremizma i radikalizacije u školama” kao što postoje u Velikoj Britaniji i Albaniji. Novinari BIRN-a zatim upoznaju svoje čitaoce i sa statističkim podacima koji se tiču britanskog programa “Prevent” po kojima je oko 400 djece (!) mlađe od 10 godina upućeno na programe “deradikalizacije” zbog devijantnog, antisocijalnog ponašanja vođenog mržnjom a čiji je po tvorcima ove strategije jedan od “simptoma” upravo – “nošenje hidžaba”. No, BIRN-ovi novinari kako bi poduprli svoju “istraživačku” analizu o pokrivanju djevojčica odlaze i dalje nudeći svojim čitaocima morbidnu priču o “pripadniku selefijskog pokreta” Zikriji Krkiću, koji je u Norveškoj gdje trenutno živi, “premlatio” svoju osmogodišnju ćerku zbog toga što je napuštala kuću bez hidžaba. Naravno, uz podatak da je osuđen za “premlaćivanje” svoje ćerke BIRN-ovi novinari iznose i činjenicu da je u Bosni i Hercegovini Krkić bio optužen za ubistvo dvoje ljudi, za šta je inače prvostepenom presudom oslobođen.
Uvođenjem pažljivo odabrane priče o Zikriji Krkiću, “selefiji nasilniku”, BIRN-ovi novinari se služe sada već providnom ali i dalje veoma malignom logikom (neo)imperijalne, kolonizirajuće moralne panike po kojoj djevojčice koje nose hidžab potiču iz porodica gdje majke po pravilu nose nikab, a očevi su potencijalni teroristi i kriminalci. Naravno, u tako iskonstruisanim okolnostima u kojima su po liberalno autoritarnim umovima muslimanska djeca izložena neadekvatnom odrastanju ona moraju biti spašena, a ko je drugi sposoban da muslimanke pobjedonosno spasi i iščupa iz kandži samih “nasilnih i retrogradnih” muslimana nego muškarci, žene, organizacije i institucije koje promovišu “progresivne, emancipatorske evropske vrijednosti”. Međutim, iza ove već više nego otrcane kolonijalne logike o “spašavanju” muslimanskih žena, u ovom slučaju djevojčica, stoji cilj – kojim se inače i sam “Prevent” program vodi – penetracije bezbjednosnih službi zarad špijuniranja pripadnika muslimanske zajednice kako bi se identifikovali potencijalno “problematični” muškarci. Upravo tako nešto nam nedvosmisleno pokazuje i statistika britanskog Home ofisa glede “Prevent” strategije po kojoj je u 2017/2018 od 7.138 osoba čak 87% od onih kojih su podvrgnuti inžinjeringu “deradikalizacije” bili upravo pripadnici muškog pola.
Šta je strategija “Prevent”?
Strategija “Prevent” je dio šireg programa suzbijanja svake vrste nasilnog esktremizma poznatijeg pod nazivom CONTEST koji je 2003. godine donijela laburistička vlada Tonija Blera. Do terorističkog napada koji se dogodio u Londonu 2005. godine “Prevent” strategija nije bila u značajnijem fokusu. A tek 2015. godine u Zakonu o suzbijanju terorizma i sigurnosti “Prevent” strategijom se obrazovnim ustanovama nameće zakonska obaveza da aktivno učestvuju u strategiji sprečavanja mladih da budu uvučeni u “radikalizam”. O ovom dijaboličnom i brutalnom inžinjeringu britanske vlade negativno su se izjasnile sve međunarodne organizacije za ljudska prava poput Human Rights Watch-a i Amnesty International-a, ali i same Ujedinjene nacije (UN). Naravno, ovu činjenicu su novinari BIRN-a u svom tekstu “slučajno” prećutali. Specijalna izvjestiteljka UN-a o savremenim oblicima rasizma, rasnoj diskriminaciji i ksenofobiji je u svom izvještaju nakon posjete Velikoj Britaniji izjavila: “Prevent program Vlade Velike Britanije fokusira se na nenasilni ekstremizam. Prevent je usmjeren na pojedince i grupe koji se ‘glasno ili aktivno protive temeljnim britanskim vrijednostima, uključujući demokratiju, vladavinu prava, individualne slobode i uzajamno poštovanje i toleranciju različitih religija i vjerovanja’. ‘Glavne zadrške imam u odnosu na nepostojanje jasne radne definicije bilo ‘ekstremizma’ bilo ‘britanskih vrijednosti’ te na strašne posljedice koje ovakav nedostatak terminološke jasnoće ima u sprovođenju programa… Nadalje sam zabrinuta u vezi odabira kriterijuma koji se koriste da bi se ukazalo na potencijalni rizik od radikalizacije… Moja zabrinutost odnosi se na izbor strategije koja nalaže državnim službenicima, socijalnim radnicima i drugima da donose odluke koje nekome mogu promijeniti čitav život, a na osnovu nejasnih kriterijuma u sveopštoj klimi nacionalne agonije koja čitave religijske, rasne i etničke grupe tretira kao žrtvene jaganjce i potencijalne neprijatelje”.
Konstatacija izvjestiteljke o “tretiranju čitavih religijskih, rasnih i etničkih grupa” kao “neprijatelja” zapravo je u savršenom skladu s kolonizacionim i ekskluzivističkim politikama evropskih država koje se uvijek zasnivaju na kreiranju “Drugosti” utemeljenoj na biološkim faličnostima, nazadnosti ili pak vrjednosnoj neadekvatnosti Drugih o čemu je na sjajan način pisao Mahmud Mamdani u svojoj maestralnoj knjizi Dobar musliman, loš musliman. Mamdani je u svom radu lucidno konstatovao da Holokaust i politika nacističke Njemačke ne predstavljaju nikakav historijski incident već standardni manir rasijalizacije “neadekvatnih” od strane evropske ekskluzivističke i autoritarističke misli. Po Mamadaniju jedinu grešku koju je Hitler načinio i koju mu evropski buržoaski intelektualistički krem nikada nije oprostio jeste da je genocid “donio kući”, na tlo Evrope, čime su horori i monstruoznosti rasijalizujuće kvazi-univerzalističke evropocentrične politike po prvi put neposredno doživljene. Sve do Drugog svjetskog rata genocidi i pokolji rasijalizovanih su se dešavali tamo negdje, daleko, u zemljama “necivilizovanih” i “retrogradnih” divljaka.
Kuda ovo vodi?
Ove Mamdanijeve misli moraju nam danas biti stalno na pameti posebno kada govorimo o strategijama poput “Prevent-a” koje se u svojoj biti temelje na rasijalizaciji jedne posebno targetirane grupe – u konkretnom slučaju muslimanske zajednice Britanije. Međutim, ako uzmemo u obzir snažno prisustvo međunarodnih organizacija koje godinama u nazad na našim prostorima provode programe iz oblasti suzbijanja nasilnog ekstremizma i mi muslimani Balkana moramo biti i više nego oprezni. Projekti poput “Ne u moje ime” Radija Slobodna Evropa i u ovom članku problematizovanog BIRN-ovog teksta mogu da posluže kao upozorenje da se na mala vrata u naša društva uvode rasijalizujući i opresivni svjetonazori koji mogu dovesti do nesagledivih posljedica po zajednicu muslimana. U tom svjetlu islamske zajednice u regionu moraju biti značajno eksplicitnije u odbrani šerijatskih propisa i izbjegavati ambivalentan i nedorečen jezik. Takođe, nikako ne smiju pristati na kooptiranje od strane invazivnih zapadnocentričnih centara moći. Isto tako, i muslimanske organizacije i intelektualci u regionu moraju biti značajno prisutniji u javnoj sferi kako bi građanima na adekvatan način objasnili prirodu zahtijeva koji se ispostavljaju pred muslimanske zajednice i kuda oni potencijalno vode, kao i da ukažu na sveprisutnost programa borbe protiv nasilnog ekstremizma koji u sve većoj mjeri, mada ne nužno, poprimaju oblike “industrije” koja pruža mogućnost da se na lak način putem promocije određenih epistemoloških i vrjednosnih matrica zaradi ozbiljan novac ili ostvari prividni kratkoročni interes.
Bijegom od odgovornosti bježimo od svoje slobode
Bez svake sumnje čovjek je društveno biće, zoon politikon. Kao takav, on je odgovoran za ono što čini i što u krajnosti predstavlja njegov život. Sve što postigne u životu, i uspjeh i sreću, sve je to od njega i do njega. Također, i ono što je loše, neuspjeh i negativno tiče se i vezuje za čovjeka, tj. nas samih. Odgovorni smo tako „za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo“ , upozorava Voltaire. Što prije to prihvatimo to bolje po nas. Najbolje je da prihvatimo i slijedimo odgovornost za svoje živote. Ono što nam se dešava, i dobro i loše, nužno je stoički podnijeti. Od realnosti se, ustvari, i ne može pobjeći. Štaviše, potrebno je suočiti se i preuzeti odgovornost. U suprotnome, odrekli bismo se svog mišljenja i svog prava na izbor čime bismo drugima dali u ruke da odlučuju o nama i našim životima. Nismo li time danas našu odgovornost prepustili drugima kojima sada samo služimo kao brojka. Riječ je o političarima koji nam obećavaju bolji život. Sada kad uviđamo da je to teško ostvarljivo, još je gore zavaravati se i šutjeti. Naprosto, ne želimo priznati da smo predajući svoju odgovornost ogradili se od aktivnog djelovanja i utopili se u kolektivnu neodgovornost. Zato nemojmo krivca tražiti u drugima. Jer, ako nismo odgovorni prema sebi ne možemo očekivati da budemo odgovorni ni prema drugima. Nemojmo svoj teret prebacivati drugima na pleća samo zato što nismo spremni ponijeti ga sami.
Preuzimanje krivice
„Kada osoba preuzme odgovornost za svoj život i sve ono što iz toga proističe, prestaće da krivi druge za posljedice svojih akcija. S obzirom na to da ne možeš promijeniti druge ljude, onda je i svaljivanje krivice neumjesno. Kriviti druge čini da osoba ostane unutar zidina zatvora koji je sama stvorila. Kada preuzmeš odgovornost, krivica se eliminiše i postaješ slobodan da rasteš“ ukazuje Val Van De Vol jednom od uspješnijih biznismena današnjice Bobu Proktoru. Rekli bismo sve je do glave, odnosno mentalnog sklopa. Vjera u sebe i svoje sposobnosti je nešto što je glavni pokretač. Ukoliko već odbijamo biti odgovorni i za sebe i za svijet tada moramo biti svjesni da se odričemo i svojih vrijednosti. Naime, predajući svoju odgovornost predali smo i svoju slobodu. To znači da ne kontroliramo ni svoju budućnost. Na taj način gube se i ljudska prava, pa oni koji se ograđuju od svojih postupaka, s druge strane, postaju dio kolektivne neodgovornosti. Moramo priznati da je taj dio većinski, te da ne treba isključivati one koji su intelektualno i materijalno imućni a žele pomoći razvoju zajednice. Međutim, mi se ovdje referiramo na društvo kolektivne neodgovornosti koju čine zajednica ravnodušnih pojedinaca, a koji nisu spremni reagirati i podići svoj glas spram nepravde onih kojima su oni ustvari dali svoju odgovornost. Svjesni situacije u koju su se doveli oni olako prepuštanje svoje odgovornosti drugima sada pravdaju time da se ne žele više ponižavati i dodvoravati. Danas, upravo, odgovaramo ljudima kojima smo velikodušno dali za pravo da upravljaju našim životima. Problem je tim izraženiji što je društvo u kom živimo svoju odgovornost prenijelo nadalje na određene institucije i pojedince koji misle da su odgovorni za druge. To znači da osim gubitka predane odgovornosti, na taj način gubi se i osjećaj slobode, te se otvara prostor za razna manipuliranja. Odgovornost pretpostavlja slobodu, i obrnuto. Čovjeku je dato da bude slobodan i da bude odgovoran za sve što uradi. Drugo je sada pitanje što se većina ljudi plaši odgovornosti. Sve smo plašljiviji pred naletom agresivnijih. Zatvaramo oči pred naletom ksenofobije, nacionalizma, fašizma i diskriminacije svake vrste. Sve više se zatvaramo u sebe i sputavamo svoje ideje. I, to narasta do neslućenih razmjera, jer mnogi provedu cijeli život nesvjesni svoje slobode i mogućnosti Bogom danog izbora. Čovjek je depersonaliziran do te mjere da sve prihvata zdravo za gotovo. On osjeća da mu društvo ne daje podršku, čak unosi u njegov život strah i nesigurnost, te u krajnosti pasivizira ga i čini pesimističnim.
Za slobodu se moramo izboriti
Šta nam to govori? Pa, bijegom od odgovornosti čovjek bježi i od svoje slobode. I, što je više takvih bježanja i predavanja odgovornosti drugima to je manje slobode u društvu. Zapravo, bez odgovornosti i slobode čovjek i ne može biti čovjek. I, čovječanstvo bez te sprege zapada u opasnost opstanka. No, ljudi su nadasve proaktivna bića koja su sposobna donositi odluke u kriznim situacijama. Razum nam govori da ako nemamo slobodu tada nećemo znati ni šta je to odgovornost. Sloboda jeste stanje uma i za nju se moramo izboriti sami. Njenim permanentnim potvrđivanjem mi, ujedno, snosimo odgovornost za svoj izbor. I, ne zaboravimo, kao bića koja koje je Bog stvorio za sve ono što smo uradili ili nismo odgovarat ćemo na Sudnjem danu. Vjernici imaju posebnu odgovornost.
Četiri paradigme o ljudskim pravima u islamu
Rezolucija Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope od 22. januara ove godine o nekompatibilnosti Šeriata i Evropske konvencije o ljudskim pravima skrenula je pažnju na tretman ovog pitanja u nauci. Da li su savremena pravna nauka i islamske studije tako jedinstveni u svom stavu kao Parlamentarna skupština Savjeta Evrope?
Odgovor na ovo pitanje pruža vrlo dokumentovan tekst Shannon Dunn, vanredne profesorice religijskih studija sa Gonzaga univerziteta (SAD) pod naslovom “Islamsko pravo i ljudska prava” objavljen u knjizi The Oxford Handbook of Islamic Law (Oxfordski priručnik islamskog prava), Oxford University Press, 2018, str. 819-842. Na ovom mjestu rezimiramo glavne zaključke autorice.
Četiri paradigme
Diskusije o kompatibilnosti Šeriata i ljudskih prava vode se veoma dugo - od druge polovine 20. vijeka. U ovom vremenu oblikovale su se četiri temeljne paradigme: (1) model koji daje prednost sekularnom nad religijskim konceptom ljudskih prava; (2) muslimanski apologetski model koji daje prednost “čisto” islamskom konceptu; (3) marksistička / postkolonijalna kritika ljudskih prava kao zapadnog nametanja moći i (4) muslimanska reformistička paradigma koja naglašava kontinuitet zapadne i islamske tradicije o ljudskim pravima.
Ovo nije konačna klasifikacija, jer ima autora koji se mogu svrstati u više kategorija.
Primjer prve paradigme je Ann Elzabeth Mayer, autorica knjige Islam and Human Rights: Tradition and Politics (Islam i ljudska prava: tradicija i politika), Boulder, Co; Westview Press, 1999. Njena glavna teza je da su muslimanske kodifikacije ljudskih prava utemeljene na objavljenim tekstovima, a zapadne na racionalizmu i individualizmu. Smatra da je zapadna prosvjetiteljska filozofija koherentnija kao osnova ljudskih prava. Ova autorica, također smatra da je ključno pitanje ljudskih prava odnos pojedinca i države, a da muslimanski autori to pitanje ne adresiraju. Oni posmatraju islamsku državu kao utopiju i ne uočavaju da glavna prijetnja ljudskim pravima pojedinca dolazi od države.
Primjer druge paradigme jesu dvije muslimanske kodifikacije ljudskih prava: Univerzalna islamska deklaracija o ljudskim pravima iz 1981. godine i Kairska deklaracija o ljudskim pravima u islamu iz 1990. godine. Prvi dokument je nastao kao rezultat rada nekoliko islamističkih grupa u Velikoj Britaniji, a drugi kao dokument Organizacije islamske konferencije. Ovi dokumenti se zasnivaju na drugačijim osnovama nego zapadne kodifikacije ljudskih prava koje imaju univerzalnu percepciju. Bile su predmet kritike i muslimanskih i nemuslimanskih autora, koji su posebno naglašavali sužavanje proklamovanih prava i nedostatak efikasnog mehanizma njihove zaštite. Kao osnova kritike uzimana je češće slika stvarnog stanja ljudskih prava u muslimanskim zemljama nego njihova teorijska podloga. Zamjereno je, naprimjer, da te kodifikacije ne izražavaju dovoljno značaj vrijednosti pravde (adalet).
Primjer treće paradigme jesu autori marksističke ili druge ideološke orijentacije koji navode da su ljudska prava definisana i primjenljivana od strane onih koji imaju globalnu dominaciju. Takvi su autori Chandra Mohanty i Richard Falk. Ovi autori kritikuju nametnutu dihotomiju zapadne superiornosti i islamske inferiornosti. Zalažu se da se muslimanskim zajednicama dozvoli više slobode da same definišu svoje koncepte ljuskih prava. To može rezultirati usvajanjem pravnog ili moralnog pluralizma.
Konačno. četvrtu paradigmu zastupaju muslimanski reformistički autori. Oni odbacuju ahistorijski pristup prve i druge grupe, te imaju kritički pristup prema državnim programima u muslimanskom svijetu koji za posljedicu imaju kršenja ljudskih prava. Oni nastoje da harmoniziraju koncept univerzalnih prava i islamsku misao. Vrlo često se zalažu za primjenu koncepta opšte koristi (maslaha) pri prijedlozima reformi. Takav je slučaj, naprimjer, sa Mashood Baderin i muslimanskim feministkinjama.
Značaj ovog pitanja
Analiza različitih pristupa pitanju ljudskih prava i islama omogućava nam da otkrijemo relativne prednosti i nedostatke svake paradigme. Ona, također, pokazuje da na kompleksna pitanja nema jednostavnih odgovora. Osim toga, politički značaj ovog pitanja nameće da se u njegovo razmatranje uključi pitanje efikasnosti ponuđenih paradigmi. Naime, koja je to paradigma koja u najvećoj mjeri štiti dignitet i prava čovjeka od sila koje ih ugrožavaju? Zato bi bilo potrebno pomjeriti diskusiju s apstraktnih koncepata na pitanje mehanizama zaštite.
Shannon Dunn je pokazala da su se tokom posljednjih sedam decenija u nauci iskristalisale četiri paradigme u pogledu pitanja ljudskih prava u islamu. Parlamentarna skupština Savjeta Evrope opredijelila se za jednu- onu prvu, koja isključuje religiju kao izvor ideja u ljudskim pravima. Da su poslanici Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope obratili više pažnje na argumentaciju muslimanskih reformističkih autora došli bi do stava koji podržava interkulturno opravdavanje ljudskih prava.
Kako se kali islamofobija?
Kada neko od svjetskih političara izjavi da muslimanima treba zabraniti nastanjivanje ili ulazak u neke zemlje, ili, pak, da je islam izvor nasilja i terora, to vrlo lahko prepoznajemo kao islamofobične komentare. I prema takvim izjavama zauzimamo stav. Često se takvi islamofobni komentari i stavovi relativiziraju ili odbacuju, iako smo više puta svjedočili čemu mogu voditi.
Prema definicijama, u akademskim krugovima i javnoj sferi, islamofobija je oblik rasizma i kao takva ne obuhvata samo precizno iskazan govor mržnje ili krivična djela počinjena iz mržnje prema muslimanima. Bijes i nasilje prema muslimanima – kao vrhunac islamofobije – su na kraju skale i nusproizvod negativnog vrednovanja muslimana i islama. Zbog toga se islamofobijom smatra i sistemska odnosno strukturalna diskriminacija građana na osnovu pripadnosti islamu, te širenje netrpeljivosti prema njima.
Bijes i nasilje koji se skoro svakodnevno iskazuju prema muslimanima podstiču oni koji dosljedno siju sjeme stigme i stereotipizacije s ciljem izdvajanja te širenja predrasuda prema muslimanima.
Nasilje prema muslimanima kao Drugima ne počinje tako što se neko jednog jutra probudi s mržnjom ili predrasudama koje ga navedu da ispoljava negativne osjećaje prema njima ili puca u njih. Sve, zapravo, počinje znatno prije. To ‘’prije’’ su negativne izjave o islamu te tekstovi koji muslimane eksplicitno ili implicitno opisuju kao prijetnju određenoj kulturi ili vrijednostima. To “prije’’ čini da se islamofobija u nekom društvu normalizira i da joj svojim izjavama legitimizaciju u javnom i akademskom diskursu daju uvjetno kazano pripadnici različitih grupa. U političkom prostoru je onda kao vrlo iskoristivo sredstvo manipulacije legitimiraju različite političke opcije, od ekstremne desnice do onih koji se smatraju ljevičarima. Sve navedeno daje na zamahu porastu islamofobije, koju instrumentaliziraju i kao podlogu za djelovanje koriste pojedinci, ali i čitave vlade obračunavajući se čak i sa velikim muslimanskim zajednicama. Koristi se i kao instrument u opravdanju masovnih progona i ubistava muslimana. S druge strane, ovo je čini i ozbiljnom pretpostavkom za zaradu ili odličnom pretpostavkom u lovu na privilegije. Ukratko islamofobija je isplativa i često ima konkretan politički i ekonomski cilj. Kao takva postaje alat onima koji profitiraju na strahu od muslimana i islama, i koji su u njoj prepoznali priliku za prostim profitom, bilo da je riječ o novcu, slavi ili karijeri. Stoga, ona nije nužno alat samo onih koji nisu muslimani. Islamofobija može biti alat i za neke muslimane.
Da se razumijemo nije svaka kritika islama niti rasprava koja se tiče muslimanskih praksi islamofobija. Iz sličnih razloga zbog kojih islamofobija dobija na zamahu i zloupotreba ovog termina postaje relativno česta. Kritika postupaka nekog muslimana ili muslimanke se ne može uvijek smatrati islamofobijom. I muslimani, kao i drugi, mogu biti i zločinci i zlostavljači ili korumpirani i lažovi. Naprimjer, kritizirati ISIL nije islamofobija. Kritizirati nekog muslimana zbog zloupotrebe položaja ili korupcije nije islamofobija. No, tvrditi da je korupcija ili zloupotreba položaja ili zloupotreba političke moći ono što je muslimanima inherentno – jeste islamofobija. Kritizirati zloupotrebu islama, muslimana i džamija u svrhu dobijanja političkih poena ili moći nije islamofobija, ali generalno tvrditi da se muslimani u džamijama uče zloupotrebi političke moći jeste. Unatoč tome, svjesni smo da su neki ljudi u svijetu, pa i kod nas na islamofobiji izgradili vrlo unosne karijere, koristeći je kao polugu za čuvanje ili zadobijanje privilegija potpuno svjesni da se ne moraju nikome izvinjavati zbog toga. Pothranjuju islamofobiju, zloupotrebljavajući prava na slobodu izražavanja i vrlo svjesno preuzimaju biti ideolozima islamofobije i, čini se, čvrsto vjeruju da zbog toga neće biti diskreditirani.
Kako drugačije tumačiti recimo da je, u sklopu obilježavanja božićnih blagdana u svijetu i kod nas, sasvim prihvatljivo na ulici slušati izvođenje religioznih kršćanskih pjesmama, dok slično izvođenje muslimanskih religioznih spjevova u sklopu bajramskih blagdana biva popraćeno, naprimjer, komentarom „...eto vam džamije na ulicama! Oni su pobijedili“. I ko su, zapravo, “oni’’?
Uvjerenje ljudi koji su islamofobi da neće biti diskreditirani – a kojem doprinose i mediji nomalizirajući takve pojave i praveći od takvih ljudi heroje takozvane slobodne misli – doprinosi neprestanom razvoju islamofobije. Njihova moć leži u tome što se većina nas u suštini bavi posljedicama pažljivo razvijane stereotipizacije muslimana kao onih koji su društveno štetni i opasni. Često pod savršenom i već ranije isprobanom krinkom koju su koristili i nacistički ideolozi za jevreje – od ‘‘ozbiljnih istraživanja i studija’’ do priprostih šala o muslimanima, pjesmuljaka i banalnih komentara uz, naravno, čestu podršku medija.
Ovako utemeljena islamofobija se teško podvrgava ozbiljnoj kritici, jer joj je maska skoro savršena. Njeno demaskiranje zahtijevat će ozbiljnu transformaciju poimanja javnog prostora u kojoj će morati učestvovati i muslimani. Naposlijetku, ona će se morati shvatiti kao predziđe savremenih ksenofobija čije demaskiranje se neće ticati samo nas, muslimana.
Relativno je lahko uvrditi i osuditi islamofobno ili ksenofobno nasilje, ali demaskiranje ideologa koji kao podstrekači stoje iza njega, zahtijeva i napor i hrabrost.
Svečano otvorena Prva međunarodna konferencija o zaštiti pisanog naslijeđa
SARAJEVO, 16. SEPTEMBRA (MINA) – U Gazi Husrev - begovoj biblioteci u Sarajevu večeras je svečano otvorena Prva međunarodna konferencija o zaštiti pisanog naslijeđa, koja će okupiti eminentne stručnjake iz ove oblasti iz regije i svijeta.
U Žepču obilježeno osam godina od smrti književnika Nedžada Ibrišimovića
ŽEPČE, 15. SEPTEMBAR - Brojni poštovaoci lika i djela bh književnika Nedžada Ibrišimovića prisustvovali su u Žepču književnoj večeri koja je upriličena u povodu osme godišnjice od književnikove smrti.
Promocija djela: "Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne"
Institut za istoriju Sarajevo organizira promociju kapitalnog djela "Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne" (I-III) autora prof. dr. Esada Kurtovića, u izdanju Instituta za historiju UNSA i Historijskog arhiva Sarajevo.
Više...
Zahtjev za materijalnu odštetu od Vlade Holandije
Na temelju konačne presude u slučaju "Moeders van Srebrenica" (Majke Srebrenice), koju je izrekao Vrhovni sud Holandije (Hoge Raad der Nederlanden) na zasjedanju održanom 19. jula 2019. godine u Den Haagu, Udruženje Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa pokrenulo je akciju prikupljanja informacija i dokumentacije na osnovu koje će zatražiti materijalnu kompenzaciju za porodice oko 350 osoba koje su pripadnici holandskog bataljona (DUTCHBAT) 13. jula 1995. godine istjerali iz UN-ove baze "Charlie", znajući da će biti ubijeni. Predali su ih, bespogovorno, u ruke zločincima.
Kairo: 30. Konferencija Vrhovnog vijeća za islamska pitanja
Muftija Kudić predvodi delegaciju Islamske zajednice u BiH na 30. Konferencije Vrhovnog vijeća za islamska pitanja u Kairu
"Sad ili nikad": Američki rat ili mir sa Iranom
Sumit Grupe 7 koji je održan u Biarritzu, popularnom odmaralištu na jugozapadu Francuske, od 24. do 26. augusta, ove godine, ocijenjen je uspješnim, unatoč značajnim razlikama koje lideri sedam najnaprednijih ekonomija svijeta imaju u mnogim globalnim pitanjima.
Pored pogrošanih odnosa sa Iranom, teme G7 samita bile su američko-kineski trgovinski rat, požari u prašumama Amazona, Brexit, pitanje eventualnog povratka Rusije u grupu, te tzv. digitalne takse, odnosno, oporezivanje koje je američkim tehnološkim gigantima uvela Francuska.
Ipak, glavni fokus susreta u Biarritzu bili su odnosi Sjedinjenih Država i Irana. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je pokušao diplomatskim manevrom spustiti uzavrele tenzije koje su nastale prošle godine nakon unilateralnog izlaska SAD iz nuklearnog sporazuma sa Iranom potpisanog 2015. godine. Macron je u Biarritz pozvao iranskog šefa diplomatije Javada Zarifa s kojim se sastao na marginama, te izrazio nadu da će se u narednim sedmicama desiti susret Trumpa i Rouhanija. “Imam dobar osećaj. Mislim da će Rouhani htjeti da se vidi sa mnom i da izgladi situaciju zbog koje oni mnogo trpe”, kazao je Trump koji je sve vrijeme znao i odobrio dolazak Javada Zarifa, ali je istovremeno isključio mogućnost ukidanja američkih sankcija Iranu.
Otvoreni sukob
Odgovor iz Irana nije trebalo dugo čekati. Već narednog dana iz Teherana je stigla vijest da Iran nema namjeru razgovarati sa SAD-om dok se ne ukinu sve sankcije uvedene ovoj zemlji. “Teheran nikada nije želio nuklearno naoružanje,” kazao je predsjednik Rouhani u televizijskom obraćanju naciji, dodavši da je njegova zemlja uvijek spremna za razgovore. Međutim, dodao je, “SAD prvo treba ukinuti sve nelegalne, nepravedne i nepoštene sankcije uvedene Iranu”, prenio je Reuters.
U Washingotnu postoji uvjerenje da Sjedinjene Američke Države neće mijenjati svoju poziciju ukoliko Iran odbije da razgovara, te da bi sadašnja kriza mogla vrlo lahko skliznuti u otvoreni sukob. Takav scenario ne isključuje Shireen Hunter, profesorica iranskog porijekla koja predaje političke nauke na Univerzitetu Georgetown. Ona smatra da američka politika maksimalnog pritiska za sada samo dodatno jača iransku odlučnost da se odupre Americi i da tu predstojeći američki izbori neće mnogo promijeniti. S druge strane u Iranu postoji nada da će se situacija znatno promijeniti eventualnim odlaskom Trumpa iz Bijele kuće, što će se znati tek krajem naredne godine. Međutim, mnogi promatrači odnosa na Bliskom Istoku ističu kao upozoravajuće dosadašnje neuspjehe američke politike u ovom dijelu svijeta. Kako sada stvari stoje Iran je u regionu u posljednje dvije decenije, što izravno što posrednički, redao pobjedu za pobjedom – od Libana i Iraka, do Sirije i Jemena. Dakako, svi ti poduhvati su koštali ovu zemlju na unutrašnjem planu, jer je ekonomska situacija izuzetno teška.
Posljednje američke sankcije sigurno su ostavile najdublji trag na iransko društvo od 1979. godine. Inflacija je nezapamćena, a nju prati duboko nezadovoljstvo stanovništva. S druge strane, vlastima u Teheranu odgovara sukob radi unutrašnje konsolidacije. S druge strane, Iran vojnim manevrima u Perzijskom zaljevu i Hormuškom tjesnacu želi pokazati svoje “mišiće” i svijetu i regionalnim silama. To se dalo vidjeti i u odgovorima na američke prijetnje vojnom intervencijom, pri čemu bi, rezolutni su u Teheranu, sve američke baze u regionu za Iran postale legitimni vojni ciljevi.
Nije nepoznato da u Iranu jedan dio anti-režimskih snaga očekuju i priželjkuju rigorozniji stav svjetskih sila na čelu sa SAD i EU prema iranskim vlastima, čak se nadajući i vojnoj intervenciji, dok umjerenija opozicija ipak smatra da bi to samo ojačalo režim. Obični iranski narod koji je ponajviše pogođen sankcijama i kojemu je život znatno pogoršan želio bi sve samo ne situaciju u kojoj se nalaze sada. Ovih dana, vjerovatno zbog približavanja izbora u Iranu uz preveliku inflaciju bilježi se i pad dolara. Unatoč sankcijama nafta se izvozi, ali je veliki problem njene naplate. Iako u jednoj mjeri ovakva situacija pritiska i zatvorenosti odgovara vlastima, ona je znatno drugačija od postrevolucionarnog doba iz 1980-tih godina. Naime, prema dobrim poznavaocima prilika u Iranu, stvara se jedan evidentan jaz između naroda i vlasti, što neki smatraju najopasnijom pojavom u postrevolucionarnom Iranu. Prema nekim analizama država ima rezerve za život u ovakvim uslovima za narednih desetak godina, ali se iz istih krugova upozorava da će se krucijalne promjene morati desiti.
Kakogod da se situacija odvijala u Iranu, ne treba isključivati njene refleksije i posljedice u širem regionu Bliskog Istoka. Vanredno stanje ili neposredna prijetnja ratom, toga su svjesni i američki i europski lideri, otvara prostor iranskim vlastima za represivne mjere, ali ta politika ma koliko to paradoksalno zvuči odgovara i njima samima. Jer, strah od Irana izvanredno je opravdanje za intervencionizam, za prodaju protekcionističke američke priče na Bliskom Istoku. Nedavno obaranje američkog drona iznad Irana kolikogod navodno bilo štetno, pa čak i sramotno za SAD, ipak ima psihološku korist jer susjedima Irana jača strahove, a time i potrebu za još više američkog oružja i zaštite. Unatoč svim nedaćama, tri poluge geopolitike Bliskog Istoka ostaju netaknute: izvoz nafte, uvoz oružja i sigurnost Izraela – sve ostalo pa i milioni ljudskih života, uništene ekonomije i razorena društva, te milioni imigranata koje će ovakva situacija pokrenuti sa rodnih gruda - ostaje u drugom planu. Ne treba zanemariti činjenicu da je broj iranskih imigranata drastično povećan u posljednje vrijeme, a takav je slučaj i sa imigrantima iz Pakistana, Afganistana, Iraka, Alžira, Libije – zemalja koje su manje ili više pretrpjele intervencije zapadnih sila, a koje Zapad primjećuje tek onda kada zakucaju na njegova vrata!?
Susret Trumpa i Rouhanija
Koliko god se u Iranu stvara dojam potrošenosti i nedostatka elana, takav sličan dojam se može zapaziti i na američkoj strani. Amerika na prvom mjestu je donijela pobjedu Trumpu na prethodnim izborima i nema sumnje da će se on na sličnu strategiju oslanjati i u nastojanju da osvoji drugi mandat. Bez obzira na sve ispade američkog predsjednika Trumpa i na domaćoj i na međunarodnoj sceni, možda upravo njegov stil i nepredvidljivi potezi mogu “rat sad ili nikad”, kojeg zagovaraju neki jastrebovi u Washingtonu, pretvoriti u “mir sad ili nikad” sa Iranom kao rješenje za okončanje konflikta dvije zemlje koji faktički traje četiri decenije. Najvažnije je koliko će obje strane biti spremne na kompromise, a do njih se nikada ne može doći ultimatumima i diktatima ni sa američke ni sa iranske strane. Kada bi uspio postići sporazum i popraviti odnose sa Iranom Trump bi zasigurno ušao u povijest, ali i Rouhanijev odgovor nije posljednja riječ iz Irana, jer će o razgovoru odlučivati vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei.
“Nadam se da ćemo u narednim sedmicama, u skladu sa našim razgovorima, vidjeti samit predsjednika Trumpa i Rouhanija”, kazao je francuski predsjednik Emmanuel Macron uz opasku da vjeruje da mogu da postignu dogovor ako se budu sastali. I Donald Trump i Hasan Rouhani će učestvovati na debati Generalne skupštine UN krajem septembra. Hoće li do susreta doći ostaje da se vidi jer jastrebovski pozivi na “rat sada ili nikada” i na američkoj i na iranskoj strani neće dovesti do otrježnjenja, a sve drugo je totalno ludilo i nezamislivi haos. “Put koji je ispred nas je težak, ali je vrijedan pokušaja!” – napisao je na svom twitter nalogu iranski šef diplomatije Javad Zarif nakon sastanaka u Barritzu u Francuskoj.
Izašao je novi broj Preporoda
U novom printanom izdanju Preporoda broj 18/1148 od 15. septembra 2019. čitajte:
UVODNIK
Izbori za reisu-l-ulemu
ZAJEDNICA
Murasela prvom muftiji IZ Bošnjaka u Zapadnoj Evropi
Reisu-l-ulema sa zvaničnicima u Ujedinjenom Kraljevstvu
SVEČANOSTI
Historijski uspjeh džemata Mainz
HIFZ
Novi hafiz je student informacionih tehnologija
INTERVJU
Muftija Osman ef. Kozlić - Uz dogovor i zajedničke aktivnosti tražimo najbolja rješenja
ISTRAŽIVANJE
Muslimani u BiH o kocki
ZLOČINI
Posmrtni ostaci žrtava premještani i poslije 2004. godine
Kako su bjelački nacionalisti inspirirani Genocidom u Bosni
POGLEDI
Opšte nerazumijevanje: (ne)kompatibilnost šerijata i ljudskih prava
TEME
Razlikovanje djece u školama na osnovu statusnih simbola
Kome se supružnici mogu obratiti u Islamskoj zajednici
Muslimani Jugoslavije nakon Velikog rata
MEDŽLISI
TUZLA: Članovi Mreže mladih na ekskurziji u Istanbulu
BRČKO: Primjer kako zainteresirati i nagraditi mlade
Svjetionik vjere u dalekoj Americi
NAŠA BUDUĆNOST
Nakon studijskog boravka u Libanonu: Otvorite svoje vidike i prema drugim, nepoznatim stvarima
50-GODIŠNJICA PREPORODA
Parada ‘tuđih shvaćanja i vrijednosti’ sedamdesetih godina
Islamska zajednica u raspadu Jugoslavije (1)
Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook i Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.