Emir Čehajić, član Uprave BBI banke i Fuad Kasumović, gradonačelnik Zenice u prostorijama Gradske uprave Zenica, potpisali su danas Ugovor o poslovnoj saradnji.
Amer Bukvić, predsjednik Uprave BBI banke i Ibrahim Hadžibajrić, načelnik Općine Stari Grad Sarajevo potpisali su danas u prostorijama općine Stari Grad ugovor o povoljnoj finansijskoj liniji za privredne subjekte sa područja Općine.
U prostorijama Uprave za vjerske poslove Rijaseta islamske zajednice u BiH u srijedu 12. juna tekuće godine organizovan je prijem i dodjela priznanja pobjednicima na javnom natječaju za najsadržajniju hutbu.
Mektebsko takmičenje i susreti omladine iz džemata na području Medžlisa 1 Zapad-Seattle, Washington 8. i 9. juni 2019. godine
Rim: Nagrada dr. Ceriću za predanost jačanju mira među narodima i religijama
Dr. Mustafa Cerić (reisu-l-ulema 1993–2012.) primit će 13. juna 2019. godine u Rimu nagradu za predanost jačanju mira među narodima i religijama. Ovu nagradu ranije su dobili Mahatma Gandi (posthumno), Nelson Mandela, Dalaj Lama, Martin Luther King (posthumno), Mihael Gorbačov, Majka Teresa i Barack Obama.
U Velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, a u organizaciji Uprave za obrazovanje i nauku, 12. juna upriličena je svečanost „Maturalni dan 2019“ na kojoj su se susrele generacije maturanata i maturantica medresa i srednjoškolskih ustanova Islamske zajednice koje su ove godine završile svoje srednjoškolsko obrazovanje. Prisutnima su se obratili: direktor Uprave za obrazovanje i nauku Riajseta IZ dr. Dževad Hodžić, dekan Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu prof. dr. Zuhdija Hasanović, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, a programu su prisustvovali direktori i predstavnici medresa i srednjoškolskih ustanova Islamske zajednice, stručni saradnik u Upravi za obrazovanje i nauku za srednjoškolsko obrazovanje Seid Eminović i drugi zvaničnici iz IZ i javnog života.
Centar za dijalog - Vesatijja organizira okrugli sto „Islam i moralni izazovi u 21. stoljeću“
Zakonom o zabrani negiranja Genocida do evropskih integracija
S ciljem zaštite pravne istine, zaustavljanja prakse negiranja Genocida u Srebrenici nad Bošnjacima i glorifikacije njihovih izvršilaca, Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio je 13. maja na vanrednoj sjednici u Sarajevu Rezoluciju kojom poziva zastupnike i delegate u oba doma Parlamentarne skupštine BiH da donesu zakon o zabrani negiranja Genocida, Holokausta i drugih zločina, te poziva i ostala parlamentarna tijela na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou da donesu rezolucije kojima će potvrditi opredjeljenje za poštivanje presuda suda Ujedinjenih naroda, rezolucija UN i Evropskog parlamenta.
U preambuli Rezolucije Predstavničkog doma Parlamenta FBiH se navodi da se usvaja uzimajući u obzir zahtjev 12 udruženja žrtava temeljen na pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MICT), rezolucija Evropskog parlamenta o Srebrenici, te Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Bosne i Hercegovine od 16. juna 2008. godine i rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 827 od 25. maja 1993., 1551 od 9. jula 2004. i 1575 od 22. novembra 2004. godine. rezolucija Evropskog parlamenta od 7. jula 2005. godine, 15. januara 2009. godine i 9. jula 2015. godine, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Evropske unije i Bosne i Hercegovine od 16. juna 2008., kao i rezolucija Vijeća sigurnosti UN 827 od 25. maja 1993., 1551 od 9. jula 2004. i 1575 od 22. novembra 2004. godine.
Zabranom negiranja Genocida do EU
Rezolucija je usvojena s ciljem zaštite pravne istine, prava žrtava i zaustavljanja prakse negiranja Genocida, zločina protiv čovječnosti i glorifikacije njihovih izvršilaca, čime se izražava opredjeljenost pristupanja Bosne i Hercegovine i svih država Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Njome se pozivaju svi nivoi vlasti u BiH da ponište odluke o imenovanjima institucija, objekata, ulica i slično po imenima osuđenih ratnih zločinaca, a vlasti RS da ukinu odluku o davanju odlikovanja Radovanu Karadžiću i drugim zločincima presuđenim za genocid i ratne zločine.
„Mi smo uradili što je u našoj moći. Očekujemo da svi poštuju ono što je usvojeno ovom rezolucijom, a što su predstavnici udruženja tražili. A bilo bi svakako konačno ljudski da se taj obrazac ponašanja konačno primjeni na ovim prostorima i pokaže da se poštuju sudovi UN i Evropski parlament“, kazala je u izjavi za Preporod Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa.
Predstavnički dom Parlamenta FBiH usvojio je ovu rezoluciju gotovo jednoglasno – 71 poslanik je bio „za“ i jedan suzdržan.
Tekst Rezolucije su pripremili: Udruženje Pokret majki enklave Srebrenice i Žepe, Udruženje žrtava i svjedoka Genocida u BiH, Savez logoraša BiH, Udruženje-Žena žrtva rata, Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995., Udruženje nestalih općine Vogošća, Udruženje zarobljenih i nestalih lica opštine Zvornik, Udruženje logoraša Prijedor 92, Udruženje žena Podrinja, Organizacije porodica šehida, poginulih boraca, nestalih osoba Vrbanja Kotor-Varoš, Udruženje nestalih Ilijaš i Udruženje žena Srebrenice.
U 13. tački ove rezolucije nalaže se Parlamentu Federacije BiH da ovu rezoluciju proslijedi Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini RS, Skupštini Brčko Distrikta i svim kantonalnim skupštinama, na kojima bi ona, također, trebala biti usvojena. „Kako smo informisani sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH na kojoj bi trebala biti usvojena ova rezolucija će biti zakazana u junu. Imajući u vidu da je Rezolucija u Federalnom parlamentu usvojena sa samo jednim suzdržanim očekujem da će biti usvojena i na Domu naroda “, kazao je u izjavi za Preporod Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka Genocida u BiH.
„Pozvali smo se na niz dokumenata koji promoviraju istinu o dešavanjima u Srebrenici, dokumenata koji su usvojeni na međunarodnim institucijama kakav je Evropski parlament na osnovu presuda koje je donio sud Ujedinjenih nacija“, napominje Tahirović dodajući da se radi o prvom koraku na ovom nivou koji ima za cilj da u BiH dođemo do društva u kome će se poštovati žrtve Genocida, negiranje Genocida biti kažnjivo, kao i glorifikacija ratnih zločinaca. Tahirović se i ovim putem zahvalio poslanicima Predstavničkog doma FBiH koji su usvojili ovu rezoluciju.
„Svaki normalan čovjek bi trebao i bez ikakve rezolucije i zakona poštovati žrtve i sve navedeno u ovoj Rezoluciji“, kazao je u izjavi za Preporod jedan od potpisnika prijedloga rezolucije Mirsad Duratović, predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka.
U Rezoluciji se podsjeća da su pokolj u Srebrenici kao genocid prepoznali i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tužitelj protiv Radovana Karadžića i Međunarodni sud (ICJ) u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore) od 27. februara 2007, str. 127, stavak 297. (ICJ)., kao i da je 20. marta Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale (IRMCT) donijelo pravosnažnu presudu u premetu Tužitelj protiv Radovana Karadžića kojom je potvrđena odgovornost Radovana Karadžića za učešće u četiri udružena zločinačka poduhvata, uključujući Genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti širom BiH, opsadu i širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva i držanje pripadnika mirovnih snaga UN-a kao talaca.
Javno pismo-apel poslano na 1.000 adresa
Inicijativi 12 udruženja žrtava za usvajanje ove rezolucije prethodilo je javno pismo – apel koje su ova udruženja poslali na 1.000 adresa. Ovim pismom su informisali Ured visokog predstavnika, članice Vijeća za implementaciju mira, zastupnike i delegate oba doma Parlamentarne skupštine BiH i Parlamenta Federacije, članove Evropskog parlamenta, rukovodstvo Evropske komisije i Vijeća Evrope, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Vijeće sigurnosti, Američki kongres i druge organizacije i institucije koje se bave pitanjima ljudskih prava da se u BiH i dalje negira Genocid u Srebrenici i negiraju činjenice utvrđene na sudu Ujedinjenih nacija.
„Odlikovanje presuđenih ratnih zločina i nazivanje studentskog doma po zločincu Karadžiću proteklo je uz sramotnu šutnju i nečinjenje OHR-a i ostatka međunarodnih predstavnika u Vijeću za implementaciju mira, kao i većine domaćih političara. Ovo je nas žrtve posebno pogodilo. Ponovo se osjećamo izdanim i ostavljenim od međunarodne zajednice, kao što smo se osjećali tokom agresije na BiH. Šutnja i nečinjenje ohrabruju vlasti bh. entiteta RS da nastave sa anticivilizacijskim postupcima i da time stvaraju ambijent koji onemogućava povjerenje među narodima u BiH, do kojeg je nama stalo unatoč svemu što smo preživjeli. Bez povjerenja nemoguće je graditi stabilnost i mir“, navedeno je u ovom pismu kojim je zatraženo da se izvrši pritisak na vlasti u manjem bh entitetu RS kako bi povukle anticivilizacijske odluke o imenovanju studentskog doma po ratnom zločincu Karadžiću, odluke o odlikovanju presuđenim ratnim zločincima, obrisali postojeći nazivi ulica datih po njihovim imenima i onemogućilo buduće imenovanje ulica, škola i drugih institucija po zločincima, te da se zakonski zabrani negiranje Genocida, Holokausta i drugih zločina, kao i njihovo slavljenje.
„Cristian Dan Preda, izvjestilac Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu, sredinom aprila 2019. godine je zatražio stav i mišljenje Evropske komisije zbog negiranja Genocida u Srebrenici i slavljenja ratnih zločinaca u RS. Pitao ih je šta će učiniti da to zaustave. Mislim da je izjava Del Prede bila upravo na tragu ovog našeg pisma“, kaže Tahirović dodajući da „postoji volja međunarodnih organizacija i institucija da se konačno stane svemu ovome što se dešava na prostoru BiH ukraj, a prije svega mislim na negiranje Genocida i veličanje presuđenih ratnih zločinaca“. Tahirović smatra da na to ukazuje i posljednji izvještaj visokog predstavnika Valentina Incka Vijeću sigurnosti.
„Naša očekivanja su velika“, kaže Tahirović ističući da je ključ ovog problema usvajanje izmjena i dopunama Krivičnog zakona BiH, kojim bi se spriječilo i kaznilo svako javno odobravanje, poricanje ili teško umanjivanje zločina Genocida, te podsjeća na rezoluciju Evropskog parlamenta od 29. novembra 2018., u okviru koje je prihvaćen amandman slovenskog europarlamentarca dr. Igora Šoltesa prema kome je temeljni korak Srbije ka pristupanju EU priznanje Genocida u Srebrenici. “Evropski parlament žali zbog kontinuiranog poricanja genocida u Srebrenici od nekih srpskih vlasti”, stoji uovoj rezoluciji, te naglašava da je “priznavanje Genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU.” „Zbog ove inicijative dr. Šoltesa i njegovog doprinosa u promovisanju istine i zaštite žrtava Genocida predložili smo zajedno sa Udruženjem Žene Podrinja Organizacionom odboru za obilježavanje 24. godišnjice genocida u Srebrenici, da dodijeli „Potočarsku povelju“ dr. Igoru Šoltesu“, ističe Munira Subašić. Povelja će biti uručena na 25. godišnjici obilježavanja Genocida u Srebrenici.
Parlamenti u BiH nemoćni
Zadnji put je prijedlog zakona o dopunama Krivičnog zakona BiH koji tretira problem negiranja genocida predložen u maju 2017. godine na zahtjev Denisa Bećirevića. On je ovaj prijedlog uputio zajedno s udruženjima žrtava koja su učestvovala u izradi konačnog teksta. Odbijen je jer nije dobio entitetsku većinu u bh entitetu RS.
Tri su prijedloga o negiranju Genocida i Holokausta bila ranije podnešena Parlamentu Bosne i Hercegovine i odbijena, a da se o njima nije ni raspravljalo. Prvi su podnijeli Azra Hadžiahmetović i Beriz Belkić. 5. septembra 2011. godine pod nazivom „Prijedlog Zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja Holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti“.
Drugi su podnijeli Denis Bečirević, Saša Magazinović i Mirsad Mešić Parlamentu Bosne i Hercegovine 22. marta 2016. godine kao Prijedlog zakona o zabrani javnog poricanja. Odbijen je u prvom čitanju.
Nastavkom predugog tolerisanja negiranja Genocida u Srebrenici i nepoštivanja međunarodnih obaveza u BiH – što je postalo zvanična politika manjeg bh entiteta i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica zatvara vrata evropskom putu BiH. Na njima je hoće li dopustiti završnu fazu Genocida, jer dopuštaju njegovo negiranje, što, valjda znamo, vodi tome, ili će konačno reagirati i nametnuti zakon o zabrani negiranja Genocida. Time bi dokazali da su protiv realizacije šest strateških ciljeva „Srpske republike Bosne i Hercegovine“ objelodanjene 12. maja 1992. u Banjoj Luci. Ovi ciljevi su utemeljeni na Memorandumu iz 1986., a Republika Srbija i manji bh entitet RS ih ponovo vraćaju praćenjem smjernica Memoranduma 2 iz 2011. godine u koje spada i negiranje Genocida u Srebrenici.
Treći je upućen nakon što je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrdilo 13. juni 2017. Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojim se definira pojam javnog poticanja na nasilje i mržnju. Ovim zakonom se, između ostalog, kažnjava i onaj „ko poriče ili grubo umanjuje, pravosnažnom odlukom međunarodnog ili domaćeg suda utvrđen zločin genocida, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin iz člana 6., 7. i 8. Statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda ili zločin iz člana 6. Povelje Međunarodnog vojnog suda, pridružene Londonskom sporazumu od 8. augusta 1945. godine i drugog međunarodnog suda koji prihvata Bosna i Hercegovina“.
Predlagač, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, dostavio je ovaj Prijedlog zakona Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Na ovaj prijedlog Ministarstvo pravde RS je podnijelo primjedbe koje se odnose na kvalifikacije govora mržnje i krivičnih djela ratnih zločina i Genocida tvrdeći, između ostalog, da su ti zakoni entitetskog nivoa.
Na nivou Federacije BiH Predstavnički dom je 23. februara 2016. usvojio „Nacrt zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti“, koji je predložio i uputio u proceduru Dennis Gratz 1. septembra 2015., ali ovaj Nacrt zakona zbog blokade HDZ BiH još uvijek nije razmatran na Domu naroda.
Zabrana negiranja Genocida ili preoblikovanje historije
“Potreba za donošenjem zakona o negiranju Genocida je više nego očigledna,” bio je komentar iz Ureda visokog predstavnika (OHR) nakon konačne presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, ali uz napomenu da to trebaju uraditi institucije BiH i njeni novoizabrani organi vlasti koji, kako je rekao „sada imaju priliku da pokažu da su opredijeljeni za vladavinu prava i dobro upravljanje i da usvoje relevantne zakone“?!!
Visoki predstavnik to kaže kao da već 10 godina nije u dejtonskoj BiH u kojoj Parlament Bosne i Hercegovine jeste usvojio zakon o odbrani, kao i onaj o obavještajnoj službi i uspostavi Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, ali uz snažnu podršku i angažman međunarodne zajednice, tj. visokog predstavnika.
Da bi došli do institucija BiH koje će usvajati relevantne zakone, kako kaže visoki predstavnik, potrebno je nametnuti bazne zakone usklađene s evropskim zakonima, u koje spada i zakon o zabrani negiranja genocida.
„Krajnje je vrijeme da se visoki predstavnik probudi iz dubokog sna i nametne ovaj zakon o zabrani negiranja Genocida. U suprotnom njegovo prisustvo u BiH nema nikakvog smisla“, kaže Kada Hotić iz Udruženja Pokret majki enklave Srebrenica i Žepa.
„Pod zastavom i grbom Radovana Karadžića učinjen je strašan zločin u BiH i strašan Genocid. Ista ta zastava, isti taj grb, iste institucije koje je Karadžić stvorio danas su naslijeđene. Ako ovakvo ostane stanje, ako BiH ostane bez zakona o negiranju Genocida, onda je Karadžić upravu kada je poslao poruku iz Haga prvi dan nakon presude ‘Ja sam pobjednik. Pobjednik je RS’”, kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković, dodajući da će udruženja žrtava tražiti od obrazovnih institucija da se zvanične presude uvrste u program izučavanja, a ne neke kvazi komisije.
Međunarodna zajednica ima dvije solucije, ili će nenametanjem ovog zakona dopustiti završnu fazu Genocida, jer dopuštaju negiranje Genocida, što je, valjda znamo, njegova završna faza - koja ima za cilj da preoblikuje historiju u smislu demoniziranja žrtava i rehabilitacije počinitelja, ili će konačno reagirati i kao podršku BiH i njenim evropskim integracijama nametnuti zakon o zabrani negiranja Genocida. Time bi dokazali da su protiv nastavka realizacije šest strateških ciljeva „Srpske republike Bosne i Hercegovine objelodanjenih 12. maja 1992. u Banjoj Luci, a utemeljenih na Memorandumu SANU-a iz 1986.. Republika Srbija i manji bh entitet RS ih nastoje ponovno realizirati prateći smjernice Memoranduma 2 iz 2011. godine u koje spada i negiranje genocida u Srebrenici, a na što je nedavno upozorio i Bogić Bogičević u svojim medijskim istupima.
Nastavkom predugog toleriranja negiranja genocida i nepoštivanja međunarodnih obaveza – što je postalo zvanična politika manjeg bh entiteta RS i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, sve više upućuje na to da se međunarodna zajednica odlučila na prvu soluciju. Ili, ipak nije?!! Pokazaće nam zakonom o zabrani negiranja Genocida jer borba protiv negiranja Genocida i progon zločinaca još uvijek predstavlja Condicio sine qua non za Bosnu i Hercegovinu i njene evropske integracije.
Ovaj zakon je potreban svim građanima BiH i ključan je za budućnost ove zemlje koja je još uvijek talac negatora Genocida, jer, kako možemo tražiti od mladih da je ne napuštaju, ako se on nekažnjeno negira i u Predsjedništvu i u Parlamentu Bosne i Hercegovine i ako se nekažnjeno u njoj glorificiraju kreatori i počinitelji Genocida, a studentima u manjem bh entitetu kao uzor predstavljaju ratni zločinci presuđeni na Sudu kojeg su osnovale Ujedinjene nacije.
Ured za zekat o napadima na instituciju zekata
U vezi s kampanjom koja se u nekim medijima ovih dana vodila protiv institucionalnog prikupljanja zekata u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i pokušaja da se među članove i pripadnike zajednice unese sumnja u transparentnost procesa prikupljanja i distribucije zekata, Ured za zekat želi obavijestiti pripadnike Islamske zajednice i javnost da je Ured blagovremeno upozorio na djelovanje nekih medija i organizacija koji su krivim navodima i prilozima dezinformirali javnost kako se obaveza zekata osim preko Islamske zajednice, može obaviti i preko njih. To je nekompetentno i netačno tumačenje koje nikako ne može obavezivati pripadnike Islamske zajednice.
Zašto je bitan Hormuški moreuz?
Eskalacija diplomatskih napetosti između SAD i Irana
Hormuški moreuz je toliko važan da ga pojedini sigurnosni analitičari ponekad nazivaju i stvarnim nuklearnim oružjem Irana. Takva strategija odvraćanja do sad se pokazala uspješnom.
SAD je nedavno na Bliski istok poslao nosača aviona USS Abraham Lincoln, a Pentagon je najavio da će ubrzo stići i drugi nosač aviona – USS Arlington. Istovremeno, američka centralna komanda (CENTCOM) je objavila da su u američku vojnu bazu Al-Udeid u Kataru sletjeli bombarderi B-52 i Patriot rakete.
Ponovljene sankcije Iranu
Sjedinjene Američke Države su od prošle godine ponovo uvele sankcije Iranu, nakon što je predsjednik Donald Trump jednostrano odlučio povući se iz sporazuma o nuklearnom naoružanju, sklopljenog 2015. godine, na temelju kojeg su bile ukinute sankcije Iranu u zamjenu za njegovo napuštanje programa nuklearnog naoružanja. Sankcijama se posebno ciljalo na iransku naftnu industriju, glavni izvor prihoda te zemlje, s ozbiljnim posljedicama po iransku ekonomiju. U aprilu je SAD objavio da će se svaka zemlja koja kupuje iransku naftu suočiti s američkim sankcijama nastavi li i dalje to činiti. Američka vlada je također proglasila Iransku revolucionarnu gardu “stranom terorističkom organizacijom”, što je prvi put da SAD upotrebljava takvu kvalifikaciju za tijelo koje predstavlja dio vlade jedne inostrane zemlje.
Iran je jačanje vojnog prisustva SAD-a u Zaljevu ocijenio kao “psihološkim ratom” i pokušajem zastrašivanja. Na takve prijetnje, Teheran je obznanio kako bi se mogao jednostrano povući iz nuklearnog sporazuma i nastaviti obogaćivati uranij ako evropske sile ne ispune svoja obećanje i ne zaštite iranski naftni i bankarski sektor od sankcija SAD-a.
U jeku eskalacije u diplomatskim odnosima između Teherana i Vašingtona, iranski predsjednik Hassan Rouhani je ponovo zaprijetio da će Iran zatvoriti Hormuški moreuz.
A zbog čega je uopšte bitan Hormuški moreuz?
Geografski gledano, Hormuški moreuz je prirodni morski prolaz koji spaja Perzijski zaljev na zapadu i Omanski zaljev i Arapsko more na istoku. Dug je 270 km, a 50 do 80 km širok, i dijeli Iran od Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Hormuški moreuz je jedini morski prolaz iz Perzijskog zaljeva, a time i jedan od najznačajnijih morskih uskih grla na svijetu. Navigacija je rizična u plitkim vodama moreuza: na najužem dijelu, moreuz je širok 33km, dok je svega 3km morskog pojasa ostavljeno za brodski saobraćaj. Brodovi u određenim dijelovima moraju proći kroz teritorijalne vode Irana i Omana i strogo se pridržavati postavljenih ruta kako bi izbjegli koliziju. Ovdje je ilustrativno podsjetiti na incident iz 2007. godine kada se američka nuklearna podmornica USS Newport News sudarila sa japanskim tankerom Mogamigawa.
Zatim, Hormuški moreuz ima i ekonomsko-energetski značaj. U zemljama koje imaju izlaz na Perzijski zaljev, nalaze se i neka od najvećih i najznačajnijih nalazišta nafte. U obratnom smjeru se ta nafta – iz Irana, Saudijske Arabije, Kuvajta, Irana, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata – naftnim tankerima prevozi kroz Hormuški moreuz na svjetsko tržište. Jedino Saudijska Arabija ima ograničenu mogućnost da dio svoje nafte tovari i u lukama Crvenog mora, ali u znatno manjem kapacitetu nego što to čini tankerima kroz Hormuz. Prema podacima Američke agencije za energiju, više od 19 miliona barela nafte svakodnevno prođe kroz Hormuški moreuz. Drugim riječima, 30% od sve nafte u svijetu koja se transportuje morskim putem prođe kroz moreuz. To je u prosjeku 14 tankera nafte koja svakog dana prođe kroz moreuz na putu za Ameriku, Brazil, Indiju, Japan, Kinu i Južnu Koreju. Zbog obimne količine nafte i dobara koja svakodnevno prolaze kroz moreuz, ali i čestih geopolitičkih napetosti, mnogi izvoznici nafte poput Kuvajta, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata investirali su u naftovode i plinovode kako bi zaobišli krizno područje. Istovremeno, te države su uložile sredstva za izgradnju nadzemnih i podzemnih spremnika za skladištenje nafte i naftnih derivata.
U geopolitičkom smislu Hormuški moreuz je strateški izuzetno bitan. Morski saobraćaj kroz njega regulisan je Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. godine. Sjedinjene Američke Države tu konvenciju nisu potpisale, dok je Iran potpisao, ali je nikad nije ratifikovao u svom parlamentu. Uprkos međunarodnoj konvenciji koja garantuje slobodan prolaz brodovima svih vrsta, Hormuz se u prošlosti koristio ne samo kao sredstvo, već i kao poligon za ratovanje. Primjera radi, to se dogodilo 1980-ih godina tokom Iransko-iračkog rata kada su iračke i iranske snage jedni drugima napadale naftne tankere. Zbog tih tankerskih ratova kako su tada nazvani, koji nisu prekinuli protok nafte, ali su ipak djelovali disruptivno, cijena nafte se naglo povećala dok je cijena osiguranja za tankere koji prolaze kroz Hormuz skočila za 400%. Koliko god da se Hormuški moreuz može koristiti kao oružje u eventualnoj eskalaciji političkih tenzija ili čak direktnoj oružanoj konfrontaciji, važno je znati da bi zatvaranje moreuza također blokiralo izvoz iranske sirove nafte, kao i uvoz rafinirane nafte za iransku potrošnju.
Raste napetost u Zaljevu
Hormuški moreuz je toliko važan da ga pojedini sigurnosni analitičari ponekad nazivaju i stvarnim nuklearnim oružjem Irana. Takva strategija odvraćanja do sad se pokazala uspješnom.
Dok se povećava pritisak Sjedinjenih Američkih Država na Iran, raste i napetost širom Zaljeva od mogućeg sukoba Sjedinjenih Američkih Država i Irana. Predsjednik IR Iran Hassan Rouhani je rekao da će se Iran prestati pridržavati određenih dijelova nuklearnog sporazuma u roku od 60 dana ukoliko potpisnice ne ispune svoje obaveze kojima se štite interesi ove države.
Ipak, iako Evropska unija sa Sjedinjenim Američkim Državama dijeli zabrinutost u vezi Irana, uključujući njihovu ulogu u Siriji, još uvijek podržava nuklearni sporazum iz 2015. godine i stava je da se nuklearni sporazum treba očuvati.
Više...
(stidljiv pogled na ratnu Banja Luku)
Prvi roman mlade spisateljice Lane Bastašić, rođene u Zagrebu, dio života provela u Banja Luci sa adresom u Barseloni, kao rijetko koji prvijenac izazvao je pozornost i ocjene književne kritike koji su zamalo doveli do, nekad, prestižne NIN-ove nagrade (roman je ušao u finalni krug).
Jedan od dva fabulativna toka romana vezan je Banja Luku u godinama agresije i donekle detektuje dio onog što se u ovom gradu dešavalo.
U brojnim ocjenama koje su se pojavile po izlasku ovog djela akcenat je stavljan uglavnom na stilski postupak (ne mislimo ništa loše o tome):
Luis Kerol i Elena Ferante u potrazi za belim zecom susreli su se u Zemlji čuda na brdovitom Balkanu. Nema tako crne noći kao one kroz koju kao kroz fantazmagoriju putuju dve bivše prijateljice u priči poput prosutog mastila raširenoj belinom papira. Gotovo kao Alisino spuštanje u utrobu sna, roman Uhvati zeca formira Rošrahovu mrlju sećanja na jedno detinjstvo, prijateljstvo, jednu ljubav i jednu zemlju. (Jasmina Vrbavac)
Roman Uhvati zeca govori o tome kako je biti žena neprekidnog tranzita, lutanja između prinudnih, dodijeljenih domova i onih imaginarnih koje same gradimo i ponovo osvajamo. Roman govori prvenstveno o ženskom prijateljstvu, što je itekako zahtjevan zadatak, potrebno je mnogo vještine kako pisati o ženi, kako stvoriti ženski identitet, bez da je on odbljesak nekog muškarca, nego da taj identitet postoji sam za sebe. (Mirela Hadžić)
U romanu Uhvati zeca Lane Bastašić ova dualnost pomirena je na najbolji mogući način. Prvo, odabran je atraktivan centralni motiv, sa kojim se periferni prepliću opravdanim redosljedom, dajući ritmu novi impuls baš kad pomisliš kako će da splasne i raspline se u detaljima. Drugo, stil i pristup naraciji otkrivaju talenat (što se mora istaći, imajući u vidu da se radi o romanu-prvijencu), kao i stečenu sposobnost da se obimna građa uobliči tako efikasno, da za naknadna preispitivanja teško da ima mjesta. (Sara Radojković)
Zanimljivo, ni u jednom književno-kritičkom prikazu (nama dostupnom a ima ih, za prvu knjigu, neobično puno) nemamo pozivanja na roman Sara i Serafina Dževada Karahasana koji je zasnovan na latinskoj frazi nomen est omen (ime je znak) jer dramatičnost šta u različitim povijesnim okolnostima znači biti Sara a ne Serafima (Drugi svjetski rat) na izvjestan način (sa manjim intenzitetom) ponavlja se u Banja Luci u periodu nesankcioniranih ubistava i etničkog čišćenja. Porodica Begić (majka sa dvoje djece, otac mlad umro) postaje Berić, Lejla i Armin Lela i Marko što ih ne spašava (kao što Saru spašava što je Serafina) jer poodrasli dječak Armin (iako Marko) misteriozno nestaje a Lejla (Lela) izvrgnuta je neprestanim poniženjima:
Dejan, Rade, Miroslav, i Aljoša. Počeli su da te zadirkuju čim si promijenila ime. Izduvali bi sline u istrgnutu stranicu, a onda je zgužvali i bacili na tvoja leđa. Na poleđini tvoje sveske iz srpskog izrezbarili su neravni krst i napisali četiri ćirilična slova S u njegove ćoškove.
Za Armina:
Bila sam uvjerena da ću negdje vidjeti Armina, da ću biti ta koja će ga pronaći i vratiti. Kao da nije sam znao put do kuće. Tad još nisam htjela da priznam da je naš grad bio suviše mali za tako nešto. Tamo se ljudi nisu mogli izgubiti. Samo su nestajali.
Poslije romana Četvorolisna djetelina Radmile Karlaš koji djelomično otvara pitanja zločina u Prijedoru, Uhvati zeca Lane Bastašić je djelo koje stidljivo zaviruje u Banja Luku u njenom (koliko znam) najnečasnijem historijskom periodu.
Nemamo iluzija da će drugi kazati nešto više o bestijalnosti sprovedenoj u bosanskim gradovima (mada bi ljudki bilo vratiti dug Ivanu Goranu Kovačiću i Skenderu Kulenoviću) ali hoćemo za svako umjetnički kazano slovo, vezano za navedeno, kazati - hvala.
Softa Evel i njegovi dragulji
Iako je kao dijete doživio nesreću koja je ostavila posljedice, to ga nije zaustavilo da bude uspješan učenik i sve uspješniji šahista
Odlučio sam pisati o insanu koji sa postekije odlazi na takmičenje i ubire zavidne rezultate u šahu. Evel Karalić, sin majke Velide i oca Ahmeda Senahida, rođen je u Zenici 2001. godine, gdje je završio osnovnu školu odličnim uspjehom. Iako je kao dijete doživio nesreću koja je ostavila posljedice, to ga nije zaustavilo da bude uspješan učenik i sve uspješniji šahista. Nakon osnovne škole, Evel upisuje Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, gdje je također odličan učenik, i uskoro završava treći razred. Ljubav prema šahu vuče korijene još od dede Esada efendije, kojeg je smrt zadesila na dužnosti imama Sejmenske džamije u Zenici. Njemu je UDB-a bila i sudba u onim montiranim procesima osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su ga silili da krivo svjedoči, a on to nije umio. Onda je šah preuzeo Evelov otac Senahid, spletom okolnosti dobi i ime Ahmed, danas sto postotni ratni vojni invalid, koji niže uspjehe na svim šahovskim takmičenjima za invalide i tako pobjeđuje opaku bolest rata PTSP-i.
Evel - prvi
Da li zbog imena, jer kako je rekao Allahov Poslanik, a.s.: “Na Sudnjem danu bit ćete prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva, zato dajite lijepa imena”, Evel je u značenju prvi. Ali, i u stvarnom životu. Do sada je osvojio preko pedeset medalja. Od mnogobrojnih, izdvaja onu vice prvaka BiH 2015. godine, koja ga odvodi na Svjetsko prvenstvo. Slijedi zlatna medalja na Regionalnom prvenstvu 2016. godine u Splitu. Ponovo, 2017. godine, Evel je vice prvak BiH, nakon čega odlazi na Evropsko prvenstvo. Na Državnom prvenstvu 2019. godine u Dvorovima kod Bijeljine, u izuzetno jakoj konkurenciji postigao je 7,5 poena od mogućih 9 i tako osvojio 2. mjesto i srebrenu medalju, čime je stekao uslov za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2019. koje se održava u Indiji. Zbog daljine puta, Evel se sprema za Evropsko prvenstvo koje će se održati u avgustu. Na prvenstvo Evel je otišao sa mjesta imama u džematu Gornja Rovna (Kovačevac) kod Busovače. Iako je taj dan od svih učesnika jedini on postio i za šahovskom pločom proveo šest sati, to ga nije spriječilo da osvoji srebro. Valja dodati da se takmičio i na prvenstvu medresa i tamo osvojio prvo mjesto.
Preciznost i blagost kao odlike
Dolazimo u ovo pitomo mjesto u vrijeme prije ikindije, samo koji sat prije dolaska odabrane noći Lejletu-l-Bedr, jer ništa nije slučajno. Evela nalazimo na stepenicama ispred džamije. Okupljaju se džematlije, ljudi, žene, omladina, ali i djeca. Evel ih dočekuje i sa svima se selami. Gledam ove ljude i tražim sagovornika da upitam: “sluša li efendija“. Svi odgovaraju pozitivno, kao da su jedva čekali pitanje, a stariji džematlija Jusuf glasno dodaje: ”Efendija je za deset, el-hamdu-lillah!” Ovim završavam s njima, jer se oglašava ezan. Evel je u mihrabu, a saffove zagrli tišina u kojoj iz mihraba dolazi samo njegov glas. Nakon namaza ispred mihraba sjedim sa Evelom i propitujem ga. Ali njegove riječi izlaze sporo, odmjereno, šahovski precizno, kao pred potezom, da bi matirale svaku sumnju kako ga slava uzima pod svoje.
Na pitanje šta je njemu šah Evel čvrsto odgovara: ”Vodič kroz slobodno vrijeme kojeg i nemam puno, ali me učvršćuje i rasterećuje. Kroz šah nalazim prijatelje za lijepo druženje i razgovor.”
Kazao je kako mu Elči Ibrahim-pašina medresa, na čelu sa direktorom Dževdetom Šošićem, daje izuzetnu podršku. Čak su mu bili sponzori na federalnom takmičenju. Konačno, Evel mi otkri i svoje ambicije. Želi postići što bolji uspjeh na predstojećem evropskom prvenstvu, ali i svjetskom. Volio bi da se nađe u olimpijskom timu Bosne i Hercegovine, da ponese državnu zastavu. Ali, prije svega njegov je cilj nastaviti kvalitetno obrazovanje. Još se nije odlučio šta bi studirao, ali razmišlja o medicini. Tako ovaj mladi softa reda šahovske dragulje, ali i ove posebno, u kojima izrasta u insana kojeg će ljudi priželjkivati ispred svog saffa.
Rastajemo se u dvorištu džamije, dok ga sestrinski grli mala sestra Amina, a majka Velida predaje mu veliku kesu čiste garderobe, na što opet Jusuf dobacuje: “Možda je efendija kakvu curu zagled’o!?”
Ja završavam okvir za ovu tek ispričanu sliku o mladom softi i razmišljam. Sve su njegove šahovske medalje pune sjaja, ali mi blagost pogleda njegovih očiju matira misli, te zaključim kako nur na licu softe Evela sija najljepše.
Na prvenstvo Evel je otišao sa mjesta imama u džematu Gornja Rovna (Kovačevac) kod Busovače. Iako je taj dan od svih učesnika jedini on postio i za šahovskom pločom proveo šest sati, to ga nije spriječilo da osvoji srebro.
Petstota godišnjica Careve džamije u Stocu - Džamija iz koje izvire Grad
Nebrojene su blagodati koje je tokom pola milenija sobom u civilizacijskoj uzavrelosti donijela sultan Selimova džamija u Stocu, ne samo Stocu već i cijelom bosanskohercegovačkom društvu.
K’o Bregava čist nijjet
Nigdje, čini se, kao ovdje jasnije nije prepoznatljiva namjera (nijjet) njenog vakifa i nigdje ljubomornije nije sačuvana tajna uspješnog ljudskog uspravljanja kroz vrijeme. Sultan Selim (vladao od 1512. do 1520. godine), u čije ime i čijim novcem je sazidana džamija nasred riječne kotline Bregave, u historiji je zapamćen kao vladar koji je Osmansko Carstvo učvrstio u Perziji i Egiptu, prvi osmanski vladar koji je i službeno postao zaštitnik i čuvar časnih gradova Mekke i Medine, vladar koji je posebnu brigu posvećivao džamijama i obrazovnim ustanovama. Na jednom od proputovanja, nakon vojnih pohoda u Damasku, izgradio je i bogato ukrasio džamiju pored mezara Ibn Arebija i odredio da u njoj stalno šejhovi i glasoviti učenjaci uče Kur’an i njeguju duhovnost. Za najprisnijeg prijatelja smatrao je Ahmet-pašu Hercegovića, sina Stjepana Vukčića Kosače. Naša historiografija je zabilježila da je ovaj glasoviti Hercegovac, koji je u različitim periodima četiri puta obavljao dužnost velikog vezira, u nasljedstvo dobio zemlju i zaostavštinu od svog oca. O kojim se krajevima tačno radi i da li se to nasljedstvo odnosi i na Stolac, nauci još uvijek nisu dostupni podaci. I upravo u navedenim činjenicama lahko je pročitati višestoljetnu opredijeljenost stolačkih Bošnjaka, čiji hod ka univerzalnim principima slobode počinje od naglašene ljubavi prema rodnom kraju.
Lokalitet džamije nakon rušenja i dislociranja ostataka
Iako nisu do kraja istražene naslage civilizacijskih doprinosa i odnosa tamošnjeg čovjeka prema sveopćem rodoljublju, tesavvufu, znanosti, književnosti, pitanja njihovog odnosa prema vlasti, pravdi, prefinjenom naukovanju, ipak oni su u svakoj historijskoj epohi čitljivi i prepoznatljivi, pa čak i onda kada se činilo da su stege komunističkog jednoumlja bile spržile svaku nadu dostojanstvenog življenja. Takve prefinjene niti njegovane duhovnosti na najljepši način provrele su u drugoj polovini XX stoljeća, kada se vjera nije mogla transparentno prakticirati, jer upravo su Stočani, poput Maka Dizdara, Alije Isakovića i drugih, ponijeli žezlo bošnjačke nacionalne samobitnosti u svojim rukama. Stolačka sklonost promišljanja svijeta i prirođena mudrost komuniciranja u javnom prostoru nikada nije ni prestajala. I danas je u ovom gradu napretek ima. Bez sumnje sultan Selimova džamija kroz minula vremena u svemu je imala presudnu ulogu. Čak i onda kada se mrak totalitarizma bio duboko uvukao u njene zidine, jer su kao refleksija na „nemoć njenog govora“ uslijedila individualna i kolektivna součenja sa suštinama života.
Jedna od najstarijih džamija u Hercegovini
Sultan Selimova džamija slovi kao jedna od najstarijih džamija u Hercegovini, odmah iza Sinan-pašine džamije u Mostaru i Sultan Bajazidove u Nevesinju. Izgrađena je 925. hidžretske godine (3. januara do 22. decembra 1519.). Usmena predaja u njenu sudbinu je učitala brojne legende i predanja, ne samo bošnjačkog već i drugih bosanskohercegovačkih naroda. Otvaranjem procesa denacionaliziranja Bošnjaka kao autohtonog naroda, početkom XX stoljeća, pod njene temelje su „podmetnute“ ničim utemeljene priče da je izgrađena na temeljima manastira ili crkve, zavisno od potrebe velikosrpskih ili velikohrvatskih političkih aspiracija. Gradili su je, navodno, majstori s otoka Korčule, vični klesarstvu. Predanje dalje kaže, kako su iznevjerili obećanje i neobavljena posla s novcem pobjegli svojim kućama. Baš ova nimalo bezazlena legenda, na najfiniji način upozorava Bošnjake na prevrtljivu narav njihovog okruženja i poziva na krajnji oprez. Džamija je trebala biti potkupolna, ali iz navedenih razloga ostala je sa četverostrešnim krovom. Građena je od tesanog kamena. Osnovica joj je pravougaonik izdužen u smjeru istok-zapad i sa stranicama 16,55x9,25 metara. Mihrab bez stalaktitnog dekora, i kameni minber, sagrađeni su u središnjem dijelu pročelnog zida. U uglu desno od ulaza nalazi se mahfil, koji se do 1930. godine protezao u širini cijele džamije. Lijevo od ulaza sagrađena je 1930. godine mala prostorija u kojoj za vrijeme ramazana boravi mu’tekif. Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara, prizmasta oblika, visoka 26 metara. Pred džamijom se nalaze prostrane sofe sa šadrvanom. Kao i druge carske džamije nije imala vakufske imovine. Službenici su finansirani iz carske hazne.
Džamijski ukrasi
No uprkos toj činjenici stari su je Stočani stalno ukrašavali i o njoj se brinuli putem svojih vakufa. Poklanjali su svoju imovinu kao trajno dobro, a sav prihod bio je podređen njenom funkcionisanju. Hivzija Hasandedić bilježi petnaestak takvih vakufnama. U jednoj od njih vakif je odredio da se kupuje i sadi cvijeće u njenoj avliji. Cijeli privredni i kulturni život Stočana vezan je upravo za nju kao centralno mjesto društvenih zbivanja. U osamdeset stolačkih vakufnama, koje se odnose na zgrade, posjede, kuće i poslovanje skoro centralno mjesto zauzimaju četiri gradske džamije, a među njima posebno Careva džamija. Sličan tretman ima i u sidžilu stolačkog kadije (1205-1228. hidžretske godine) I Šarića džamija, džamija Ali-paše Rizvanbegovića i hadži Alije Hadžisalihovića izgrađene su kao posljedica i potreba živopisnog duhovnog pulsiranja džemata Careve džamije. Uz Carevu džamiju vremenom je formiran i centralni gradski trg. Ovdje su se svijetu čitale i saopštavale sve naredbe koje su dolazile od centralne vlade u Istanbulu (fermani), vršile, preko telala, sve licitacije i prodavala sva pokretna i nepokretna imovina, pozivali ratnici u boj i drugo. Na njenom trgu je kao zadužbina Silahdar Husein-paše izgrađena musafirhana, a prekoputa nje i sahat kula. U prošlosti džamija je više puta opravljana, oko 1580. godine, šezdeset godina nakon njene izgradnje, (1788/89) godine, 1872. -1875. godine. Po ulasku u Bosnu i Hercegovinu austrougarske okupacione vojne snage su uzurpirale ovu džamiju i u nju smjestili vojna materijalno tehnička sredstva, oružje, municiju, barut, odjeću i obuću. U te svrhe Vakufskom povjerenstvu bili su dužni platiti kiriju. Munara ove džamije prezidana je 1938. godine. Unutrašnja dekoracija džamije bila je očuvana sve do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nema preciznih podataka ko su bili njeni imami i hatibi. Spisak koji je sačinio Hasandedić je posigurno nepotpun. Posebno bi bilo zanimljivo istražiti njihove biografije, jer usmena predaja među njih ubraja i hodžu Ahmed-ef. Žuju o kojem se i danas prepričavaju prelijepe hikaje o njegovom evlijaluku. Uz nju je rastao i posigurno u njoj stekao prva znanja o vjeri reisu-l-ulema Sulejman Šarac (dužnost preuzeo 26. VI 1910.).
Najljepše rime o rodu i narodu svome
Činjenica da je bila uvrštena kao spomenik kulture Bosne i Hercegovine nije spriječila zločince HVO-a i HV-a da je odmah po progonu Bošnjaka 22. augusta 1993. godine miniraju i potpuno poruše. Ostaci su dislocirani izvan grada s namjerom da potpuno zatru tragove bošnjačkog i muslimanskog postojanja u ovom gradu. Pričinjena materijalna šteta rušenjem Careve džamije u Stocu procijenjena je na iznos od 3.183.456 KM. Njena obnova (započeta imenovanjem građevinskog odbora 8.8.2001.) označila je prekretnicu za povratnike koji su do tada sa određenom dozom opreza i bojazni obnavljali svoje rodne kuće. Njeno poslijeratno podizanje i povratak Bošnjaka u Stolac bili su u neraskidivoj vezi. Careva džamija je, slobodno se može reći, postala simbol bošnjačkog dostojanstva, trajanja i prisutnosti. Period njene obnove obilovao je incidentnim situacijama, ponekad na rubu opasnog sukoba. No, odlučnost da se istraje je na kraju pobijedila. Građevinski odbor i odbor za rekonstrukciju susretao se sa brojnim opstrukcijama kako od strane lokalne vlasti tako i od predstavnika Katoličke crkve. Veliki doprinos u osiguranju naučnih i administrativno-pravnih argumenata u obnovi džamije dala je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika i u svakom momentu je nadzirala radove na njenoj obnovi. Svečano je otvorena 22.8.2002.godine. A potom su uslijedile obnove i ostalih porušenih džamija. Obnovom sahat kule i musafirhane na trgu ispred Careve džamije Stolac je ponovo dobio ono prepoznatljivo lice po kojem je bio poznat stoljećima. Stolac je čudesno čaroban grad, Stolac je živa otvorena knjiga naše bošnjačke i naše bosanskohercegovačke historije. Nigdje kao ovdje ne možete naći toliko značajnog i dragocjenog kulturno-historijskog naslijeđa. Samo su Stočani uspjeli očuvati spomenike iz minulih vremena, od paleolita do dana današnjega. I zato samo oni znaju ispjevati najljepše pjesme o gradu, o rodu, narodu svom.
Dio graditeljskog kompleksa sultan Selimove džamije u Stocu
Izgradnjom Musafirhane Stolac je ponovo dobio prepoznatljive obrise Grada
O tome se govori - Orijentalista u Mekki
Prije nekoliko dana mediji su izvijestili da je u Londonu na aukciji u kući Sotheby prva fotografija Mekke iz 1888. godine prodata za 212.000 funti. Fotografiju je sačinio holandski orijentalista Christiaan Snouck-Hurgronje, koji je nakon formalnog primanja islama, boravio u svetom gradu više od pet mjeseci. Tada je sačinio brojne fotografije svakodnevnog života u Mekki i po prvi put načinio zvučni zapis učenja Kur’ana. Ova vijest bila je povod da se brojni autori osvrnu na ovu ličnost i uopšte orijentalizam 19. i 20. vijeka.
Ko je Snouck-Hugronje?
Enciklopedije ga opisuju kao profesora, kolonijalnog službenika i pionira u zapadnom izučavanju islama. Rođen je 8. februara 1857 u Oosterhoutu (Holandija) a umro 26. juna 1936. godine u Leidenu. Rođen je u porodici protestantskog misionara. Njegov otac napisao je 1824. godine knjigu o islamu. U Leidenu je studirao i diplomirao teologiju, a nakon toga se okrenuo izučavanju semitskih jezika. Specijalizovao se u arapskom jeziku i islamu. Doktorirao je na temu hadža.
Nakon završenih studija u Leidenu privatno je studirao kod njemačkog orijentaliste Theodoora Noldeke-a. Bio je prijatelj sa mađarskim orijentalistom Ignacom Goldziherom. Godine 1884. dobio je stipendiju holandske vlade da boravi u Džeddi. Tamo se upoznao sa indonezijskim uglednicima, koje je koristio kao svoje informante o ulemi iz tog kraja svijeta, a koja se nalazila u Hidžazu. U Džeddi je formalno primio islam 1885. godine, osunnetio se, uzeo ime Abdul Gaffar, i bio pozvan od osmanskog namjesnika Hidžaza da posjeti Mekku. O tome je napisao prijatelju Goldziheru: „Ako se neko ne predstavi kao musliman, to je nemoguće (da ode u Mekku-op.a.)“.
U Mekki je načinio fotografije i skupio materijal za knjigu Mekka u dva toma (1888-1889), koja je bila predmet aukcije. Pri izradi knjige pomogao mu je jedan indonezijski alim, ali Snouck-Hurgronje to nije spomenuo u knjizi. Mekku je morao hitno napustiti, nakon pet mjeseci boravka, pošto su Francuzi proširili glasine da je došao da sakuplja starine.
Godine 1889. napustio je Holandiju i otputovao za Indoneziju, koja je bila pod kolonijalnom vlašću njegove domovine. Narednih 16 godina proveo je u različitim dijelovima Indonezije predajući arapski jezik, izučavajući lokalne običaje, pišući i savjetujući kolonijalnu vlast. U Indoneziji se predstavljao kao musliman i bio uvažavan od lokalnog muslimanskog stanovništva. Oslovljavan je kao „hadži Abdul Gaffar“, „muftija“ i „šejhu-l-islam iz Batavije“.
Godine 1906. vratio se u Holandiju i započeo predavati arapski jezik i islamske institucije na Univerzitetu Leiden. Tu je ostao do svoje smrti, nastavljajući i dalje da savjetuje holandsku vladu.
Pogledi na islam
Snouck-Hurgronje je bio tipični evropski orijentalista kolonijalnog perioda. Negirao je Kur’an kao objavljenu riječ, bio sumnjičav prema Hadisu, šeriatsko pravo je smatrao srednjevjekovnim. Kao savjetnik kolonijalnih vlasti u Indoneziji, posebno u Ačehu, smatrao je da treba eleminisati političku ulogu islama kao ideje koja je inspirisala otpor kolonijalizmu. Smatrao je da islamski obredi treba da budu dopušteni, običaji poštovani, a ulema treba da se bavi Budućim svijetom. Ali je, takođe, smatrao da treba silom skršiti svaku vezu između islama i otpora. Religiju treba odvojiti od bilo kakvih društvenih implikacija. Taj cilj je nazvao „mentalnom aneksijom“ indonezijskih muslimana. Takođe je smatrao da treba smanjiti broj hadžija iz Indonezije, jer je uočio da se ove hadžije na svome putu upoznaju sa idejama panislamizma i onda „loše“ utječu na domaće stanovništvo.
U vremenu koje je proteklo od smrti Snouck-Hurgronje-a do danas orijentalne studije su se mnogo promijenile i postale kritične prema svojim vlastitim izvorima i naslijeđu. To se posebno može vidjeti na publikacijama koje dolaze iz Leidena- grada u kome je Snouck-Hurgonje 30 godina predavao. I pored toga trenda, postoje i dalje orijentalisti koji služe kao savjetnici nosiocima neo-imperijalne politike u muslimanskom svijetu i koji iscrtavaju nove karte ovog svijeta. Ostaju, takođe, i dalje pitanja odnosa islama, društva i politike da se rješavaju u naše doba kao što je to činio holandski profesor i politički savjetnik.