- kazao nam je u Tesliću glavni imam Sifet ef. Hadžić
Sifet-ef. Hadžić je od 2010. godine imam centralne džamije u Tesliću koja je smještena u naselju Stenjak. Od 2017. godine je glavni imam Medžlisa IZ Teslić. Nakon posjete Banjoj Luci u srijedu, 22. maja, poslije podne namaza uputili smo se u Teslić preko Čelinca i Kotor Varoši, dakle, predjelom koji je uz Teslić nedavno bio pogođen velikim poplavama. U Tesliću me je dočekao glavni imam Hadžić i s njim sam razgovarao o stanju muslimana u ovom gradu nakon čega smo posjetili Rajševu gdje smo obavili ikindiju namaz i prisustvovali mukabeli.
Poplavljeno naselje Stenjak
Cijelim putovanjem od Banje Luke do Teslića pratila me je obilna kiša, a vidljive su i štete koje su nabujale rijeke prouzrokovale ovom plodnom kraju. Nedavno je Teslić ponovno bio pogođen poplavama koje su donijele Mala i Velika Usora, rijeke koje se u ovom gradu spajaju u Usoru, a najviše je stradalo naselje Stenjak gdje većinom žive Bošnjaci koji su se vratili i žive u Tesliću. Već godinama Bošnjaci Teslića upozoravaju i traže od opštinskih vlasti ovog grada da adekvatno zaštite ovo naselje od korita Usore, ali ti apeli nisu naišli na razumijevanje. I tokom ovih poplava njihova imovina je pretrpjela veliku štetu.
Glavni imam Sifet ef. Hadžić
Glavnog imama Hadžića pitamo o ramazanu u Tesliću. “Ramazana u Tesliću ima, hvala Bogu, iako se mi borimo s jednim problemom koji je prisutan i u svim drugim mjestima, džematima i opštinama, čak i u Federaciji. Ovdje je taj problem izraženiji. Dakle radi se o odlasku mladih i odlasku cijelih porodica. Džemat kojeg ćemo posjetiti u naredne četiri godine neće imati nijednog prvačića. Džemat Rajševa je, uz džemat Stenjak, jedan od naših najstarijih džemata. U mektebu imamo upisanih 493 polaznika, na cijeloj opštini Teslić, dok na vjeronauci u školi imamo 517 polaznika, s obzirom da osim Bošnjaka vjeronauku redovno pohađaju i romska djeca. Imamo 12 džemata u kojima radi 8 stalno uposlenih imama, dok su četiri uposlena honorarno,” kazuje mi glavni imam Hadžić.
Kaže da se u svim džematima klanja teravih namaz, a u većim džematima se klanja na nekoliko mjesta. U Tesliću se teravija klanja na 15 mjesta, a pored imama su angažirali i tri softe iz tuzlanske medrese. Ove godine su angažovana trojica softi iz tuzlanske medrese. “Kao glavni imam svako večer obilazim drugi džemat, a također svaki dan sam na mukabeli u drugom džematu. U nekim džematima imamo omladinske, a u nekim imamo i dječije mukabele. Negdje su zajedničke, ali uglavnom u svim džematima se uče mukabele,” kaže Hadžić kojeg ipak najviše zabrinjava sve izraženija ekonomska migracija pri čemu odlaze cijele porodice. Prema statistikama koje vode u mektebima slijedeće godine očekuju značajan pad broja upisane djece, ali i ukupnog broja djece koja pohađaju mekteb.
Društvena depresija
Glavnog imama Hadžića smo upitali šta je po njemu glavni razlog odlaska cijelih porodica na što nam naveo mišljenje jedne penzionisane profesorice sociologije iz Tešnja koja posmatra te sociološke fenomene. “Mi koji smo tu duže to slabije primijetimo, a ona koja dolazi sa strane kaže da je ovdje narod poprilično utučen. Iz kog razloga? Velika je društvena depresija. Živite u jednom društvenom okviru dugo godina, pedeset godina niste bili vezani za vjeru, te onda najedanput budete muhadžiri negdje, gdje bez obzira koliko dobro su vas dočekali, niste na svom. I onda, poslije toga, budete povratnici, što je jedan težak psiho-socijalni momenat. Ljudi ne odlaze samo zbog ekonomske situacije, već i zbog nedostatka osjećaja sigurnosti i pravde. Mi kao muslimani znamo da Allah pomaže pravedna društva bez obzira jesu li to muslimani ili nemuslimani. Ja sam čitao da u europskim zemljama ima više zakona koji su u skladu sa šerijatom nego u muslimanskim. Tako da ne čudi što veliki broj ljudi i porodica odlaze. Kada su u pitanju ove opštine mi znamo da naša Islamska zajednica prilično dobro pomaže povratničke opštine, ali sa naglaskom na istočnu Bosnu. Međutim, mi imamo tamo neke općine poput Višegrada, Rogatice, Foče, gdje je možda u pet-šest općina ukupno nema Bošnjaka po broju kao ovdje u Tesliću! Mislim da bi se ovome trebalo posvetiti pažnja i pomoć kroz neke programe, dakle fokusirat se i na ove općine koje već imaju značajan broj povratnika,” zaključuje glavni imam Hadžić.
Mukabela u Rajševi
Nakon ovog kratkog razgovora iz Teslića smo otišli u Rajševu gdje nas je dočekao vrijedni imam Enes ef. Mujčinović koji radi u ovom prekrasnom mjestu. Efendija Mujčinović nam je ispričao kako je teško i mučno tekao povratak u ova područja, te kako je od početka bio uz povratnike Rajševe. “Čuvamo našu vjeru i nastojaćemo da je takvu neukaljanu predamo generacijama koje dolaze,” kazao nam je efendija Mujčinović nakon ikindijske mukabele koju je zajedno proučio sa svojim džematlijama i učenicima iz mekteba. Nakon ove mukabele efendija ide na drugu lokaciju gdje će učiti dječiju mukabelu. Zaista je bilo ugodno slušati te mlade ljude kako harf po harf uče Kur’an zajedno sa svojim imamom i ramazanu u Rajševi daju poseban bereket, snaže nadu, nadahnjuju svojom posvećenosti i vraćaju vjeru u budućnost.
Čemu služi članarina u Islamskoj zajednici
Ovdje nećemo pisati o važnosti članarine kroz termine svijesti i vjerničke dužnosti, jer živimo svakodnevicu u kojoj mnogi gledaju samo konkretnu, opipljivu i stvarnu korist od bilo čega pa tako i od članarine u Islamskoj zajednici
Na pitanje iz naslova prvo bi trebalo odgovoriti da članarina ne služi da bi se mogla obaviti dženaza, kako je uvriježeno mišljenje među brojnim muslimanima, čak i onim koji su članovi Islamske zajednice. Nije niko ostao bez dženaze i neukopan bez obzira na njegovo članstvo. Nažalost, nedostatak razgovora o temi članarine, o tome čemu ona služi, te o njenoj važnosti čak i da nema od nje svakodnevne koristi doveo je do toga da ljudi postaju članovi, jer se plaše da im neće imati ko klanjati dženazu te hoće li propisno biti ispraćeni s Ovog svijeta. Dugo vremena ova tema stoji na marginama interesovanja u Islamskoj zajednici pa time i na marginama pravilnog razumijevanja u džematima, stoga je jedan od zadnjih projekata Uprave za vjerske poslove - savjetovanje o ovoj temi, umjesto niza konferencija i seminara o drugim nekim segmentima vjerskog života u BiH, zaista vrijedan pažnje i nadati se da će biti u fokusu tokom cijele godine i na lokalnom nivou. Jedan od rijetkih medžlisa u proteklih nekoliko godina koji se posebno angažirao da džematlijama objasni šta je članarina i šta znači biti član Islamske zajednice bio je Medžlis Kiseljak, čije rukovodstvo je doslovno išlo od džemata do džemata i razgovaralo sa džematlijama o ovoj temi. Prema riječima rukovodstva, prije nekoliko godina, ovi razgovori su imali pozitivne efekte, s tim da posao nije završen, čega su, nadati se, svjesni iz ovog medžlisa, jer govoriti o članarini samo jedanput i to na isti način znači stati u vremenu i prostoru.
Efendijska plata
Iako bi se trebalo govoriti o važnosti članarine kroz termine sevaba i djelovanja na Allahovom Putu, svijesti i vjerničke dužnosti, očuvanja našeg naroda i vjere, ovdje nećemo o tome govoriti, jer živimo svakodnevicu u kojoj mnogi gledaju opipljivu i proračunatu korist od bilo čega pa tako i od članarine u Islamskoj zajednici. Tako da umjesto razmatranja važnosti članarine na nivou cijele Islamske zajednice i muslimanske zajednice općenito spustit ćemo se u sami džemat i pisati o onome što dotiče džematlije direktno svaki dan i to kroz samo neke aktivnosti koje se realiziraju zahvaljujući članarini. Neki smatraju da je njihova članarina dovoljna za sav posao koji efendija obavlja, čime u fokus stavljaju poznati komentar da efendija ne radi ništa osim što klanja, a to bi, valjda, kao i svaki vjernik ionako trebao raditi. Ranije smo pisali, i to u nekoliko nastavaka, o tome šta efendija zaista radi, ali ovi kritičari bi trebali razmotriti, ne vrijeđajući nijednu profesiju i ne nipodaštavajući imamske obaveze, šta radi portir ili osoba na info-pultu u nekoj instituciji, ako se uzima kao mjerilo fizički pa i intelektualni rad, a koji imaju istu platu kao većina efendija u BiH? Da efendija nema nikakvih obaveza sem dolaska u džamiju, plata koja se daje efendiji bila bi opravdana. Neki će reći da i oni dolaze u džamiju. Svakako, ali oni mogu i ne otići. Mogu otići u drugi džemat i ne pojavljivati se u džamiji mjesecima, dok to nije slučaj s efendijom. Veliki broj nas ne bi prihvatio nikada platu imamsku da ima obavezu svaki dan biti na nekom mjestu, pa makar to bila i džamija, do poslije jacije, a ne kao portir ili kao neki drugi uposlenik do 15h ili 17h. Sada ide komentar da efendija ne bude cijeli dan u džamiji. To je možda još i gore. Jer kada bismo znali da pet puta moramo otići na posao mnoge nas bi izludilo: kao slobodni smo, ali se trebamo pojaviti u određeno vrijeme. Kako planirati život u tom rasporedu? Nakon 17h mnogi mogu organizirati svoj život kako žele, dok efendija će sve svoje privatne obaveze uskladiti između vaktova. Na sijelo kada ide mora razmišljati o tome u koliko sati će se vratiti i to samo ako ide nekome ko je udaljen pet-deset kilometara od džamije. Čak i da nađe zamjenu ne može ga niko stalno mijenjati, a kada bi i mogao kad-tad će mu džematlije to zamjeriti. Efendija mora imati na umu da ne bi trebao biti ni bolestan duže od dva-tri dana, jer mekteb i džuma čekaju na njega, a ako bi se razbolio pred samu džumu morao bi izdržati svaku vrstu bola do poslije džume. Uglavnom, čovjek koji plaća članarinu trebao bi znati da je taj iznos opravdan da efendija samo dolazi u džamiju klanjati, a da ne govorimo o drugim poslovima i o tome što je većini, zapravo svima, efendija dostupan 24h i kada neko ima problem ili pitanje efendiju zove i u 12h navečer. Stoga, mnogi za efendijsku platu ne bi dolazili samo puštati ezan šest dana u sedmici, s obzirom da efendija po pravilniku ima jedan dan slobodan, a kamoli ulazili u mihrab i bili na raspolaganju 24h za različite poslove.
Cjeloživotna članarina
Drugo, o čemu bi trebale razmisliti osobe koje nisu članovi ili teška srca daju članarinu, koliko mjesečno plaćaju bilo kakav kurs ili trening za svoje dijete? Često je taj iznos i to na mjesečnom nivou veći od članarine u IZ na godišnjem nivou i to dobro znamo svi koji smo upisali dijete na fudbal, plivanje ili bilo šta. Koliko se za sve mektebske časove u toku godine plati efendija? Realno, shodno tržišnoj vrijednosti i to s ekstra popustom, koliko vrijede ti časovi tokom cijele godine, a ne jednog mjeseca? Neki će kazati da im se dijete nauči na kursu ili treningu nekoj vještini. A, u mektebu se ne nauči? Zapravo, kada biste kazali ovim osobama da mjesečno izdvajaju za televiziju koliko godišnje za Islamsku zajednicu, kazali bi da televiziju koriste i imaju koristi od nje, stoga je suvišno praviti ovakvu paralelu kada se ne vidi korist od vjerskog znanja. Naravno, ovdje mnogi mogu kazati da plaćaju zekat čime se osigurava ovo institucionalno djelovanje na vjerskom polju i potpuno su upravu, ali, evo, sve je više proračunatih vjernika koji smatraju da zekat ne treba davati u Islamsku zajednicu, stoga ovako pojednostavljivanje i naglašavanje ‘računice’ jeste upravo za ove proračunate vjernike. Također, ne govorimo ni džematlijama koji su spremni, zbog manjka sredstava od članarine, plaćati i hodžarinu, poseban izdatak kako bi se osigurala plata efendiji ili osnovni uvjeti.
Drugo, o čemu bi trebale razmisliti osobe koje nisu članovi ili teška srca daju članarinu, koliko mjesečno plaćaju bilo kakav kurs ili trening za svoje dijete? Često je taj iznos i to na mjesečnom nivou veći od članarine u IZ na godišnjem nivou i to dobro znamo svi koji smo upisali dijete na fudbal, plivanje ili bilo šta. Koliko se za sve mektebske časove u toku godine plati efendija?
Dalje, stoljećima svjedočimo, a druge znanstvene oblasti to dokazuju, da je jedan kolektiv uspješan ako postoji neko rukovodstvo koje brine o kolektivu u svakom trenutku. Ono što će mnogi posvjedočiti, koji su bili u džematskom odboru, da bez ozbiljnog imama nema ni ozbiljnog džemata ma koliko duhovnosti bilo prisutno u redovima džamijskim. Također, vjerovatno svi džemati imaju problem u funkcioniranju ako se imam bavi isključivo vjerom: namazom, mektebom, predavanjima itd., jer imam mora biti prvi i posljednji koji brine i o režijama i o puknutoj cijevi u džamiji. Stoga, koliko košta osoba u nekoj manjoj firmi koja brine o svemu ovome i koja neće, nakon uočenog problema, nakon radnog vremena (sic!) okrenuti glavu i otići svojoj kući prepuštajući problem muteveliji i cijelom džematu?
Kada već govorimo o svojoj basnoslovnoj cifri koju izdvajamo za članarinu, razmotrimo je malo. Postoje različiti iznosi članarine, od 50 do 100 maraka godišnje, stoga za neki srednji iznos uzmimo 75KM. Većina osoba, nadati se, počinje plaćati članarinu IZ u srednjim tridesetim, ali uzmimo da počinju plaćati članarinu od 30. godine života. Do 65. godine života osoba će za članarinu dati 2.625 maraka. Nekima je ovo tako skroman iznos da ga žele unaprijed platiti za cijeli život. To su, okvirno govoreći, dvije ili tri bruto mjesečne plate imama, s obzirom da se u većini slučajeva imamska plata kreće od 600 do 1000KM. Drugim riječima, za skoror cijeli naš život, za nas, našu suprugu i svu našu djecu imam je nama na raspolaganju za dvije njegove plate. Govoreći u svoje ime ne znam koliko bih imao snage i volje za ovaj novac biti dostupan stalno bilo kome i još raditi desetine drugih posebnih poslova, koje nalažu više instance IZ kao i sami džemat, od kursa do organizacije posebnih večeri. Budimo iskreni, mnogi od nas nakon radnog vremena ne žele vidjeti, a kamoli slušati nekoga i biti uključen u neke zajedničke projekte.
Do 65. godine života osoba će za članarinu dati 2.625 maraka. Drugim riječima, za skoro cijeli život, našu suprugu i svu našu djecu efendija je nama na raspolaganju za njegove dvije-tri plate. Govoreći u svoje ime ne znam koliko bih imao snage i volje za ovaj novac biti dostupan stalno bilo kome i još raditi desetine drugih posebnih poslova, koje nalažu više instance IZ kao i sami džemat, od kursa do organizacije posebnih večeri.
Fikret Karčić - Islamska zajednica je u službi čuvanja Božje Riječi, a ne dnevno-političkih interesa
Prof. dr. Fikret Karčić, profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
Preporod: U Bosni i Hercegovini sada već možemo s iskustvom govoriti o posljedicama zloupotrebe vjerničkih emocija u javnim istupima nekih bošnjačkih političara, koji, očito je, zloupotrebljavaju povezanost etno-nacionalnog i vjerskog kod nas. Jesmo li nacionalizirali islam?
Karčić: Ja bih tu govorio o dva fenomena: jedan je zloupotreba vjere u političke svrhe, a drugo je tzv. nacionaliziranje islama. Prvi fenomen je karakterističan za sve vjere, jer se sve one mogu, u datim okolnostima, staviti u funkciju politike. To se posebno moži naći u društvima koja nemaju izgrađenu modernu političku kulturu. Drugi fenomen je povezivanje etno-nacionalnog i vjerskog, koji se može susresti kod naroda u čijoj etnogenezi je religija imala važnu ulogu. Bošnjaci su prešli put od konfesionalne zajednice do moderne nacije. Međutim, pošto se taj proces odvijao relativno kasno u odnosu na druge evropske narode, to je danas moguće da imamo pokušaje nacionalizacije univerzalne vjere, kao što je islam. Takvi pokušaji desili su se još kod nekih muslimanskih naroda. Na primjer u malajskom svijetu kada se kaže da je neko primio islam kaže se masuk Malayu (“postao je Malajac”). Na Balkanu je u 19. vijeku (ali ne samo tada) termin “Turčin” korišten za muslimane uopšte, pa je primanje islama kod nemuslimanskih naroda ovog regiona označavano kao “poturčavanje”.
Preporod: Kada govorimo o temeljnoj misiji Islamske zajednice, kakve efekte na tu misiju može imati nacionalizacija islama? I kakve efekte na religijsku zajednicu može imati poistovjećivanje sa drugim etno-nacionalnim institucijama?
Karčić: Temeljna misija Islamske zajednice definisana je u čl. 6 Ustava Islamske zajednice u BiH koji glasi:
“Islamska zajednica se stara za ispravno razumijevanje i življenje islama i osiguravanje uvjeta za prenošenje Emaneta. Cilj Islamske zajednice je da svi njeni pripadnici žive u skladu sa islamskim normama. Cilj Islamske zajednice ostvaruje se promicanjem dobra i odvraćanjem do zla”.
Ovo je temeljni cilj koji je postavljan pred Islamsku zajednicu. Po ovom cilju, Islamska zajednica se razlikuje od ostalih institucija bošnjačkog naroda. Međutim, pošto nerijetko te institucije nisu funkcionalne onda neki žele da njihove uloge preuzme Islamska zajednica. To je pogrešno, jer onda Islamska zajednica ne bi mogla da se u potpunosti fokusira na svoju temeljnu misiju. Islamska zajednica je u službi čuvanja Božje Riječi, a ne dnevno-političkih interesa.
Preporod: U okvirima organiziranih muslimanskih zajednica, kakve su mogućnosti institucionalnog povezivanja s muslimanskim institucijama za vjerske poslove, odnosno sa muslimanima iz bivše SFRJ?
Karčić: Takve mogućnosti i pravno i stvarno postoje. Pravno, jer sloboda vjere podrazumijeva i pravo da se jedna vjerska zajednica povezuje sa drugim zajednicama utemeljenim na istom učenju u saveze ili asocijacije. Islamske zajednice koje su nastale nakon disolucije Islamske zajednice u SFRJ dijele isto učenje i principe organizacione strukture. Osim toga, postoje i lične veze koje su još uvijek žive. Sve to čini mogućim formiranje, na primjer, Saveza islamskih zajednica Zapadnog Balkana. U okviru toga saveza bilo bi moguće razviti saradnju na planu tumačenja islamskih propisa, obrazovanja, istraživanja i sl.
Ulemi nije u interesu da bude bliska politici
Preporod: I kod nas je, a posebno u muslimanskim državama gdje cvjetaju međumuslimanski ratovi, ulema pred izazovom: kako biti vjeran ulemanskom pozivu, a ne biti eksponent vlasti? Jesmo li i šta naučili o procesu i posljedicama neodgovorne upotrebe vjerskog za ostvarivanje političke moći?
Karčić: Vrlo davno u muslimanskoj historiji došlo je do razdvajanja učenjaka (uleme) od nosilaca vlasti (umera). Kasniji razvoj se, uglavnom, odvijao linijom dominacije političkog autoriteta nad vjerskim. Rijetki su bili alimi koji bi se oduprli zahtjevima vladara. Ima i slučajeva da su pojedini vladari smijenjeni fetvama uleme. Svakako, bilo je važno naći silu koja će te fetve izvršiti.
Faktor koji je posebno utjecao na položaj uleme bila je moderna, centralizovana i birokratizovana država koja se u muslimanskom svijetu javlja od 19. vijeka pa nadalje. Ta država vrši centralizaciju i nacionalizaciju vakufa čime ukida finansijsku osnovu nezavisnog položaja uleme. Ulema se onda pretvara u državne činovnike.
Današnje stanje u sunnijskom muslimanskom svijetu je tako da se nastavlja dominacija političkih autoriteta nad ulemom. Uloga uleme se, onda, svodi na opravdavanje mjera koje je donijela politička vlast. Međutim, ako se gleda dugoročno, samoj ulemi nije u interesu da bude bliska politici. Neki pojedini alimi mogu kratkoročno imati koristi od te veze, ali dugoročno uništavaju kredibilitet sebi, ali i islamskim institucijama i učenju.
Preporod: Da li je realno očekivati promjene u pogledu poštivanju građanskih i ljudskih prava u muslimanskim državama?
Karčić: Stanje ljudskih prava u muslimanskom svijetu je generalno loše. O tome govore stotine stranica izvještaja organizacija za zaštitu ljudskih prava. U jedno vrijeme, od 1980-tih, u muslimanskom svijetu vladao je entuzijazam u pogledu ljudskih prava. Pisane su čak i muslimanske deklaracije o ljudskim pravima, predviđao se poseban mehanizam za zaštitu tih prava u muslimanskim zemljama, itd. Ideja je bila da se kaže da muslimani imaju viševjekovnu tradiciju zaštite ljudskih prava i da se mogu osloniti na institucije nastale u tom svijetu. Iako ove deklaracije nisu bile efikasne u pogledu praktičnih mjera zaštite ljudskih prava, one su, ipak, bile važan pokušaj i osnaženje diskursa o ljudskim pravima u muslimanskom svijetu. Sa jačanjem autoritarnih režima u muslimanskom svijetu, danas se u nekim zemljama i sam govor o ljudskim pravima smatra subverzivnim.
Muslimani u Evropi
Preporod: Muslimani u Evropi izazov su za Evropu, ali i muslimane. Da li su muslimani u Evropi njeni građani ili nečija dijaspora? Evropa je u stalnom previranju. Kakva je budućnost muslimana u Evropi i kakve odgovore kao muslimani nudimo na izazove u tim složenim okolnostima?
Karčić: Muslimani su stvarnost Evrope. I to ne samo, etablirane muslimanske zajednice, kao što su na Balkanu, nego i tzv. novo muslimansko prisustvo na ostalim dijelovima Starog kontinenta. Jedan nedavni izvještaj u The Economistu o muslimanima u Evropi bio je naslovljen “Ovdje su da ostanu”.
Što se tiče disperzije vjerskih autoriteta muslimana u Evropi, to je posljedica okolnosti da su brojne muslimanske zajednice još u procesu formiranja, da su različitog etničkog porijekla, jezika i sl. Na kraju, i Evropska unija je ostavila religijska pitanja u nadležnosti država članica.
U pogledu statusa muslimana u Evropi, on treba da bude u okviru koncepta punog građanstva. Koncept religijske manjine štićen međunarodnim ugovorima, kao što je bilo na Balkanu u prvoj polovini 20. vijeka, je prevladan. Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila.
Preporod: Mi svoje prisustvo u Evropi možemo posmatrati i iz drugog ugla, u kojem smo i prilika za Evropu. Muslimani u Evropi žive u prostoru napetosti evropskog dvojenja između politike identiteta i često agresivnog sekularizma. Da li se od Evrope može očekivati da promijeni svoj odnos prema religiji upravo zbog muslimanskog prisustva koje realno poljuljava matricu na kojoj je Evropa prethodno utemeljena?
Karčić: Mislim da zbog muslimanskog prisustva Evropa neće mijenjati svoju matricu na kojoj je uspostavljena. Kao dokaz za ovaj stav navodim rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope br. 2253 od 22, januara 2019. kojim sa ističe da je Šeriat nekompatibilan sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tom oštrom rezolucijom se traži od zemalja članica Savjeta Evrope koje su potpisale Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima u islamu iz 1990. (Albanija, Azerbejdžan i Turska) da se povuku iz tog okvira i da se ograniče na pripadanje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Takođe je zatraženo od Velike Britanije da uspostavi sudsku kontrolu nad šeriatskim savjetima, odnosno alternativnim tijelima za primjenu šeriatskog statusnog prava, a od Grčke da ukine primjenu šeriatskog statusnog prava putem muftija u Zapadnoj Trakiji. Ovaj dokument, koji zahtijeva posebnu analizu, pokazuje da Evropa ostaje privržena konceptu ljudskih prava koji je nastao na Zapadu, ali se percipira kao univerzalni.
Klasične osnove Evrope su antička filozofija, rimsko pravo i kršćanstvo. Tome su u moderno doba dodati: humanizam, prosvjetiteljstvo, demokratija, ljudska prava, sekularizam, itd. U pogledu sekularizma, on postoji u različitim varijantama: od neutralnog do agresivnog. U okviru neutralnog sekularizma, shvaćenog kao pravni koncept odvajanja političkog i religijskog autoriteta, slobode vjere i građanstva koje nije vezano za religiju, muslimani bi mogli da iskazuju i očuvaju svoju vjeru. Pravni okvir za to je sloboda vjere, a oblasti iskazivanja su obredi, naučavanje, praksa i poštivanje. Šta to znači, govore nam presude Evropskog suda za ljudska prava.
O oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija
Preporod: Kada govorimo o islamskim studijima u BiH koje biste izazove koji se danas nalaze pred islamskim mišljenjem i muslimanskom akademskom zajednicom izdvojili kao najvažnije?
Karčić: U pogledu predmeta bavljenja današnjih islamskih studija u BiH, mislim da je potrebno da se uspostavi balans između istraživanja islamske baštine i odgovora na savremene probleme. Što se tiče prvog područja, imamo na umu da je naša islamska baština nedovoljno istražena i da treba nastaviti kritičko izdavanje rukopisa i dokumenata koji se nalaze u našim bibliotekama i arhivima. Time će se osigurati građa za jednu intelektualnu ili kulturnu historiju islama u BiH. S druge strane, imamo savremene probleme koji zahtijevaju teološku, filozofsku ili pravnu refleksiju. Naše islamske studije treba da odgovore na ova pitanja.
U pogledu metoda islamskih studija, potrebno je da naša istraživanja idu pravcem metodološkog pluralizma i pored jezičkih metoda sve više koriste metode ostalih humanističkih i društvenih nauka. Time bi naša nauka uhvatila korak sa tendencijama u glavnim svjetskim centrima islamskih studija.
Preporod: Gdje je, prema Vašem mišljenju, prostor za kritički pristup, za idžtihad, gdje vidite prostor za reformu naprimjer fikha? Koliko je važan, naprimjer, u mogućoj reformi izlazak iz inerpretativnog modela ustanovljenog na razumijevanju stvarnosti u kojoj ‘živimo samo mi’? Vidimo li uopće prostor u kojem se takva reforma islamskog mišljenja može dogoditi?
Karčić: Već više od jednog vijeka se govori o oživljavanju islamskih nauka i reformi islamskih institucija. Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu (Evropa, SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland). Te zajednice ne žive same već zajedno s drugim građanima različitih vjera i tradicija, te će njihovo promišljanje vjerovatno uzeti u obzir tu činjenicu.
Preporod: U Vašem tekstu “Od prava do etike: proces modernizacije i reinterpretacija Šerijata u BiH”, pisali ste, između ostalog, kako „bosanski muslimanski učenjaci glavnog toka treba danas da pažljivo analiziraju, evaluiraju, sistematizuju i dalje razviju naslijeđe moderne islamske misli u BiH. Čineći to, vjerujemo, oni će učiniti ovo naslijeđe pristupačnijim i prihvatljivijim za muslimane Zapadne Evrope“. Muslimanski učenjaci s ovih prostora dali su svoj doprinos razvoju islamske misli. I ranije ste spominjali da je problem u tome „koliko su muslimani Evrope o ovom upoznati, odnosno koliko smo im te doprinose prezentirali.“ Vama je, evo, uz akademika Enesa Karića, Izvršni odbor Udruženja muslimanskih društvenih naučnika iz Velike Britanije (AMSS) dodijelio svoju prestižnu nagradu za životno djelo 2018. godine. Koliko toga se promijenilo u posljednjih desetak godina?
Karčić: Kada sam se bavio pitanjem doprinosa bosanskih muslimana opštem razvoju islamske misli u moderno doba, zaključio sam da je taj doprinos dvojak: razvoj islamske misli u BiH u postosmanskom periodu i uređenje islamskih institucija. Oba ova aspekta nisu bila dovoljno poznata u svijetu.
Jedan od razloga toga bio je što naši autori većinom nisu pisali na svjetskim jezicima. Svakako i u drugoj polovini 20. vijeka imamo naše autore koji svoje doktorske i magistarske teze pišu i objavljuju na arapskom jeziku. Od posljednje decenije 20. vijeka pojavljuju se i knjige naših autora na engleskom jeziku. Istovremeno se povećava i interes stranih naučnika za muslimane u BiH. Pojavljuju se, takođe, autori porijeklom iz BiH koji žive u inostranstvu i sami pišu na engleskom jeziku o BiH i islamu. Sve ove radove treba da uzmemo u obzir kada se bavimo islamskim studijama.
Naši pojedini autori postaju nezaobilazna referenca u svim spomenutim radovima. I ne samo to, pišući na engleskom jeziku naši autori dolaze u priliku da nude vlastiti narativ o svojoj historiji, institucijama, ulemi i sl. To im, takođe, otvara vrata koja vode do uključivanja njihovih radova u nastavne programe svjetskih univerziteta.
Kao rezultat, povećava se utjecaj ili impact factor znanja koji smo mi proizveli o samim sebi. Mi više nismo objekat istraživanja islama u BiH već subjekt. Dovoljno je da pogledate Google Scholar i citiranost pojedinih naših autora.
To su ove godine prepoznale kolege iz Udruženja muslimanskih društvenih naučnika (AMSS) iz Ujedinjenog Kraljevstva i dodijelili nagradu za životno djelo kolegi Enesu Kariću i meni.
Iz ovoga možemo zaključiti da je neophodno da svi oni koji se bave islamskim naukama kod nas, pored radova na našem jeziku, treba da odaberu jedan svjetski jezik na kome će takođe objavljivati. Oni, takođe, treba da budu prisutni u svjetski poznatim časopisima i da na taj način učestvuju u tekućoj naučnoj debati o pitanjima kojima se bave.
Perspektiva za muslimane u Evropi je u punoj integraciji, očuvanje islama kao vjere i dijela njihovog identiteta. Mislim da pri tome muslimani treba da uče iz iskustva Jevreja u Evropi. Jevreji su od 18. vijeka prošli kroz period Prosvjetiteljstva i političke emancipacije u 19. vijeku, riješili pitanje odnosa vjerskog prava i državnih ustava, uočili nedostatke života u getima, itd. Taj proces je zaustavljen dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj i kasnijim Holokaustom. Muslimani treba da budu osjetljivi na pitanja ljudskih prava i sloboda, da se za njih bore i da budu osjetljivi na jačanje desničarskih snaga na Starom kontinentu da se historija ne bi ponovila
Ono što je trebalo da se reformiše jeste naše razumijevanje islamskih izvora i historijski nastalih institucija. To je bila tradicija islah i tedždid pokreta s kraja 19. vijeka. Interesantno je da je taj pokret nastao u zemljama koje su došle u kontakt sa izazovima zapadnog svijeta (Egipat, Indija, Osmanska država) i perifernim muslimanskim zajednicama (Carska Rusija, BiH, Malajski arhipleg). Ako bismo slijedili analogiju s ovim pokretom, onda bismo savremenu reformu islamske misli mogli očekivati od muslimanskih zajednica koje se nalaze na današnjem Zapadu
Ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su dominantni centar pomjeriti udesno.
Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.
I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.
Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.
Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.
Šta je problem s populistima?
Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.
Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.
Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.
U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.
Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.
Centar udesno
Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.
Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.
Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.
Prelijepa noć u Austriji: Jedan je džemat Wels
Iverje - Crtač stripova Ahmet Muminović
Bilješke o smrti, bilješke o životu
Muminovićeve slike bile su moj prvi susret sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjeća i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale...
Moj prvi susret s Ahmetom Muminovićem (1945.-2019.) dogodio se u septembru 1970. godine. Bio sam još u osnovnoj školi. Babo Agan je, iza džume-namaza, donio u kuću list Preporod, za koji je hodža Merdan rekao da su to “naše muslimanske novine”, i koliko god sam bio začuđen kako neke novine mogu biti muslimanske, obradovao me taj prvi Preporodov broj, a kako u njemu bijaše i harfova, odmah se znalo da “našu muslimansku novinu” valja držati na istaknutom mjestu. Svi mi koji smo u tim vremenima odrastali uz Male novine i čuvene stripove o Timu Tyleru, Tarzanu, Malom partizanu i drugim strip-junacima toga doba, odjednom smo bili u zanimljivoj prilici da gledamo u crteže i čitamo stripove onih crtača koji nose ime nekog od mnogih domaćina ili dječaka iz Kruševa i razbacanih sela u dolini rijeke Sutjeske.
Kad sam, koju godinu kasnije, kao učenik Medrese, prvi put u svome životu uvratio u prostorije Preporoda (današnja Ulica Zelenih beretki tad se, “kako je i priličilo”, zvala Ulica JNA) i kad me na vratima dočekalo vedro i nasmijano lice Mehmedalije Hadžića, po zidovima prostorija Udruženja ilmije vidio sam slike s čaršijskim muslimanskim motivima čiji je autor bio Ahmet Muminović. Izuzmem li socrealističke bojanije moga nastavnika likovnog vaspitanja Đura iz Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu (ne mogu se sjetiti kako se moj živopisni nastavnik prezivao), Muminovićeve slike bile su prvi susret Hadžema Hajdarevića sa živim slikarskim ostvarenjima nekog od slikara. Dijete u meni je u tim živim kaldrmama, zagonetnim doksatima, naherenim krovovima, samozatajnim česmama, zatečenim dimijama, munarama što se uzvijaju prema nebesima prepoznavalo onaj zavičaj srca u čijim se nježnim koloritnim sazvučjima jednako osjećala i ushićenost i vječno titrajuća strepnja naprema sociopolitičkog konteksta u kojemu su slike nastajale. Ahmeta Muminovića sam često sretao na ulici, uvijek u gospodstvenoj uspravnosti i sigurnosti koju mogu imati jedino ljudi koji snažno vjeruju u sebe; neko bi rekao: “Eno Ahmeta”, i svi bismo, s naročitom udivljenošću, pogledali u njegovu pravcu, najčešće bi to bilo negdje na potezu od Baščaršije pa prema Vječnoj vatri u Titovoj ulici. Bio sam u prilici da se s Ahmetom Muminovićem neposredno upoznam (i rukujem) tek mnogo godina kasnije, negdje 1991. godine, kad je formirana redakcija Muslimanskoga glasa a Ahmet bio zamoljen da bude tehnički urednik sedmičnika. Rekao je da bi rado to bio, bila bi mu velika čast, imao je naročito poštovanje prema Azizu Kadribegoviću i Ismetu Veladžiću, ali ima već posao, dugo je u Malim novinama, pa je zamolio da posao tehničkog urednika Muslimanskog glasa preuzme njegov sin Safer, a on će biti u prilici da pripomogne kad god bude šta zatrebalo.
Fragment stripa “1001 noć” Ahmeta Muminovića objavljenog u prvom broju “Preporoda” 1970. godine
Negdje pred sami rat, Esad Sejtarija me zamolio da za njegovu netom pokrenutu izdavačku kuću napišem prigodnu slikovnicu. Tekst Bajramskih cipela napisao sam u trolejbusu, nakon održane nastave u Medresi, od današnjeg Trga Šesti april do Kvadranta C5, na Dobrinji, gdje sam stanovao. Imena dvojice braće dječaka, Dževada i Nedžada, posudio sam od dvojice tadašnjih prijatelja angažiranih oko redakcije Muslimanskoga glasa – Dževada Hodžića i Nedžada Latića. Ilustracije slikovnice Bajramske cipele uradio je na svoj autentični slikarski način upravo Ahmet Muminović. Govorilo se da je slikovnica štampana u, najmanje, dvadesetak hiljada primjeraka, doživjela je više izdanja, što je bio veći tiraž od svih mojih drugih dvadeset-trideset objavljenih knjiga. (Slikovnica Bajramske cipele bila je moj halal-poklon izdavačkoj kući “Sejtarija” i, koliko znam, prva publikacija u izdanju ovoga nekada čuvenog izdavačkog preduzeća.) Radovalo me i kad je Ahmet Muminović, prema scenarističkim uputama Aziza Kadribegovića, ilustrirao višetomno izdanje Kur’anskih pripovijesti, u izdanju nekadašnje izdavačke kuće “Bemust”. Bilo je to mnogo više od obične, tekuće vjerskopedagoške literature. Kao sad da gledam Mustafu Bećirovića, vlasnika “Bemusta”, kako na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1996. godine, ili, možda, godinu dana kasnije, ponosito stoji kraj svoga velikog i vrlo inovativnog izdavačkog projekta.
Pošto je završio studij historije, Ahmet Muminović je naročito bio nježan prema i popularnim i skrivenim temama iz bosanske i balkanske povijesti. Kroz strip je ilustrirao biografije mnogih južnoslavenskih pisaca i istaknutijih ličnosti. Njegovi crteži i stripovi prepoznavani su po jasnoj i preciznoj liniji, po brižnoj i odnjegovanoj teksturi strip-kadra, u kojemu je vizualno akcentirana suština poruke koja se iznosi u pojedinoj dionici stripa, ali i s onim važnim crtačkim detaljima koji pojedine strip-dionice nadopunjuju dodatnim sociokulturalnim informacijama i kontekstima. Ono što je bilo naročitom u Muminovićevoj slikarskoumjetničkoj biografiji jest činjenica da je stripom o sarajevskom ilegalcu Valteru iz Drugoga svjetskog rata postao najtiražniji jugoslavenski strip-crtač samim tim što je strip-verzija popularnoga bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog filma Valter brani Sarajevo u Kini doživjela tiraž od osam miliona primjeraka. Ahmetovom crtačkom inventivnošću bio je, kažu, oduševljen i režiser filma Hajrudin Šiba Krvavac.
Sve su mi se ove slike vraćale u sjećanje kad smo početkom ove godine ispraćali Ahmeta Muminovića na Onaj svijet. Preselio je, nekako, iznenada, 24. januara 2019., u sedamdeset petoj godini života. Vlakovo i druga sarajevska i bosanska mezarja odavno su postala najintenzivnija naša ovozemaljska sastajališta. Kao da s rahmetlijama sahranjujemo i mnoge dijelove vlastitih života!
Postoje pojedinci za koje su biografski podaci sekundarni samim tim što njihove biografije i ostvarena djela pripadaju svima nama. Ipak, valjalo bi navesti da je Ahmet Muminović rođen 1945. godine u Gornjem Vakufu. Srednju školu je završio u Bugojnu. Kako je od Gornjeg Vakufa do Bugojna putovao tadašnjim vozom ćirom, u jednom je razgovoru za novine rekao da je emotivno jako vezan za vozove, pruge, putovanja, pa mu je najomiljeniji strip koji je uobličio bio i ostao “Dječak i lokomotiva”. U tim je epizodama, kako je sam priznao, crtao svoga sina. (Taj Ahmetov sin, Safer, sadašnji je likovni i tehnički urednik u Preporodu, koji će, uz ostale tekstove predviđene za ovaj broj, prelamati i tekst o svome ocu.)
Prvo zaposlenje Ahmet Muminović je stekao upravo u Preporodu, da bi, od 1972. pa do početka fašističke srpsko-hrvatske agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, dvije decenije, dakle, obavljao poslove likovnog i tehničkog urednika sarajevskih Malih novina. U biografskim podacima, rasutim po Internetu, stoji da je u vrijeme agresije i rata bio angažiran kao ratni novinar. Pokrenuo je i uređivao list Ratni glas – Republika BiH. Nakon rata bio je glavni urednik i direktor dječije i omladinske štampe (Male novine, Vesela sveska) u okviru “Avazove” medijske, grafičke i izdavačke grupacije. Dugi niz godina je, kao povjesničar po obrazovanju, uređivao u Dnevnom avazu rubriku “Znamenja Bosne i Hercegovine”. Njegovi stripovi, slike, ilustracije objavljivani su u Švedskoj, Finskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj, Kini i drugim zemljama. Prvi Muminovićev strip zvao se Nikolino. Radnja je smještena u kraj XVII. stoljeća. Priča se odvija tako da Dubrovčanin Nikolino i njegov prijatelj i vodič Emir, iz epizode u epizodu, dobijaju zadatke od Dubrovačke republike da u Carigrad prenesu porez koji Dubrovnik plaća sultanu.
Iza Muminovića je ostalo cijelo jedno bogatstvo stripova, crteža, slika na najrazličitije aktualne, povijesne i popularne teme. U svome izgrađenom antilicemjerstvu prema lažnim moralističkim smislovima života nije se libio kadikad biti i društveno subverzivan. U jednom intervjuu kaže da je imao veoma ozbiljne ponude da radi i živi u Turskoj, ali ostao je vjeran svojoj zemlji Bosni. Jednom je od novinara izjavio da je crtanje za njega najljepši i najlakši posao na svijetu. Iz tog je razloga i mogao ostvariti impozantno crtačko i slikarsko djelo.
Zamišljam kako se slijedeće, 2020. godine, kad bi list Preporod trebalo da obilježi pedeset godina svoga postojanja, održava baš tim povodom (u auli Gazi Husrevbegove biblioteke, ili gdje drugdje u Sarajevu) i velika izložba slika, crteža, stripova, pedesetogodišnjega slikarskoumjetničkog rada rahmetli Ahmeta Muminovića, a ja ću, dok budu o Muminovićevu slikarskom svijetu govorili, recimo, Aziz Kadribegović, profesor Enes Karić, Ahmetov sin Safer Muminović, i mnogi drugi, stajati malo postrani, s ushićenoću istog onoga dječaka iz septembra 1970. godine kojemu je babo Agan donio iz džamije prvi broj Preporoda i preko čijih se stranica taj dječak susreo s jednim posebnim i važnim imenom bošnjačke i bosanskohercegovačke kulturne povijesti – rahmetli Ahmetom Muminovićem... Bog mu dao lijepi Džennet!
PREPORUKA ZA ČITANJE - Roberto Saviano „Gomora“
Roberto Saviano (Napulj, 22 septembar, 1979) je italijanski novinar, autor i borac za ljudska prava. Autor je bestselera Gomorra i NulaNulaNula. Autor je serije “Gomora”.
U svojoj knjizi Gomorra (2006.) upotrijebio je istraživačku i književnu formu kako bi ispričao ekonomsku stvarnost i određena obilježja camorrina carstva. Godine 2006. na priredbi za pravednost Saviano se popeo na pozornicu i izrekao poznate riječi: Iovine, Schiavone, Zagaria ne vrijedite ništa! Na glavnome trgu u mjestu Casal di Principe mladi je pisac prozvao šefove organiziranoga kriminala u Kampaniji.
Nakon Gomorre objavljuje niz zbirki eseja i članaka te nekoliko romana: Ljepota i pakao. Zapisi 2004.-2009. (2009.), Riječ protiv Camorre (2010.), Pođi sa mnom (2011.) (djelo je nastalo po istoimenoj te iznimno uspješnoj italijanskoj tv-emisiji), istraživački roman Nula Nula Nula (2013.) te roman o odrastanju La paranza dei bambini (2016.).
Za svoje autorsko djelovanje i društvenu angažiranost dodijeljene su mu mnoge nagrade, a poznati nobelovci Orhan Pamuk, Dario Fo, Rita Levi Montalcini, Günter Grass, Desmond Tutu i Mihail Gorbačov 2008. godine potpisali su članak u kojem podupiru Saviana u borbi protiv camorre. Saviano piše za poznate novinske časopise La Repubblica, L’Espresso, El Paìs, The New York Times, Die Zeit, Expressen i The Washington Post.
Od 2006. živi pod strogom policijskom zaštitom te i dalje piše usprkos camorrinim prijetnjama. Dokumentarni roman-prvenac o uticaju kriminala na cijeli svijet!
U ovoj ubedljivoj i brižljivo dokumentovanoj knjizi Roberto Savijano je rekonstruisao beskrupulozne ekonomsko-finansijske i osvajačke mehanizme klanova Napulja i Kazerte, povezujući istovremeno i svojom pripovedačkom fantazijom poslovne mehanizme Kamore sa ratničkim fatalizmom japanskih samuraja srednjeg vijeka.
Tako je stvorena ova neobična i snažna knjiga, strastvena i brutalna kao Sodoma i Gomora, objektivna i vizionarska u isto vrijeme, knjiga koja je i istraživanje i književnost, prepuna realnog užasa i uznemirujuće draži, knjiga u čijem je svakom dijelu njezin mladi autor, rođen i odrastao u zemlji najsurovije kamore – sistema – uvijek prisutan u prvom licu. Tako su nastale ove stranice koje čitaoca hvataju za gušu i silovito ga uvlače u ponor stvarnosti, gdje je, čini se, pristup nemoguć i najradikalnijoj mašti.
Dana 15. marta ove godine, 28-godišnji Australac, bijeli suprematista, ubio je u dvije džamije u Christchurchu i Linwoodu, Novi Zelanad, više od pedeset muslimana, a isto toliko ranio. Ubica je prethodno na web postavio svoj manifest dug 74 stranice u kome je govorio o imigrantskoj i muslimanskoj opasnosti. Njegovo inspirisanje srpskim nacionalistima je takođe bilo vidljivo. U dubokom šoku koji je pogodio ovu mirnu i udaljenu zemlju ostalo je zapamćeno držanje premijerke Novog Zelanda- Jacinde Ardern.
Premijerka je odmah napad okarakterisala kao teroristički čin. Izjavila je: „Mi nismo izabrani za metu ovog čina nasilja zato što podržavamo rasizam ili zato što smo enklava ekstremizma. Mi smo izabrani zbog činjenice da nismo nijedno od toga. Zato što mi predstavljamo raznolikost, ljubaznost, samilost, dom za onoga ko dijeli naše vrijednosti, utočište za one koji ga trebaju“.
Gospođa Ardern je zatim preduzela nekoliko poteza. Prvo, odbila je da izgovori ime napadača. „Umjesto toga“, rekla je, „izgovorićemo imena onih čije je živote on uzeo“. Drugo, odmah je najavila donošenje zakona koji će zabraniti posjedovanje vrsta oružja koje je korišteno u napadu. Treće, sa mahramom na glavi pojavila se među novozelandskom muslimanskom zajednicom, Time je poslala poruku: „Vi ste naši“. Na kraju, najavila je da će Novi Zeland od 2020. godine umjesto dosadašnjih 1000 imigranata primati 1500 godišnje.
Profil državnika
Ovakvo držanje naišlo je na odobravanje u različitim krajevima svijeta - od Balkana do metropola svijeta. Mnogi su se zainteresovali za životnu priču ove hrabre i poštene žene.
Jacinda Ardern rođena je 26. jula 1980. godine u Hamiltonu, NZ. Odgojena je kao mormonka. U srednjoj školi je pokazala interes za društvena pitanja. Godine 2008. kada je imala 28 godina izabrana je u Parlament Novog Zelanda iz redova Laburističke partije. Godine 2005. napustila je Mormonsku zajednicu ili Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, kako se ona zvanično zove. Nakon toga sebe opisuje kao agnostika. Izjavila je: „Mislim da ljude treba pustiti da slobodno izaberu svoja uvjerenja i da ne budu progonjeni zbog njih, bez obzira da li je riječ o ateistima ili tvrdokornim pripadnicima crkve“. U svom političkom radu je naglašavala pitanje djece, siromaštva i porodiljskog odsustva. Govorila je da je vrijeme da kapitalizam dobije ljudsko lice.
Predsjednica vlade Novog Zelanda postala je u jesen 2017. godine. Treća je po redu žena na poziciji predsjednika vlade ove zemlje. Druga je u svijetu žena koja se porodila u vrijeme trajanja premijerskog mandata (prva je bila Benazir Bhutto). Nakon šest sedmica porodiljskog odsustva vratila se na premijerski posao. Žestoko je kritikovala poslodavce ( kojih je i kod nas veliki broj) koji pitaju zaposlenice da li planiraju imati djecu, tako da ta okolnost utječe na njihov radni status. Prva je žena šef države ili vlade koja je na zasjedanje Generalne skupštine OUN donijela svoju tri mjeseca staru bebu Neve Te Aroha Ardern Gayford.
Državničko postupanje gospođe Ardern pomoglo je muslimanskoj zajednici Novog Zelanda da se lakše suoči sa teškim gubitkom. Kada čitamo biografiju Jacinde Ardern bude nam jasno zašto na Balkanu rijetko imamo državnike, a više političare, koji su neuvjerljivi i kada se izjašnjavaju i o najtežim tragedijama. Državnički potezi premijerke Novog Zelanda, koja je rođena 1980. godine, već su joj osigurali mjesto u Enciklopediji Britannica. S druge strane, višedecenijsko političko djelovanje bez uvjerljivosti historija može zabilježiti, ali neće cijeniti. Gospođa Ardern, kao premijerka jedne relativno male zemlje, postala je planetarno poznata na osnovu nekoliko državničkih poteza. To je pokazalo da svjetski ugled nije rezervisan samo za lidere velikih sila. To može biti model i za političare malih zemalja koji žele postati državnici.
Gorka istina - Normativna (ne) kultura
Jedan od znakova uspješne zajednice, društva ili države upravo je kultura sa svim onim što ova riječ podrazumijeva. Njene implikacije osjećamo ponajviše kad putujemo, svejedno da li je riječ o namrgođenim službenicima na pojedinim mjestima ili onim drugim, vedrim i nasmijanim koji će vas strpljivo saslušati ili uputiti i na kraju vam, u znak zahvalnosti za vašu kooperativnost, učtivo reći da vam se najiskrenije zahvaljuju. Kultura podrazumijeva maksimalnu opreznost da se ne uznemiri neko drugi, pa je tako, sjedenje ili strpljivo čekanje u tišini osnovni oblik ponašanja savremenog čovjeka.
Normativna kultura, također je važan činilac sveukupne kulture razvijenog dijela svijeta. Negdje sam pročitao slijedeću izreku: Allah će snagom sultana(zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. I zaista je tako. Bez obzira na sve, društvena norma ili ona pravna iza koje stoji bilo kakav aparat prinude, najbolja je garancija da će određeni obrazac ponašanja zaživjeti.
Muslimani i normativna kultura
Čudno je da moramo konstatirati da muslimani općenito nemaju razvijen ovakav vid kulture. Da ne idemo daleko, dovoljno je pogledati u svoju bašču i ostati zabrinut. Čudno je da neko ko je završio medresu i ko je zaposlen kao imam postavlja pitanje svrsishodnosti određene norme unutar Zajednice ili jednostavno izjavi da tu normu neće ili ne mora ispoštovati.
Naravno, riječ je o pojavi koja se ne odnosi na većinu čestitih imama. Još je čudnije kada neko ko je visoko pozicioniran unutar Zajednice ili profesor na visokoškolskoj ustanovi jednostavno ignorira propisanu normu i tvrdi da se po Šeriatu budući bračni par može vjenčati bilo gdje, čak i potajno, uz prisustvo svjedoka, odnosno da je to, sa stajališta islama, validno! Ili da se zekat i sadakatul- fitr mogu dati i mimo Bejtu-l-mala onima koji imaju potrebu, svejedno da li ćemo to uraditi lično ili možda džematile, preko džemata, jer nekima izgleda ni ta praksa nije strana.
Da ne govorimo o brojnim našim organizacijama koje često zaigraju na sentiment ljudi i privole ih da i njima daju dio zekata koji pripada Bejtu-l- malu ili slično urade kod akcije kurbana koju u principu provodi Islamska zajednica, odnosno njene odgojno- obrazovne ustanove.
Iako treba naglasiti da zekat i sadakatu-l-fitr, kurban, hadž i umra predstavljaju ibadete koje mora voditi i nadzirati nadležna Islamska zajednica u BiH, pojedinim njenim članovima (čak i pojedinim imamima i članovima džematskih odbora) je potrebno dodatno objasniti šeriatski stav i posegnuti za mjerama prisile, sankcije ili javne osude i odstranjivanja iz službe i oduzimanje odgovorne dužnosti.
Poštivanje norme i njena svrsishodnost
Nezamislivo je da neko u razvijenom društvenom sistemu može i pomisliti da svjesno prekrši određenu normu. Time se, osim sankcije koja je neizbježna, dovodi u pitanje društveni status, posao ili boravak na određenom području. Poštivanje normi unutar zajednice od strane njenih članova omogućuje bavljenje razvojem i napretkom, umjesto tapkanja u mjestu i zamaranjem vlastitim problemima. Kod norme je bitno razumjeti i objasniti njenu svrsishodnost i namjenu.
Kada određeni pripadnici džematskog odbora (svejedno da li je riječ o imamima, vjerskim službenicima ili civilima kako se neslužbeno zovu ostali članovi odbora) pomisle da su sami sebi dovoljni i da im viši organi Zajednice nisu potrebni osim onoliko koliko je nužno, onda to znači da smo zakazali u odgoju, obrazovanju, edukaciji ili kadrovskoj politici. Niko ne kaže da su viši organi Zajednice savršeni i da ih ne treba kritizirati i unaprjeđivati. Mi znamo da je to naša dužnosti, ali i za to postoje načini i procedure. Takvi jednostavno zaboravljaju da ih je ta ista Zajednica odškolovala, nahranila i dala im licencu za rad i djelovanje u džematima širom svijeta.
Ono što je posebno pogubno jeste svijest takvih pojedinaca da je viši oblik organizacije Zajednice, općine, kantona, entiteta ili države samo nužnost i da on treba sam sebe izdržavati. Da bi se takvo ponašanje suzbilo i svelo na podnošljivu mjeru, potrebno je uložiti više od onoga što trenutno činimo. Umjesto pukog ponavljanja da trebamo voljeti Allaha i Njegovog Poslanika, da se trebamo držati Allahovog užeta, tj. Njegove Knjige, Kur’ana, nekima valja skrenuti pažnju da ta ljubav ili držanje za uže podrazumijeva određeni oblik ponašanja koji katkada zahtijeva javnu pohvalu, osudu ili sankciju. Jer, ne zaboravimo onu rečenicu sa početka ovog teksta: Allah će snagom sultana (zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. Tražeći autora spomenute izreke koju sam negdje pročitao, nađoh da se ona pripisuje hazreti Osmanu. Neki vele, hazreti Omeru. Imajući u vidu da se hazreti Omeru i previše toga pripisuje, skloniji sam mišljenju da ovo ostane vezano za trećeg halifu, hazreti Osmana.
U sjeni člana 114 - Ramazanska inicijativa: Protiv izrabljivanja radnika
Mogu li se mubarek dani ramazana, najbolje vrijeme kada se može doći do ljudskih srca, iskoristiti da se skrene pažnja na problem izrabljivanja radnika u našem društvu?
Savez samostalnih sindikata BiH je javno i bez kalkulacija upozoravao i svoje članstvo, ali i predstavnike vlasti, da će donošenje Zakona o radu Federacije imati negativne posljedice na radnike, da neće smanjiti stopu nezaposlenosti i da će, u konačnici, dovesti do dodatnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje. Nažalost, bili su upravu i sada javnost svjedoči onome na šta su upozoravali.
Radnik bez plate se mora žaliti u roku od 30 dana
U izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH broj 89/18), koje su stupile na snagu 17.11.2018. godine, izmijenjena je, između ostalog, veoma bitna odredba člana 114. Zakona koja se odnosi na postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema stavu 1. ovog člana radnik, čije je pravo povrijeđeno, mora u roku do 30 dana zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.
Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića stavom 2. ovog člana je propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom. Stavom 3. ovog člana je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom.
„Dakle, iz navedene odredbe je jasno da se radnik poslodavcu sa prethodnim zahtjevom za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a prije podnošenja tužbe, ne mora obraćati samo u slučaju otkaza ugovora o radu, a u svim drugim slučajevima kršenja prava radnik se mora prvo obratiti poslodavcu za zahtjevom za ostvarivanje prava, i to u roku od 30 dana od povrede prava odnosno saznanja za povredu prava. U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga, a razlozi mogu biti brojni - strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku“, pojasnio je Šatorović.
S obzirom na ovo, kako objašnjava Šatorović, ako se radi o novčanom potraživanju temeljem radnog odnosa, radnik koji se poslodavcu ne obrati pisanim zahtjevom za ostvarivanje prava, ako mu bude uskraćeno, i to u prekluzivnom roku od 30 dana, ne može podnijeti ni tužbu radi ostvarenja tog prava! „To znači da ovo pravo radnik više neće moći ostvariti, odnosno da će to pravo trajno izgubiti, bez obzira što se radi o nečemu što je temeljem radnog odnosa zaradio - u pitanju je njegov novac, odnosno njegova imovina, što mu nikako ne bi smjelo biti uskraćeno na ovakav način. Treba istaći da ovo rješenje potpuno besmislenim čini i rok zastare od tri godine iz člana 115. zakona o radu, u situaciji kad se radnik za svako dospjelo, a neisplaćeno mjesečno potraživanje mora posebno obraćati poslodavcu sa pisanim zahtjevom, u vrlo kratkom roku, a onda i podnositi tužbu sudu ako potraživanju ne bude udovoljeno od poslodavca, u daljnjem roku od 90 dana. Ako to ne učini, radnik ne gubi samo pravo na obraćanje sudu, on praktično gubi i pravo na ova potraživanja, bez obzira da li se ona nalaze unutar trogodišnjeg zastarnog roka!“, kaže Šatorović.
Šatorović: „U slučaju da radnik, iz bilo kojeg razloga: strah, neznanje, neinformisanost, specifično radno vrijeme, smjenski rad, rad na terenu itd., propusti podnijeti takav zahtjev, isti ne može tražiti ostvarivanje tog prava u sudskom postupku.“
Strah od poslodavaca
Sam rok zastare i nije sporan, sporno je što veliki broj radnika uopšte neće smjeti svoja prava potraživati od poslodavca, odnosno putem suda. „Treba naglasiti da ovakva odredba ne postoji u komparativnom pravu, odnosno ne sadrže je ni zakoni o radu Hrvatske, Srbije, Republike Srpske niti Crne Gore. Onemogućavanje radnika da se obrati sudu ako se prethodno nije obratio poslodavcu, i to u prekluzivnom roku od 30 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili saznanja za povredu prava, predstavlja i ograničenje ustavnog prava na pristup sudu. “Ono što je posebno zabrinjavajuće je da će doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu naročito biti pogođeni radnici realnog, prvenstveno tzv. privatnog sektora. Razlozi su slaba sindikalna organizovanost, neinformisanost, neznanje, radni uslovi, specifično radno vrijeme, rad na terenu, a posebno činjenica da su radnici uglavnom angažovani temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, te posljedično ogroman strah od poduzimanja bilo kakve radnje koja bi mogla izazvati negativnu reakciju poslodavca, prvenstveno u smislu neprodužavanja ugovora o radu. Ovo su problemi koji se u praksi već dešavaju. S druge strane, upravo su radnici u realnom sektoru u najvećoj mjeri izloženi problemu neisplate plata, naknada plate, naknada koje nemaju karakter plate itd.“, pojasnio je Šatorović.
Kada je u pitanju neisplata plate, članom 80. Zakona o radu jeste propisano da je poslodavac koji ne isplati platu u zakonskom roku ili je ne isplati u cijelosti, dužan do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plate radniku uručiti obračun plate koju je bio dužan isplatiti. Ovaj obračun plate smatra se izvršnom ispravom, na osnovu koje radnik može kod suda pokrenuti postupak izvršenja radi naplate svog potraživanja. Međutim, ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. Zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.
Usporedba sa zakonima u regionu
O tome koliko je aktuelni Zakon o radu Federacije BiH u ovom dijelu nedorečen svjedoči i činjenica da on apsolutno ne sadrži odredbu koja eksplicitno propisuje da je poslodavac obavezan radniku isplatiti platu za izvršeni rad. Primjera radi, član 90. stav 1. Zakona o radu Hrvatske je propisao da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti platu u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ovakva odredba u Zakonu o radu Federacije BiH ne postoji, pa ostaje da se obaveza poslodavca da radniku isplati platu, podrazumijeva.
Šatorović je istakao problem sankcionisanja kršenja radničkih prava. „Kada su u pitanju kaznene odredbe odnosno inspekcijska zaštita, zanimljivo je, ali ne i slučajno, da je izmjenama i dopunama Zakona o radu ujedno brisan i član 172. zakona, koji je propisivao kaznu od 10.000,00 do 50.000,00 KM za poslodavca koji ne isplati platu radniku u zakonskom roku. Ovaj prekršaj je dopunom zakona ugrađen u član 171. zakona, koji propisuje kaznu 1.000,00 do 3.000,00 KM, i to ako poslodavac „iz neopravdanih razloga“ ne isplati platu ili je ne isplati u cjelosti. Dakle, sada imamo deset ili dvadeset puta manju kaznu za poslodavca koji radnicima ne isplati plate, bez obzira o kojem broju radnika je riječ, a svakako ostaje otvoreno i pitanje ko odlučuje o opravdanosti razloga za neisplatu plate.“
Samo 100 hiljada maraka kazni
Kada su u pitanju inspekcije koje bi trebale biti neka zaštita radniku, možemo navesti primjer da je u Zeničko-dobojskom kantonu od sistematizacijom predviđenih 12 inspektora anagažovano samo sedam, što je apsolutno nedovoljno s obzirom na broj poslodavaca, odnosno radnika. Vezano za izrečene sankcije, prema izvještaju Kantonalne inspekcije zaštite na radu ZDK, u 2017. godini poslodavcima su izrečene novčane kazne u ukupnom iznosu od čitavih 500 KM, što je prosto nevjerovatno ako se zna kakvo je stanje u ovoj oblasti. S druge strane, inspekcija rada ZDK je izrekla sankcije u ukupnom iznosu od oko 100.000,00 KM, za cijelu godinu dana u kantonu koji ima preko 80.000 radnika, iako su kršenja radničkih prava ogromna i svakodnevna. Dakle, kapacitet inspekcije kao subjekta koji treba osigurati poštivanje zakona, pa i radničkih prava je ne samo ograničen, nego praktično nepostojeći, a slična je situacija i u drugim kantonima.
„Svjedoci smo da je, još od vremena prije samog usvajanja Zakona o radu, u javnost plasirano mnogo neistinitih i nepotpunih informacija o samom tekstu Zakona, koje su svakako za cilj imale da privole radnike, njihove sindikalne predstavnike, ali i javnost da prihvate usvajanje takvog zakona i da se ne protive njegovom sadržaju. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, sa punim pravom se može zaključiti da će primjena člana 114. Zakona o radu imati nesagledive posljedice po, u prvom redu materijalna prava radnika, odnosno njihovu imovinu, i to naročito onih kategorija koje i jesu najugroženije i najmanje zaštićene, kao i da male sankcije te nepostojeći kapacitet inspekcija rada za osiguranje poštivanja zakona neodgovornim poslodavcima širom otvaraju mogućnost da takvu situaciju iskoriste, odnosno zlouporijebe“, zaključio je Šatorović.
Bez fetve o izrabljivanju radnika
Na adresu sekretarijata Vijeća muftija poslali smo upit da li su razmatrali pitanje donošenja fetve o zabrani izrabljivanja radnika, s obzirom da je Vijeće muftija iznosilo stavove i izjave i u vezi s pitanjima koja, na prvi pogled, ne ulaze u domen rada ovog tijela Islamske zajednice.
„Pitanje, kako navodite, ‘izrabljivanja radnika’ je veoma kompleksan problem, u čije rješavanje se trebaju uključiti, prije svih drugih, nadležna izvršna i zakonodavna vlast, zatim sindikati, poslodavci i ekonomsko-socijalna vijeća. Ovo pitanje se ne može rješavati putem fetvi ili stavova Vijeća muftija ili bilo kojeg drugog organa Islamske zajednice. Islamska zajednica može, a to i čini, samo apelirati na poslodavce i radnike da svako sa svoje strane izvršava svoje obaveze, kako bi mogao tražiti i svoja prava. Napominjemo da je reisu-l-ulema u svojim hutbama i obraćanjima ukazivao na brojne devijacije i nepravde u našem društvu, a jedna od njih je i nepravda prema nekim radnicima. Također, fetva-emin, koji svakodnevno odgovara na pitanja vjernika, u svojim odgovorima se doticao i tog pitanja, a tretirao ga je i u svojim stručnim radovima. Takav jedan rad pod naslovom Zaštita radničkih plata i nadnica u islamskom pravu objavio je u Takvimu Rijaseta Islamske zajednice od 2003. godine“, stoji u odgovoru Vijeća muftija.
Ipak, kada se uzme u obzir težina ovog problema i dugoročne posljedice, pitanje izrabljivanja radnika je jednako važno kao i druga pitanja od vitalne važnosti, kao što je borba protiv poroka kocke i klađenja, čemu je posvećena 2019. godina. Štaviše, kocka i brojni drugi poroci mogu biti posljedica upravo psihičkog i materijalnog stanja radnika, najveće grupacije bh. populacije, stoga ostaje pred Islamskom zajednicom da se ovom pitanju daje više pažnje, barem da se jedanput u godini hutbom skrene pažnja na važnost čuvanja radničkih prava. U vezi s ovim, veliki izazov za brojne imame jeste govoriti objektivno o zaštiti radnika i u isto vrijeme ne izgubiti podršku privrednika koji doniraju sredstva za važne projekte.
Profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi Salih ef. Haušić o odnosu prema radnicima u svjetlu islama nam je kazao da obespravljeni radnici gledaju kako njihov poslodavac kupuje skupocijene vile, automobile i javno pokazuje darežljivost i dobročinstvo dajući priloge u humanitarne svrhe, a preče je da radnicima isplati zarađene plate i prestane ih tretirati kao robove. „Poslodavci bi trebali imati na umu da je bolje da ne daju prednost dobrovoljnim ibadetima nad pravima njihovih radnika. Sjetimo se riječi Allaha, dž.š.:’„Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite jedni drugima nasilje“‘, kazao je profesor Haušić.
Ako poslodavac radniku ne isplati platu, a ne uruči mu ni obračun plate, proizilazi da se radnik poslodavcu mora obratiti sa pisanim zahtjevom za uručivanje obračuna neisplaćene plate, a ako to ne učini, doslovnom primjenom člana 114. zakona o radu izgubio bi pravo da ovo svoje potraživanje ostvaruje putem suda.
Više...
S prof. dr. Dževadom Hodžićem, direktorom Uprave Rijaseta IZ za obrazovanje, nauku i kulturu razgovaramo o medresama, njihovim programima, o islamskim fakultetima, o našem razumijevanju islama i islamskom mišljenju, o vjeronauci u školama i o nekim važnim projektima Rijaseta IZ koji se odnose na obrazovanje
Preporod: Profesore Hodžiću, kuda ide Islamska zajednica?
Hodžić: Da, ciljate na naslov moje knjige kratkih eseja koju sam objavio prije petnaestak godina. Kako vrijeme brzo prolazi. Dobar naslov, zar ne?
Preporod: Zapravo, dobro pitanje. Podnaslov Vaše knjige glasi: poste restante. Vaše pitanje Vas je u nekom poštanskom pretincu sačekalo i sada ste u prilici da na njega odgovorite kao član Rijaseta IZ i direktor Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu.
Kuda ide Islamska zajednica?
Hodžić: Ali, prvo bih Vas podsjetio, u esejima pod naslovom „Kuda ide Islamska zajednica?“ najmanje je riječ o bilo kojoj administraciji, o bilo kojoj institucionalnoj personalnoj strukturi, o vođstvu Islamske zajednice. U toj knjizi preovlađujuće se bavim nekim fenomenima našeg religijskog mentaliteta, nekim konceptualnim izazovima pred kojima se nalazimo kao Zajednica. Odgovarajući na Vaše pitanje na toj načelnoj ravni, mogao bih reći da se i dalje kao Zajednica nalazimo pred manje-više istim izazovima. A to, u najkraćem, znači, naše islamsko mišljenje i dalje je statično, nekritičko, i na neki način uvijek post festum mišljenje koje nema anticipacijsku snagu. I dalje nas, sada ponavljam neke naslove, odnosno natuknice kojih se sjećam iz knjige eseja Kuda ide Islamska zajednica, uglavnom nema nigdje u evropskim raspravama o islamu; još uvijek u estetskim kriterijima našeg islamskog života u islamskoj muzici, arhitekturi džamija i nekim drugim područjima našeg vjerskog života često lebdimo između vječnosti i kiča. I dalje, oskudijevamo u normativnoj kulturi, institucionalnoj odgovornosti. I tako dalje i tako dalje.
Preporod: Vi sada ne govorite o Islamskoj zajednici, Vi govorite o islamskom mišljenju? Ili je za Vas Islamska zajednica u prvom redu sadržana u sferi našeg razumijevanja islama?
Hodžić: Upravo tako. Naravno da Islamsku zajednicu čine njene institucije, zavodi, organi, ljudi. Ali, njen izgled, njen poziv, njena misija, njene mogućnosti, njena budućnost najizravnije su povezani prvenstveno s načinom na koji mi razumijevamo islam kao sadržaj njenog života.
Obrazovanje kao temeljna misija Islamske zajednice
Preporod: Profesore Hodžiću, Vi ste 1. januara 2019. godine preuzeli dužnost direktora Uprave za obrazovanje, nauku i kulturu Rijaseta Islamske zajednice. U kakvoj se situaciji nalazimo kada je riječ o obrazovanju u Islamskoj zajednici?
Hodžić: Htio bih u prvom redu naglasiti da obrazovanje predstavlja temeljni sadržaj misije, odnosno najvažniji cilj djelovanja Islamske zajednice, budući da se obrazovanje u muslimanskoj tradiciji utemeljenoj na Kur’anu i Sunnetu, razumije kao duhovno uzdizanje do onih kulturno-povijesnih sadržaja i formi života u kojima ljudi pojedinačno i u zajednici svjedoče smisao i vrijednosti Istine u skladu s naravi svog namjesničkog poziva na Ovome svijetu. To znači da se u muslimanskoj tradiciji obrazovanje razumije u njegovom sveobuhvatnom kognitivnom, emocionalnom, moralnom, kulturnom i socijalnom značenju. Drugim riječima, obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je, kako je to još 1979. u svom djelu Postmoderno stanje utvrdio Lyotard, novac. Obrazovanje je za Islamsku zajednicu djelovanje koje se u svojim najvažnijim premisama, sadržajima, vrijednostima i ciljevima poistovjećuje s edebom, u onom značenju ovog islamskog pojma koje naglašava Attasova filozofija obrazovanja, a to znači s književnošću, literaturom, duhovnošću, islamom samim.
Preporod: Pred kakvim izazovima se danas nalazi obrazovanje u Islamskoj zajednici?
Hodžić: Obrazovanje u Islamskoj zajednici u proteklom poslijeratnom razdoblju prošlo je kroz neke tranzicijske, reformske procese. Prije agresije na BiH, za vrijeme Jugoslavije imali smo jednu medresu u BiH, tek 1977. godine, ponovo smo, nakon nekih četrdesetak godina pokrenuli jednu visokoobrazovnu instituciju Fakultet islamskih nauka. Danas samo u BiH imamo šest medresa i tri fakulteta. Visoko obrazovanje u Islamskoj zajednici odvija se u jednom institucionalno zaokruženom i prilično organiziranom sistemu čije je, doduše, usaglašavanje sa načelima, vrijednostima, opredjeljenjima i zadacima sadržanim u dokumentu koji je Rijaset IZ u BiH usvojio kao ‘Strategiju razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024. još uvijek u toku. Predstoji nam izrada slične strategije za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno strategija razvoja medresa.
Medrese postižu odlične rezultate
Preporod: Kako ocjenjujete aktuelne nastavne planove i programe medresa, da li ste zadovoljni radom, rezultatima i uspjesima ovih naših srednjoškolskih ustanova? Mislite li da bi se nastavni planovi i programi medresa trebali još više prilagoditi konstelaciji odnosa u kojoj za imamski poziv nije dovoljno završiti medresu već je potrebno završiti fakultet islamskih nauka i u kojoj imamo sedam medresa?
Hodžić: Nastavni planovi i programi medresa već su u značajnoj mjeri prilagođeni konstelaciji o kojoj govorite. Naše su medrese danas zapravo islamske gimnazije u čijim planovima i programima se islam izučava u njegovim osnovnim odrednicama potrebnim za islamski identitet i buduće orijentiranje, dok se na drugoj strani značajna pažnja pridaje prirodno-matematičkim, jezičkim i društvenim disciplinama koje svršenicima medresa omogućuju studiranje na fakultetima najrazličitiji smjerova. U tom pogledu naše medrese vrše neprocjenjivo važnu misiju, možda najvažniju u Islamskoj zajednici, i, da ne zaboravim, postižu odlične rezultate na svim poljima. Naravno da kontinuirano radimo na izmjenama, dopunama, poboljšanjima programa naših medresa. Ja mislim da ima još prostora da se neki nastavni predmeti vjerskog sadržaja skrate kako bi se oslobodio prostor za prirodne i jezičke discipline koje svršenicima medresa osiguravaju veće šanse u daljem obrazovanju. Naprimjer, ahlak se s dvije godine može skratiti na jednu. Jer, i svi drugi nastavnici i odgajatelji rade na tom polju u toku sve četiri godine koliko traje školovanje u medresi. A da ne govorimo da su na tom polju kod učenika medresa prije nego što su došli u medresu, na najbolji način radili njihovi roditelji, ali i učitelji i nastavnici u osnovnoj školi.
Leibnitzove monade
Preporod: Kakva je situacija s islamskim fakultetima koji djeluju u okviru Islamske zajednice? U kojoj se mjeri u radu i djelovanju naših islamskih fakulteta primjenjuju načela i vrijednosti Strategije Visokog obrazovanja kao što su načelo suvremenosti, razvojnosti, pluriperspektivnosti i fleksibilnosti ili, naprimjer, načelo kritičnosti, refleksivnosti i samopreispitivanja? Koliko su ideje u našem razumijevanju islama, u našem islamskom obrazovanju, prepoznajete, navodim Vam ponovo riječi iz Strategije razvoja visokog obrazovanja i naučnoistraživačkog rada IZ u BiH u periodu od 2014. do 2024., „smjele, savremene, kreativne i inovativne ideje...“? Šta najviše, prema Vašem mišljenju, danas nedostaje našem islamskom mišljenju i obrazovanju?
Hodžić: Najviše nam, mislim, nedostaje kritičko razumijevanje islama, a to znači razumijevanje islama u povijesnom kontekstu, razumijevanje života, pa i islamskog života ne kao neke prirodne ili mehaničke stvarnosti koja nije fiksirana u neki biblijski okvir mirovanja, nego povijesne stvarnosti koja nije neki nepokretni entitet nego događaj kao takav. Nedostaje nam, dakle, razumijevanje islamske misli, islamskog života, islama samog u modusu povijesnosti njihovih univerzalnih značenja i očitovanja. Tu onda nastaje naš deficit u pogledu kritičkog, dijaloškog, intersubjektivno utemeljenog, problemskog i hermeneutičkog mišljenja.
Preporod: Nedostaju nam rasprave o važnim pitanjima, o aktuelnim temama, o životnim izazovima.
Hodžić: Da. Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela se ponašaju kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.
Preporod: Zašto?
Hodžić: Nisam siguran da znam odgovor. Vjerovatno se na to pitanje može odgovoriti na više različitih načina i da svaki odgovor bude valjan. Ako bih se ipak usudio kratko odgovoriti na Vaše pitanje, rekao bih da još uvijek do mišljenja ne dospijevamo u hermeneutičkom ključu prema kojem mišljenje nije neko monološko kretanje od subjekta prema objektu, nego je uvijek razumijevanje koje se sastoji u dijaloškom odnosu obostranog slušanja i govorenja.
Nekad i sad
Preporod: Kada biste trebali povući neku paralelu između vremena kada ste Vi studirali na ITF-e i današnje situacije s obrazovanjem, studiranjem, studentima i profesorima, kada je situacija bila povoljnija, prije četrdeset godina ili danas?
Hodžić: U tom pogledu moj horizont vjerovatno neizbježno određuje moja vlastita perspektiva. Mislim, danas nisam više tako mlad. Ali, dobro. Bilo je to zaista po mnogo čemu drugo vrijeme. Evo jedna zanimljiva paralela. Ja sam kao student druge godine fakulteta išao ispred tadašnjeg El-Kalema na sajam knjiga u Zagreb. Sa mnom je bio kolega iz El-Kalema koji je tamo inače radio na distribuciji i prodaji knjiga. On nije bio student. Na sajmu je sve vrijeme čitao crtane romane, stripove, a ja sam ga morao moliti i upozoravati da to štivo sakrije kada bi do našeg štanda s knjigama došao neki posjetilac i interesirao se, recimo, za naslov „Klasična kultura islama“ od Nerkeza Smailagića. Danas su druga vremena. Studenti čitaju sms poruke ili se dopisuju putem Facebooka, a to je manje od stripova. Ili, druga usporedba. Prvi nastavnonaučni plan i program Islamskog teološkog fakulteta radila je Matična komisija u kojoj većina nije ni trebala ili iz objektivnih i političkih razloga ni mogla predavati na Fakultetu. Danas se reforme, bolje reći, izmjene i dopune nastavnonaučnih programa na našim fakultetima često rade tako da neki nastavnici na taj način nastoje sebi ili svom predmetu, svojoj oblasti ili katedri osigurati potreban broj sati, odnosno nastavničku normu. I evo, još jedna usporedba, koju ostavljam svima da je razumiju onako kako se njima čini da je najbolje. Naši fakulteti, nisu dovoljno programski, konceptualno, kadrovski integrirani u život i rad, probleme i potrebe zajednice u cjelini. Kad sam ja studirao na ITF-u tefsir je predavao profesor koji je bio vjerskoprosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, a akaid profesor koji je bio predsjednik Starješinstva IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju.
Preporod: Slušate li ponekad neke naše vaize i predavače koji su danas veoma popularni?
Hodžić: Mislite na neke vaize koji nastupaju u retoričkom maniru stand up zabavljača. Nažalost, sve više imamo na djelu folklorističko i populističko insceniranje vjerskog diskursa i vjere u cjelini. Kad slušam i gledam neke naše danas popularne vaize kako se usred vaza do pola rečenice smiju, a otpola plaču, kako nonšalantno nastupaju, sjetim se naših očeva i djedova, sjetim se naših starih profesora i alima, smirenih, tihih, dostojanstvenih, skrušenih i gordih vaiza koje smo nekad imali priliku slušati, pa pokušam zamisliti kako bi to izgledalo da je njima neko rekao da treba da nastupaju kao neki naši današnji vaizi, koji dok govoreći, spuštaju i podižu ton, galame i gestikuliraju – naši stari bi od stida u zemlju propali.
Preporod: Husein efendija Đozo 1969. godine objavljuje nadahnuti esej pod naslovom „Na grobu Božijeg Poslanika“ u kojem se prisjeća jednog Poslanikovog hadisa u kojem Muhammed, alejhi-s-selam, kaže“ Ti živiš, Ibn Mes’ude, u vremenu u kojem ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primjenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu kako se izgovara koji harf. Doći će, međutim, vrijeme kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovora koji harf u njegovom tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnom životu.“ Da li je danas, pola stoljeća poslije ovih Đozinih riječi situacija bolja?
Hodžić: Nije. U posljednih tridesetak godina dobili smo na stotine mladih hafiza. I to je lijepo, fascinantno. To svjedoči o jedinstvenoj ljubavi muslimana prema Kur’anu. To je mudžiza – čudo samo po sebi. Ali, u tih trideset godina ne bismo u našoj literaturi o Kur’anu imali ni jedno autorsko, mislilački vitalno i otvoreno, problemski strukturirano, tematski i sadržinski originalno djelo da nije bilo doktorske disertacije prof. Karića koja je objavljena pod naslovom: „Kako tumačiti Kur’an“.
Pogledajte naše najistaknutije autore, njih recimo desetak, njihove tekstove, knjige. Kao da niko nikog ne čita, jer, gotovo da se niko ni na koga ne poziva, niko se ni s kim niti slaže niti ne slaže. Većina tih tekstova i djela ponašaju se kao Leibnitzove monade. Naši autori, sudeći po njihovim tekstovima, međusobno ne govore.
Vjeronauka
Preporod: U nadležnosti Vaše Uprave je i vjeronauka u osnovnim i srednjim školama koja je često predmet različitih pogleda u javnom prostoru?
Hodžić: I to je sasvim razumljivo. Vrlo je delikatno pitanje kako ćete predavati vjeronauku u javnim školama u društvu kakvo je naše. Mi smo svjesni posebne odgovornosti koju imamo u pogledu vjeronauke u školama. Pažljivo radimo na tome da ona bude adekvatno koncipirana, a to znači, univerzalistički, dijaloški, inkluzivno, pluriperspektivno i da bude adekvatno izvođena, stručno, prema vrhunskim pedagoškim standardima. Za nas je vjeronauka posebno važan segment misijskog djelovanja Islamske zajednice budući da putem vjeronauke u školama mi na posredan način dospijevamo do 90% naših muslimanskih porodica. Odgovornost profesora i nastavnika islamske vjeronauke u školama je u stanovitom smislu specifična. Profesori islamske vjeronauke moraju biti izrazito senzibilizirani da djeluju u okviru religijski i svjetonazorski mješovitih nastavničkih vijeća i škola u cjelini. Ako muallim ili muallima možda i smiju u mektebu navesti nekom polazniku čiji roditelji također često dolaze u džamiju neki rigorozni hadis to profesor vjeronauke u školi ne smije nikako učiniti.
Kultura sjećanja
Preporod: Možete li na kraju navesti neke najvažnije izazove, procese ili projekte Rijaseta i Vaše Uprave vezane za obrazovanje, nauku, kulturu?
Hodžić: Ima puno projekata na kojima radimo. Ima puno poslova, problema, aktivnosti, procesa. Možda bih mogao izdvojiti nekoliko njih. Radimo na više različitih mjera i aktivnosti kojima ćemo unaprijediti nastavu i učenje arapskog jezika u našim obrazovnim zavodima. Nada se da ćemo veoma brzo u tom pogledu pristupiti formiranju Centra za arapski jezik koji će raditi na osiguravanju modernih udžbenika za arapski jezik, u kojem će se naši nastavnici moći stručno usavršavati, preko kojeg će nastavnici i studenti moći odlaziti na usavršavanje u arapske zemlje itd. Radit ćemo na bližem povezivanju rada naša četiri islamska fakulteta kao i na moderniziranju, reformama i uspostavljanju novih studijskih programa, te ujednačavanju kriterija i standarda studiranja. Posebno se nalazimo pred velikim izazovom i šansom da snažnije i organizovanije institucionalno iskoračimo u evropski prostor obrazovanja imama i vjeroučitelja u zemljama EU koje obavezuje naše obrazovno iskustvo i naš koncept tumačenja islama. Ovih dana kreiramo neke kriterije, standarde i procedure za naučnoistraživačke projekte koje će na našim fakultetima i institutima odobriti, pratiti, finansirati, i evaluirati i Rijaset IZ, odnosno Uprava za obrazovanje, nauku i kulturu. U ovoj godini treba da realiziramo na nivou cijele Islamske zajednice odluku Rijaseta da se sistemski uredi obilježavanje značajnih ličnosti iz moderne vjerske, vjerskoprosvjetne i kulturne povijesti islama i IZ u BiH na svim nivoima, počevši od džemata, preko medžlisa i muftijstava, pa sve do medresa, fakulteta, instituta i drugih obrazovnih i kulturnih ustanova IZ. Tako ćemo u Islamskoj zajednici, u njenoj razuđenoj infrastrukturi sistemski urediti ono što se zove institucionalna kultura sjećanja, u okviru koje ćemo ne samo njegovati institucionalnu memoriju naših možda pet stotina ili više značajnih ličnosti iz razdoblja povijesti u kojem smo se konstituirali u svom modernom islamskom, vjerskom, kulturnom, institucionalnom, obrazovnom, nacionalnom i svakom drugom identitetu. Putem tako organiziranog, institucionalnog sjećanja, mi ćemo se u Islamskoj zajednici i u našem narodu i društvu na najvjerodostojniji i najvitalniji način potvrđivati u našoj samosvijesti, u našoj dubokoj i čvrstoj ukorijenjenosti, u kreativnim duhovnim uporištima za dalje povijesno kretanje u ovoj zemlji i u ovom dijelu svijeta.
Obrazovanje se u islamskoj tradiciji razumije tako da ona riječ koja se danas gotovo redovno dodaje uz obrazovanje, odgoj - u odnosu na obrazovanje predstavlja pleonazam. Obrazovanje je ili samo u sebi odgoj ili nije obrazovanje. Obrazovanje za Islamsku zajednicu nije samo stručno usavršavanje. Jer, sintagme kao što su stručno usavršavanje, stjecanje vještina i sposobnosti, ishodi učenja, odgoj i obrazovanje i sl. u svom zaleđu imaju pojam znanja kao tehničkog znanja, znanja koje se svodi na ovladavanje resursima, na stjecanje profita, znanja koje više nije kao nekad vrlina, nije čak ni moć, nego je novac.
Napad na maternicu
Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti
Ovdje rano pada mrak. Bio je novembar. Tada ovdje i ne sviće. U sudnici je svjetlo. Odveć svjetlo. Sve ima jasne i oštre ivice, sve je odveć vidljivo. U svakom smislu.
Imao sam osjećaj da je vidim iza neprozirne zavjese spuštene na neprobojno staklo koje je sudnicu odvajalo od galerije. U njenom glasu bilo je nešto familijarno. Nisam znao ko je, nisam mogao ni naslutiti, ali znao sam o čemu će svjedočiti. Bio je prvi dan četvorodnevnog pretresa o kazni Draganu Nikoliću, komandantu logora Sušica kod Vlasenice. Skoro svi moji su „prošli“ kroz Sušicu. Samo je jedan preživio. Zato sam prema njoj osjećao bliskost. Vidio sam je. Slušao sam kako priča o sebi i moj um je stvorio sliku muslimanke iz više srednje muslimanske klase, pomalo distancirane od provincije u kojoj je živjela, obrazovane; dalje nisam zamišljao, ali sam znao da su takve uvijek prve silovali.
Naša – kažem naša, a mislim iz Voljavice – Azra je prije rata hodala sa Srbinom iz sela s drugog kraja opštine. Dovozio ju je autom do ulaza u selo, gdje je ona skidala cipele, obuvala tene i onda preko polja išla kući do koje nije bilo asfaltnog puta, na proplanku iznad. Jednu noć su je sačekali stariji – ne mlađi, nego samo oni koji su joj mogli biti roditelji – i istukli je. Žitkovcima. Ona je nastavila. Drugi put su je ozbiljno istukli. Prestala je.
Ne znam zašto sam pomislio na Azru kada je svjedok SU-032 najavljena, a zastor na sudnici se počeo polahko spuštati.
Osuđeni na dugo umiranje
Pričala je o sebi:
„Živjela sam s mužem i sinom u Vlasenici i radila do 8. jula 1992. godine. Osmog jula su došli nepoznati ljudi. Imali su čarape na glavama i izveli mene, mog muža i sina. Nismo znali gdje nas vode. Stavljeni smo u kombi i odvezeni u logor Sušica. Izveli su nas, žene i djecu, a muškarce odveli u nepoznatom pravcu. Među njima i mog muža (...) Nikad više. Nikad više. Nikad ga više nisam vidjela. Nikad nisam saznala gdje je.“[1]
Silovana je drugu noć u Sušici. Mićo Gojković bio je stražar u logoru. Narednu noć nije bio u smjeni, ali je došao po nju pred kapiju, u crvenom autu. Nikolić je izveo i predao. Kasnije je izašao pred kapiju i uveo je u logor.
„Kada sam ušla u hangar, moj sin je plakao. Svi su me zgledali. Osjećala sam se bijedno. Bila sam tako ponižena, tako pogažena. Nisam više bila ničija mater i... ili ničija supruga.“[2]
Nije se više mogla zaustaviti poslije toga: „Otada je prošlo 11 godina, ali moj sin je još uvijek zamišljen, zatvoren, tužan, zna šta mi se dogodilo. Povučen je. Ne razgovara ni sa kim. Tužan je. Često mi kaže da ne želi više živjeti. Kaže mi da često misli o samoubistvu“.[3]
Želio sam da je zagrlim. Htio sam da kleknem pred tom ženom. Da padnem ničice pred njom. Bilo je većih suđenja. Ili to možda želim sada, možda sam tada bio previše otupio, previše premro da osjećam bilo šta. Sjedio sam sam u sudnici, a preda mnom se kao na filmu – bio sam samo brižljivi posmatrač – odvijala historija tog naroda u koji sam se rodio, u svojim najkrvavijim i najmračnijim detaljima. Otkrivao sam ko sam slušajući. Gledajući. Čitajući. Učio sam o tome ko sam i šta sam. Naučio sam – bio je to doslovno proces učenja – da još jedan takav napad na temeljnom, biološkom nivou nećemo i ne možemo preživjeti. Možda će preživjeti neki pojedinci, više njih, više desetina hiljada njih, ali narod neće preživjeti.
Prvi svjedok tog jutra bila je Habiba H. Bila je starija žena. Dok je bila u logoru, Nikolić ju je tjerao da čisti njegovu sobu, pere noge. Pomislio sam da će se prostor preda mnom rascijepiti kada mu se obratila: “Ja sam žena oboljela, šećer imam, srce slabo, sve najgore... noge mi, dok sam sjedila trne, drhte... Nemam se ja čemu nadati... Neće majka dugo, to ćete čuti i viđeti... Ja ću umrijeti od tuge. Moj muž je isto bolestan. Često plače. Sakrije se, krije se od mene... dole ode, u šupu. Ja odem za njim. Plačemo. Makar samo voljela bih, molila bih Dragana, da mi kaže u kojoj su grobnici, da ih majka dostojanstveno izvadi... Ne bih mogla ja, ali eto ima te famelije, pa da ih ukopam, pa da mogu da odem... Molila bih ga, ako more to da rekne, pa eto…”[4]
Izvan okvira oprostivog
Nikolić je odgovorio, nakon što je zaključila svjedočenje:
“Neke stvari sam samo čuo, a druge stvari znam. Što se tiče njenih sinova, koliko sam čuo, jer nisam bio tu kada se to dogodilo, oni su 30. septembra, vjerujem, odvedeni, zajedno sa grupom od oko 40 ljudi, odvedeni su na Debelo brdo i likvidirani. Iz te grupe, sjećam se – ovo mogu reći, jer znam ovu gospođu i njene sinove i sjećam se te grupe ljudi – sjećam se da su u ovoj grupi bili uglavnom ljudi koji su ranije rekli da hoće da ostanu u Vlasenici. Većina njih su bili mještani, iz Vlasenice, koje sam znao, a neki od njih su bili moji prijatelji. Zato se i sjećam. I u ovoj grupi su Enis i Bernis, sinovi ove gospođe, bili. Dobro sam ih poznavao. I po onome što sam čuo, oni su likvidirani tu na tom mjestu. Ne znam koliko su ekshumacije odmakle. A kao što gospođa kaže, oduzete su im lične. Ne znam je l’ išta pronađeno na tijelima, možda neka odjeća. A ako se dobro sjećam, jedan od njenih sinova je nosio džins jaknu i pantalone. I ako bude ekshumacija, možda ga može prepoznati po odjeći.”
Ali, upamtio sam taj dan po ženi koja je svjedočila pod pseudonimom, bez lika i bez imena. Bez prošlosti, bez iskustva, osim tog, jednog. Osuđenoj na dugo umiranje.
Članak koji sam napisao o tome bio je suhoparan, bez slova i zareza viška. Moguće da mi je pisanje o tome na tuđem jeziku, za strani medij i stranu publiku pomoglo da objektiviziram vlastito i zajedničko iskustvo, da steknem uvid u razmjere tog poduhvata protiv nas na način na koji je malo ko, ako iko, dobio priliku da stekne. Vidio sam cijelu sliku. Plakao sam na bosanskom, bilježio na engleskom.
Pisarski sam bilježio sve, ali to više nikog nije zanimalo. Karijere su bile napravljene, ljudi otišli dalje. Ja nisam mogao. I mislim da je bilo suludo da uopšte pokušavam. Neki od mojih najvećih poraza proizlaze iz potpuno deluzivne, iako donekle nedefinisane, ideje da je moguće prevazići i svoje i zajedničko iskustvo. Nisam mogao da prijeđem preko djela koje je počinjeno protiv moje sunarodnjakinje. S namjerom da to djelo posluži kao instrument za uništenje svih nas. Ništa ne svjedoči bolje o postojanju genocidne namjere protiv Bosanskih Muslimana kao sistematsko silovanje. To je napad na maternicu[5]. Za Nikolića sam čuo već u maju 1992. godine, kada je Almir Suljagić stigao u Srebrenicu. Ali, do početka suđenja moje znanje bilo je anegdotalno. Kada je počelo, prvi put sam jasno sagledao događaje u Sušici kao zajedničko iskustvo. Ne kao prosti zbir pojedinačnih iskustava. Vidio sam više od jedne pojedinačne ili porodične priče koja se o tome može ispričati. Čuo svojim ušima mnoge od njih. Vidio kako se isprepliću, šta jedna znači za drugu i kako jedna proizvodi drugu.
Vidio sam i priče za koje nije bilo mjesta. Priče koje niko neće moći ispričati, koje nema ko ispričati, priče koje nisu bile relevantne za proces koji se odvijao tu, u sudnici, ispod jarkih svjetala sudnice u sivoj zgradi jednog tmurnog dana u gradu na zapadu Evrope. Ali to nikako nije značilo da za te priče nema mjesta među nama i u našoj priči.
Svi moji svjetovi su se sudarali u toj zgradi. Jednog dana na jednom od suđenja prepoznao sam svjedoka iako je svjedočio sa mjerama zaštite, na poluzatvorenom pretresu, iza zavjese i sa glasovnom zaštitom. Bio je to jedan od ubica. Bio je prvo u Potočarima, a potom na jednom od masovnih stratišta. Prema njegovom opisu toga što je radio, gdje je tačno bio dok je bio u Potočarima, shvatio sam da ga poznajem. I da je išao u istu srednju školu. Iza njega je svjedočio i drugi pripadnik iste jedinice. I njega sam prepoznao. I on je išao u istu srednju školu. Obojica su bili svjedoci tužilaštva.
Tu veče sam kao i obično krenuo u stan malo iza osam. Nakon što sam izašao iz autobusa na svojoj stanici, tridesetak metara ispred mene, u pravcu mog stana, vidio sam njih dvojicu. Moj prvi poriv je bio da im se javim, da ih pozdravim. Ali, na kraju nisam. Iz dva razloga. Prvi je bio praktične prirode: nije mi padalo na pamet da zagorčavam život sebi otkrivajući identitet dva zaštićena svjedok – a to bi bilo to, što ne bi bilo samo etički prekršaj, nego i krivično djelo – zbog takva dva nečovjeka. Ali, mnogo važnije od toga i upravo zbog toga, nečovještvo djela u kojima su oni sudjelovali bilo je od one vrste koja izlazi izvan okvira oprostivog. Mimoišli smo se na trotoaru. Nikad se nisam ni zapitao da li su me prepoznali. Obojicu sam ih vidio, u dva različita navrata i odvojeno, nakon povratka kući. I nisam nikad sebi postavio nijedno pitanje o njihovim razlozima ili motivima, bilo da učestvuju u strijeljanju, bilo da o tome svjedoče na sudu. Ne osjećam nikakvu potrebu da ih re-humaniziram.
Namirivanje dugova
Novembar je bio težak. Najviše sam volio vrijeme provedeno u autobusu. Tada sam već živio malo dalje od zgrade suda i mogao sam sjediti u tišini i nezainteresovanosti redovnog i urednog javnog prijevoza. U stanu nisam volio provoditi vrijeme. Sud je sve počinjao da liči na priču koju u svakom trenutku pričaju desetine, stotine ljudi i čije sve konce nikako nisam uspijevao da sustignem. A morao sam čuti, znati i vidjeti sve. Ta zgrada i mreža poznanstava izgrađena oko nje predstavljala je i gravitacioni centar – mali, jedva vidljivi – neke od posljednjih ostataka Jugoslavije. Neki od najpismenijih i najposvećenijih ljudi koje je proizvela Jugoslavija bili su sada instrumenti kakvog-takvog namiravanja dugova. Neke od tih ljudi sam volio, druge cijenio, od trećih učio. Ali moji dugovi nisu mogli biti namireni. Ili ih barem nisu mogli namiriti oni. Njihovi životi, u svakom slučaju, bili su negdje drugdje. Moj život, moje najveće traume, bile su u toj zgradi, u srcu te zgrade, u razlogu iz kojeg je izgrađena. Tako čovjek ostaje sam. Nisam imao gdje drugo da idem. Jednom mi je, u razgovoru, privatno i izvan radnog vremena, službenica iz Službe za svjedoke pričala da su u mnogim slučajevima morali izvoditi elaborirane prevare porodica silovanih žena, kako bi ih uspjeli na dva dana dovesti u Haag da svjedoče u tajnosti. Nije mi ispričala nikakve detalje, niti bih ih podijelio sve i da jeste. Nisam tada još uvijek razumio šta mi tačno govori. Nisam razumio koliko je to bilo protivno očekivanjima, protivno obrascima ponašanja davno nametnutim. I oni koji su ih silovali su očekivali da šute. Koliko je duša još uvijek izgubljeno u fizičkim i duhovnim pustopoljinama domovine SU-032...
Ali, nisam gdje drugo imao da idem. Uglavnom je tako bilo, išao sam uvijek tamo gdje sam jedino mogao otići. I dom mi je bilo samo ono što je jedino moglo biti dom. Tamo i to i nigdje drugdje i ništa drugo. Stvar s kretanjem je što boli i odlazak i dolazak. Uglavnom iz tačke u kojoj više boli prema tački u kojoj manje boli. Tamo gdje sam boravio, bolio je svaki pokret.
[1] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 277
[2] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 281-282
[3] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 283
[4] Tužilac protiv Dragana Nikolića, transkript, 3.11. 2003. godine, http://www.icty.org/x/cases/dragan_nikolic/trans/en/031103ED.htm, str. 241
[5] Feministička teoretičarka Siobhan Fisher da je silovanje žrtava do neželjene trudnoće i držanje žena sve dok abortus više nije siguran ili moguć, naziva „okupacijom maternice“, navodeći kako je taj aspekt masovnog silovanja zapravo ono što silovanje čini genocidnim. Siobhan K. Fisher, “Occupation of theWomb: Forced Impregnation as Genocide,” Duke Law Journal 46 (1996), str. 125.
Lanci na nogama
Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima...
Nedavno sam sreo jednog mladića i upitao ga radi li šta nakon što je završio srednju školu. Odgovorio je: „Ma nema od posla ništa dok ‘stari’ ne potplati negdje 10-15 ‘milja’ maraka.“ Gledao sam ga u čudu i kazao mu: „Ti si ono prije dvije godine završio srednju? Jesi li od tada stekao neku vještinu, upisao neki kurs jezika ili informatike, jer u Sarajevu ima besplatnih? Jesi li se sportu ozbiljnije posvetio? Nemoj, molim te, govoriti da ne valja društvo. Znam da je daleko od idealnog, ali kada imaš neku vještinu i znanje, ljudi će te uvijek trebati!“ Nažalost, ovakvih mladića i djevojaka je mnogo u našem društvu. Još je bolnije što je ovakav odnos prema radu dominantan. Bez ozbiljne mentalne promjene, posebno u glavama omladine koja tek treba da preuzme uloge u društvu, jedno društvo je osuđeno na stajanje u mjestu ili, ne daj Bože, nešto gore.
Prvi maj – (ne)radni dan
Prije dvije godine sam se za prvi maj zadesio na aerodromu udaljenom nekoliko stotina kilometara od Čikaga, grada zbog kojeg se ovaj datum i obilježava kao Praznik rada. Dakle, iz ovoga grada je sve počelo 1886. godine, kada je preko 50 hiljada radnika tražilo svoja prava, a od 1889. godine se taj datum i tretirao kao „zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. U zemlji u kojoj je „nastao“ Praznik rada, 1. maj, radni je dan. Istina, početkom septembra obilježe i oni prvi ponedjeljak ovim povodom, ali smisao ove priče nije u roštilju, već u mentalitetu. Ljudi rade i sve je u pokretu. Ljudi ne “okreću“janje, niti prljaju livade smećem. Ovo ne znači da se ne smijemo sastati s prijateljima, na dozvoljen način se družiti i imati slobodan dan. Ne kažemo to. Uspješni narodi su se za status izborili radom, a ne odmorom. Kur’an stalno potencira „amel“ – rad, djelovanje. Odmor je nužan, neophodan, pa možemo reći i naređen, ali tek kada dođe nakon aktivne potrage za poslom, projektima, rješenjima... Vjernik koji je jak draži je Allahu od onoga koji je slab; a kako može biti jak neko kome napredovanje nije stil života?! Mnogo je onih koji samo svojim jezicima formalno prizivaju neku bolju državu, uređenije društvo, pravednije sudstvo, kvalitetnije zdravstvo – a sve to nam treba; međutim ti takvi prvi nisu spremni da obave svoj zadatak časno i odgovorno. Tako razmišljati, protivno je zakonima kosmosa za koje vjerujemo da ih Gospodar postavlja. Niko neće ustati za nas i riješiti naše probleme i posao neće sam doći dok ne krenemo prema njemu.
Sadaka mentalitet
Mnogo, zaista mnogo moramo raditi na razvijanju i jačanju svijesti o tome da bez truda, rada, žrtve, ulaganja energije u bilo šta u životu ne možemo ostvariti bilo kakav uspjeh. Gledam čovjeka koji prosi, ali vadi kutiju cigara i puši. Ne ulazeći u njegovo stanje, navodim ga kao simboliku evidentnog mentaliteta: umjesto da se čovjek odupre nekom ćejfu da bi uspio u nečemu, radije će druge moliti da mu pomognu. Taj “sadaka-mentalitet” mnogi od nas nesvjesno podržavaju. Čak se to ogleda i u sakupljanju novca za vjerska putovanja onome ko je siromašan, jer na takva putovanja nije dužan da ide osim onaj „ko može na taj put krenuti“. Nažalost, mnogo je zdravih i sposobnih ljudi koji pristaju na ograničenja. Nije dobro da ograničavamo svoje mogućnosti i nastojimo samo da ovisimo o pomoći. Sanjati treba mnogo, ali još više treba učiti, raditi, djelovati. Onaj ko stoji u mjestu i ne želi se kretati, svejedno mu je ako ima lance na nogama.
Aiša Abdurrahman Bintu-š-Šati je prva žena koja je napisala tefsir i jedina žena čiji je tefsir općeprihvaćen u islamskom svijetu
Mjesec ramazan dolazi donoseći brojne blagodati i prilike za duhovno sazrijevanje. Mjesec posta, ustezanja od jela i pića, čovjekovu pažnju usmjerava ka onome neprolaznome, ka onome što je vječno, onome što jednu mu›minsku dušu preporođava. Najveća blagodat s kojom je ramazan došao jeste svakako plemeniti Kur’an, najveća mudžiza Poslanikova, alejhi-selam. Kur’an u ovom mjesecu svojim harfovima i svojim značenjima ulazi u našu svakodnevnicu, otvarajući bezbroj prilika da ga nanovo shvatimo, razumijemo i da ga osjetimo. Mjesec ramazana je i idealna prilika da se sjetimo svih onih koji su nas zadužili svojim proučavanjem kur’anskih ljepota. Jedna od njih je Aiša Abdurrahman (1913-1998), egipatska mufessirkinja, književnica i lingvista, koja je ostavila značajan trag u muslimanskoj svijesti, koliko zbog svog dostignuća u savremenoj tefsirskoj metodologiji, toliko zbog činjenice da se radi o prvoj ženi koja je napisala tefsir i jedinoj ženi čiji je tefsir općeprihvaćen u muslimankom svijetu. Sav njen život, od borbe za obrazovanje do društveno aktivnog učešća i akademskog rada, jeste jedan svijetli primjer savremene muslimanke koja je „samu sebe oslobodila islamom“, kako se o njoj govori u arapskom svijetu.
Emin el-Huli
Svoje tefsirske studije Aiša Abdurrahman temelji na metodi koju preuzima od Emina el-Hulija, univerzitetskog profesora u Kairu i istovremeno svoga supruga. El-Huli je smatrao da se kur’anskom tekstu treba pristupiti izvana, uvažavajući kontekst vremena Objave, a potom iznutra, pazeći na nijanse kur’anskog jezika.
Tako, na primjer, tumačeći ajet: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana (unzile’l-Qur’anu)...“, el-Huli započinje sa kritičkim osvrtom na tradicionalne komentare mufessira, koji su u kontekstu ovog ajeta polemisali o načinu spuštanja Kur’ana na dunjalučko nebo. Za njega je to reduciranje značenja riječi nuzul, a analizom ovog glagola kroz Kur’an dolazi do zaključka da on označava „približavanje nečemu“. Prema tome, značenje sintagme inzalu’l-Qur’an u mjesecu ramazanu može biti njegovo približavanje ljudima dok su u stanju posta i duhovne skrušenosti, kako bi na taj način on bio uputom i uzrokom njihovog promišljanja života i vjere.
Tefsirska metoda Bintu’š-Šati
Svoju tefsirsku metodu Bintu’š-Šati razrađuje kroz autorski tefsir 14 kraćih sura, naziva „Stilistički tefsir Časnoga Kur’ana“. Ona piše jedan filološki tefsir, kroz koji nastoji otkriti prvobitno značenje kur’anskih riječi. Aiša Abdurrahman filološki restaurira značenje svake riječi, u prvom planu kroz primjenu starog tefsirskog pravila da „Kur’an tumači sam sebe“. Svoju metodu naziva „metodom potpunog iščitavanja“, što podrazumijeva objedinjavanje svih ajeta u kojima se ispitivana riječ ili izvedenica iz istog korjena pojavljuje. To je prvi metodološki korak njenog pristupa Kur’anu, te prvi izvor njenog tefsira. Navedimo primjer otkrivanja značenja kur’anske riječi „el-me’wa (sklonište, utočište)“. Aiša istražuje sve ajete koji spominju ovu riječ, te otkriva da se ona pojavljuje samo u kontekstu dženneta i džehennema. Prema tome, zaključuje, budući da Kur’an riječ „el-me’wa“ koristi isključivo vezano za Ahiret, možemo kazati da je značenje ove riječi u Kur’anu to da je istinsko, vječno i posljednje prebivalište samo ono na Drugom svijetu, u Džennetu ili Džehennemu. Momenat kada kur›anska upotreba riječi definiše njeno značenje jeste ihtikamu-l-Kur’an – kur’anski sud, nakon kojega mufessir nema prava birati između više potencijalnih značenja.
Razumijevanje kur’anske nenadmašnosti
Ipak, srčika pristupa Aiše Abdurrahman kur’anskom tekstu leži u njenom razumijevanju nenadmašnosti i nemogućnosti oponašanja njegovog stila. Za nju se kur’anska nenadmašnost (i’džaz) ogleda u svakom harfu, svakoj riječi i svakom izrazu. U Kur’anu je sve na svome mjestu i ništa se ne bi moglo promijeniti, a da se ne izgubi značenje. Prema tome, ona smatra da u Kur’anu ne postoji sinonimija – svaka riječ ima svoje decidno i iznijansirano značenje. Štaviše, ni jedan jedini harf nije višak niti manjak.
Na primjer, tumačeći suru „ed-Duha“, ona zastaje na staroj tefsirskoj raspravi oko razloga izostanka lične zamjenice „ke“ uz glagol „qala“, u ajetima:
„We’d-duha;
we’l-lejli iza sedža;
ma wedde’ake Rabbuke we ma qala (Gospodar tvoj te nije napustio, niti omrznuo).“
Zbog čega nije rečeno: ma wedde’ake Rabbuke we ma qalake (Gospodar tvoj te nije napustio, niti te je omrznuo)? Ona navodi mišljenja prijašnjih mufessira, koji kao razloge izostanka lične zamjenice navode podrazumijevanje, skraćeni govor i očuvanje rime. Prema njoj, razlog izostanka lične zamjenice „tebe/te“ uz glagol „qala-omrznuti“ jeste duhovnog i profinjenog pitanja. Naime, Uzvišeni Svoga Miljenika ne stavlja ni u kakvu vezu sa ovim glagolom koji podrazumijeva žestoku mržnju, dok sa glagolom „weddeʻa-napustiti“ to nije riječ, budući da on ne nosi slična negativna i kategorička značenja. S ovakim i sličnim detaljima, Kur’an sebe pokazuje onima koji mu posvete svoje živote. Aiša Abdurrahman jeste jedna od njih. Ostala je zapanjena Božijim riječima, pa joj one otkriše neke svoje tajne.