Ne znam, kao i ostali, o čemu je razmišljao Alfred Nobel kada je, umjesto rodbini, svoje golemo bogatstvo od 31,5 milijuna švedskih kruna ostavio čovječanstvu. Oporuku je napisao na komadiću poderanog papira 27. novembra 1895. u Parizu. Pored uobičajenih formalnosti koje prate testament stoji rečenica ...imaju (sredstva) svake godine biti raspodijeljene onima koji su u protekloj godini iskazali najveću uslugu čovječanstvu.
O svemu što je pratilo ovu, van svake sumnje, najvažniju nagradu koja se dodjeljuje u svijetu, pisano je puno i u različitim prilikama i najrazličitijim povodima. Iako se, po pitanju nagrada u najvećoj mjeri slažem sa Horhe Luisom Borhesom, da književno djelo ne mora biti nužno loše uprkos svim nagradama koje ga prate, u slučaju Nobelove nagrade dodijeljene austrijskom književniku Peteru Hantkeu neophodno je izaći iz sfere umjetnosti i nagrađivanja.
Mislim o Alfredu Nobelu koji je, postavši svjestan u koje svrhe je najviše upotrebljavan njegov izum - barut, pokušao poslati poruku svijetu da nije želio olakšati ubijanja i razaranja. Ponadao se da da će, ulažući sredstva, u ono što je posve plemenito opominjati čovječanstvo da štap ima dva kraja i tako umanjiti zlo a povećati dobro.
No, valjda je u čovjekovoj biti da, vremenom, izvorišno dobro kvari i zloupotrebljava, tako da je i ustanovljena Nobelova nagrada nerijetko odlazila u ruke onih koji je nisu zasluživali. Ovog puta tretiramo samo jednu od pet ustanovljenih - književnu.
Svakako da će se i u povodu nagrade za Hantkea voditi jalove rasprave da li se nagrada dodjeljuje književnom djelu i čovjeku. Uzimamo da je to normalno i da tako treba. Međutim, ima li se pravo tumačiti kao dvosmisleno Nobelovom rukom napisano da se nagrada uručuje onima koji su iskazali najveću uslugu čovječanstvu.
Nisu li ovakve situacije prilika da se pokaže koliko je morala ostalo u svijetu. Podsjetimo se reakcije kada je nobelovac Knut Hamsun iskazao simpatije za Adolfa Hitlera. Njegovo kućno dvorište postalo je najvećom bibliotekom tog vremena jer su njegovi čitaoci iz cijelog svijeta kupljene primjerke slali na njegovu adresu. Ili slučaj jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, Ezre Paunda koji je podržao fašizam u Italiji i izrazio simpatije za Adolfa Hitlera. Da li je iko pomislio da ga kandidira za Nobela? Bio bi to skandal svjetskih razmjera. Danas, prijatelj “balkanskog kasapina” i drugar okorjelih ubica s kraja prošlog stoljeća kiti se svjetskom književnom glasovitošću.
Nećemo ponavljati šta se dešavalo s ovom nagradom; da su je dobijali oni koji nisu napisali nijedno čisto književnom djelo - Anri Bergson i Vinston Čerčil, oni za koje se u književnom svijetu nije ni znalo Sili Pridom i Vole Šoinka a kad su za njih saznali shvatili su da je bolje da se to nije desilo a opet koga je nagrada zaobišla Tolstoj, Prust, Džojs, Darel, Eko, Kundera...
Nisu živi oni koji su, u vrijeme kada je novopečeni Nobelovac brisao čizme krvlju ubijenih Bošnjaka, upozoravali svijet da zatvara oči pred zlom i, u konačnici, doziva ga pred vlastiti dom: Česlav Miloš Sad se vidi da je njihova Evropa od početka bila opsjena, / jer njena vjera i temelj su ništavilo, Josif Brodski Dok žohara gniječite, pijuckate / viski, prepone svoje češkate, / dok ruka oko mašne se trudi, / ginu ljudi ili Huan Gojtisolo koji je na poziv Suzan Zontag u najtežoj godini rata (1993.) došao u Sarajevo i odgovorio sa dvije značajne knjige (nismo ih preveli jer Orhan Pamuk, Tarik Ali, Abdulah Kadr donose profit a i ne slutimo šta se iza ovih imena krije. Čekamo prijevod iz Zagreba i Beograda ali se oni ne rukovode samo profitom) ili velika bugarska pjesnikinja Blaga Dimitrova Majko, imaš li djecu? / - Ubili su ih. / Majko, imaš li supruga? / - Nije se vratio. / Majko, imaš li kuću? / - Srušili su je...
Nažalost, oni su otišli, nadamo se na Bolji svijet, inače bi, sasvim izvjesno, pljunuli na Švedsku akademiju (kao Sartr nekad) i s indignacijom odbacili njeno odlikovanje (Miloš, Brodski i Gojtisolo) ili bar prolila majčinsku suzu sa svim majkama bez muževa i djece (Blaga Dimitrova, najbolja pjesnikinja novije bugarske književnosti).
Svakako da ne želim biti paranoičan ali nije li opravdano postaviti pitanje nisu li Mahfuz i Pamuk dobili nagrade zbog toga što je prvi prikazao muslimanki prostor kao degeneričan a drugi zato što pomaže oživljivanje jermenskog pitanja (ne osporavajući im spisateljsko umijeće a i tekst nema ambiciju da to problematizira). Ako napravimo korak dalje možemo prognozirati, sa dobrim izgledima da budemo u pravu, kako u narednim godinama Nobelovu nagradu dobivaju Zahar Priljepin ili Eduard Limonov (ako se mogu pozvati na svoj skromni književni sud i oskudno čitalačko iskustvo, pišu kvalitetniju književnost od nekih ranijih dobitnika ove nagrade). Činjenice da je Limonov mitraljirao civile opsjednutog Sarajeva a Priljepin se otvoreno nudi da bude na čelu sprovođenja novog genocida nad bosanskohercegovačkim muslimanima, samo povećava njihove izglede da budu slavljenici.
Iako nikad nećemo posumnjati da je književnost nešto najbolje što je čovjek darovao čovjeku, dobro je da se dešavaju ovakve stvari. Prvo, svojim ponašanjem oni koji su počinili genocid pokazuju da su na to ponosni i da će, sa zadovoljstvom, to ponoviti kada im se pruži prilika. Drugo, svijet iz 1992. se nije promijenio i Butros Gali, Miteran, Mejdžor, Buš su itekako živi. Treće i najgore - žrtva nije izvukla nikakvu pouku. Naprotiv, postala je samo lakši plijen.