U proljeće 1992. započinje etničko čišćenje na prostorima Bosanske krajine. Napadi, klanja, logori, mučenja su scenarij koji se ponavlja na svim teritorijama na koje kroče Karadžićeve snage

Jedini otpor agresoru tada pružen na teritoriji općine Kotor-Varoš bio je od strane mještana sela Večići te mještana okolnih sela koji su se tu zadesili. Selo Večići nalazi se 9 km jugoistočno od općine Kotor-Varoš kojoj i pripada. Preostala okolna sela su u ljeto 1992. godine napadnuta i u većini popaljena te se civilno stanovništvo tih sela povuklo u obronke sela Večići kaje je tada za njih bilo najsigurnije i jedina nada za preživljavanje u takvim okolnostima. Odlučni da stanu pred neprijatelja i barem pokušaju da spriječe monstruozne namjere srpskih vojnika i napad na civilno stanovništvo, odlučili su se na otpor uglavnom lovačkim puškama. Iako u potpunom okruženju muški stanovnici sela, starosne dobi od 16 do 50 godina, uvidjeli su da im ne preostaje ništa osim borbe do zadnje kapi krvi za svoju porodicu, svoj prag, vjeru i svoju domovinu. Stavljeni pred nemoguć izbor odlučili su stati pred višestruko nadmoćnijeg neprijetalja.

„Tvrdi orah“

Sa imanskim srcem i slabo naoružani za otpor, krenuli su tihim i skromnim koracima ka odbrani i spašavanju onog što se spasiti da, ostavljajući iza sebe očeve, majke, supruge i djecu skrivene u svojeručno iskopanim zemunicama i prizemnim prostorijama u nadi da bi na taj način barem ublažili stradanja od svakodnevnih projektila bačenih na selo. Jedina misao koju su imali jeste „Allah je uz nas“ i štaviše znali su da im je to samo i neophodno. Hrabrost potaknuta takvom vjerom uskoro je pokazala svoje lice. U potpuno opkoljenom selu uspjeli su organizovati određen broj vojnika između sebe koji su u odnosu na snagu i brojnost neprijatelja bili uistinu mali. Sva ta nadmoć i vidljiva snaga nije obeshrabrivala ove ljude u njihovom naumu. Život u svakodnevnom strahu i borbi polahko je uzimao svoj danak, jer neprijatelj nije prisezao ni pred čim kako bi razbio ovaj „tvrdi orah“ kako su selo i sami nazvali. Uvidjevši da svakodnevni napadi uz pomoć čitavog spektra raznoraznog naoružanja ne uspijeva da pokori ovo uporište, u pomoć su pozvali i avijaciju koja je tada bila u posjedu bivše JNA, ali nadohvat Karadžićeve ruke uz obrazloženje da muslimanske snage pružaju otpor mnogo većom snagom od očekivane. Od svih gnusnih napada na selo ipak postoje dva koja nose sa sobom posebne značaje i posebna sjećanja. Dva napada iza kojih su ostale najmnogobrojnije žrtve ubijene na doista monstruozan način, znatan broj zarobljenih i uplakana lica kojima je ostalo samo da posmatraju kako odvode majke i djecu držeći ih kao živi štit.
Proboj do Travnika

Ostavljeni na milost i nemilost neprijatelja, pretrpljujući gubitke i stradanja i bez ikakve pomoći sa strane, punih šest mjeseci stajali su na prvim linijama odbrane i davali sve što je u njihovoj moći da odbiju napade neprijatelja. Kako je vrijeme teklo i svaka sekunda otkucavala znalo se da takav vid napada i način odbrane ne može trajati vječno. 1.11.1992. godine u selu se donosi jako teška i riskantna odluka s ciljem spašavanja preživjelog dijela civilnog stanovništva jer dalje uvlačenje u borbu bi jasno donosilo još veće gubitke, kako zbog nedostatka hrane i medicine, zime koja je nadolazila tako i naravno redovnih napada na selo. U pitanju je bilo povlačenje vojske i predavanje civilnog stanovništva u ruke neprijatelja radi premještanja na već oslobođenu teritoriju pod upravom Armije BiH. I s takvom odlukom pred civilima i vojskom je stajao „životni put“ jer svaki korak je bio upitan za preživljavanje i opstanak. Ispraćajući svoje porodice na neizvjestan put pred vojskom je stajao još teži još neizvjesniji put proboja do Travnika. Nepristupačan, stjenovit, strahovit put dug 80 km pješačenja uz preživljavanje napada tokom čitavog putovanja. Tokom jednog od tih napada u mjestu Duboka došlo je do razdvajanja vojske u dvije grupe. Sasvim neočekivano i niotkuda pojavio se neprijatelj sa sigurnošću znajući kretanja i položaje naših vojnika napao je i dijelom uništio, a dijelom razdvojio shrvanu i umorenu vojsku.

Ubistva u Grabovici

Dio grupe koja je brojala 161 osobu, većinom muškaraca, u zasjedi je napadnut i zarobljen, dok je drugi dio uspješno prošao i probio se do Travnika. Zarobljeni muškaraci su odvedeni u logor Grabovica, gdje su, po svemu sudeći, pobijeni. Do danas još ne postoje saznanja gdje bi mogla biti tijela tada zarobljenih. Dok politika korača koracima ka nekoj boljoj i prosperitetnijoj Bosni i Hercegovini nažalost ostavlja iza sebe ovaj nikad neprocesuiran slučaj, kojeg preživjeli stanovnici i proživljavaju i dan danas sjećajući se na ovog nemilog događaja.
U znak sjećanja na 3. novembar i danas se okupljamo, odajući počast 490 poginulih Bošnjaka sa područja Kotor-Varoša i dajemo do znanja svima da ovaj dan neće biti zaboravljen i da će naši nestali vječno živjeti u nama i našim sjećanjima.