Nasmijana djeca migranata pohađaju nastavu u školama Bihaća, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od prihvatnog do prihvatnog centra

Kada sam 21. februara 2019. godine posjetio djecu migranata pristiglih u Bihać, najčešće iz azijskih zemalja koji približno pola godine pohađaju nastavu u dvije osnovne škole grada Bihaća, vidjelo se da silna negodovanja, protesti i strah građana da ta djeca idu u školu zajedno s njihovom nije bio opravdan. Jer i djeca migranata su djeca, sa pravom na život, slobodu, školovanje i normalno življenje. Bez obzira na sve kroz šta su prošla, na trenutne uslove koji su oskudni, ograničavajućeg karaktera, na neizvijesnost koju iščekuju sa svojim roditeljima ili jednim od njih, djeluju lijepo, razdragano, veselo, pa i temperamentno. Izraslija, među kojima ima djece koja su prije pet godina napustila svoje kuće i pomiču se od nemila do nedraga, tj. od prihvatnog do prihvatnog centra i sve sa ciljem da se domognu odredišta u nekoj od evropskih zemalja, preživjela su traume i polagahno se privikavaju okolnostima i prilikama u kojima se nalaze. Da bi se osjećala bolje, lagodnije, uključenijom u okruženje, pa i sposobnijom za samostalno življenje Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Vlade Unsko-sanskog kantona sa međunarodnim organizacijama UNICEF, Save the Children i drugim ustrajalo je u nakani da im se omogući pohađanje nastave u školama na području grada Bihaća i Cazina.

Potrebna socijalizacija

 Prilagođenu nastavu u OŠ „Harmani II“ pohađa oko 30 učenika migranata različite starosne dobi i to je, za sada, moguće rješenje. Uglavnom su redovni i više su zainteresirani da borave i opušteno se ponašaju u školi nego da su u pravom nastavnom procesu s planiranim gradivom i zadaćama. S njima istovremeno rade nastavnice Erna Muslić i Armina Una Bešić, koje su osposobljene za rad sa ovom kategorijom kojoj je potrebna socijalizacija i detraumatizacija. Već su se navikli jedni na druge, prilično se upoznali i situacija je dosta povoljnija nego na početku kada je bilo teškoća na obje strane. Osim na bosanskom međusobna komunikacija se odvija i na engleskom jeziku, jer dosta djece poznaje taj jezik i to im zajednički pričinjava olakšicu.

Ljubazne i susretljive nastavnice kažu da je prvih dana bilo teško, da su djeca osjećala nepovjerenje, a neka i strah, da se to promijenilo i da interes za školom postepeno raste. Istakle su da djeca lagahnim tempom uče bosanski jezik i neke lakše lekcije, a sve u svrhu pripreme za malo ozbiljniji rad kad se dođe do toga. Na pitanje da li im je teško raditi s djecom različitih posebnosti, rekle su da je to već prošlost, imajući u vidu da su se zbližili, otvorili jedni prema drugima i dobrano razumjeli. Zaključile su da bi sve bilo bolje kada djeca i njihovi roditelji ne bi iščekivali kada će im se ukazati momenat da napuste Bosnu i Hercegovinu i nađu se unutar jedne od „obećanih“ evropskih zemalja. Po riječima nastavnica cilj svakog djeteta migranta je nastaviti započeti put bez obzira na prepreke i neizvjesnost.

Djeca migranata u osnovnoj školi Prekounje

U Osnovnoj školi “Prekounje“ u učionici u koju me usmjerila dežurna učenica nastavi je prisustvovalo oko 20 učenika migranata, iako ih je 27 na  evidenciji. S njima su bile brižne i raspoložene nastavnice Ameldina Kečanović i Elvira Trejić. Bile su obradovane posjetom, a posebno činjenicom da će članak o njima i djeci migranata, koja pohađaju nastavu u Bihaću, biti u Islamskim informativnim novinama Preporod. Pitao sam nastavnice zašto neka djeca migranata izostaju sa nastave i dobio odgovor da se neki razbole ili zakasne, a neki s roditeljima pokušavaju prijeći u Hrvatsku da bi nastavili zacrtani put.

Učenici migranti, odjeljenja kojeg sam obišao, bili su uzrasta prvih razreda i ponašali su se sasvim mirno. Sveske koje su bile pred njima sa ispisanim slovima i riječima, pa i peticama sa potpisima nastavnika,  govorile su o njihovoj pažnji i želji da nauče nešto novo, bilo iz bosanskog jezika ili nešto drugo. Nekoliko odraslijih sa 13 ili 14 godina bilo je uključeno u praćenje nastave s redovnim učenicima. Atmosfera zatečena u učionici svjedočila je da nastavnice Ameldina i Elvira znaju nametnuti radnu, ali i atmosferu u kojoj se učenici opuste i raspolože. Kako su rekle nastavnice, ima učenika koji su pitali zašto subotom i nedjeljom ne mogu dolaziti u školu, jer im je ljepše u učionicama nego u prostorijama gdje borave sa više porodica.

Osnovnu školu u Brekovici nedaleko od Bihaća nisam uspio posjetiti, jer nije bilo direktorice koja je ujedno koordinatorica u projektu. Nastojeći dogovoriti posjetu saznao sam da OŠ u Brekovici pohađa 26 učenika migranata. Želeći da vidim kako su se adaptirala i uklopila djeca migranata, koja borave u prihvatnom centru Sedra, raspoređena u OŠ Ostrožac, općina Cazin, došao sam do informacije da do realizacije pohađanja nastave u ovoj školi još nije došlo iz tehničkih razloga. To će biti uskoro otklonjeno i djeca migranti će ubrzo otpočeti s nastavom i u ovoj školi.

Don Zrinko Brković je voditelj Hrvatske katoličke misije u Dortmundu. Porijeklom iz Novog Travnika don Zrinko je dugogodišnji humanista i dobrotvor koji stipendira učenike i studente u BiH i regiji. S obzirom da pomaže uvijek putem institucija odabrao je Fond “Gazi Husrev-beg“, zahvaljujući svome prijatelju imamu Omer-ef. Sarajliću u džematu Dortmund, da bude jedan od stipenditora djece u BiH. Posljednja stipendija don Zrinka je otišla za učenika medrese.

Pored stipendija koje dajete saznali smo da ste učesnik i izgradnje mekteba i džamije u Novom Travniku, te donator pri kupovini zemlje za džamiju u Dortmundu.

DON ZRINKO: U poimanju Boga u bilo kojoj od objavljenih religija prvotna asocijacija i opis Boga jeste milost i milosrđe. Čovjek kojem Bog nešto znači on je odmah osposobljen činiti dobra djela. Kada sam prvi put susreo svog hodžu, koji je bio mlad, gradio se mejtef u našem selu. Moj brat i ja smo odlučili dati jedan iznos, ali sam predložio efendiji da se nađemo negdje gdje bismo mogli razgovarati i upoznati se, jer želim ga doživjeti prvo kao čovjeka, a ne nekoga koga treba pomoći. U jednom momentu me pitao zašto dajem prilog za mejtef. Kazao sam mu: ‘Zato što ćete vi u mejtefu učiti djecu da se Boga boje, a neko ko se Boga boji, ne misleći na strah u negativnom smislu nego strah da se ne napravi zlo čime bi se povrijedio pojam Boga, neće napraviti zlo drugome’. To je jedini razlog bio. Naravno, ne treba pretjerivati u donacijama. Ja sam mogao dati dvaput više i ne bih osiromašio zbog toga, ali nisam htio da se stekne osjećaj ponižavanja mojih ljudi u selu. Kada ljudi grade džamiju ili crkvu, oni je doživljavaju svojom. I ako ste vi dali deset maraka, a neko sa strane dođe i da stotinu eura ne postiže se onaj efekt koji bi trebalo. I džamije i crkve su simboli Božije prisutnosti i oni moraju oplemenjivati i onda kada nastaju, kada se grade, i onda kada već postoje.

Kad čovjeku Bog nešto znači, vi na tog čovjeka možete računati. Kada Bog čovjeku ništa ne znači, plašim se takvog čovjeka. Moje razumijevanje Boga, bez izričitog specificiranja katoličkog poimanja, jeste da čovjek vrijedi onoliko koliko je raspoložen za drugoga i nikada se ne postavlja pitanje ko je taj drugi koji je u potrebi. On može biti vjernik, nevjernik, ove ili one vjere. Kada imate takvo razumijevanje onda je mnogo toga lahko. Svaki takav humani čin oplemenjuje i ispunjava osobu. Život na zemlji je samo jedan hodničić kroz koji mi proletimo. Taj naš hod kroz njega može biti osamdeset ili sto godina, ali u poređenju s vječnošću to je ništa. Mi ovdje, na Zemlji, imamo prigodu pokazati lice svoga Boga. Kada je riječ o stipendijama, volim stvari pozicionirati tako da student ne zna da sam ga stipendirao, jer ne želim da oni imaju osjećaj nekog dugovanja, kako mu moraju čestitati blagdane, rođendane itd. Ne želim biti opterećenje čovjeku, već pomoć. Ako ste doživjeli pomoć na pravi način vi ćete sutra, kada dođete do svoga zaposlenja i finansijski se stabilizirate, i, naravno, ako ste plemenita osoba dalje nekome pomagati i to je, zapravo, uzvraćanje meni: ako ste drugome pomogli. Svako od nas može pomoći drugome. Mi volimo sagraditi veliku kuću, da se vidi, a hoće li neko nekada u tim praznim sobama prenoćiti ili neće to je pitanje. Kada biste se vi ovako susreli sa svakim čovjekom i porazgovarali, vjerujem da bi svako pomogao. Ono što su efendija Omer i kolege sugerirali da postoji Fond “Gazi Husrev-beg“ to je zaista odličan projekat.

Upaliti svjetlo

Kažete da trebamo znatno više promovirati pozitivne primjere?

DON ZRINKO: Naravno. Sve ovo što činim nije radi konstatacije da činim dobro djelo, već da se čuju pozitivnosti. Moj hodža u selu bi nakon vaza kazao narodu da su Brkovići ostavili prilog za mejtef ili džamiju, koja se, također, u međuvremenu radila. S druge strane, naša crkva se nalazi u muslimanskom selu i nije joj se ništa dogodilo, osim na početku rata kada je, kao što znate, zavladalo jedno opće ludilo. Neki musliman je oko Bugojna, mislim, obnovio kapelicu, ali manje se o tome pisalo nego kada neko provali u vjerski objekt. Ne zaboravimo da dušu zaista liječi dobrota. Kada dođem u svoje selo i kada sretnem nekoga, vi ne možete zamisliti kako je to prelijep osjećaj. Moja kuća u Bosni je u muslimanskom selu i nikada joj ništa nije bilo. Svi znaju da mi nismo tu, ali nikada nismo imali strah da će neko neku štetu na njoj napraviti. Ljudi kada znaju za lijepe geste onda će to znati cijeniti. Ovako lijepe geste pedagoški djeluju na čovjeka ako dođe do njih informacija. Dakle, mislim da su današnjem čovjeku potrebnije pozitivnije informacije i primjeri.

Kako mlađe generacije sada mogu izgubiti to što nazivate dušom?

DON ZRINKO: Oni imaju idealne uvjete da to izgube. Šta su im opće vrijednosti? Vrijednosti tipa da je otac – otac, majka – majka, da je stariji – stariji, da je učitelj –učitelj itd. Ko danas ima autoritet ne samo u Bosni, već inače u svijetu? Mi u katoličkoj teologiji imamo jedan termin ad fontes koji znači vratiti se, to jeste vratiti se izvorima. Čovjek će kružiti i kružiti, ali otkrit će vrijednosti koje to uistinu jesu. Trebalo bi otkriti te vrijednosti. Mislim analizirajte samo glazbu crtanih filmova. Imate dojam kao da će treći svjetski rat početi! Vidite reklame na televiziji i nigdje nećete vidjeti starijeg čovjeka ili ženu, već vidite nešto što je, uvjetno kazano, imaginarno i to se predstavlja kao vrijednost. Ljepota nije samo ono što je estetski lijepo. Imali ste, sigurno, situacija da upoznate čovjeka koji vam je odmah nekako antipatičan.

Tek kada porazgovarate s njim vi otkrijete cijelo jedno blago u njemu. Svijet ne bi mogao počivati na principima ljepote. I kada govorimo o atributima Božijim kao ljepoti ne misli se na estetiku, već na jedan smiraj, harmoniju i u kontekstu čovjeka na jednu karakternost i one vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom. Društvo na tome ne insistira i to se ne reklamira. Čovjek u današnjem svijetu se nalazi kao kada uđe u magazu i ne zna gdje je šalter za svjetlo pa onako tapka okolo u mraku. Potrebno je samo naći taj šalter i upaliti svjetlo. 

Djeca Bosne

Kakav je Vaš utisak kako naši stanovnici doživljavaju Bosnu i Hercegovinu?

DON ZRINKO: Prije svega, ja Bosnu i Hercegovinu iznimno volim. Bosna nam je majka. Bosna je, kako se kaže, ne sudar, već susret triju kultura. Kada dođete u Bosnu i razgovarate s ljudima, vi nećete naći čovjeka da je bezdušan. Čovjek u Bosni ima dušu i kada vidite kako taj čovjek živi, onda vas to zaboli i čini tužnim. U tom kontekstu, kada bi  se dijaspora mogla bolje informirati, motivirati da učini nešto za Bosnu, da joj se oduži, ona bi, vjerovatno, drukčije izgledala. Kao što vidite ovdje kupujem i skupljam umjetnine i moja nakana je da se, nakon moje smrti, sva moja imovina proda i napravi jedna galerija ovih umjetnina u Novom Travniku. Da se, barem, na taj način odužim Bosni, jer mene je Bosna rodila. Ja Bosnu doživljavam kao oskvrnjenju djevicu. Ona ima svu ljepotu, ali da ne kažem u šta su joj se djeca pretvorila kazat ću da su mnogi zaboravili svoju Bosnu. Nikada nisam bio u Travniku da nisam otišao do Šarene džamije. Ja Šarenu džamiju volim i ona je biser umjetnosti i sve ono što čini Travnik, odem vidjeti sjemenište svetoga Barbarića itd. odnosno sve to meni leži, drago mi je, jer to je moja Bosna. Vidite svu tu ljepotu Bosne, ali oskvrnjenu kao da je to zaboravljeno, bezvrijedno… Ne mogu nikako razumjeti da neko kroz Sloveniju ne baca otpatke kroz prozor automobila, a u Bosni to čini.

Mediji javljaju da i posljednje selo na istoku Sirije koje su držali pripadnici “Islamske države” (ID) pada. Ostaju još grupe koje su se sklonile u pokrajinu Idlib, koja je proglašena “zonom deeskalacije”. Brojni zarobljeni borci ove teritorijalizovane terorističke organizacije su u zatvorima, a njihove žene i djeca u kampovima.

Dok se ovakvi događaji odvijaju na nekadašnjoj teritoriji samoproglašenog “hilafeta” dotle se na Balkanu, zemljama Evropske Unije i SAD vode diskusije šta uraditi sa nekadašnjim borcima ID i njihovim porodicama koji sada žele da se vrate u zemlje koje su napustili i kojima su proglasili rat.

Ne treba podsjećati da su stotine građana iz pomenutih regija napustile države čije su državljanstvo nosile, učinile “hidžru” na teritorije koje je kontrolisala ID, dale izjavu lojalnosti samoproglašenom halifi, vršile propagandu u ime ove terorističke organizacije, borile se s oružjem u rukama za njihove ciljeve, javno odricale državljanstva svojih domovina, cijepale njihove pasoše, slale prijeteće poruke muslimanima u tim zemljama i njihovim vođama koje su proglašavali kafirima, itd. Došao je pad ID, srušene su iluzije o navodnoj utopiji i sada bi preživjeli borci ID i njihove porodice željele da se vrate na “mrski” Zapad.

Šta učiniti?

U javnosti zemalja odakle su otišli borci ID iznijeti su različiti odgovori na pitanje šta bi trebalo učiniti. Ovo je rezime tih stavova.

Po nekima, bivšim borcima i pristalicama ID bi trebalo dozvoliti da se vrate u zemlje čiji su državljani i da se tamo suoče sa pravnim posljedicama svojih djela. U tom zemljama kažnjiva su djela pripadanja terorističkim organizacijama ili borbe u stranim oružanim formacijama. Neka sudovi odluče o tome.

Drugi kažu da nijedan državljanin jedne zemlje, koji se formalno nije odrekao državljanstva, ne može biti spriječen da u nju uđe. Država mu nije dužna da pomogne povratak na svoju teritoriju, ali ako se već pojavi na njenim graničnim prijelazima treba mu dopustiti da uđe i suoči se sa njenim pravosudnim sistemom. Treći, posebno žrtve terorističkih napada, kažu da je svako povezivanje sa ID neoprostivo. Oni su zatrovani jednom zlom ideologijom, nema sigurnosti da će doći do njihove deradikalizacije, sami su se na to odlučili, oni i dalje predstavljaju sigurnosni rizik.

Četvrti kažu da su mlade osobe, kao što su djevojke koje su se udale za borce ID, bile mlade, naivne i izapranog mozga. Prema njima ne treba biti osvetoljubiv, jer je to znak slabih društava. Treba im dopustiti da se vrate u zemlje gdje su rođene, odrasle i radikalizovane. Tim prije se ovaj humanitarni razlog odnosi na djecu koja su proistekla iz tih brakova.

Ovo su stavovi koji se ističu u javnosti. Države će na osnovu svojih pravnih propisa, procjene sigurnosnih razloga, te razloga humanosti donositi o tome odluke.

Međutim, ono što ostaje nakon vojnog poraza ID, jeste njeno naslijeđe: ova grupa je, pored teških zločina, izvršila i dugotrajnu kompromitaciju ključnih islamskih pojmova kao što su hilafet, džihad, hidžra i sl. Posljedice ideološke manipulacije islamom osjećaće zadugo muslimani svijeta.

U cijeloj ovoj priči treba istaći i odgovornost onih koji su svojom agitacijom doveli do radikalizacije brojnih mladih ljudi i koje su uputili prema teritoriji ID. Njih sada nema da pomognu onima koji bi se rado vratili u domovine koje su sami odbacili. Tako da na kraju, države njihovog porijekla, vođene visokim standardima ljudskih prava, treba da ih prime i rade na njihovoj rehabilitaciji.

Onima koji su se bili odlučili da olahko raskinu vezu sa svojom državom, da pocijepaju njene dokumente i da proglase njene stanovnike neprijateljima i licemjerima vrijeme je već dalo lekciju: u današnje doba nacionalnih država najteža stvar je biti lice bez državljanstva. Oni su zaboravljeni od svih i napušteni od svih. Njihove sudbine se treba sjetiti svaki put kada neko zbog zagađenja zraka tokom zime u Sarajevu ili kašnjenja tramvaja počne grditi državu. Njena važnost se shvata onda kada se izgubi.