Andrej Blatnik (1963, Ljubljana) jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Printao je romane: Baklje i suze (1987), Tao ljubavi (1996), Promijeni me (2008); knjige priča: Buketi za Adama venu (1983), Biografije bezimenih (1989), Promene koža (1990), Zakon želje (2000) i Kapiraš? (2009); knjige studija i eseja: Papirni labirinti (1994), Gledanje preko ramena (1996), Neonski pečati (2005); kao i udžbenik Pisanje kratke priče (2010).
Blatnikove kratke priče prevedene su na više od trideset jezika. Prevodi njegovih knjiga izlaze kod uglednih inostranih izdavača. Piše radio drame i prevodi s engleskog (Anais Nin, Stiven King, Silvija Plat, Pol Bouls).
Dobitnik je Zlatne ptice (1984), Župančičeve nagrade (1991) i nagrade Prešernovog sklada (2002) i učesnik brojnih književnih festivala i programa za pisce. Dosad je objavljen na pet jezika.
“Blatnik slika nadanja i nastojanja svojih junaka da očuvaju ravnotežu koja im, uprkos protivrječnosti želja, odbranu identiteta i intimnog svijeta čini uopće mogućom. Problem je protivrječan: kako usred haotične navale novih i sve konfuznijih želja, kakve iz dana u dan rađa savremeni ritam života, očuvati dom sačinjen po mjeri sopstvenih želja? Junake našeg doba stoga određuje način na koji se usljed traganja za rješenjem suočavaju s rečenom dilemom. Upravo u tom smislu, Blatnikov roman Promijeni me, inače majstorski napisan, istovremeno je i netipičan i tipičan roman današnjeg doba.” - Uroš Črnigoj, Sodobnost
“U svom novom romanu Blatnik se suvereno poigrava žanrovima trivijalne literature, koristi elemente naučne fantastike, služeći se i kičem da bi oblikovao svoj narativni kosmos, potpuno apsurdan, a istovremeno sasvim blizak realnosti. Svojom suptilnom ironijom zna kako da dočara onaj osjećaj nepripadanja i višestruke ugroženosti, koji može da obuzme čovjeka usred dobro organizovanog progresa. Promijeni me je knjiga vrijedna čitanja – neobična i tjeskobna.” - Martin Sander, Deutschlandradio
Bilal glas slobode
Animirani film pod naslovom “Bilal: A New Breed of Hero” – inspirisan životnom pričom prvog mujezzina u islamu Bilala ibn Rabbaha, rađen je u produkciji Barajoun Entertainment studija za specijalne efekte i animaciju sa sjedištem u Dubaiju. Režiju i scenario potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal.
Nećemo izreći veliku mudrost kažemo li da čovječanstvo svoju historiju živi u stanju zbunjenosti i traganja ne samo za odgovorima, već i za pitanjima koja trebaju biti postavljena da bi se i odgovori mogli pronaći. Uprkos napretku što ga je čovječanstvo mukotrpno ostvarilo tokom svog postojanja, a koji je češće tehnički i tehnološki, nego što je duhovni, ta naša kolektivna zbunjenost danas je možda i najveća u historiji, jer je ona rezultat koji ćemo dobiti kada svaku individualnu zbunjenost pomnožimo sa okvirnim brojem stanovnika planete.
Zaista je dovoljno samo na trenutak podići glavu i pogledati unaokolo, kroz prozor kuće ili kroz elektronske prozore TV aparata i računara, pa vidjeti da se i današnji čovjek, skupa sa današnjim društvima, muči i znoji pod teretom istih pitanja koja su mučila i njegove pretke – pred pitanjima svrhe, smisla, slobode, pravde... Značajnim plodovima ljudskog duha, djelima u kojima su nataloženi golemo iskustvo i golema mudrost, nije data moć da jednom zauvijek rastjeraju maglu u koju čovječanstvo neprekidno iznova ulazi, već je to posao kojeg u svakoj epohi neko mora iznova obavljati.
Neko bi rekao da je tragično, a mi ćemo reći da je u pitanju samo odraz čovjekove nesavršene prirode, to što u današnjem svijetu, uprkos gorkom iskustvu i znanju što smo ga kao vrsta gorko platili, i dalje postoji porobljavanje čovjeka od strane drugog čovjeka. Istina, današnje je ropstvo poprimilo drugačiju fizionomiju i sakrilo se u odoru novih društvenih odnosa, no pronaći ćemo i ono drevno, prosto ropstvo, kakvom su ljudi bili podvrgavani prije mnogo i mnogo stoljeća. Ali jeste tragično kada se slučajevi držanja drugog ljudskog bića u ropskom položaju pronađu u islamskim društvima, a još je tragičnije kada ta društva nezainteresovano šute na takve slučajeve, zato što ona nemaju opravdanja, zato što ta društva nominalno i deklarativno počivaju na vjerovanju u Objavu koja ljudima daje slobodu kao njihovo najosnovnije pravo i opominje ih da je i neprirodno i nemoralno da rob drži svog roba.
Kraj kolektivne zbunjenosti čovječanstva i kraj bezbrojnih primjera duhovne i etičke izgubljenosti koja poput kakve zloćudne bolesti prekriva planetu postaje jasan značaj izuzetnog i, usudimo se to reći, revolucionarnog filmskog ostvarenja – Bilal, nova vrsta junaka, animirane filmske priče o životu prvog mujezina, Bilala Ibn Rabbaha. Ova raskošna vizuelna poslastica, koja dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i čiju režiju potpisuju Khurram H. Alavi i Ayman Jamal, gledaocu pripovijeda priču o Bilalu, potomku aksumske princeze Hamame, koji je rođen u ropstvu i koji do svoje slobode ne dolazi kroz zbacivanje svog gospodara i zadobijanje svog prinčevskog prava, već kroz prihvatanje Allaha dž.š. kao svog jedinog istinskog Gospodara.
Zapanjujuće moderna i uvjerljiva animacija predstavlja izvrsnu podlogu za jednostavno, ali ništa manje snažno i nadahnuto ispričanu priču, kojoj čak ni sitna, s dramaturškog aspekta opravdana, odstupanja od stvarnih historijskih događaja ne oduzimaju na uvjerljivosti. Snimljen prevashodno za najmlađu publiku, film o Bilalu neće ostaviti ravnodušnim ni svoje starije gledaoce, a ujedno će ih opomenuti da se zapitaju kada su zadnji put iskreno, duboko i bez pravljenja ikakvih kompromisa, promišljali neko od temeljnih pitanja, poput vjerovanja, života, slobode...
Polazeći od pretpostavke da čitaoci ovog teksta već znaju priču o Bilalovom prvo mukotrpnom, a kasnije blagorodnom i ispunjenom životu, i ne želeći da im oštetimo užitak gledanja, na kraju ćemo samo reći da je film o Bilalu pravo djelo za vrijeme što ga živimo, da u njemu posluži kao svjetionik i kao putokaz ka pravim vrijednostima, te kao opomena da i naše vrijeme obiluje idolima, koji, istina, više nisu od kamena, te ih ne treba razbijati maljevima, već mnogo snažnijim oruđima – vjerom, znanjem i čistotom duše.
A ti, dragi čitaoče, ne oklijevaj, već što prije pogledaj film o Bilalu sa svojim djetetom i poslušaj djetetove komentare. Iznenadićeš se kad shvatiš da ćeš iz riječi što dolaze iz čiste djetinje duše mnogo toga naučiti ili se barem na mnogo toga podsjetiti, baš kao i iz samog filma.
Jasmina Burdžović: Možemo naučiti djecu da budu „otporna“ na negativne utjecaje
Prošle godine mediji su objavili izvještaje o poslovanju kompanija u BiH za 2017. godinu, prema kojima je klađenje peta najprofitabilnija djelatnost. Prema nekim istraživanjima, Bosna i Hercegovina je vodeća u Evropi po broju kladionica u odnosu na broj stanovnika. Istraživanja provedena među srednjoškolcima u BiH pokazuju da maloljetne osobe imaju pristup kockarskim aktivnostima unatoč zakonskoj zabrani. Podaci dostupni javnosti o učešću mladih i igrama na sreću te porastu broja patoloških kockara u BiH su alarmantni. O problemima ovisnosti o kockanju i igrama na sreću razgovarali smo sa dr. Jasminom Burdžović, istraživačicom u Odsjeku za alkohol, narkotike i duhan u Nacionalnom institutu za javno zdravlje u Norveškoj.
Razgovarala: S. Tahirović
Patološko kockanje je poremećaj koji uzrokuje mješavina čovjekove prirode i odgoja, kao i izvanjskih faktora. Postoje li naznake koji od njih najviše doprinosi razvoju ovog poremećaja?
Svaka patološka ovisnost - bilo to ovisnost o narkoticima, alkoholu, pa do novijih pojava poput ovisnosti o kocki koja je i zvanično uvrštena u dijagnostički i statistički priručnik za psihičke poremećaje, ili recimo ovisnost o internetu koja se trenutno razmatra – teško da mogu biti svedene na samo jedan uzrok. Ono što znamo je da su “tradicionalni” poremećaji ovisnosti (npr. o alkoholu) veoma fenomenološki i neurološki slični novijim pojavama “ovisnosti ponašanja” (npr. ovisnost ne o određenoj supstanci poput alkohola već o određenom ponašanju poput kockanja).
Nastojanja su da se ti poremećaji shvate u svojoj cjelokupnosti, te se stoga istražuju sa više stanovišta: od genetskih predispozicija, pa do psiholoških ili kognitivnih karakteristika ličnosti, kvaliteta i prirode porodičnog okruženja, pa i šireg društva. Tako da ste svakako u pravu, čak i neki laički uvid u ove probleme nam govori da oni nisu posljedica jednostavnih procesa, već da su uzrokovani mješavinom određenih ličnih, porodičnih, društvenih, pa i kulturoloških faktora. U kolikoj mjeri koji faktor doprinosi ovim problema je ono sto pokušavamo da dokučimo, a možda još važnije, koje i kakve kombinacije rizika lične, porodične, te društvene prirode doprinose ovim problemima. Ali teško je reći koji faktor “preteže”, pogotovo što u kliničkoj praksi to uveliko može da varira od osobe do osobe, i važno je napomenuti da maltene svaka osoba koja započne za ovim aktivnostima vjeruje da će ih moći kontrolisati, a često se nažalost ispostavi da to nije slučaj. Ali sa preventivnog stanovišta, kada se ne bavimo ličnim već javnim zdravljem na nivou populacije, smatram da je moguće uspostaviti niz mjera koje mogu imati pozitivan doprinos.
Ovisnost o kockanju nije samo lični problem
To uglavnom nije izolovan problem, jer neminovno utječe na druge. Ljudi gube domove, porodice.
Kao i druge ovisnosti, ovisnost o kockanju ima niz negativnih posljedica na druge i taj fenomen je u našem polju istraživanja poznat pod imenom “harm to others”. Prevela bih to onako okvirno kao “šteta za druge“, jer lična ovisnost rijetko ima izolovane posljedice samo po ovisnika, već često naudi i okolini. Ono što mi zapravo pokušavamo istražiti i shvatiti je priroda i obim te štete po druge, te kako je spriječiti i minimizirati. Naprimjer, znamo da je alkohol povezan sa nizom negativnih pojava koje uključuju porodično i drugo nasilje, prometne nesreće, probleme na radnom mjestu, finansijske poteškoće, ali ne samo za korisnika nego i za druge osobe iz njegovog kako užeg, tako i šireg okruženja. Ako odlučimo da sagledamo i ovisnost o kockanju prvenstveno sa stanovišta javnog zdravlja, onda ova «šteta za druge» teško da može biti zanemarena kao argument u tim debatama.
Ako ne postoje mjere koje spominjete, a koje mogu imati pozitivan doprinos, da li to može napraviti društveni ambijent koji podstiče ovisnost? Šta su okidači ovih poremećaja?
Ne poznajem dovoljno uslove u BiH da bih mogla odgovoriti na pitanje „da li se ovisnost podstiče“, ali evo recimo možemo pomenuti da su igre na sreću bile legalne na našim prostorima i ranije, imali smo „lutrije“ i „srećke“, ali su te aktivnosti bile drugačije organizovane i reklamirane na tržištu. Kako god, svakako mislim da svaka zajednica može učiniti nešto u cilju suzbijanja i prevencije ovih pojava, te da ih prije svega treba uzeti za ozbiljno prije nego one prerastu u istinsku epidemiju i kritičnu situaciju. Dodala bih još da mi se čini – mada nemam konkretnih dokaza za to – da je situacija glede ovisnosti o kockanju u BiH možda pomalo specifična. Naime, motivi za počinjanje sa ovom praksom koja onda preraste u ovisnost vjerovatno uključuju i finansijsko stanje i želju za brzom zaradom, rješavanjem materijalne situacije, a možda i jedini izvor prihoda za neke. Ako to jeste slučaj, onda bi sistematska rješenja ovih problema u BiH morala uključiti i ove specifične motivacione faktore. Ukratko, nedostaje nam informacija.
Prema dosadašnjim istraživanjima i praksama koja je uloga zakona/države u sprječavanju razvoja ovog problema?
Pa vidite, neka društva su povijesno pristupala ovim problemima sa stanovišta zabrane kao primarne prevencije: naprimjer, alkohol je u određenim periodima bio zabranjen i u USA gdje sam ranije živjela i u Norveškoj gdje sada živim i radim. Droge su mahom i dalje nelegalne. Da li su te zabrane učinkovite ili ne je možda pitanje za neku drugu priliku, ali činjenica je da se zakonska zabrana makar teoretski oslanja na osnove epidemiologije i pokušava da odstrani prvu i osnovnu kariku u lancu ovisnosti: sam pristup ovisničkom „materijalu“ ili izvor „zaraze“ epidemiološki gledano. No, i alkohol, i cigara, i obitavanje na internetu, pa i igre na sreću su, također, i lični izbor pojednica.
Stoga, svako demokratsko, da ne kažem zrelo i odgovorno društvo vaga pitanja ličnih izbora i sloboda naspram onoga što smatra da je dobrobit zajednice. Recimo, koliku i kakvu slobodu izbora ima pojedinac u društvu koje će da finansira njegovo liječenje od ovisnosti kroz javni zdravstveni sistem? Da li je svaka osoba koja igra igre na sreću ovisnik? Da li osoba „bira“ da postane ovisnik? To nisu nimalo jednostavna politička, pa ni filozofska pitanja, a odgovori zahtijevaju ozbiljno sagledavanje i postavke kako konkretnog problema tako i mogućih pristupa rješenjima.
Lično smatram da se ovim pitanjima može, pa možda čak i treba, baviti na način koji se ne oslanja na potpune zabrane. Već sam spomenula da smo i ranije imali državnu lutriju i igre na sreću, ali čini se ipak da problemi sa ovisnošću nisu bili prisutni u ovim razmjerama kao danas. Ne želim da idealiziram bilo koje društvene sisteme, ali možda bi jedan od koraka u razumijevanju porasta ove vrste ovisnosti trebao biti sistematski pristup pitanju šta se promijenilo u relevantnim zakonima i politikama u zadnjih 10-15 godina?
Porodica i zdrava zajednica su ključ rješavanja ovih problema
Kakav onda utjecaj zajednica i porodica može imati? Postoji li neki mehanizam za prevenciju koji se pokazao učinkovitim?
Prije svega, smatram da cilj nas kao roditelja ili članova zajednice nije da se pretvaramo da neke stvari ne postoje, već da naši ciljevi i nastojanja trebaju biti usmjereni na izgradnju ličnosti koje će umjeti i znati da se odupru takvim negativnim pojavama kroz promovisanje pro-socijalnih vrijednosti i aktivnosti. Želim da vjerujem da tu roditelji, odgojno-obrazovne ustanove, pa svakako i vjerske ustanove mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu – jer da vjerujem da je situacija beznadežna i da nema pomoći, onda se ne bih bavila ovim istraživanjima, jer sve nam je svakako poznato, zar ne? Šta više, naša istraživanja pokazuju da su tinejdžeri sposobni odbiti ponude za marihuanom, pa zašto ne i za kockom?
Šta je prema Vašem istraživanju utjecalo na to da su neki tinejdžeri bili sposobni izboriti se s ponudom marihuane? U nekim ranijim istraživanjima o igrama na sreću, došlo se do zaključaka da su adolescenti čak tri puta više podložniji postati zavisnici od kockanja od odraslih osoba. Mogu li se napraviti neka poređenja?
Nije baš jednostavno praviti poređenja, jer kao što sam napomenula, motivi za otpočinjanje sa ovim aktivnostima nisu uvijek isti. Ali moj naučni interes se generalno osvrće na osobe koje su „otporne“ – na onu djecu i tinejdžere koji su se uspjeli izboriti sa raznim iskušenjima, rizicima, poteškoćama i ipak se uspjeli razviti u zdrave ličnosti. U tom mom zanimanju za „otporne ličnosti“, pokazali smo i da oni tinejdžeri koji, između ostalog, razumiju štetnost droga i imaju bliske odnose sa roditeljima neće probati marihuanu čak i kada bivaju ponuđeni. Dobra vijest ovdje je da se ove otporne ličnosti ne rađaju, nego se odgajaju. Dakle, iako to nije ni lahko ni jednostavno, ipak je moguće naučiti djecu da budu „otporna“ na razne negativne utjecaje kojima su nažalost danas sve više i više izložena, a zbog svoje emocionalne i kognitivne nezrelosti su im posebno podložna. Ipak, dodaću da smo ove studije radili u okruženjima koja nisu potpuno „toksična“: studije o otpornim ličnostima imaju smisla samo u relativno zdravim okruženjima. Napraviću jednu paralelu: ako su voda koju pijemo i zrak koji udišemo kritično zagađeni, nema baš puno stvari koje možete uraditi na ličnom nivou da biste bili „otporni“ na rizike tog nivoa.
Vratimo se ulozi države i šire zajednice u preveniranju ovog društvenog problema. Pomažu li zakonska ograničenja?
Pomenula sam već historijat nekih zakonskih zabrana, kao i konflikt između principa zakonske zabrane kao preventive i ličnih sloboda. Smatram također da je nerealno očekivati da će igre na sreću biti zabranjene zakonom. Ali dobar početak bi bio da se postojeći zakoni počnu rigoroznije sprovoditi: pa ako osobama mlađim od 18 godina nije dozvoljeno učestvovati u ovom aktivnostima, onda bi oni koji im to omoguće trebali biti strožije zakonski sankcionirani.
Dakle, ne znači da trebamo prihvatiti neko laissez-faire stanje gdje smo maltene taoci određene industrije, kladionica, i čega sve ne. Šta više, ova roditeljska, školska, ili vjerska zalaganja koje sam gore pomenula teško da mogu dati željene rezultate u takvom okruženju. I državi bi trebalo biti u interesu biti partner roditeljima i institucijama u prevenciji ovih problema, ali na način na koji ipak neće potpuno suzbijati lične slobode odraslih i svjesnih ljudi. Jer, ipak trebamo reći, kockati se može i na način koji nije uvijek patološki. Norveška gdje trenutno živim i radim, ima taj pristup: ne zabranjuje, ali zato striktno regulira igre na sreću na sličan način na koji regulira alkoholne ili duhanske proizvode: ova aktivnost je legalna ali strogo regulisana i pod državnim monopolom, učešće je zabranjeno mlađima od 18 godina, a poslije istraživanja mojih kolega klasične slot-mašine su prije desetak godina zamijenjene novijim modelima koji ne dopuštaju korisniku da potroši više od određene svote novca dnevno/mjesečno. Dodala bih da nama čak i u Norveškoj nedostaje dovoljno informacija i istraživanja glede ovoga problema.
Kažete da je u Norveškoj, nakon provedenih istraživanja, ipak došlo do izmjena, tačnije kontrole pristupa igrama na sreću. Koliko su, prema Vašem mišljenju, naučna istraživanja važna za kreiranje nacionalnih ili lokalnih strategija za prevenciju ovog ipak i društvenog problema?
Pa kao naučnik i istraživač, naravno da smatram da su istraživanja važna. Prije svega, u ovoj eri „fake-newsa“ i medijske pompe, osnovne činjenice i znanje su nam prijeko potrebni. Ne možemo rješavati problem ako ne znamo niti koliki mu je obim, niti kakva mu je priroda, niti koji su mu uzroci. Ali prije svega, istraživanja su potrebna da bismo definisali problem u korijenu: šta je to tačno što želimo da riješimo, spriječimo, ili eliminišemo i zašto? Želimo li eliminisati samu pojavu i postojanje igara na sreću ili samo ovisnost o njima? Želimo li spriječiti učešće u ovim aktivnostima svima, ili samo malodobnima?
Tek kada budemo ispravno definisali pitanja i prikupili osnovne činjenice, moći ćemo početi pristupati odgovorima i razvoju odgovarajućih strategija.
Kako smo izgubili na kladionicama?
U posljednje tri godine kladionice su prometovale skoro pet milijardi KM od čega je više od tri milijarde bilo neoporezivih isplata. Porez je plaćen samo na 490 miliona KM, što, kada se kumulativno izračuna, ispada da je država od 5 milijardi prometa naplatila tek jedan posto - umjesto 500 miliona, državi je plaćeno tek nekih 50 miliona KM.
Svi smo se odjednom iznenadili kada su mediji sredinom prošle godine objavili podatke o najprofitabilnijim kompanijama u našoj zemlji. Na vrhu liste od prvih deset su Elektroprivreda BiH i trgovački lanac Bingo, ali peta kompanija po prihodima je Premier World Sport, lanac sportskih kladionica sa sjedištem u Čitluku, o kome danas ne možete saznati ništa više bez on-line registracije ili u jednoj od 650 poslovnica ove kompanije širom naše domovine. Ovo je samo jedan od lanaca sportskih kladionica za čije usluge se bonovi mogu kupiti na više od 3.700 prodajnih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Prema podacima iz 2017. godine, ukupan prihod od prodaje ove kompanije iznosio je čak 640 miliona KM, (peta među deset kompanija u BiH sa najvećim prihodom), a shodno tom prometu Premier kladionica je imala nešto više od 45 miliona KM ukupne prijavljene dobiti (deveta od deset kompanija u BiH sa najvećom dobiti). Naime, ranije, dok je to bilo dostupno, karta poslovnica ove i drugih kladioničkih kompanija kojima je po pravilu sjedište negdje u zapadnoj Hercegovini “čudnovato” je oslikavala etničku sliku Bošnjaka u Federaciji BiH. Dakle, možda je to samo slučajna opaska, ali prema kartama kladionica iz Hercegovine mogli ste tačno i jasno označiti područja Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina.
Kada sam u junu, 2017. godine, uzramazan posjetio Donji Vakuf, nakon rata i progona, te povratka i iseljavanja Srba i Hrvata, dakle, jednu tipičnu etnički homogeniziranu bošnjačku čaršiju, u razgovoru sa glavnim imamom Esad-ef. Slipcem saznao sam da se u ovom gradu osrednje živi u svakom smislu. Ima nešto fabrika koje rade, prosječna plata je na nivou Federacije BIH, zaposlenost i nezaposlenost, pa i razvijenost ove čaršije oslikava stanje u Federaciji BiH. Kazao mi je tada glavni imam Slipac kako stanje i nije tako loše kada je u pitanju posao, sezona branja malina koje su u srednjoj Bosni uveliko zasađene tek je otpočela pa mladi ljudi koji nemaju posla lahko mogu, ako žele raditi, da zarade pristojnu dnevnicu 50-60 KM. Ali problem je, kazivao mi je s tugom i zabrinutošću dugogodišnji glavni imam, navečer! “Nakon što cijeli dan provedu berući maline i zarade pristojnu dnevnicu, sav taj novac navečer završi u kladionicama,” odmahujući glavom mi je govorio čovjek koji poznaje svoju sredinu.
Društvena depresija
Upravo u ovome leži jedan značajan izvor opće depresije i beznađa, a, moramo priznati, u odnosu prema ovoj opakoj društvenoj pošasti propuste smo napravili svi. Od porodica i mjesnih zajednica koje su kasno reagirale, do vjerskih zajednica kojima je primarna obaveza ukazivati na društveno-moralne devijacije, preko privrednika koji su morali vršiti pritisak radi poreza kojim su nepravedno kladionice povlaštene, do intelektualaca koji nisu ovu pojavu znanstveno tretirali, do novinara i medija koji su zarad reklamnih prostora koje ove kompanije izdašno plaćaju temu zaobilazili ili je tek sporadično tretirali, a posebno političara koji su morali odgovornije zakonski regulirati kako ne bismo taj formalno-pravno legalni biznis imali na svakom koraku. A danas ga imamo svugdje: pored škole, vjerskog i kulturnog objekta, a uz to najvažnije i najspornije pitanje kojeg svi postavljaju, ali niko ne zna odgovor: kako je taj sektor nevjerovatnim poreznim rješenjima ustvari privilegovaniji od poreza kojeg izdvajamo na hljeb, mlijeko, lijekove i sve ostale primarne životne namirnice, a da ne govorimo da od PDV-a nije izuzeta ni knjiga, ni štampa!? Zašto, kao svugdje u svijetu, nisu uvedeni posebno visoki porezi ili druge vrste specijalnih poreznih obaveza na ovako visokoprofitabilne i raširene djelatnosti? Čak i oni političari i pojedinci koji su se usudili usprotiviti ovim lobijima nailazili su na blokade, opstrukcije, tužbe i medijski linč upravo zato što su dirnuli u moćne i dobro razvijene finansijske tokove. Ukratko, i kockarskim rječnikom kazano: Kako smo izgubili na kladionicama?
Trend rasta i razvoja biznisa sportskih kladionica u Federaciji BiH nastavio se i prošle 2018. godine, a ostvarile su promet koji je skoro jednak ukupnim javnim prihodima Kantona Sarajevo, dakle, finansijski najmoćnijeg kantona u Federaciji BiH. Prema onom što su objavili mediji početkom 2019. godine u Poreznoj upravi Federacije BiH se žale da od klađenja prikupe znatno manje novca, a kao razlog navode “veliki dio neoporezivih isplata dobitaka”, a sumnja se u svjesno izbjegavanje plaćanja obaveza prema državi.
Naime prošle godine kladionice su u Federaciji BiH ostvarile prihod od 1.400.000.000 KM (slovima: milijardu i četiri stotine miliona konvertibilnih maraka). Od ovog iznosa 300 milona se odnosi na isplatu dobitaka, a najveći dio isplata 1.100.000.000 KM (milijardu i stotinu miliona konvertibilnih maraka) odnosi se na isplatu dobitaka manjih od 100 KM, koji se po Zakonu ne oporezuju!? Oporezivi dio dobitaka većih od 100 KM iznosi tek 141.000.000 KM (stotinu četrdeset i jedan milion konvertibilnih maraka). Šef Porezne uprave Federacije Šerif Isović ovu je pojavu nazvao diskriminacijom, jer po njegovim riječima, onaj ko je na kladionici dobio 99 KM neće platiti ništa poreza, dok će onaj ko dobije 101 KM, platiti 10 posto poreza i na taj način praktično dobiti manje od onog koji je dobio 99 KM.
Finansijske malverzacije i prevare države?
Od ovih već alarmantnih cifri još gora je činjenica da su u posljednje tri godine kladionice prometovale skoro 5.000.000.000 KM (slovima pet milijardi konvertibilnih maraka) od čega je više od 3.000.000.000 KM (slovima tri milijarde konvertibilnih maraka) bilo neoporezivih isplata do 100 KM. Dakle, od 2016. do kraja 2018. godine od oko pet milijardi koliko su prometovale kladionice porez je plaćen samo na 490 miliona KM, odnosno na pukih 10 posto, što kada se kumulativno izračuna ispada da je država od 5 milijardi prometa naplatila tek jedan posto, dakle okvirno, umjesto 500 miliona, državi je plaćeno tek nekih 50 miliona KM.
Na kraju, pored svih pogubnosti koje po jedno društvo u tranziciji koje je pogođeno korupcijom i nezaposlenošću, te iz kojeg mladi u sve većem broju odlaze u potrazi za boljim životom, i ovaj društveni problem je neriješen jer nije bilo političkog dogovora oko Zakona o igrama na sreću kojeg je predložila Vlada Federacije BiH. Zakonski prijedlog koji je predviđao veće porezne stope blokiran je u parlamentarnoj proceduri, a reagirali su i kladioničari tvrdeći da bi novi Zakon drastično smanjio njihov profit. Kakogod, ispostavit će se da je ključna uloga u rješavanju ovog društvenog i političkog problema na političkoj areni. Međutim, potrebna je sveopća društvena mobilizacija u educiranju, govoru i pisanju o svim štetnim posljedicama ovako raširene društvene pošasti koja primarno doprinosi društvenoj depresiji, pogubnoj i dugoročno razarajućoj.
Dosadašnje prakse u razvijenim zemljama pokazale su da su najefikasniji načini borbe protiv legalnih, ali štetnih proizvoda i pojava povećanje poreza, i tu su duhan i alkohol najbolji primjeri. Ali pored povećanja poreza država ima načina da zaštiti najranjivije: programima edukacije i kampanjama civilnog društva jer su mladi najizloženiji. Ipak, ključ je u regulacijama kojima će se nametnuti obaveze pridržavanja pravila pristupa kockarnicama i kladionicama, te posebnim uvjetima oko njihovog otvaranja i mjesta gdje mogu, a gdje ne smiju biti. Uz to, dakako, državne agencije za borbu protiv organiziranog kriminala moraju obratiti pažnju na brojke koje “bodu u oči”, a ukazuju da ima prostora za istrage, jer ozbiljni i upućeni ekonomski stručnjaci upozoravaju da kladioničari i vlasnici takvih kompanija vrše ozbiljne finansijske malverzacije i prevare države!?
Ruke Moskve nad Balkanom
Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je u zvaničnoj posjeti Beogradu 17. januara 2019. godine. Tokom protokola sastao se sa visokim dužnosnicima Republike Srbije i Republike Srpske. Potom su predsjednici Rusije i Srbije potpisali niz bilateralnih sporazuma iz sfere trgovine, ekonomije i digitalizacije. Ruski predsjednik Vladimir Putin je tokom svoje posjete odlikovao srbijanskog predsjednika Vučića sa Ordеnom Alеksandra Nеvskog, odlikovanje koje su u prošlosti dobili knez Miloš i Nikola Pašić.[1] Potom je ruski predsjednik posjetio crkvu Svetog Save, mjesto gdje su Osmanlije navodno spalili kosti Svetog Save 1549. godine i zatim je u crkvi kompletirao mozaik koji je bio restauriran tako što je dodao tri posljedna komadića mozaika.
Svesrpski i ruski sastanak
Tokom sastanka Vučić se zahvalio ruskom predsjedniku na ruskom vetu na Rezoluciju o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN po kojoj su Srbi trebali da budu proglašeni za genocidni narod. Putin je tada zaštitio istinu i pravdu i zato imamo veliku odgovornost za sve što ćemo raditi u budućnosti”.[2]
Predstavnici manjeg BH entiteta, također, su prisustvovali zvaničnim sastancima Vučića i Putina kao sastavni dio srbijanske delegacije. Član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik i predsjednica RS Željka Cvijanović imali su zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom. Prema zvaničnim informacijama, razgovarali su o priključivanju Bosne i Hercegovine NATO-savezu; formiranju vlasti u Bosni i Hercegovini, te o izgradnji plinovoda Turski tok (Turkstream). Po pitanju priključivanju NATO-savezu, Dodik je kazao: “Bošnjaci su rekli da će prihvatiti bilo šta ako mi usvojimo politiku da se priključimo NATO-u, ali mi, srpski dio, to ne prihvatamo. Drugim riječima, trebat će nam vremena da iskoristimo naše izborne rezultate.”[3]
Po pitanju izbornih rezultata, Dodik je obavijestio ruskog predsjednika: “Uspostava svih tijela moći je završena u RS, i oni funkcionišu normalno. Ali situacija u Bosni i Hercegovini kao cjelini je i dalje na nivou tehničkog mandata. Neki ljudi nisu zadovoljni rezultatima pa je zato razlog što ovaj proces uzima vremena.”[4]
Na zajedničkom ručku pored gore spomenutih, prisustvovali su i Andrija Mandić i Milan Knežević, lideri Demokratskog fronta (DF) iz Crne Gore koji su poznati po svojim proruskim stavovima i djelovanju u suprotstavljanju i protestima protiv priključivanja NATO savezu . Njima se sudi za terorizam i nasilnu promjenu vlasti u Crnoj Gori 2016. godine.[5]
Medijsko izvještavanje i komentari
Uoči Putinove posjete Beogradu ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je izjavu za medije u kojoj je rekao da se Rusija ne može složiti sa pristupanjem BiH NATO-u, te da: “Pravila koja se promoviraju na Balkanu su dovoljno opasna i odražavaju maniju da se gurnu sve balkanske države što je prije moguće”.[6]
Ruska zvanična novinska agencija na engleskom jeziku Russia today objavila je vijest pod naslovom “NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade” (NATO, crkva i bratstvo oružja: Vladimir Putin posjetio Beograd) autora Nebojše Malića, sarajevskog Srbina s adresom u SAD poznatom po negiranju Genocida u Srebrenici.[7] U ovom izvještaju se navodi da je ova: “jednodnevna posjeta posljednjem bastionu protiv NATO ambicija na Balkanu možda bila kratka po pitanju sadržaja, ali puna simbolizma.” Članak na nekoliko mjesta indirektno kritikuje Vučića navodeći da je pokušao da prizna Kosovo; da je manje popularan od Putina, te da mediji pod Vučićevom kontrolom ne koriste ćirilicu.
Analitičar Dimitar Bechev objavio je članak pod naslovom “The Belgrade visit was Putin’s gift to Vučić” (Posjeta Beogradu je bila Putinov poklon Vučiću) u kojem navodi da je ruski utjecaj na Balkanu limitiran i da pored energije, Rusija nema drugog utjecaja na Balkanu, te navodi da je najbolje sredstvo djelovanje Kremlja njegov utjecaj na balkanske podanike kako bi uspostavio ravnotežu sa Zapadom. [8]
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Nikola Samardžić u izjavi za N1 je naveo: “Putin je doživeo tri ozbiljna poraza u prethodnih nekoliko dana - glasanje u makedonskom parlamentu, glasanje u grčkom parlamentu i glasanje u britanskom parlamentu - to su tri odluke koje odbacuju Putinovu ideju podele i razaranja Evropske unije i NATO pakta i zaoštravanje etničkih odnosa”[9]
Ruski analitičar Nikita Bondarjev je u svom članku “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno” navodi da ova posjeta upravo predstavlja početak Vučićeve predizborne kampanje za vanredne parlamentarne izbore koje je on sam najavljivao u prethodnim sedmicama.[10]
Drugi ruski analitičar Maxim Samorukov navodi da se Vučić nalazi u nezgodnoj poziciji, jer srbijansko rukovodstvo „ne zna kako da se riješi“ ruskog utjecaja, koje Beogradu ne daje mnogo „manevarskog prostora“ u pogledu pregovora sa Kosovom. Samorukov također navodi: „Moskva nema razloga da podrži ultimativno rješenje konfikta na Kosovu, jer ne bi ništa dobila iz ovog poteza, ali bi mogla izgubiti svoj utjecaj u ovom regionu.“[11]
Implikacije na Bosnu i Hercegovinu
Posjeta ruskog predsjednika može se posmatrati, kako navodi Jasmin Mujanović, kao “regionalni anti-NATO” samit. Iako je o Bosni i Hercegovini, barem zvanično, bilo veoma malo govora, samo prisustvo člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Milorada Dodika, kao de facto, člana srbijanske delegacije, kao i njegov zasebni sastanak sa ruskim predsjednikom nagovještavaju nastavak srpske antidržavne i anti-NATO politike. Indikativno je da je 2014. godine održano najmanje 5 zvaničnih sastanaka između Dodika i Putina. S tim u vezi može se očekivati agresivnije političko djelovanje RS i Srbije u sprječavanju priključivanja Bosne i Hercegovine NATO-savezu.
Međutim za dublju i jasniju sliku ruske politike prema Balkanu i Bosni i Hercegovini potrebno je analizirati ruske političke analitičke izvještaje, te pomno pratiti dešavanja na političkoj sceni. Jedan takav izvještaj je “Moguća međunarodna “paketna rješenje” za balkanska pitanja” koju je objavio Ruski savjet za međunarodne odnose dan nakon Putinove posjete Beogradu.[12] S druge strane važno je, također, sagledati i rusku ulogu u Hrvatskoj, te njene implikacije na Bosnu i Hercegovinu.[13]
[1] ZVANIČNA POSЕTA PRЕDSЕDNIKA RUSKЕ FЕDЕRACIJЕ, Zvanična webstranica Predsednika Republike Srbije, 17.1.2019, https://www.predsednik.rs/lat/pres-centar/vesti/zvanicna-poseta-predsednika-ruske-federacije
[2] “Vučić: Nikada nećemo zaboraviti ruski veto u Savjetu bezbjednosti”, N1, 17.1.2019,
http://ba.n1info.com/Regija/a310153/Vucic-o-ruskom-vetu.html
[3] “Bosniaks say they will agree to anything if we adopt a policy of joining NATO, but we, the Serbian part, do not accept this. In other words, it will take us time to make use of our election results.” Vidjeti:”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694
[4] “The establishment of all bodies of power has been completed in Republika Srpska, and they are operating normally. But the situation in Bosnia and Herzegovina as a whole remains at the level of a technical mandate. Some people there are not satisfied with their results, which is why the process is taking time.” Vidjeti: ”Meeting with Chairman of Bosnia and Herzegovina Presidency Milorad Dodik”, 17.1.2019, President of Russia, http://en.kremlin.ru/events/president/news/59694
[5] Cristina Maza, “Russia’s Vladimir Putin Travels To The Balkans To Push Against Nato Membership, Slams U.S. Interference”, Newsweek, 16.1.2019,
https://www.newsweek.com/russia-vladimir-putin-travels-balkans-push-against-nato-membership-slams-us-1294734
[6] Lavrov: Rusija se ne može složiti s pristupanjem BiH NATO-u, Al Jazeera, 16.01.2019, http://balkans.aljazeera.net/vijesti/lavrov-rusija-se-ne-moze-sloziti-s-pristupanjem-bih-nato-u
[7] NATO, church & brotherhood of arms: Vladimir Putin visits Belgrade, Russia Today, 18.01.2019
https://www.rt.com/news/449079-putin-serbia-church-nato/
[8] Dimitar Bechev, “The Belgrade visit was Putin’s best gift to Vučić”, 18 Jan 2019, Al Jazeera https://www.aljazeera.com/indepth/opinion/belgrade-visit-putin-gift-vucic-190117201848733.html
[9] Žaklina Tatalović, “Gosti N1: Putinova poseta ima pre svega unutrašnjopolitički značaj”, N1, 17.1.2019., http://rs.n1info.com/Vesti/a452770/Gosti-N1-Putinova-poseta-ima-pre-svega-unutrasnjopoliticki-znacaj.html
[10] Nikita Bondarjev, “Putinova poseta Beogradu ili – nije baš sve tako jednostavno”,Koreni.rs, http://www.koreni.rs/putinova-poseta-beogradu-ili-nije-bas-sve-tako-jednostavno/
[11] Maxim Samorukov „Escaping the Kremlin’s Embrace: Why Serbia Has Tired of Russian Support“, The Moscow Times, 22.1.2019, https://themoscowtimes.com/articles/escaping-the-kremlins-embrace-why-serbia-has-tired-of-russian-support-64242
[12] Russian International Affairs Council, “Possible International “Package Solution” Formats on the Balkans Issue”, 18.1.2019,
http://russiancouncil.ru/en/analytics-and-comments/analytics/possible-international-package-solution-formats-on-the-balkans-issue/
[13] Theodore Karasik , „If Croatia joins the Eurozone, it would give Russia its greatest weapon in Europe“, Euronews, 22.1.2019, https://www.euronews.com/2019/01/22/if-croatia-joins-the-eurozone-it-would-give-russia-its-greatest-weapon-in-europe-view
Pokušaj revidiranja sudske istine
Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosansko-hercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost.
Mediji su izvijestili da je Vlada RS 7. februara ove godine formirala dvije komisije: Komisiju za istraživanje stradanja u Srebrenici i Komisiju za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu tokom proteklog rata. U obje ove komisije imenovani su pojedinci iz različitih država, da bi se stekao dojam da je riječ o međunarodnim tijelima.
Formiranje ove dvije komisije izvršeno je uprkos činjenici da su dva zvanična međunarodna tijela, formirana od strane Organizacije ujedinjenih nacija, dali svoj sud o ovim događajima.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) djelovao je od 1993. do 2017. i bavio se ratnim zločinima na ovom prostoru. On je „nepovratno promijenio reljef međunarodnog humanitarnog prava“ i utvrdio sudsku istinu o događajima u Bosni i Hercegovini tokom rata 1992-1995.
Međunarodni sud pravde (ICJ), kao glavni sudski organ Organizacije ujedinjenih nacija, utvrdio je karakter rata u Bosni i Hercegovini, izvršenje Genocida u Srebrenici i oko nje u ljeto 1995., te izvršenje zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina širom Bosne i Hercegovine.
Njihovo formiranje znači neprihvatanje sudske istine organa Ujedinjenih nacija i pokušaj kreiranja novog narativa zaogrnutog u plašt navodnog međunarodnog karaktera tih komisija. Novi narativ je ustvari pokušaj revizije utvrđenih činjenica.
Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid se mogu utvrđivati na razne načine. Najteži način dokazivanja, ujedno i najpouzdaniji, jeste sudska istina. Ona se zasniva na pravilima dokazivanja, strogim procedurama, pretpostavki nevinosti optuženog i drugim elementima materijalnog i procesnog prava. Zbog te strogosti sudska istina nekada znači minimalističko utvrđivanje istine. Zato je, naprimjer, utvrđeno izvršenje Genocida protiv Bošnjaka samo na ograničenom lokalitetu (u Srebrenice i oko nje) i u ograničeno vrijeme (ljeto 1995. godine).
Drugi način dokazivanja izvršenog genocida je putem naučnog istraživanja. To se odnosi, naročito na genocide izvršene prije Drugog svjetskog rata. Tada nije bilo sudova koji bi utvrdili sudsku istinu već je moguća jedino naučna istina koja se zasniva na pravilima naučne metodologije. Sudovi mogu da se izjašnjavaju o tome da li je ta metodologija strogo i odgovorno slijeđena. Naučna istina može da ide dalje od sudske istine. Zato, naprimjer, neki stručnjaci za genocid, kao što je Samantha Power, kada govore o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini 1992-1995, godine koriste termin „Bosanski genocid“.
Svaki genocid prati njegovo negiranje od počinilaca ili njihovih simpatizera, te se negiranje smatra posljednjom fazom u izvršenju genocida. Jedan od suptilnih načina negiranja genocida jeste njegova relativizacija, te revizionizam historije genocida. Revizionisti dovode u pitanje činjenice (broj žrtava), odgovornost (“sve strane su krive”), razvijaju nove paradigme („dvostruki genocid“) i tako dalje.
Revizionisti su većinom pojedinci koji dovode u pitanje utvrđene činjenice, a u rjeđim slučajevima vlade. Ova odluka Vlade RS stavlja punu odgovornost na vladu ovog bosanskohercegovačkog entiteta, te na Narodnu skupštinu, čije zaključke vlada izvršava, za formiranje tijela za utvrđivanje „alternativnih činjenica“ u odnosu na nalaze međunarodnih sudova, te za ishode njihovog rada. Zvanično i institucionalno negiranje genocida povlači za sobom institucionalnu odgovornost.
Razmotrimo jednu analogiju. Tokom 1945. i 1946. godine u Nurembergu (Njemačka) održana su suđenja nacističkim vođama. Njima je sudio Međunarodni vojni tribunal formiran na osnovu Londonskog sporazuma od 8. augusta 1945. Sporazum su sklopile SAD, Velika Britanija, SSSR i Francuska. Ovaj sporazum je kasnije prihvatilo još 19 država. Presude ovog tribunala izrečene su 1. oktobra 1946. godine.
Ako bismo gledali izvor autoriteta ovog tribunala (inicijalni sporazum pet država pobjednica, kome pristupa još 19 država) i uporedili ga sa autoritetom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde našli bi da su ova dva posljednja mnogo autoritativnija tijela.
Međutim, nikome nije naumpalo da nakon presuda u Nurembergu formira komisije koje bi ispitivale ono o čemu je utvrđena sudska istina. Nacisti su bili poraženi, i idejno i vojno, a njemački narod se pripremao za teško suočavanje s istinom i zločinima počinjenim u njegovo ime. Ako se nema snage za suočavanje s istinom onda se formiraju komisije.
U našem javnom diskursu posljednjih petnaest godina govori se intenzivno o evropskim standardima. Kažnjavanje negiranja utvrđenog genocida jeste evropski standard.
Savjetovanje: „Ramazan, duhovna snaga i zaštita“
Sarajevo, 20. mart 2019. (MINA) – Danas je u organizaciji Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice održano predramazansko savjetovanje za imame. Savjetovanju je prisustvovao i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović te muftije, predsjednici mešihata, glavni imami, dekani i direktori odgojno-obrazovnih institucija Islamske zajednice.
Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Ratni vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić danas se suočio s konačnom presudom za počinjeni genocid i najteže ratne zločine počinjene na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, kada je BiH bila izložena ratnoj agresiji. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.
Članovi grupe Antidayton, udruženja i žrtve Genocida u BiH postavili su danas transparente ispred suda u Hagu. Na jednom od njih je istaknuta poruka s kojom se poistovjećuje Karadžić s nacističkom ideologijom i Hitlerom.
Više...
Šta žrtve očekuju od presude
Komentari žrtava i osoba koje se preko dvadeset godina bore za pravdu
Čovjek koji je mrzio Bošnjake i gradove
Karadžić je mrzio gradove. Jedino što je više mrzio od gradova bili su Bošnjaci koji su većinom živjeli u gradovima
Održana sjednica Vijeća muftija
Sarajevo, 19. mart 2019. (MINA) – Danas je pod predsjedavanjem reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića održana 20. redovna sjednica Vijeća muftija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Na početku sjednice Reisu-l-ulema je poželio dobrodošlicu novom članu Vijeća muftija Nusretu ef. Abdibegoviću, muftiji banjalučkom i zahvalio se na dosadašnjem angažmanu muftiji Paši ef. Fetiću. Ovim povodom, resiu-l-ulema je muftiji Paši ef.Fetiću uručio posebno priznanje Islamske zajednice i zahvalio mu se na ukupnom doprinosu radu Zajednice u Njemačkoj ali i čitavoj Islamskoj zajednici i njenom Vijeću muftija uz nadanja da će on svoj doprinos nastaviti davati i da će biti podrška novoimenovanom muftiji za Evropu izvan domovinskih zemalja Osmanu ef. Kozliću.
U nastavku sjednice razmatrani su Izvještaji o radu Vijeća muftija i izvještaji o radu i finansijskom poslovanju Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za 2018. godinu. Prihvaćene su izmjene i dopune Pravilnika o izboru reisu-l-uleme na način da su njegove uredbe usklađene sa Ustavom IZ u BiH.
Na sjednici je utvrđena i visina nisaba za redžeb, ša'ban i ramazan 1440/2019. godinu u iznosu od 6640 KM (3405 EURA) i visina iznosa sadekatu-l-fitra za ramazan 1440/2019.godine koji je ostao na nivou iznosa od prošle godine kako u domovini tako i u domovinskim zemljama i dijaspori.
Vijeće muftija prihvatilo je i Izvještaj komisije Vijeća muftija o procjeni namaskih vremena i vremena posta za područja koja se nalaze iznad 55˚ sjeverne geografske širine. U Programski savjet Media centra imenovani su ispred Vijeća muftija Remzija ef. Pitić, muftija goraždanski i Aziz ef. Kadribegović, dugogodišnji bivši urednik Preporoda.
Na osnovu zaključka Rijaseta IZ u BiH Vijeće muftija je razmatralo inicijativu za učenje salle na Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i donijelo dopunu Program vjerskog obilježavanja godišnjice Genocida nad muslimanima Bošnjacima.
Muftije su prihvatili i više prijedloga Vakufske direkcije za novim uvakufljenjima i transformacijama vakufske imovine.
Na kraju su Vijeće muftija i Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini odredili izaslanstvo predvođeno zamjenikom reisu-l-uleme Huseinom ef. Smajićem koje je prisustvovalo dženazi Izudinu ef. Kruški, dugogodišnjem glavnom imamu i uposleniku Islamske zajednice
Fašistima smo uvijek ‘jedanodstotinu’
Na video snimku koji je jedan cijeli dan bio zanimljiv medijima u Bosni i Hercegovini, Azrin Hodžić povratnik u Prijedor, 11. marta bio je meta napada koji je kasnije zvanično okvalificiran kao krivično djelo zlostavljanja, mučenja i drugog neljudskog i ponižavajućeg postupanja kao i nanošenje tjelesnih povreda. Sadržaj video snimka, obraćanje, jezik sile – sve to smo već vidjeli: Ramo Osmanović, Srebrenica, 13. juli 1995. godine. Epilog događaja sa snimka iz tog julskog dana su hiljade tijela u masovnim grobnicama. Posmrtni ostaci Rame Osmanovića su pronađeni u u Zelenom Jadru kod Srebrenice, a njegovog sina Nermina – kojeg je dozivao tog 13. jula – u Snagovu, kod Zvornika.
Samo dan prije nego se dogodio napad na Azrina Hodžića, svjedočili smo i postrojavanju pripadnika četničkog Ravnogorskog pokreta u Višegradu te snimku guslarenja, s poznatim repertoarom četničkih stihova „biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Epilog četničkih ‘’postrojavanja’’ iz Drugog svjetskog rata su pokolji stanovništva na teritoriju Bosne i Hercegovine poput onoga o kojem četnički major Pavle Đurišić 13.2.1943. godine raportira četničkom vojvodi Draži Mihajloviću da se za vrijeme operacije „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“, te da su žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.“. U devedesetim godinama 20. stoljeća – ponovo progoni, ubijanja i okrutna zvjerstva poput „žive lomače“ ili masovne grobnice što su četnički prilozi historiji zla.
Nakon napada na povratnika Azrina Hodžića su uslijedila saopćenja političkih aktera u državi Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice, i to nezanimljiva čak i medijima koji se njima hrane.
Činjenica je da forma fašizma koja eksplicitno odobrava nasilje nad političkim ‹›neprijateljima›› i hrani se kultom ‹›velike›› države nikada nije nestala. U Bosni i Hercegovini, danas, postoje udruženja građana koja otvoreno baštine i zagovaraju ovakvu formu fašizma, a sljedbenici ideologije na kojoj se ona temelji skoro redovno pokazuju spremnost da je pretvore u našu realnost. Odgovor na fašizam mora biti kompleksan i sveobuhvatan, a njegov glavni segment je svakako zabrana silom zakona. U Bosni i Hercegovini Zakon nije definirao koje su to fašističke organizacije niti koja su to fašistička obilježja. Inicijative u Parlamentu Bosne i Hercegovine o donošenju takvog zakona nisu dobile podršku stranaka iz bosanskohercegovačkog entiteta RS. No, da li je to sve što se moglo učiniti, s obzirom na političke pozicije u posljednjih dvadeset godina? Apsolutno nije.
Kada je fašizam u pitanju ni za jednu državu, a s obzirom na historijsko iskustvo fašizma niti i za jednog političara u ovoj zemlji ne bi smjeli postojati ‘’mali’’ kompromisi. Nikome se ne bi smjelo dozvoliti sakrivanje iza politike kao „umijeća mogućeg“ u kojem su alternativna rješenja uvijek pod A. na spisku za dogovore.
S obzirom na to šta fašizam jeste i u kojem obliku ga živimo, osnovna premisa bi morala biti nulta tolerancija na one političke platforme koje nisu spremne izglasati zakonsku zabranu izrazima fašizma u bilo kojem obliku. To bi morala biti crvena crta ispod koje se ne prelazi na liniji otpora fašizmu.
Iako se može činiti jednostavno, to ipak nije lahko jer očito je kako ne postoji spremnost naših političara da označe tu crvenu crtu. Činjenica je da oni svi, često, od njenog nepostojanja imaju koristi. Zbog toga se između ostalog, decenijama sistemski urušavaju obrazovni sistem i akademska zajednica koja više nema mehanizme da oblikuje javno mnijenje. Tako se pogoduje onima koji ne bi politički preživjeli aktivno suprotstavljanje socijalnim i ekonomskim ‘’zahvatima’’, tačnije eksperimentima iz kojih jedino oni profitiraju pa ne bi politički preživjeli građanski bunt i političku debatu kao instrumente otpora fašizmu. Zato sloboda i sigurnost ovdje nisu pod A. na spisku državnih političara. Postoje valjda u tom njihovom paralelnom univerzumu važnije stvari, naprimjer opstati na vlasti – makar za to žrtvovali svaku ideju za koju se u saopćenjima deklarativno zalažu.
Po kanonima vjere, vjernicima, ovdje ne mislim samo na muslimane, koji misle o polaganju računa pred Svevišnjim Bogom otpor zlu morao bi biti prioritet i oni bi se – zajedno s drugima – morali zalagati za usvajanje zakona o fašističkim organizacijama i aktivno pozivati političare na odgovornost.
Fašizam je to što jeste i za njega postoji rješenje – prije svega u donošenju potrebnih zakona. Postoji rješenje i za političke izdajnike ideje stvarnog otpora fašizmu jer građani Bosne i Hercegovine, koji žele živjeti slobodu i sigurnost, će shvatiti prije ili kasnije da će fašistima – skupa s njihovim ideolozima i onima koji s njima rade kompromise – uvijek biti Ramo Osmanović ili Azrin Hodžić, tačnije ‘jedanodstotinu’.