Reisu-l-ulema Kavazović uputio čestitku kardinalu Puljiću povodom Božića
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein ef. Kavazović uputio je danas čestitku nadbiskupu vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću povodom katoličkog blagdana Božića.
Muftija Dudić ponovo izabran za predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji
Izborno tijelo koje čine: članovi Sabora, muftije, glavni imami, rukovodioci i muderisi vjersko-prosvjetnih ustanova Islamske zajednice, na zasjedanju održanom 22.12.2018. god. u Novom Pazaru, većinom glasova na mjesto predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji za petogodišnji mandat izabralo je aktuelnog predsjednika, muftiju dr. Mevlud ef. Dudića. Članovi Izbornog tijela glasali su između dr. Mevlud ef. Dudića i hfz. Irfan ef. Malića.
Mostar: Novi saziv Izvršnog odbora Medžlisa
Skupština Medžlisa IZ-e Mostar izabrala novi saziv Izvršnog odbora
Uručena priznanja Ramizu Jelovcu
Muftija mostarski Salem ef. Dedović uručio priznanja dugogodišnjem predsjedniku Izvršnog odbora Medžlisa IZ-e Mostar Ramizu Jelovcu
Adelaide: Dodjela dekreta Rijad-ef. Jazvinu
U subotu, 15. cecembra 2018. godine, u zvaničnoj posjeti džematu Adelaide boravio je muftija Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji prof. Jasmin ef. Bekrić.
Sarajevo: Sjećanje na Ahmeda Bureka i Muhameda Hazima Tulića
U Gazi Husrev-begovoj medresi upriličen je program u povodu 70 i 50 godina od preseljenja na Ahiret direktora ove medrese Ahmeda Bureka (1876-1948) i Muhameda Hazima Tulića (1908-1968)
Sjajnih četvrt stoljeća džemata Wiesbaden
Jubilej 25 godina džemata Wiesbaden 1993. – 2018.
Promovisana poštanska marka Turhan Emin-begove džamije
U Goraždu je promovisana poštanska marka sa motivom "Turhan Emin-begove džamije" koja je sagrađena u Ustikolini 15 godina prije dolaska sultana Mehmeda Fatiha u BIH.
Američka ambasadorica Maureen Cormack u oproštajnoj posjeti kod majki Srebrenice i Žepe
Svečanom akademijom danas je u Gazi Huserv-begovoj biblioteci obilježena 10. godina rada i djelovanja Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. Na samom početku moderatorica dr. Zehra Alispahić podsjetila je prisutne na velike jubileje znanja i nauke koje je u protekloj i ovoj godini obilježila Islamska zajednica, kao što su 460 godina rada Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke, zatim, 130 godina Visoke islamske šerijatske i sudačke škole, te 40 godina od pokretanja Fakulteta islamskih nauka i dr.
Čuvanje i valorizacija tradicije
Kratak pregled nastanka i rada u prvoj deceniji Instituta iznio je dr. Ferid Dautović, direktor Instituta koji se posebno zahvalio profesorima dr. Fikretu Karčiću, predsjedniku Naučnog odbora instituta i dr. Amiru Kariću, predsjedniku Upravnog odbora Instituta. "Narod koji nema tradiciju nije pravi narod," podsjetio je dr. Dautović na rijeći rahmetli hafiza Mahmuda Traljića, te ukazao kako tradiciju uz čuvanje i njegovanje stalno treba kritički valorizirati. On je podsjetio na sjednicu Sabora IZ od 26. juna, 2008. godine kada je razmatrana inicijativa za osnivanje Instituta, te kako je ideja da se on formira potvrđena zaključkom sa naučnog skupa "Islamska tradicija: izvori, razvoj i institucije, perspektive," održanog 14-16 novembra, 2007. godine. Odluka o osnivanju Instituta za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka donesena je na šestoj redovnoj sjednici Sabora IZ 1. novembra, 2008. godine, a za prvog direktora Instituta imenovan je prof. Mehmedalija Hadžić. Dautović je podsjetio kako je od 2008. do 2013. godine Insitut organizirao dva naučna skupa, te da je dolaskom reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića napravljen značajan iskorak u organizacijskom radu i djelovanju istituta. Napomenuo je akko je od 2014. do danas realizirano 63 istraživačka projekta, te objavljeno preko 50 istraživanja i radova, izdato 14 knjiga, te da su uposlenici ovog instituta učestovali na brojnim domaćim i međunarodnim konfrenecijama. Institut je također organizirao brojne naučne skupove i izložbe, a posebnu zahvalnost dr. Dautović je iskazao prethodnoj direktorici instituta dr. Dževadi Šuško.
U ime Instituta dr. Amir Karić je uručio zahvalnice za saradnju Vakufskoj direkciji, El-Kalemu i Konrad Adenauer Stiftung, a potom je dr. Ibrahim Begović, u ime Uprave za obrazovanje i nauku uz čestitke Institutu i njegovim uposlenicima i saradnicima uručio zahvalnice za poseban doprinos prof. dr. Fikretu Karčiću, prof. dr. Amiru Kariću i dr. Dževadi Šuško.
Dekolonizacija svijesti
Na kraju svečane akademije obratio se reisu-l-ulema dr. Kavazović koji je istakao kako ovih prvih deset godina Instituta mogu biti samo godine utemeljenja, te da prave rezultate tek očekujemo.
"Dugo vremena naši naučnici i istraživači nisu mogli pisati, objavljivati ili učestvovati u kulturnom i naučnom životu, ukoliko se njihovi zaključci i stavovi nisu uklapali u dominantne nacionalne i ideološke obrasce onih koju su našu samosvijest i identitet potirali, zarad vlastitih hegemonističkih projekata prema našoj domovini i narodu. Znamo za desetine, možda i stotine, neobjavljenih publikacija, studija, doktorata, knjiga koje su objavljivane uz iznuđene intervencije, publikacija koje su autori štampali u skromnom tiražu o vlastitom trošku. Sve to treba ponovo približiti našoj javnosti.
Ali, bitnije od toga, treba da imamo mladu generaciju neopterećenih i istinski slobodnih istraživača, koji u nauci neće vidjeti instrument ideologizacije i vlasti, koji historiju neće prekrajati niti uljepšavati nego iz nje izvlačiti lekcije, kako ne bismo iste greške ponavljali. Našoj naučnoj i kulturnoj sceni je potrebna „dekolonijalizacija svijesti“. Danas, kada smo svoju slobodu platili skupom cijenom, ne možemo sebi priuštiti luksuz da o sebi, svojoj tradiciji, prošlosti i viziji budućnosti ne govorimo slobodno i iz vlastite samosvijesti.
Naši rukopisi su skriveno blago koje još nismo pokazali svijetu. Istina o nama, našoj državi i zajednici, još je zakopana u brojnim arhivama, od Beča do Istanbula i dalje.
Ne bismo trebali prilaziti našoj povijesti i našem nasljeđu kako bismo u njima ostali zarobljeni. Trebamo ih istraživati da bismo iz njih učili i imali jasnu sliku o sebi. To bi trebao biti čvrst temelj na kojem će naše dolazeće generacije graditi svoju budućnost, "poručio je reisu-l-ulema uz čestitke direktoru Dautoviću i uposlenicima Insituta.
Nakon obraćanja reisu-l-ulema Kavazović je uručio posebnu zahvalnicu za doprinos dr. Mustafi Ceriću, reisu-l-ulemi u periodu osnivanja Instituta, te posebnu plaketu prvom direktoru Instituta prof. Mehmedaliji Hadžiću.
Više...
U povodu štampanja Dodatka „Poučne kratke istorije“ Rašid-beja Belgradija - Kratka historija naših ponavljanja
Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja
„Samo, kako ćemo naći mjesto kao što je naš zavičaj (...) i tu sretno živjeti? Ljubav prema zavičaju nije nešto što se lahko zaboravlja. I, svakome je jasno da se te pomisli ne mogu ostaviti“.
Iako su stare gotovo dva stoljeća, ove riječi i danas odjekuju kroz posljednja dva stoljeća istorije u svijesti bosanskih muslimana. Generacije su odrasle i odrastaju u čežnji za zavičajem odnosno traumi razapetosti između oproštaja sa starim i puštanjem korijena u novim zavičajima, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.
Belgradi – povratak domovini
Autor navedenih riječi je Rašid-bej Belgradi, pisac „Istorije čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji“ koja je u Istanbulu objavljena 1874. godine, a onda i u Beogradu samo dvije decenije kasnije. Uz to dvotomno djelo, Belgradi je napisao i dodatak (zeyl) posvećen posljednjim danima Osmanskog carstva na teritoriji današnje Srbije i predaje Beograda srbijanskim vlastima. Bosanski prijevod dodatka, pod naslovom „Poučna kratka istorija“, objavili su ove godine El-Kalem i Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka. Tako se Belgradi poslije dva stoljeća vratio kući, u Bosnu i Hercegovinu, sa poukama davno zapretanim u zaborav i neznanje.
O ličnosti Belgradija se ne zna mnogo, osim da je bio visoki službenik Osmanskog carstva koji je službovao i u Bosni i Hercegovini te da je bio reformista, ako je suditi po njegovom učešću u Vijeću za reforme u Istanbulu.
„Dodatak“, odnosno „Poučna kratka istorija“ nije posvećena isključivo posljednjim danima osmanske vlasti u Srbiji. Sudbinu srbijanskih i beogradskih muslimana smješta u kontekst krize Osmanskog carstva. Historijski kontekst događaja o kojima Belgradi piše određen je proglašenjem autonomije Srbije u sastavu Osmanskog carstva, te odlukom da se muslimansko stanovništvo iseli u roku od pet godina uz izuzetak šest tvrđava s posadom i stanovništvom tih gradova. Nakon trideset godina mira, incident na Čukur-česmi – navodno je Belgradijeva kuća bila upravo prekoputa ovog mjesta – značajno je ubrzao proces osmanskog i muslimanskog napuštanja Srbije. Nakon svađe i sukoba između turskih vojnika i nekoliko Srba oko toga ko će prvi natočiti vodu na česmi, sredinom juna 1862. došlo je do pogroma muslimanskog stanovništva u Beogradu.Preživjelo stanovništvo se povuklo u tvrđavu.
Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )...) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“
Time nije okončano samo osmansko-srbijansko dvovlašće koje je trajalo otprilike tri decenije, nego je događaj poslužio i katalizator serije događaja koji će rezultirati konačnim povlačenjem osmanskih vlasti te odlaskom domaćeg muslimanskog stanovništva iz Srbije. Mjesec dana kasnije nakon ovog događaja 22. jula 1862. u istanbulskom kvartu Kanlica započela je – a u septembru iste godine završila – međunarodna konferencija koja je rezultirala Protokolom od 12 članova koji će zapečatiti sudbinu srbijanskih muslimana. Za razumijevanje Belgradijeve „Poučne kratke istorije“ najvažniji je član VII koji kaže da se „svi muslimanski stanovnici koji žive oko pet utvrđenih tačaka (...) mogu osloboditi svoje imovine i povući sa srpske teritorije što je moguće brže“. Pet godina kasnije i posljednje muslimansko stanovništvo oko ovih tvrđava napustilo je Srbiju, a 10. aprila 1867. upravljanje tvrđavama je, sultanovom odlukom, prepušteno vlasti kneza Mihajla Obrenovića.
„Poučna kratka istorija“ je pisana u nekoj vrsti dijaloške forme i ima više značajki: faktografski je opis ključnih događaja u tom procesu, razorna kritika osmanske politike i analiza stanja u kojem se nalazila muslimanska zajednica na Balkanu. U političkom smislu, Belgradi je besprijekorni realista. Odluku da se srbijanskim vlastima predaju tvrđave sa kompletnim naoružanjem – obrazloženu taktičkim popuštanjem u uvjerenju da će s tim stati zahtjevi Srbije za nezavisnosti – ovaj mislilac smatra strateški pogubnom i politički naivnom. Komentarišući predaju beogradske tvrđave, Belgradi ovako rezimira posljedice:
„Dakle, zna se da nije bilo razloga za predaju takve divovske tvrđave, skupa sa spomenutim ogromnim količinama municije (...) Osim toga, muslimani ne bi bili tako zlostavljani, a njihova imovina, prihodi, palače i kuće ne bi otišli ni za šta“.
Belgradi, naime, poučen iskustvom ranijeg osmanskog povlačenja iz „Vlaške i Moldavije“ kao službenik Osmanskog carstva preporučuje rušenje tvrđava iz praktičnih i strateških razloga: „Nabavka oružja i municije nema smisla kad nema tvrđava, oni bi s vremenom morali napustiti ideju o kraljevini.“ No, on insistira i na nečemu još važnijem a to je da „ne bi svi ti muslimani pretrpjeli tolike jade“.
Protjerivanje muslimana: poslije Srbije na redu Bosna
Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )...) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“
Belgradi kao očito obrazovan i informisan čovjek, objašnjava i regionalni kontekst odnosno ponašanje nekih od tadašnjih evropskih velikih sila, te potcrtava rastuću rusku ulogu u nevoljama s kojima se suočava muslimansko stanovništvo slavenskog Juga. Štaviše, Belgradi već 1871. identificira ono što danas poznajemo pod nazivom „lažne vijesti“, kao sastavni dio ruske i srbijanske strategije na Balkanu.
„Osim toga, slavensko pitanje, koje Rusija iznosi posljednjih 90 godina, moglo bi ukratko prodrijeti u ovo područje, prenijeti se na evropski kontinent i omogućiti ostvarenje ruskih zavjera. Stvarni cilj krivotvorenih vijesti bilo je da se podstaknu ove ideje. Takve političke mjere trebale su podstaknuti kabinete svih evropskih država – koje su očigledno uzele učešće u širenju takvih izmišljenih nemoralnih vijesti – da razmotre i spriječe agresivnu rusku politiku, koja se u stvarnosti otvoreno provodi.“
Belgradi je bez sumnje bio dalekovid i kao lojalan osmanski državljanin. U kontekstu rasprave o budućnosti, naširoko obrazlaže razloge za i protiv uvođenja parlamentarizma kao oblika vladavine u posrnulom Carstvu. Belgradi je, također, bio u potpunosti u skladu sa duhom vremena u kojem je živio i vjerovatno bi više pripadao sekularnim i nacionalističkim krugovima Zapadne i Srednje Evrope s kraja devetnaestog stoljeća nego li onim tradicionalnim. Parlament je shvatao kao mjesto gdje se „ne rješavaju, niti raspravljaju pitanja vjere i islama, nego su glavna pitanja za diskusiju ona koja se tiču države, zemlje i politike“, ali je njegova vizija buduće Osmanske države inkluzivna jer „među zastupnicima skupštine trebaju biti izabrani predstavnici kršćana (...) proporcionalno njihovom stanovništvu.“
Kritika (političkih) kratkovidosti
Njegova analiza stanja muslimanske zajednice –na Balkanu i drugdje u Carstvu – je razorna. Jednako tako je djelovao i njegov odgovor koji je više ličio vizijama 21. nego li 19. stoljeća. „(...) pošto je već dugo vremena muslimane i njihove potomke okovalo neznanje. Ono ih zbunjuje, ne znaju šta rade, zbog njega potpuno zaboravljaju iskazati se u radu za svoj narod i domovinu, zbog njega gube snagu (...) hodaju okolo ko bezglave kokoši, bez moći da razlikuju dobro od zla. Smucaju se po kafanama dan i noć (...) Brkovi i brade im požutjeli od duhanskog dima.“
Obrazovanjem do slobode
Belgradi nalazi rješenje i za to: „Trebamo požuriti i zatražiti da Vlada uvede obavezu da djeca pohađaju školu, i da ne dopusti da se iko izuzme. Dragi moj prijatelju, bolje je da nemamo djecu neznalice.“
Belgradijevu „Poučnu kratku istoriju“ ne treba čitati samo kao izvještaj o jednom ili više historijskih događaja, odnosno duhu jednog vremena. Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja i to ne u kontekstu otpora Osmanskom carstvu, nego vrlo očigledne i potpuno prenebregnute činjenice: današnji bosanski muslimani su posljednji demografski ostaci naroda koji je tada stradao. Rašid Belgradi je i njegova „Poučna kratka istorija“ su glas iz alternativne prošlosti: one u kojoj smo izvukli pouke i naučili lekcije.
Behram-begova medresa osvojila prvo mjesto
U Behram-begovoj medresi je u ponedjeljak 19.11.2018. godine održano takmičenje iz engleskog jezika učenika medresa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu - Evropa kao izazov za muslimane
Uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog.
U Zagrebu je 10. decembra ove godine, u Nadbiskupskom pastoralnom institutu, promovirana knjiga hrvatskog povijesničara, obavještajca i generala Ive Lučića pod naslovom „Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti“. U knjizi Lučić govori o tome kako Evropa nije ni tada (kao ni danas) razumjela Šenou koji ju je, dok su ‘Turci’ odnosno muslimani progonili kršćane, upozoravao da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor ‘viri polumjesec’ – tako nas na važnost knjige upućuje i Boris Havel, koji inače drži stanovište da se ljudi iz druge civilizacije koji dolaze u Evropu neće integrirati, te da – što će najviše kazati o Borisu Havelu – Edward Said u svojim knjigama ni u čemu nije upravu.
Međutim, nećemo ovdje o knjizi Ive Lučića niti hvalospjevu koji mu ispisuje Boris Havel. I to ne zato što takve stavove i knjige treba ignorirati. Knjiga poput Lučićeve – koje negiraju Bosnu i Bošnjake, optužuju muslimane, u islamu vide prepreku i barijeru za integraciju, negiraju ratne zločine i Genocid nad Bošnjacima, pozivaju na isključivanje te zagovaraju zidove i žice – ima mnogo u hrvatskoj i srpskoj historiografiji. Njima se trebaju baviti naši naučnici, historičari, pravnici, sociolozi i pisci. Ovdje želimo ukazati na našu muslimansku odgovornost pred takvim pogledima i ideologijama za samorazumijevanje u Evropi, kao i za naše islamsko razumijevanje Evrope.
U tom pogledu mi, muslimani Bosne i Hercegovine, ne bismo smjeli zanemariti kontinuirano djelovanje ovih anahronih, isključivih i prijetećih ideologija. Ali nas one ne bi smjele navoditi na pomisao da posustajemo u otvorenosti, dijalogu, pa i samokritičnosti. Naime, ne bismo smjeli gubiti iz vida da se naš prostor za budućnost nalazi – pojednostavljeno rečeno – između najmanje dvije Srbije i dvije Hrvatske. Radi se o tome da bismo uvijek kada se suočimo s knjigama, stavovima, argumentacijama, pogledima, političkim programima i ciljevima, religijskim, kulturnim i društvenim konceptima koji nas optužuju, isključuju ili negiraju, trebali u nekoj vrsti refleksivne suzdržanosti obratiti pažnju na onu drugu Srbiju i na onu drugu Hrvatsku (kao i na onu drugu Evropu) i tamo potražiti one dragocjene glasove koji u nama ne vide opasnost već s nama žele prijateljske odnose i otvoreni su za dijalog. A takvih ima mnogo. Možda i mnogo više nego što smo voljni da vidimo.
U širem kontekstu, odgovornost za naš islamski identitet, opstanak i perspektivu u Evropi ne bismo smjeli, unatoč vanjskim, političkim i globalnim poteškoćama prebacivati na ‘drugu stranu’. Ispunjavajući našu izvorno islamsku odgovornost i zadaću, morali bismo ustrajavati na kritičkom odnosu prema ozbiljnim prazninama u vlastitoj religijskoj, etičkoj i socijalnoj stvarnosti. Morali bismo mnogo više raditi na razvijanju teoloških koncepata koji će na životno vjerodostojan način odgovoriti veoma oštrim i neodgodivim izazovima što ih zajedno s drugima nalazimo u bosanskohercegovačkom društvu i evropskom političkom, pravnom i kulturnom okruženju.
Naš odgovor na knjige i ideologije koje nas vide na evropskoj ‘stranputici’ mora ostati u strpljivoj i nepokolebljivoj privrženosti dijalogu, solidarnosti i prijateljstvu. Tako ćemo, uvećavajući šansu za onu drugu Srbiju, za onu drugu Hrvatsku i za onu drugu Evropu, proširiti vlastiti identitet i perspektivu. Tako ćemo uvećati šansu i za onu Bosnu i Hercegovinu kakvu, u predgovoru hrvatskom izdanju knjige „Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ a pod naslovom Bosna i Hercegovina kao izazov za Evropu, vidi njemački teološki mislilac Karl-Josef Kuschel:
„Bosna i Hercegovina je izazov za Europu. Međureligijski suživot, koji je ovdje postojao stoljećima – sa svim svojim užasnim ambivalentnostima – Europa još ima pred sobom. Suživot sa živim židovstvom i živim islamom je zadaća za Europu trećeg tisućljeća. Istodobno je Europa izazov za Bosnu i Hercegovinu. Iz povijesti Europe Bosna i Hercegovina može naučiti da religija ne smije postati totalitarnom ideologijom. Religija koja preuveličava nacionalizam postaje fanatičnom propagandom“.
Striktno poštivanje pravila
Islamska zajednica u BiH kroz svoje aktivnosti posebnu pažnju posvećuje zaštiti i očuvanja posebnosti bosanskih muslimana, njihove islamske tradicije, odnosno borbi protiv ideologije tekfira i nasilnog ekstremizma. No, da bismo se doista zaštitili, valja se okoristiti iskustvima drugih muslimanskih naroda i zemalja. Možda bi nam primjer Kraljevine Maroko mogao biti zanimljiv i veoma koristan. Rijetko koja muslimanska zemlja se može pohvaliti tako bogatim naslijeđem, odnosno hiljadugodišnjem iskustvom u očuvanju vlastite duhovnosti i religijske tradicije kao što je slučaj sa Marokom.
Hiljadugodišnje iskustvo Kraljevine Maroko
Što se tiče mjera koje podupiru legitimitet, pospješuju reformske procese i kojima se potvrđuje historijski kontinuitet, u njih spada čvrsta privrženost principima oko kojih su Marokanci postigli konsenzus. U te principe oni ubrajaju:
- Ešarijska doktrina u kojoj nema mjesta tekfirskoj ideologiji, odnosno ekskomunikaciji ljudi.
- Malikijski mezheb kojeg krase slijedeće osobenosti: a) njegovo bogatstvo varijacijama izvođenja normi iz pravnih izvora, b) njegova fleksibilnost u integrisanju elemenata lokalne kulture u okvire islamskog prava, i c) davanje značaja javnom interesu, što u našem vremenu znači davanje legitimacije za donošenje zakona putem parlamentarne demokratije koji odražavaju javni interes, a koji nisu suprotstavljeni osnovnim principima šerijata.
- Zaštita duhovne dimenzije islama poznate kao sufizam kojom se putem tarikata terbijeti ljudska duša u nastojanju dosezanja moralne punine. To je metod kojim se u čovjekovu svijest urezuje nepovrjedivost časti i dostojanstva ljudskog bića, ali i metod kojim se u značajnoj mjeri ublažava pretjerana privrženost rasi i plemenu. Sufizam, također, putem tarikata djeluje pozitivno u društvu kroz osnivanje ustanova za humanitarne aktivnosti, socijalnu zaštitu, odgoj i obrazovnje.
Učiti od drugih
Ima dosta dodirnih tačaka između Marokanaca i Bosanaca o kojima bi se moglo dosta toga napisati. Iako može izgledati neumjesno upoređivanje velikog i slavnog Magriba sa malom, ali ponosnom zemljom Bosnom, valja istaći da je kroz vrleti Magriba i Bosne mnogo toga protutnjalo, a primilo se i ostalo samo ono što je zdravo, prirodno i korisno njihovom duhovnom toposu. Magribljani su se prije dolaska islama zvali Imazign ili slobodni ljudi na berberskom jeziku, a Bošnjaci dobrim Bošnjanima na njihovom bosanskom jeziku. I jedni i drugi su jedno vrijeme bili dobri krstjani, ali su istovremeno odbijali da se povinuju crkvenoj vlasti koja je bila daleko od njihove domovine, pristajući tako da slijede isključivo svoje didove ili duhovne vođe unutar granica domovine.
Poštivanje dogovorenog
No, ono što je zanimljivo za Marokance kazati u pogledu njihove borbe protiv nastranih ideoligija jeste njihova odlučnost i privrženost spomenutim principima. U Maroku možete vidjeti isključivo četvrtaste munare u magribsko-andalužanskom stilu, ali ne možete čuti arapski ili turski mekam, niti možete čuti da nosilac vjerskog autoriteta optužuje sufije ili sufizam za bliskost sa šijama ili šiizmom. Čuvajući ono oko čega se slažemo, a to su naša tri branika: maturidijsku doktrinu, hanefijski mezheb i bosanske sufijske tarikate, možemo biti sigurni da ćemo sačuvati najbitnije elemente našeg identiteta. Naravno, pod uslovom da budemo doslijedni, ugledajući se pritom na Marokance i koristeći se njihovim pozitivnim iskustvom.
Sjećam se da sam jednom za vrijeme studija u Maroku pokušao obaviti podne namaz u jednoj lokalnoj džamiji. Podne namaz je već bio obavljen, a ja sam zajedno sa svojim kolegama iz BiH pokušao oformiti džemat. Prije nego što smo uspjeli formirati saffove prišao nam je jedan dedo (mutevellija) i lijepo nas zamolio da klanjamo pojedinačno ili da izvolimo napustiti džamiju. Uzaludno sam pokušavao da mu objasnim kako kod nas hanefija postoji drugačija praksa, on nije popuštao. Na kraju smo bili primorani klanjati svako za sebe. Naravno, riječ je dosljednjoj primjeni fetve Imam Malika prema kojoj se u džamiji jedan namaz može samo jednom klanjati u džematu, odnosno da se namaz ima klanjati na vrijeme predvođen od strane ovlaštene osobe.
Kažu da su Švicarci, kada su ozbiljno odlučili da izgrade vlastito društvo i podignu svoju državu, postigli konsenzus oko nekoliko važnih principa. Jedan od njih glasi: striktno poštivanje propisanih pravila.