Ove godine Islamska zajednica obilježava jedan važan jubilej: 100 godina od smrti reisu-l-uleme Mehmeda Teufika Azabagića. Taj jubilej se obilježava, između ostalog, i publikacijom na engleskom jeziku Grand Mufti Mehmed Teufik Azabagić and His Risala on Hijra (Veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić i njegova Risala o hidžri) koju je ove godine izdao Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Tekst Poslanice o hidžri u ovoj publikaciji dat je na arapskom jeziku u prijepisu Mehmed-ef. Handžića i prijevodu na engleski jezik koji je izvršila Sumeja Ljevaković-Subašić. Ovu Risalu je na bosanski jezik preveo mr. Osman Lavić još 1990. godine (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, vol. 16-17, 1990, str.197-222).

Pitanje hidžre iz BiH

Risala reisu-l-uleme Azabagića bavila se važnim pitanjem: kakav je šerijatsko-pravni status Bosne i Hercegovine nakon austrougarske okupacije 1878. godine, je li ona Daru-l-islam (kuća islama) ili Daru-l-harb (kuća rata), te sljedstveno tome je li muslimanima dozvoljeno da u njoj borave ili treba da se isele na teritorije pod kontrolom muslimana.

Reisu-l-ulema Azabagić je u svojoj poslanici štampanoj 1886. godine odgovorio da je muslimanima dozvoljeno ostati u Bosni i Hercegovini nakon okupacije i da ne treba činiti hidžru. Sve je to argumentovao šerijatskim dokazima.

Njegov stav potvrdio je Muhammed Rešid Rida 1909. godine odgovarajući u časopisu El-Menar na pitanje jednog učenika medrese iz Travnika. Taj članak pod naslovom „El-hidžra ve hukmu muslimi Busna fiha“ (Hidžra i propis o njoj koji se tiče muslimana u Bosni) ušao je u enciklopedijske odrednice u hidžri.

U ovim fetvama je slijeđeno mišljenje da je jedna teritorija i dalje Daru-l-islam ako je u toj zemlji i dalje muslimanima garantovan život, vjera, čast imetak, posebno obavljanje džume i bajram namaza i primjena šerijatskog personalnog prava

Dalekovidost reisu-l-uleme Azabagića

Tokom 19. i 20. vijeka izdate su brojne fetve o hidžri muslimana sa izgubljenih teritorija. Ove fetve su bile posljedica teritorijalnih gubitaka muslimanskih država suočenih sa evropskim kolonijalizmom. Prema podacima američkog stručnjaka za demografiju Justina McCarthyja u periodu između 1770. (Rusko-turski rat 1768-1774.) i 1923. (Mirovni ugovor iz Lausanne) sa Balkana i Kavkaza je na osmanske teritorije prisilno emigriralo oko 5 miliona muslimana. Kako se njihova ulema odredila prema migracijama?

Vidjeli smo da se reisu-l-ulema Azabagić založio za ostanak u domovini muslimana, a protiv migracije. Davno prije njega, Muhammed El-Mavvak (u.1492), naslanjajući se na El-Feredža b. Ibrahima el-Bastija, na pitanje jednog muslimana da li može posjetiti roditelje koji su ostali u osvojenom Endelusu, odgovorio je da može, ako to dovodi do jačanja vjere tamošnjih muslimana, ali da zna „…kada si u Daru-l-harbu, onda si sam svoj muftija“.

Međutim, Azabagićev savremenik, pljevaljski alim Bosnali Hilmi- baba u svoj risali iz 1885. pod naslovom „Risala fi-l-hidžra ve-l-muhadžirin“ (Poslanica o hidžri i muhadžirima) zauzeo je stav da je obaveza muslimana da se isele iz Bosne i Rumelije i nastane u Šamu, Halepu ili Urfi, nasele u planinama, i bave poljoprivredom. Hilmi-baba je i sam napustio Bosnu, jedno vrijeme živio u Istanbulu, a onda se preselio u Medinu.

Na poziciji potrebe hidžre stajali su i neki osmanski šejhu-l-islami koji su sve do velikih osmanskih teritorijalnih gubitaka 1876-1878 redovno davali prednost iseljavanju muslimana sa izgubljenih teritorija.

Slično je mislio i dio uleme Kavkaza i Krima u vezi iseljavanja muslimana u Osmansku državu kao „ak toprak“ (čistu zemlju) u drugoj polovini 19. vijeka.

 Takva pozicija nastavila je da se zastupa od neke uleme i u 20. vijeku. Naprimjer, dio uleme Indije 1920. godine proglasio Indiju pod britanskom vlašću za Daru-l-harb i pozvao muslimane da emigriraju u Afganistan što je prihvatilo oko 180 000 muslimana od kojih su stotine nastradale na tom putu.

Različiti odgovori koji su ovdje ilustrativno navedeni bili su posljedica različitih profila obrazovanja uleme i različitog razumijevanja islama i društvene situacije muslimana.

Historija je dala za pravo Mehmedu Teufik-ef. Azabagiću i drugim koji su zauzeli stav sličan njegovom. Zato je važno da se ovaj bosanskohercegovački doprinos tumačenju pitanja hidžre predstavi svijetu publikacijom izvornog teksta na arapskom jeziku i prijevodom na engleski jezik.

Ovih su dana po bosanskim brdima i skrovitim predjelima oživljena turbeta i mezarja, skoro zaboravljenih vakufskih ostavština pa kao da se najavljuju ljepši dani, u graničnim obalama rijeke Drine koja je ostala svjedočiti kako će zauvijek posebni Allahovi robovi čuvati Allahove granice.

Onda kad Allah džellešanuhu hoće pobjedu nema dilema, sitnih, srednjih, krupnih, ovakvih, onakvih, lijevih, desnih, gornjih, donjih, tamte-vamte...Naredi i pobjeda bude. Nanese li vas put ka Presjeci na Jabuci svratite i darujte Fatihu barem pa će vas oni prekrasni mirisi koje ćete svakako osjetiti darovati posebnim mirom i stanjem. Njihova su naime vječna staništa posebna na svaki način. Ovdje su zakoračili stoljeće prije no što je slična svjetlost zasjala na bišćanskoj musalli, primjerice. Očuvana, slojevita, čudna, lijepa i trajuća, bilo da su posebno mjesto zauzeli gazije, šehidi, evlije koji su tu posijani zarad nas živih. Svaki selam ima smisla ako će mu pristići vesellam, svaki uzdah ima smisla ako će dočekati izdah, svaki pogled ima smisla ako dočeka otpogled - tako i ovaj vječni selam na kapiji Bosne. Čeka nas dok smo osokoljeni zlatnim teletom i jagma nas svakodnevna zaokuplja...za njim, zlatnim i teletnim, za moći i ambicijama, za pozicijama i rukovođenjima. Tako nas prečesto ovaj naš moderni racionalni um i stil života zavodi i odmiče od svega što nije suhi strogi racio proračun. Naše nas statistike, proračuni, brojke i numeracije zavode pa pomislimo kako se s njima i s pustim scijentizmom može i zvijezda na nebu dotaći. Mada se prosvijećenost i Objava u krajnjem kreću različitim sferama, pa duhovnost suha racionalnost zbog svoje same prirode ne može spoznati. A sem nabujale ekološke katastrofe, strahovanja od nuklearnih ratova i pustošenja, od gladovanja, siromaštva, izbjeglištava...veće dobiti od suhog racionalizma ne bude. Ta čuda li, upravo racionalnost uništi zdravi ljudski razum, kako se na Zapadu odavno primjećuje.

Ako urijetko dižemo svoj pogled ka zvjezdanome nebu, dani su doduše i tmurni, i ako urijetko svoje srce okrećemo ka najbitnijim pitanjima Postojanja, ona o životu i o smrti, onda je ovo zgodna prilika da nas privuče ova škola kabura. Jer nas svakako dočeka. Na zaboravljenim mjestima se nalazi tajna. Tajna našeg bosanskog uspjeha. Uspjeh naime mora imati tajnu. Bez prave tajne ni uspjeh ne postoji. Posebno univerzalni uspjeh. Golema Gospodareva tajna na vrletima bosanskim čeka da je se prepozna. Ne bi li se vrata makar odškrinula. Prvi je korak više davati, a manje iskati. Davati i od najmanjeg imetka. Davati bez kukanja i traženja. Bez škrtarenja i straha. ‘Pametan čojk on ne gleda, ne traži ni u malo ni u puno od dunjaluka, to jest od onog što će proći. Jer i malo i puno kad će proći, to je jednako.’(šejh Husni ef. Numanagić). I opet za ovim mudracem ponoviti: ‘Čojk kad ne traži zlata on je zlato, a čim traži zlata i časti, tj. on traži đubreta i on postane đubre i ništa’. Za taj put najpreče je biti skroman i uljepšati svoj odgoj, svoj edeb, svoj adab, moral, svoje ponašanje, svoje vrline, svoje visoke ćudi koje kažu da se nikome ne čini nepravda, uključiv ni samome sebi. Put uspjeha ide direktno preko strpljivosti. A nje, strpljivosti, u današnjoj cijeloj modernoj civilizaciji nema.

Treba pogledati u mezarje! U tračke duhovnosti. U samu Božju volju na terenu koja donosi spoznaju iz nadljudske ljepote Kur’ana Časnoga.

I ono je škola. Univerzitet, akademija stjecanja svih neprolaznih znanja. U tu školu se niko ne upisuje, a svako je na kraju završi. Mezarje je otvorena knjiga za čitanje i listanje, sve list po list, sve mezar po mezar, sve sarkofag po sarkofag, sve nauk po nauk...Što je jedan mezar uščuvan? A što je drugi nesto posve? Kome to poruka stiže? Kakav to treba biti da ti je i mezar trajan?! Uđi stoga u taj mali krug savremenih ljudi kojima je ovo naukovanje važno. Spremajući se i sami za stanovanje sa kabur-komšijama, spremivši naučene kamenčiće Jasina, Tebareka, Ammeta koja će se u tvoja vječna ćošeta metnuti. I prisjećat će te se ako si i ti se prisjećao. I pamtit će te budeš li i ti pamtio. I voljet će te budeš li i ti volio.

Ali, ne sebe, već druge!

Jer niko sam po sebi neće ništa postići ni dunjalučko ni ahiretsko dočim hoće samo i jedino po Vrhovnoj Volji postići kad ta Volja odredi i naredi. Svaka i najmanja moć dolazi od Njega.