MIZ Busovača - Sve aktivnosti sprovode u suradnji sa džematskim odborima
Sa povratkom počela obnova vjerskih objekata
O džematlijama i Medžlisu Islamske zajednice Busovača na čijem se čelu nalazi dugi niz godina informisani smo od Ferida ef. Huseinbašića koji se na dužnosti glavnog imama nalazi od povratka Bošnjaka u svoj grad 2000.godine. Prije nego je izabran u ovu dužnost, Ferid efendija je deset godina radio kao imam u džematu Kaćuni. O vjerskom životu u Busovači on nam kazuje: „Vjerski život u Busovači se može podijeliti na onaj prijeratni i ovaj poratni. Prije rata on je bio ustaljen i na solidnom nivou, a poslijeratni period obilježen je izgradnjom i obnovom naših vjerskih objekata. Počeli smo sa izgradnjom Sulejman-begove džamije u Busovači, iz 16. stoljeća, koja je u toku agresije bila zapaljena i minirana. Tokom rata dolazili smo pod osiguranjem UNPROFOR-a i obilazili ostatke porušene džamije. U njoj je do rata imam bio Enver ef. Prolaz koji je bio zatočen sve dok mu nisu dali da može izaći iz grada. Pripadnici HVO-a su porušili džamiju jer niko drugi to nije mogao. Mi ne operiramo sa svim detaljima. O tome brigu vode nadležni organi. Uglavnom, zna se da su Bošnjaci da bi sačuvali rijetke knjige donosili ih u džamiju misleći da će ih tako sačuvati. Međutim, ona je zapaljena, a munara je minirana. Po povratku, polazeći od značaja ove džamije za povratnike odmah smo pristupili obnovi i izgradnji na istim temeljima. Većinom vlastitim snagama, bez većih donacija sa strane, za godinu dana uspjeli smo izgraditi današnju Sulejman-begovu džamiju koja je svečano otvorena 2002.godine. Treba istaći da je prvi ezan sa nje proučen u još neizgrađenoj džamiji kada smo počeli klanjati u pomoćnim objektima. To je bilo veoma dirljivo i gotovo nestvarno za ovdašnje džematlije. Plakali su od dragosti. Kada je džamija otvorena vjerski život je krenuo punim jedrima naprijed“.
Što se tiče ostalih vjerskih objekata najprije je počela obnova mesdžida u Skradnom i Stranama, te izgradnja mesdžida u Kovačevcu. Izgrađene su i nove džamije u Putišu, Bukovici, Lugovima. Planira se izgradnja Islamskog centra u Kaćunima. Praktično, svaki džemat ima svoj vjerski objekat, te je sa te strane infrastruktura zaokružena.
Temelji za bolji rad
Ono što je u svemu najvažnije jesu ljudi. Bošnjaci su se vratili u svoj grad, te je ostvaren povratak skoro 100%. Oni koji su to željeli vratili su se na svoje. I, ne samo da su se vratili nego i prednjače. Iako je hrvatsko stanovništvo za nekoliko procenata brojnije na području općine Bošnjaci su ekonomski u prednosti. Tu su firme Orman u Kaćunima, EZ-tvornica deterdženata, Tameks-drvna industrija sa najviše zaposlenih, kao i druge manje firme. Čuli smo i podatak da u većini mjesnih zajednica nema nezaposlenih. Čak se govori da je i manjak radne snage. To su nam potvrdili i navodi u štampi i zahtjev firme „Šumaprimo“, gdje se na tenderu za 200 radnika prijavilo njih samo 50. Naravno, s druge strane, to nam kazuje i da su mnogi mladi ljudi otišli u inostranstvo. Na ovu konstataciju i pitanje odlaska, Ferid ef. nam odgovara: „Odlasci iz Busovače nisu toliko izraženi kao što je to u drugim sredinama. Doduše, nije ovo ni neka perspektivna općina, ali se drži i vitalna je. Sa te strane mogu reći da ima omladine u džamijama, a u nekim džematima je i u većini. Pogotovo se to vidi uzramazan.“ Glavni imam nam je još rekao da sada nakon izgradnje objekata čime su postavljeni uslovi da vjerski život krene mnogo bolje, taj zadatak će preuzeti mr. hafiz Adnan ef. Srebrenica. Na ovu dužnost on će stupiti od 1. septembra ove godine. Sa hafizom Srebrenicom koji je pokazao veliki uspjeh vodeći školu Kur’ana nismo mogli porazgovarati, jer je sa grupom nagrađenih učenika i vjeroučitelja bio na putu u Turskoj. Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hfz. Adnan Srebrenica odbranio magistarski rad na temu „Analiza odgojnih sredstava koje je koristio Božiji poslanik Muhammmed, a.s. u svome radu.“. A, da će vjerski život u Busovači krenuti u željenom pravcu svoj doprinos dat će i daje hafizova supruga Ensara koja je, sa svojim pomoćnicama u džematima, izuzetno aktivna na polju ženskog aktivizma. Uz sve to, recimo, da se radovno odvija mektebska nastava na kojoj u prosjeku bude oko 750 polaznika. Također, vjeronauka je vrlo uspješna i u osnovnim i srednjoj školi je sto postotna polaznost.
Prvi hadžija iz Jugoslavije koji je automobilom otišao na hadž
Tradicija odlaska na hadž iz Bosne i Hercegovine izuzetno je duga i neraskidivo je povezana sa dolaskom Osmanlija i islama na ove prostore. Sa njihovim dolaskom i učvršćivanjem vlasti u našim krajevima možemo pratiti i povijest hodočašća muslimana iz Bosne i Hercegovine. O prvim hadžijama sa ovih prostora veoma vrijedno djelo napisao je Aladin Husić pod naslovom „Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske uprave“. U spomenutoj knjizi autor navodi da je prvi hadžija iz Bosne, hadži Mehmed, „zapovjednk tvrđave Hodidjed između 1455.-1563. godine“. Pitanje njegovog porijekla kao i vremena obavljanja hodočašća ostaje otvoreno, „jer nema niti jednog relevantnog pokazatelja koji može dati bilo koju vrstu naznaka“, kada je ovaj Bošnjak obavio hadž. U intervjuu objavljenom u listu Oslobođenje prof. Ismet Bušatlić ističe da je prvi njemu „poznati hadžija sa ovih prostora bio Ishak-beg, babo osnivača Sarajeva Isa-bega“. On je, prema riječima prof. Bušatlića, od „sultana tražio i dobio dozvolu da obavi hadž 1435. godine, dok je prva Bošnjakinja koja je obavila hadž bila unuka Isa-bega Ishakovića. Učinila je to prije nego što je sagradila džamiju u Skoplju, u čijoj se vakufnami spominje kao hādždža“.
Slijedeće informacije o prvim hadžijama iz Bosne i Hercegovine potječu iz 1477. godine. Naime, na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega, nalaze se hadži Husein, sin hadži Alije, i hadži Ahmed, sin Jakubov, koji se ujedno mogu ubrojati i među prve muslimane iz Bosne. Kako su Osmanlije učvršćivale svoju vlast na ovim prostorima i broj hadžija se vremenom povećao, tako da je već 1530. godine u Sarajevu zabilježeno 36 živućih hodočasnika.
Midhat Husejnefendić – Bošnjak u mercedesu na putu za hadž
Od vremena prvog hadžije sa ovih prostora pa do sredine 20. stoljeća, odlazak na hadž je u smislu putovanja predstavljao pravi životni podvig. Da bi zijaretili časna mjesta Mekku i Medinu i da bi se vratili svojim kućama bosanskohercegovačkim hadžijama bilo je potrebno nekoliko mjeseci pa i godina dana. Pri odlasku na hadž izdvajali su značajna materijalna sredstva i koristili različita prijevozna sredstva, a najčešće konje, kamile i lađe.
Bajramska reportaža - U Gladovićima ljudi nisu gladni
Odavna sam planirao zaputiti se u srebreničko selo Gladoviće na lijevoj obali Drine, odnosno jezera Perućac. Što bi se narodski kazalo, čekalo se da voda za kahvu provrije. Budući da je moj vrli prijatelj Habib Mandžić ovog ljeta stigao iz Australije, gdje gotovo četvrt stoljeća živi sa porodicom, a rodom je iz Gladovića, predložio sam mu da zajedno posjetimo ovo pitomo selo, što je on sa zadovoljstvom prihvatio. Tako smo 24. augusta krenuli maršrutom Sarajevo, Sokolac, Han – Pijesak, Vlasenica, Milići, Konjević - Polje, Bratunac, Potočari, Srebrenica. Usprkos visokim temperaturama putovanje je bilo ugodno. Svako od nabrojanih i nespomenutih mjesta u Habibu je pobudilo mnoge uspomene na mladost, školske i studentske dane kad je ovuda prolazio. Kad smo se približavali njegovim rodnim Gladovićima pokazivao mi je čaire i šume u kojima je s ponosom, preko školskih ferija, čuvao krave i ovce. I nikad se toga nije zastidio. Poslije završenog studija engleskog jezika u zavičaju je radio kao profesor engleskog jezika i prevodilac. Prognan je s početka agresije i nakon krećeg muhadžirskog boravka u Njemačkoj novu kuću i posao profesora pronašao je u dalekoj Australiji. Danas je u Melburnu univerzitetski profesor engleskog jezika. Promotor je svoje matične domovine Bosne i Hercegovine, te istaknuti publicista. Objavio je pet knjiga. Sve što je postigao još više je u njemu učvrstilo čovjeka na zemlji. Čovjeka iz naroda i za narod.
Profesor Mahmut-ef. Karalić - Sad možemo kazati IMAMO KUR’AN I SUNNET
- Poštovani profesore, prije svega da Vas upitam za zdravlje, kako ste i kako provodite dane u mirovini?
Karalić: Dobro sam, el-hamdu lillah. Malo imam problema sa žućom. Imam kamenac u žuću, ponekad malo srce trokira, ali biće dobro, inšallah.
- Kao što vidimo ne sjedite, ne gubite vrijeme, već prevodite. Zatekao sam Vas ovdje u vašoj radnoj sobi.
Karalić: Ja sam nakon završetka rata otišao za vojnog atašea u zemlje Zaljeva, 1997. godine. I ostao sam tamo jednu godinu dana, pošto mi porodica nije mogla izdržati klimu i oni su se odmah nakon tri mjeseca vratili. Tirmiziju sam počeo prevoditi u Emiratima 1998. godine. Već 1999. iz štampe je izašao prvi tom. Radio sam jedan po jedan tom. Sam izdavao. Kontrolisao i ubacivao ispravke, i sve ostalo. Posljednji, sedmi tom, je izašao iz štampe 2009. godine. Znači, deset godina sam radio na Tirmiziji. Poslije toga je Malik Nurović, direktor izdavačke kuće El-Kelimeh iz Novog Pazara, inače moj učenik, i on i njegova supruga, zatražio od mene da izda u kompletu Tirmiziju. Ja sam mu dozvolio i 2010. godine, je izišla Tirmizijina zbirka u kompletu. Naredne, 2012. izašao je prijevod Ebu Davudovog Sunena. Nastavio sam, te potom preveo treću zbirku od Ibn Madže, pa je predao izdavaču, ali nisu je još objavili. Iza toga sam preveo zbirku Muslima, pa onda Buhariju. Ona je izašla 2016. godine u decembru mjesecu. Kompletna Buharijina zbirka sa komentarom. Tad sam na promociji u Sarajevu rekao: Tačno 16. decembra, 2016. godine, ja sam završio posljednju knjigu Nesaijinog Sunena i kompletirao Kutubu-s-sitteh, svih šest hadiskih zbirki su prevedene i prokomentarisane.
Najvjerodostojnije poslije Kur’ana
- Dakle tri su odštampane, a tri su još u štampi?
Karalić: Malik mi kaže da će sad raditi odmah dvije zbirke. Jedni rade na Sunenu Ibn Madže, a on radi na Nesaiji, tako da će Muslimov Sahih biti posljednji. Dakle, punih 19 godina sam radio na tome. U međuvremenu sam izdao knjigu “Hadis i hadiske znanosti” kao autorsko djelo iz teorije hadisa. Uzeli su ga kao udžbenik, jer su ga ocijenili kao nešto što je najbolje kod nas izdato. Dakle, za 19 godina, uradio sam prijevod El-Kutubu-s-sitteh koje sadrže ukupno 32.401 hadis, bez ponovljenih! Jer, u svim zbirkama se ponavljaju, ne računajući dakle ponovljene hadise. To su šest najmeritornijih hadiskih zbirki. Ono si dobro nazvao...
- Kanonskih?
Karalić: Kanonskih! Tačno, to je pravi naziv, dakle, kad kažemo Kur’an i Sunnet. Mi smo prije rata kad kažeš “Kur’an i Sunnet” imali Kur’an preveden i od Sunneta smo imali samo tri, odnosno četiri toma Buharijine zbirke, tri je preveo rahmetli Hasan-ef. Škapur i jedan Hasan-ef. Makić. I ništa više nismo imali od hadisa.
- Bile su neke zbirke, priručne?
Karalić: To ja ne računam. Govorim o originalnim kanonskim zbirkama. Dakle, sa senedima, onako kako su prenesene. Tako, sad možemo da kažemo – imamo Kur’an i Sunnet. Jer to je šest najmeritornijih zbirki koje su jednoglasno prihvatili sunnijski islamski učenjaci, pa i muslimani svijeta kao najpouzdanije, najvjerodostojnije poslije Kur’an-i Kerima, posebno Buhariju i Muslima, a onda slijede i ostale.
- Ovaj projekat rade čitavi instituti, a Vi praktički ovo radite u svojoj radnoj sobi!
Karalić: Siđem ujutro u 7 sati svaki dan k’o na posao. I ovdje počnem raditi, i radim do podne. Podne klanjam, ručam i onda odmorim i poslije ikindije radim dok se ne umorim. I tako devetnaest godina. To je zaista veliki trud. Evo vidiš, u mene su ovi prsti ukočeni. Još, kucam samo sa dva. Da kucam sa svima bili bi svi. Zaista, da kažem, ja sam počašćen. Prvo ovo nije moje. To je milost Božija. Da je meni neko pričao, ne da ću prevesti Kutubu-s-sitteh, već samo jednu zbirku, ja bih bio presretan. Kad sam preveo prvi tom Tirmizijine zbirke pa odnio našem prijatelju rahmetli hadži Fuadu Šehbajraktareviću, jer je on otkupljivao od svih nas i na taj način svima nama pomagao, i kažem ja njemu: “Molim Allaha da mi da života dok završim Tirmizijinu zbirku hadisa!” Jer, meni se učinilo - Bog zna kad ću ja to! Kad on mi veli: “Povuci riječ! Daće tebi Allah, povuci ti riječ. Sad ćeš ti nju završiti!” Kad sam uradio posljednji tom, meni sad naumpade ona moja dova i njegove riječi. A, Boga mi, meni se još živi. A ja odmah kompjuter: “Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim!” Novi fajl, počnem dalje, kao da kažem: “Ja Rabbi! Još želim raditi.”
- Recite mi šta Vam je najteže bilo u ovom radu, posebno jer se ovdje radi o klasičnom jeziku?
Karalić: Očekivao sam zaista da ću imati problema. Niko od nas nema savršen jezik da može kazati da nema problema. Naravno, prva je najteža bila iz razloga što sam ja prevodio, pa lično unosio obje recenzije. Nisam imao koga, pa onda lektura, pa ja unesem. Pa redaktor, pa ja unesem. To mi je bilo najteže i oduzimalo mi je mnogo vremena. I druga poteškoća je što sam bio nevješt u kompjuteru. I danas znam ono što meni treba. Sjećam se jednom, dođe mi mali unuk i nešto kliknu i nesta mi čitav tom kojeg sam godinu dana radio. Ja ga ne znam naći! I traži! I zovnem Omera Hodžića iz BM Radija. Jedino što je preostalo bilo je da skine hard disk i proba spasiti podatke. Spasio je većinu, ali 40 stranica sam morao ponovo raditi, što je u odnosu na 350, hvala Bogu! Kroz ovih šest zbirki nisam imao nijednog problema da bi se morao konsultirati s nekim, recimo, da kažem, evo ovo ne mogu shvatiti itd. Allah je dao, ja se čitav život bavim hadisom. Od 1976. kad sam upisao Fakultet hadisa do dana današnjeg i živim i spavam sa hadisom.
Odlazak na studij
- Naša javnost ne zna da ste Vi prvi svršenik Islamskog fakulteta u Medini sa naših prostora. Nedavno ste mi pričali kako ste samostalno otišli na hadž i odlučili da ostanete studirati. Volio bih da to podijelite sa našim čitaocima.
Karalić: To je bilo 1974. godine. Kao i svaki svršenik Gazi Husrev-begove medrese i ja sam želio da idem i studiram u islamskom svijetu. I dolazilo je po nekoliko stipendija preko Rijaseta IZ i one su dodijeljivane. Međutim, ja nisam imao nikog svog osim Boga jedinog. Kadgod odem, kažu - ti ćeš u slijedećoj turi. Pa odoše u Libiju, pa ti si slijedeća tura. Pa odoše u Kairo, opet nema! A meni želja da studiram velika! Subhanallah! Odem ja kod rahmetli Nijaza Šukrića, sačekam ga da završi čas, predstavim se i kažem: “Profesore, ja imam veliku želju da studiram. Nemam, ne mogu da dobijem stipendiju. Ja sam odlučio da idem sam, samo da mi kažete šta treba da uradim, kakva mi dokumentacija treba, nisam nikad izlazio van Jugoslavije, šta moram od dokumenata imati da bih mogao ići.” A čovjek stade: “Kako ćeš?” “Sam,” rekoh, “ja odoh i ne vraćam se dok ne upišem.” “Vidim da si zaista odlučan. Ja i Nakičević Omer smo dobili od Rabite pet stipendija, evo tebi ćemo dati,” kaže mi on. Ja sav sretan. Bio sam imam tu na Grmu kod Zenice. I ja sam, misleći da će to odmah biti, napustio službu. Čekam ja tako, jedan, dva, tri mjeseca... Ništa! Pola godine, ništa! Klanjam ja istiharu da vidim hoću li čekati. Sjećam se dobro sanjam ja nekakvu zgradu penjem se, a odozgo ide Islam Kadić, moj školski drug iz medrese koji je studirao u Libiji. Kaže: “Mahmute, nemoj čekati, nema ti za ovu godinu ništa!” Ja sam to ozbiljno shvatio i odmah otišao tražiti posao. Tada se tražio posao samostalno, ideš od džemata do džemata i pogađaš se sa džematlijama.
- I kako ste otišli? S nekim Jordancem ste otišli do Jordana, a onda se prebacili autobusom?
Karalić: U Cazinu sam bio ramazan i sjećam se 1.800 maraka sam zaradio i s tim parama sam i dalje čekao, ali nije bilo ništa od Rabitine stipendije. Moj amidža me zove. Bio je jedan student medicine iz Jordana i kaže: “Evo Musa ide u Jordan, ako misliš ići kreni sada odmah. Napusti to i idi s njim!” Ja napustim džemat i sa Musom do Jordana. Iz Jordana se uputim na hadž. S tim Jordancem i još trojicom otišao sam iz Jordana s onim taksistima po pet sjedala što voze za hadž.
- I došli u Mekku i obavili hadž?
Karalić: Došao sam ja prvo u Medinu i otišao na Univerzitet da s njima vidim oko upisa, ali ne možemo se sporazumjeti. Ne mogu ja razumjeti ni Jordanca, ni njih! Kad, pomoli se čovjek na vrata: “Đe si Bosanac?!” Mene k’o da sunce ugrija. Ja sam već dva-tri mjeseca u putu, nisam čuo našeg jezika. Ko si ti? Abdulaziz Idrizi, ala rahmetile, umro je. On je Makedonac, sa kompletnom porodicom hidžru učinio u Medinu i tu se zaposlio kao bolničar. Kažem ja njemu da su meni rekli da sam dobio stipendiju od Rabite.
- Ispričajte nam kako ste tražili kuću Bin Baza, da vam potpiše stipendiju?
Karalić: Ja sam svaki dan, 25 dana išao u Rabitu. Oni kažu: “Moraš nazad.” Ja u Rabitu, oni moraš nazad! I ne znam koji je dan bio po redu... Dovode oni meni prevodioce, Arapa koji mi riječ po riječ objašnjava, al’ ništa. I nejse, meni je došlo da plačem u Haremu. Ne znam ni jezika. Nije bilo tada rječnika, ništa, osim one Gramatike arapskog jezika. I pokušat ću ja, sjećam se, u Haremu, napisat jednu rečenicu. Sjednem i napišem, kao htio sam da kažem: “Bio sam na Univerzitetu u Medini i rekli su mi da mi date potvrdu da sam vaš stipendista da će me oni primit na fakultet. I ovaj je mene razumio. “Halas!” – kaže. Sad ja čekam šta je “Halas!” Ne znam. Nađe on mašinu i otkuca papir i kaže: “Bin Baz!” Kao, nosi Bin Bazu! “Gdje je Bin Baz?” I ja krenem ulicom: “Bejtu Bin Baz? Bejtu Bin Baz?” – pitajući gdje je kuća Bin Baza. Nejse, nađem na kraju. I ja s tim papirom u Rabitu, kad oni meni: “Idi u Medinu. Ruh!” Tad sam shvatio da sam primljen. I na brzinu uhvatim zadnji avion da preko naših hadžija javim porodici, jer ne zna niko gdje sam i šta sam. Zateknem na aerodromu jednog hadžiju baš iz Zenice i kažem da javi mojima da ostajem.
O ubijanju nevinih i terorizmu
- Kako gledate na izučavanje Hadisa danas u našim obrazovnim institucijama?
Karalić: Pa danas je dobro, jer, ova knjiga recimo, ona bi na Medinskom univerzitetu bila za izučavanje. Ništa bolje oni nisu imali. Ali, kad smo mi učili. Vi ste bili u medresi i znate da smo imali samo Handžića “Uvod hadisku i tefsirsku nauku”, knjigu u kojoj je bila teorija, pola hadis pola tefsir. Sad je dobro. Sad imamo kompetentne profesore i na fakultetima i u medresama. Ja mislim da naše izučavanje Hadisa nije ispod nivoa u bilo kojoj arapskoj zemlji!
- Danas se Hadisom mnogo operira i njime se bave osobe koje nisu znanjem dostojne ovoj specifičnoj islamskoj disciplini? Kako gledate na sve češću pojavu samozvanih autoriteta, samoproglašenih šejhova, daija itd. Oni vrlo intenzivno koriste upravo hadise?
Karalić: Ja sam na jednom predavanju prošle godine ovdje u Zenici njih pozvao na dijalog. I to ne iz hadisa, nego iz tevhida koji oni propagiraju. Tad sam na tom predavanju rekao: “Ja sam prvi vehabija na Balkanu, a u Bosni i Hercegovini sto posto!” Jer sam ja prvi završio srednju školu po njihovom i fakultet. Tako da ja ne dam nikome pardona da bolje poznaje od mene učenje o tevhidu koje oni ovdje nazivaju selefijski – po djelima Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima El-Dževzije i Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba, pa tu je i Tahavi... Ja sam to u detalje studirao. Tada sam izjavio: “Mi smo u Bosni i Hercegovini u fikhu hanefijskog mezheba, a u akaidu maturidijskog.” Uh, na to su oni: “Nema tih mezheba, nema ovo, ono.” A oni mezheba Ibn Abdu-l-Vehhaba i Ibn Tejmijje. “Ne,” kažu, “mi slijedimo Sunnet!” Ma, pričajte vi priče kome hoćete. Ja slijedeće predavanje kazujem mišljenje Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba o širku i šta tačno on kaže o vrstama širka itd. Kažem: “Ovo je rekao Muhammed ibn Abdu-l-Vehhab, ovo nisu hadisi. Nema nijednog hadisa, ovo je mišljenje Muhammeda bin Abdul Vehhaba.” I u njihovom mezhebu, što je po meni ispravno i slažem se s tim: “I hadis slab je bolji nego mišljenje običnih ljudi.” Jer, postoji neka mogućnost da je Poslanik rekao i da je sav hadis preko slabih ravija prešao, ali postoji nekakva mogućnost da je to Poslanik izgovorio.” Kad bilo ko od uleme kaže svoje mišljenje to nije Poslanik! Ja se s tim slažem. Eh, tako oni operišu i u ovome da’vetu. Najviše što sam ja njima zamjerio i što im zamjerim, ja nemam ništa protiv tih ljudi, što samo uzimaju hadise koji njima odgovaraju, a ne poštuju ni najpouzdanije hadise. Pa sam ja njih pozivao: “Nećete iz Sunena Ebu Davudova, nećete iz Tirmizije... Evo vam hadisi iz Buharije i Muslima! Zašto ne poštujete? O ubijanju nevinih žrtava, o terorizmu! Zašto ne poštujete: Ko ubije jednog muslimana...” Ne možemo tako islam tumačiti. Islam se tumači bilo ti pravo, bilo krivo, onako kako jeste.
- A ne selektivno?
Karalić: Ako si usvojio da su Kutubu-s-sitteh meritorni, onda si dužan da postupiš po njima. I da ima, a ima u nekim zbirkama slabih hadisa, tu je idžma’, treći izvor islama, konsenzus! I ako nešto ulema konsenzusom postigne - a Poslanik, a.s., kaže: “Moji se sljedbenici ne mogu složiti na neistini.” - evo, sve ću prihvatiti, i ja ću prihvatiti sa vama. Hajdemo se dogovoriti oko jedne stvari da postavimo kriterije i slijedimo kriterije. I ti meni slobodno kaži šta ja ne poštujem, a ja ću tebi. Ja sam njima nabrajao ovaj hadis, pa onaj hadis: “Zašto to ne uzmete? Zašto ne poštujete najveći rang hadisa?” Nije mi poznato, osim nekoliko njih, ko je šta završio, ni kako je završio. Kad sam ja studirao ja sam za četiri godine fakulteta morao znati hiljadu hadisa napamet. S naukom se ne može trgovati. Postoje argumenti, zna se šta je nauka. Ne možeš uzimati argumente uvažavajući mišljenje svog šejha, a odbacujući hadis.
Opasnost tekfira
- Bili ste emir 7. Muslimanske viteške brigade i među prvima ste se, možda, susreli oči u oči sa tim problemom tekfira, a evo, vidimo danas u što se to pretvorilo. Koliko je ta ideologija opasna za muslimane ovdje u Evropi?
Karalić: Nije ona opasna samo za naše muslimane. Ona je opasna za sve muslimane svijeta i za sve ljude svijeta. Jer, ako neko ohalali krv, ako neko smatra da je halal ubiti muslimana, to je suprotno i Kur’anu i Sunnetu! Jer, Kur’an kaže: “Esteizubillah, Onaj ko ubije nekoga ko nije ubio nikoga i koji ne širi fesad na Zemlji, ima grijeh kao da je pobio sve ljude svijeta!” Može se osuditi na smrt, pogubiti odmazdom onaj ko ubije nekog na bigajri-hakk i ko ubije nevina čovjeka koji ne čini nikakav nered na Zemlji. Ovaj ajet se ne odnosi samo na muslimane, nego na čovjeka. Sve ovo po svijetu, ovi teroristički napadi u Španiji, stradaju nevini ljudi, djeca po školama. Ko to može dozvoliti, on znači gazi ovaj kur’anski ajet! Apriori ga gazi!
- A kad gazi Kur’an, šta onda očekivati?
Karalić: Da. Šta čovjek onda da očekuje? A što se tiče vjernika muslimana: “Ko ubije vjernika hotimično imaće kaznu Džehennem u kojem će vječito ostati.” Ovo je Kur’an. Ima jedan veoma interesantan hadis, samo ću jedan detalj iz tog hadisa navesti. Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai ga prenose. Alija, r.a., je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., iz Jemena poslao neobrađeno zlato i Poslanik je podijelio to zlato četvorici ljudi iz Nedžda koji su tek primili islam, tako da su se malo naljutili Ensarije i Muhadžiri, kao “zašto njima Poslaniče, a ne nama.” Kaže: “Da ih učvrstim u vjeri. Tek su primili islam.” A onda je naišao jedan čovjek, u nekim drugim predajama stoji da je to Zu-l-Huvejrisa et-Temimi iz plemena Benu Temim i rekao: “Muhammede! Boj se Boga i budi pravedan, ti si nepravedan!” Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko je onda pravedan, ako sam ja nepravedan? Allah je meni povjerio emanet, vijesti koje šalje s Nebesa, Allah mi povjerio da ih prenosim i objašnjavam ljudima, a vi mi ne vjerujete.” Ove riječi je izgovorio taj čovjek Zu-l-Huvejrise i otišao. Tada Halid ibn Velid staje pored Poslanika i kaže: “Božiji Poslaniče, dozvoli mi da mu odrubim glavu.” Kaže Poslanik: “Ne Halide, možda obavlja namaz!” Ali, kaže: “Božiji Poslaniče, koliko ima klanjača koji jedno misle, drugo pričaju, treće rade.” Kaže: “Ja nisam zadužen da zadirem u ljudska srca i da otkrivam ono što je u njihovoj nutrini.” Kad je ovaj čovjek otišao Poslanik kaže: “Od roda ovog čovjeka, tj. Zu-l-Huvejrisa, od njegova potomstva će se javljati ljudi koji će biti najgora stvorenja na ovoj Zemlji i, zaista, ako ja dočekam da se oni jave, ja ću se boriti protiv njih i uništavati ih kao što je uništen narod Ad i Semud. Ima još dalje. Kaže: “Oni će učiti Knjigu, ubijaće muslimane, a ostavljati mušrike. I napustiće islam isto kao što strijela napusti luk i neće se u njega više moći povratiti kao što se strijela ne može povratiti u luk.”
Šta to znači?
Karalić: Jedan grijeh na Dunjaluku ima koga Allah neće oprostiti nikom, a to je ko hotimično ubije vjernika! Nema tevbe za taj grijeh. Zato se kaže: “Izlaziće i neće se moći vratiti.” I sad ja postavljam pitanje: “Ako znaš, a pozivate se na hadise, i pozivate se na tumačenje, dakle, znaš da taj grijeh Allah neće oprostiti bez odmazde, a pobiste toliko ljudi po svijetu pod plaštom vjere, koje vjere?” Dajte mi jedan, argument! Uvjerite me jednim argumentom: Koje vjere!? To što ti nekoga proglašavaš kafirom. Niko ne može proglasiti nekoga kafirom. Tirmizija bilježi hadis kada kaže Poslanik, s.a.v.s., “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo Allah Bog i da je Muhammed njegov rob i poslanik, i ako se budu okretali prema našoj kibli i klanjali naš namaz i klali naš kurban, zabranjeno mi je ih ubijati.” Kolju li ši’ije kurban? Imaju li drugu kiblu? Svjedoče li da nema boga osim Allaha? Na osnovu čega proglašavaš nekoga kafirom?
Biciklima na hadž
Grupa od devet muslimana Britanaca 14. jula je iz Londona na biciklima krenula na hadž. U Medinu su stigli nakon šest sedmica nakon što su na biciklima prešli 3.000 km putujući kroz Francusku, Njemačku, Švicarsku, Lihtenštajn, Italiju, Grčku i Egipat, izvještava Saudi Gazzeta.
Asocijacija Saudijske biciklistike i Udruženje biciklista Taibah, pod pokroviteljstvom Saudijske sportske unije, dočekali su hadžije bicikliste u Medini na tradicionalnoj ceremoniji udaranjem bubnjeva i posipanjem latica ruža. Putnicima je bilo dozvoljeno da voze direktno do Poslanikove džamije.
Grupa je planirala da prijeđe maršutu do Saudijske Arabije preko Turske, Sirije i Jordana, ali zbog sigurnosnih razloga odlučili su se ipak da preko Grčke idu u Egipat odakle su avionom došli u Džiddu.
Od Džidde su ponovo biciklima prešli put do Madine, uz pratnju saobraćajne policije i saudijskog Crvenog polumjeseca.
Šef grupe Abdul Wahid Don White je izjavio da je cilj putovanja na hadž na biciklima bio upoznavanje sa drugima i prenošenje slike o islamu kao vjere koja pruža ruku mira svima koji je žele primiti, ali i upoznavanje sa drugim i drugačijim i produbljivanje osjećaja jedinstva sa svima koji danas nastoje da vraćaju ljudske vrijednosti.
„Ljudi su mi govorili da ću se potpuno promijeniti kada postanem musliman. Dugo sam razmišljao kako mogu da spojim svoj život prije islama i sada i odlučio sam da to bude na ovaj način. Biciklizam mi je hobi uvijek bio i biciklom sam došao na hadž sa mojom braćom u islamu“, kazao je za Al-Arabiyu Abdul Wahid.
Indonežanka u 104-oj godini obavila hadž
Maria Marghani Muhammed iz Indonezije je ove godine bila najstarija žena među onima koji su ove godine obavljali hadž. Ova vitalna starica cijelo vrijeme boravka u Medini i Mekki je izazivala posebne osjećaje poštovanja drugih koji su joj nastojali biti na usluzi.
Njen dolazak na hadž je izazvao medijsku pažnju, ali i pažnju Medinlija koje su joj priredile poseban doček posipajući je laticama ruže. Po dolasku u Džiddu na Međunarodnom aerodromu Kralj Abdulaziz hadžinicu Marie su dočekali predstavnici indonezijskog diplomatskog kora u Saudijskoj Arabiji na čelu sa Mohammedom Sharifom Deenom, kao i predstavnici saudijskog Ministarstva za kulturu i informiranje, saudijska televizija i drugi mediji.
Preporod s našim hadžijama - Brojni mladi daju posebnu dimenziju hadžu
Ove godine na hadžu je 1.738 vjernika iz BiH koji borave na Arefatu/ Veliki broj mladih je ove godine među bosanskim hadžijama
Došavši u Medinu u periodu od 17. do 20. augusta vjernici iz BiH, koji su ove godine krenuli obaviti hadž, proveli su sedam dana posjećujući Poslanikovu džamiju i medinske znamenitosti oko kojih se pisala povijest muslimana. Vjernici su boravili u hotelima preko puta Poslanikove džamije što im je olakšavalo i samostalne posjete džamiji. U organizaciji Ureda za hadž i umru vjernici su posjetili i brdo Uhud, Mesdžidu-l-Kibletejn, Hendek i džamiju Kuba. Posebnu pažnju hadžija kao i javnosti u BiH izazvalo je obraćanje generala Atifa Dudakovića na Uhudu, gdje je poručio: „Muslimani nisu ovdje pobijedili, ali to su ogromne naučene lekcije. Ljudski faktor je uvijek važan. Izgubili su zbog nepoštivanja discipline, određenih nagona...“
Impresije iz Medine
Medina je i grad trgovine stoga su vjernici iskoristili ovo vrijeme i za kupovinu hedija, kako bi vrijeme u Mekki proveli u ibadetu prvenstveno u Haremu.
„Nastojali smo da svaka grupa, onako kako su dolazili iz BiH, provede sedam dana u Medini, za koju ih vežu posebne emocije. Vjernici su nastojali većinu svog vremena provesti u Poslanikovoj džamiji te klanjati u Revdi“, kazao je rukovodilac Ureda za hadž Nezim Halilović Muderris.
„Kada je riječ o ženskoj populaciji sve vjernice su imale priliku organizirano posjetiti Revdu. Naše hadži hanume su dobile sve pohvale za organiziranost prilikom posjete Revde“, kazala je Mujesira Zimić-Gljiva, šerijatski konsultant za žene.
Kako se približavao dan za odlazak u Mekku, vjernici su intezivirali svoj boravak u Poslanikovoj džamiji, u kojoj obavljen namaz vrijedi kao 1000 namaza na drugom mjestu.
„Malo je riječi s kojima bih mogao opisati svoj doživljaj Medine. Dosad se nisam nikad u životu osjećao ovako mirno i lijepo te ostaje jedan žal što napuštamo Medinu“, kazao nam je hadžija Jasmin Alajbegović.
„Samo da mi Allah omogući da se vratim opet ovdje“, kazao nam je kroz suze hadžija Hasan Patković.
Kada sam prvi put vidio munare i ušao u harem osjetio sam nešto neopisivo. Sve što sam znao, čitao o Poslaniku, a.s. i džamiji, zapravo sva naša mašta je mizerna spram osjećaja bereketa i mirisa ove džamije. Učenje Kur’ana u njoj je mnogo efektivnije kao i obavljanje namaza. Kao da imate poseban eliksir pa postajete bolji čovjek“, kazao je Selim Alagić. Nakon boravka u Medini, shodno redoslijedu dolaska u Medini, vjernici su se selili u Mekku kako bi obavili umru i pripremali se za Arefat i obavljanje drugih hadžskih obreda.
Odlazak u Mekku
Prve grupe su 24. augusta stigle u Mekku u poslijepodnevnim satima, te su nakon jacija-namaza obavile i umru. Nakon njih, zaključno s 27. augustom, došle su i posljednje grupe koje su obavile umru te počele s pripremama za Arefat. Vjernici su nastojali provesti što više vremena u Haremu u kojem je, prema predaji Poslanika, a.s. namaz vrijedniji 100.000 puta. Prema riječima glavnog doktora medicinske ekipe Adema Zalihića težih medicinskih slučajeva nije bilo, ali određen broj starijih osoba se odlučio da ibadete koji zahtijevaju veće fizičke napore, poput tavafa i sa’ja, obavi uz pomoć osoblja u Haremu koji koriste kolica za prijevoz hadžija. Dan Arefata je 31. augusta kada sve hadžije, kako bi im hadž bio ispravan, trebaju biti na visoravni Arefat. Do tada hadžije će provoditi vrijeme pored Kabe, ali i u hotelu kako bi izbjegli gužve s obzirom da se svetost Harema odnosi i na širi prostor Mekke. Ove godine reisu-l-hudžadž je zamjenik reisu-l-uleme Husein-ef. Smajić koji je za Preporod kazao kako je ovakav tip organizacije ljudi, prijevoza, ibadeta i svega ostaloga vrlo složen poduhvat, te je značajno kada se uvidi da su hadžije općenito zadovoljne.
Priče s hadža kao pouka
Na hadžu se mogu sresti osobe koje svojim životnim pričama bude u čovjeku posebne emocije i preispitivanje vlastite svakodnevice. Njihove odluke smatramo posebnim i velikim, što i jesu, ali zaboravljamo da od njih trebamo uzeti pouku te da sami možemo biti oni koji donose velike i značajne odluke za svoju budućnost kao vjernika i vjernica.
U haremu Poslanikove džamije upriličili smo kratak razgovor s mladom Jasminom Frkatović (23) koja je umjesto kupovine auta odlučila da obavi hadž.
„Prije par mjeseci otac mi je dao novac da kupim sebi auto i zaista sam željela auto. Obišla sam brojne gradove u BiH u potrazi za njim, ali jednostavno nismo nalazili ništa. Međutim, tokom cijelog tog putovanja po Bosi imala sam taj osjećaj da to nije to. Taj osjećaj mi je naročito produbljivala želja za hadžom i svakim danom, kako smo išli u potragu za autom, osjećala sam da ne trebam kupiti auto već otići na hadž. Jedanput smo se vraćali kući i kategorično sam kazala da idem na hadž“, kazala nam je Jasmina. Jasmina je znala da je babo htio ići na hadž, stoga mu je kazala kako je odlučila ići s njim kada bude on u prilici.
„Znam da je htio ići na hadž, ali ne ove godine. Kada sam mu kazala da želim novac od auta potrošiti na hadž učinio je sve da ide ove godine, jer ja ne mogu sama.“ To nije jedina odluka mlade hadžinice. Pitali smo je da li hidžab nosi i u BiH, na što je ona odgovorila: „Kada sam donijela odluku za hadž, odnosno kada je bilo jasno da idem a to je bilo prije tri mjeseca, odlučila sam se da stavim hidžab koji je, evo sada, moj sastavni dio života i identiteta.“ Zanimalo nas je kako je njeno društvo i okolina reagirala na ove odluke. „Bilo je pozitivnih komentara i podrške. Ipak, koliko je bilo pozitivnih bilo je i komentara tipa: Još si mlada, ne treba ti to sada itd. Ja sebe pitam kad ću ako ne sada. Ko mi garantira da ću doživjeti sutra?“
Dok jedni mogu pronaći brojne izgovore da ne odu na hadž, drugi i pored životnih iskušenja hadž smatraju svojim životnim projektom, ne sumnjajući ni trenutak u pomoć Allaha da ostvare svoj cilj. Tako smo upoznali Alaudina Ibrahimovića koji nema ruku, ali njegova želja da vidi Medinu i Mekku, dala mu je snagu da štedi od svojih primanja za hadž. „Kad god sam vido Medinu i Mekku na tv-u ili slikama zaželio sam da budem tamo. Hvala Allahu što mi je omogućio da dođem ovdje, Ovo je nešto najljepše što sam mogao doživjeti. Da hodate mjestima kojima su hodali Poslanik, a.s. i ashabi.“
Među ovogodišnjim hadžijama je i četrnaestogodišnji Atif Mekić, koji je među najmlađim hadžijama ove godine. „Kada smo ja i žena odlučili da idemo na hadž jedanput na sijelu smo to kazali djeci i unučadima. Tada mi je unuk kazao: ‘Dedo, dovi da i mi odemo!’ To je tako snažno djelovalo na mene i nisam mu ništa mogao reći. Kada smo došli kući predložio sam ženi da ga povedemo. On je pristao i evo nas, zajedno ovdje“, kazao je Atifov djed Hrusto. Također, među brojnim primjerima spomenimo i Aziz-ef. Šabića koji je slijep došao na hadž.
Inače, velik broj mladih je ove godine na hadžu. Neki su došli s roditeljima, a neki sami. Dolaskom novih generacija mijenja se i svijest o hadžu kao petoj islamskoj dužnosti koja nije rezervirana za kasniju životnu dob, već onda kada čovjek može.
Također, ne treba zaboraviti ono što Nezim Halilović često spominje, a to jeste da hadžije trebaju biti svjesni kako su oni odabrani i pozvani da dođu u Sveta mjesta, jer veliki broj dobrih vjernika, koje poznajemo u svojim sredinama, ipak nije imalo priliku obaviti hadž. U tom kontekstu, hadžije i oni koji se spremaju za hadž trebaju znati da s ovim blagoslovom ide i posebna odgovornost. Imperativ Allaha da se ne griješi, svađa i raspravlja (...ve la fusuka ve la džidale fi-l-hadž...) u danima hadža treba biti princip hadžijama i nakon hadža, odnosno do kraja života.
Organizacija hadža
Ove godine najveći problem bila je komunikacija hadžija s porodicama iz razloga što se u Saudijskoj Arabiji ne mogu kupiti sim-kartice osim uz pasoš i otisak prsta, što je potrajalo dok su svi hadžije kupili kartice. Osim određenih tehničkih problema na početku boravka u novoizgrađenom hotelu u Mekki, gdje je smješten manji broj hadžija, cjelokupna organizacija hadža protiče na zadovoljstvo hadžija. Organiziranje putovanja iz BiH u cilju obavljanja hadža jedan je od najsloženijih organizacionih projekata u kojem je, pored administrativnog i tehničkog dijela, važan i ljudski resurs, odnosno osobe koje su direktno uključene u organizaciju, krenuvši od rukovodioca Ureda za hadž i umru Nezima Halilovića, sekretara Rasima Brkovića, koji su na raspolaganju pri organizaciji doslovno 24 sata, do tehničke podrške na terenu koju su ove godine činili Izet Čamdžić, Sadžid Ramić, Safet Karahmetović, Muhamed Halilović i Bahrudin Čolo. Kada smo vidjeli Izeta Čamdžića koji je za nekoliko dana znatno izgubio na težini sjetili smo se Muhameda koji je pod groznicom dočekivao hadžije u hotelima i Safeta koji je prošle godine nakon hadža završio na infuziji zbog iscrpljenosti. Sadžid i Safet su odmah nakon završetka obaveza na medinskom aerodromu krenuli put Mekke kako bi organizirali doček hadžija koji idu obaviti prvo umru pa hadž. Sadžid i Safet su prilikom dočeka svih aviona iz BiH doslovno provodili svaki čas na aerodromu. Poznavajući dobro ne samo arapski jezik, već i običaje i način funkcioniranja administracije u Saudijskoj Arabiji njih dvojica su umnogome skratili aerodromske procedure što je ubrzalo dolazak hadžija u hotele. Također, ne treba zaboraviti da su našim hadžijama, koji se svi međusobno i ne poznaju, najbliskije osobe na ovom putovanju njihovi vodiči. Biti vodič jeste čast, ali i nevjerovatno teška obaveza. Pored brige o 40-tak osoba različitih karaktera treba biti svima dostupan 24h. Upravo nakon što hadžije odu spavati vodiči poslije ponoći, predvođeni predstavnicima Ureda za hadž i umru, završavaju poslove sa zvaničnim organima Saudijske Arabije radi organizacije cijelog puta.
Na kraju, spomenimo da je jedan dio hadžija imao priliku susresti se sa imamo Harema u Mekki, te upriličiti druženje na kojem su razmijenjena mišljenja i iskustva o hadžu i prijateljskim odnosnima Bosne i Saudijske Arabije.
IZ PEJGAMBEROVE, S.A.V.S., RIZNICE - 81. ADABI PUTOVANJA
Tema putovanja je uvijek aktuelna i upravo zbog njene važnosti učenjaci su joj u svojim knjigama pridavali veliku važnost i posvetili posebna poglavlja. U tim poglavljima nalazimo i ovaj slučaj iz života Poslanika, s.a.v.s.
Pejgamberov, s.a.v.s., način ispraćaja ashaba na put
Prenosi se da je Omer, r.a., tražio od Poslanika, s.a.v.s., odobrenje da ide na umru pa mu je Poslanik, s.a.v.s., to dozvolio i tada mu je rekao: “Nemoj nas zaboraviti u svojim dovama o moj brate!” Omer kaže da su mu te riječi bile draže od svega što je na dunjaluku. (Ebu Davud i Tirmizi, hadis je sahih)
Putovanje je inače poželjno jer ono u sebi sadrži pouke koje se ne mogu spoznati na drugi način. Imam Šafija –rahimehullah- je jednom prilikom rekao: “Putujte jer u putovanju ima pet koristi: rasterećuje od briga, priušti sebi nešto za život, znanje koje se stekne, edeb (odgoj) koji se tom prilikom nauči i prijateljstva koja se steknu na putovanju.”
Putovanje ima svoje posebno mjesto i u propisima naše vjere. Više ajeta i hadisa prepoučuju da se putuje, da je to korisno, poučno i svrsihodno. Uzvišeni Allah kaže: “Putujte po svijetu pa pogledajte kako su završili oni prije...” (Er-Rum, 42.), a Muhamed, s.a.v.s., je rekao: “Putujte, pa ćete biti zdravi i opskrbljeni.” (Bezzar)
Za nas muslimane najljepše putovanje je svakako u naša sveta mjesta, Meku i Medinu, radi obavljanja hadža i umre. To nije vjerski turizam, kako to hoće neki da zovu, već odazivanje Gospodaru, koji nam naređuje ove ibadete u Kur’anu: “Hadž i Umru radi Allaha izvršavajte!” (El-Bekare, 196.)
Iako su ti ibadeti obaveza jednom u životu, svi koji su bili na tom veličanstvenom skupu muslimana cijelog svijeta žude i žele da odu još koji put. Ustvari, od svih putovanja, put na hadž je nešto najljepše, najatraktivnije i najkorisnije muslimanu kako na Dunjaluku tako i na Ahiretu. S obzirom da se posebno pridaje važnost putovanju na hadž ili umru, jer je to putovanje istovremeno i ibadet, vrlo je važno da se osoba koja se odluči na takav put, pridržava uputstava koja su učenjaci spomenuli, kako bi im taj ibadet bio primljen kod Allaha, dž.š. Od učenjaka koji su se posebno istakli u ovom području je poznati učenjak Nevevi, rahimehullah, koji je u svojoj knjizi El-Medžmu’ spomenuo šezdeset i dva edeba prilikom putovanja, od kojih ćemo spomenuti neke:
- Lijepo je da se osoba koji želi da negdje putuje posavjetuje sa onim u koga ima povjerenja, zbog njegove privrženosti vjeri, njegovog iskustava i znanja o tom putovanju u tom vremenu. A na onome ko bude upitan za savjet je da u tome bude potpuno iskren i da ne gleda ne neki svoj lični interes, jer savjetovanje Allah, dž.š., preporučuje u Svojoj Knjizi kada kaže: “I dogovaraj se s njima...” (Ali Imran, 159.) Također, imamo mnoštvo primjera gdje su se ashabi, r.a., savjetovali sa Poslanikom, s.a.v.s.
- Kada se odluči na put onda je sunnet toj osobi da klanja dva rekata istihare namaza, nakon čega će proučiti istihare dovu i zamoliti Allaha, dž.š., da ga uputi na ono u čemu je hajr.
- Kada donese konačnu odluku za putovanje na hadž ili umru, onda će osoba učiniti pokajanje od grijeha i ružnih postupaka, tražiti halal od ljudi i nastojati da vrati njima njihova potraživanja i dugove. Također će vratiti povjerene stvari koje su bile kod njega njihovim vlasnicima. Napisat će oporuku i punomoć da se vrate dugovi onima kojima nije vratio. Dužan je, također, da ostavi svojoj familiji onoliko imetka koliko im treba sve do njegovog povratka s puta.
- Za put treba zatražiti dopuštenje roditelja ili onih koji se brinu za njega.
- Za putovanje na hadž čovjek treba voditi računa da mu taj imetak bude na halal način zarađen, kako bi mu ibadet bio primljen.
- Također je poželjno da vjernik prilikom pripreme ponese i više od svojih potreba, tako da može pomoći one koji budu u potrebi.
- Ako putuje na hadž ili umru treba da se upozna sa propisima i načinom izvršavanja tih ibadeta, da koristi adekvatnu literaturu i da sluša uputstva svojih vodiča, kako ne bi doveo u pitanje ispravnost svog obreda.
- Također je poželjno da čovjek izabere sebi hajirli saputnika, koji voli da čini dobra djela, a kloni se onih nevaljalih. Takav saputnik će ga, kada nešto zaboravi podsjetiti. Saputnik će ga podsticati na činjenje dobrih dijela, a odvraćat će ga od svega što ne dolikuje vjerniku, a pogotovo hadžiji.
- Putnik treba uvažavati svoga saputnika tokom cijelog putovanja i davati mu prednost u odnosu na sebe. Svako od njih dvojice treba razumijevati drugog i osaburiti ako iskrsnu neke nelagodne situacije.
- Lijepo je da se putnik prije puta poselami sa svom svojom familijom, rodbinom, prijateljima i komšijama. Tom prilikom svako do njih će mu izraziti želje za sretno i hajirli putovanje. Tom prilikom je lijepo kazati: Neka te Allah sačuva i pomogne u tvojoj vjeri i dobrim djelima.
Sunnet je i preporuka Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da musafir (putnik) kada izađe iz svoje kuće prouči dovu u kojoj izražava svoj polazak u ime Allaha, tražeći od Njega zaštitu od svih iskušenja i belaja na tom putovanju. Nakon što se ukrca na prevozno sredstvo, proučit će poznatu dovu za put. Poželjno je da ide na put u društvu, a ne da putuje sam, ako za to nema potrebe, jer Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže:
“Kada bi ljudi znali o samoći ono što ja znam, ne bi niko putovao noću sam.” (Buhari)
Skupina koja putuje zajedno treba da sebi izaberu emira (vođu) koji je najsposobniji za tu funkciju, zbog hadisa u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Kada na put krenu trojica neka izaberu jednog od njih za vođu!” (hadis je hasen, Ebu Davud)
Također je poželjno putovati noću, krajem noći (pogotovo u toplim krajevima), jer u hadisu stoji:
“Putujte noću (krajem noći), jer se zemlja (udaljenost) musafiru smanjiva noću.” (hadis je hasen, Ebu Davud i Hakim)
Musafir se treba držati blagosti i uljudnosti i treba da izbjegava raspravu, svađu, guranje sa ljudima. Treba da čuva svoj jezik od nepristojnog govora, ogovaranja, proklinjanja i slično tome. Kada ulazi u neko naselje treba da uči dovu i moli Allaha za dobro tog mjesta i dobro njegovih stanovnika i traži zaštitu od zla tog mjesta i zla njegovih stanovnika. Musafir treba na putu učiti često dove jer se njegova dova prima. Što je moguće više biti pod abdestom (bez opterećavanja time) i redovno klanjati, koristeći olakšice pri spajanju i skraćivanju namaza. Na putovanju se skupina treba držati objedinjeno, a ne da se razdvajaju, a kada se završi sa obavezama na putu treba se vratiti kući, jer nas je na to uputio Poslanik, s.a.v.s., kada kaže: “Putovanje je dio kazne, pa kada neko od vas završi sa obavezama na putu, neka se vrati svojoj kući!”
Kada se čovjek vrati sa putovanja treba da se zahvali Allahu, dž.š., i da klanja dva rekata. Čak je lijepo da se prilikom povratka sa puta pripremi gozba (sohbet) za prijatelje.
Radni sastanak imama u Ljubljani - Aktivnosti u povodu stoljeća IZ u Sloveniji
Redovni sastanak imama uposlenih u Islamskoj zajednici u Sloveniji sa muftijom dr. Nedžadom Grabusom održan je 22. augusta 2017. godine.
Muftija Grabus na početku ukazao na doprinos hadži Sulejmana Abdić, koji je preselio na Ahiret 12. jula 2017. godine, Islamskoj zajednici, podsjetivši da je on sedamdesetih godina 20. stoljeća bio jedina osoba koja je obavljala imamske poslove u Sloveniji. Sudjelovao u aktivnostima skoro svakog džemata u Sloveniji. Stoga je predložio da imami prije bajram-namaza posvete nekoliko trenutaka hadžiji Sulejmanu i govore džematlijama o njemu i njegovom radu. Biće proučena i hatma pred njegovu dušu do Kurban bajrama.
U nastavku se razgovaralo o analizi aktivnosti u toku mjeseca ramazana, o Islamskom kulturnom centru, mektebskoj nastavi i drugim aktivnostima.
Posebno se razgovaralo o problemima s kojima se imami suočavaju u svom djelovanju. Sve više se pojavljuju ljudi koji odstupaju od ustaljenog i konsenzusom prihvaćenog prakticiranja vjere među muslimanima jugoistočne Evrope. Svojim ponašanjem, nepoštivanjem kućnoga reda i Statuta IZ često unose nelagodu i nemir među džematlije. IZ u Sloveniji će u narednom periodu tom pitanju posvetiti ozbiljnu pažnju. Otežavajuća okolnost za djelovanje na tom planu je slovenski zakonski okvir koji je u znatnoj mjeri “obesmislio” nastojanje IZ da uredi institucionalno djelovanje na vjerskome području.
Uvodnik - Važna pitanja i zapažanja
Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi.
Učitelji naše vjere na svim nivoima, od džematskog imama do onih najdubljih u spoznaji islama, učili su i uče muslimane da je Allah, dž. š., iz Njemu znane mudrosti, svakog čovjeka stvorio različitim i drugačijim, odnosno da je čovjek kao Allahovo stvorenje unikatno i neponovljivo. Svaki čovjek je jedinstven po Allahovoj kreaciji. Pretpostavljam da svakom pojedincu dolazi ugodan osjećaj iz saznanja da je on unikatan, po nečemu drugačiji od svakog drugog ljudskog bića koje je nekad postojalo, koje danas jeste ili koje će sutra biti; da nosi u sebi potencijal za realizaciju neke vrijednosti koju na takav način ne posjeduje drugi. U toj činjenici nalazi se nesaglediv potencijal samopouzdanja i mentalne slobode. Po Allahovoj kreaciji svaki čovjek je vrijednost i nosi različitost, a ne po poslušnosti drugom čovjeku ili nastojanju da se bude nečija kopija.
Znakovitu različitost po Allahovoj kreaciji u fizičkom smislu ilustriraju naizgled isti, ali suštinski različiti otisci prstiju (Kur’an, 75:4). Dolaskom na Ovaj svijet svaki čovjek sa sobom donosi svoju drugačiju šifru, svoj otisak prsta. Zato je umjesno pitanje na kakve bi se sve razlike naišlo kada bi se, pak, bilo u stanju po dubini analizirati mentalni svijet svakog čovjeka pojedinačno i način njegovog emotivno-psihološkog, pa i racionalnog doživljaja svijeta? Na tu neponovljivost i originalnost u stvaranju ukazuje Božija objava iskazom da je ubistvo nevinog čovjeka kao ubistvo svih ljudi, a spašavanje nečijeg života poput spašavanja života svim ljudima (Kur’an, 5:32).
Kako je svaki čovjek originalna kreacija, nije prirodno, i zato nije moguće, osobnost svih ljudi samjeravati kroz prizmu osobnosti, potreba i očekivanja jednog čovjeka. Jedinstvo ljudske vrste i porijekla ne podrazumijeva fizičku i emotivno-psihološku istost i potpunu jedinstvenost. Dževad Karahasan u Izvještajima iz tamnog vilajeta (str. 95) ukazuje da je u živom svijetu savršeno jedinstvo nemoguće, ilustrirajući to vrtom ili šumom gdje se sve „razlikuje i odvaja od svega drugoga, svaki se dio odvaja od svih drugih dijelova i razlike od njih čuva kao vlastiti opstanak, sve se šareni i dreči, sve se svađa sa svim i brani svoju izdvojenost.“ Za razliku od vrta „u pustinji je sve uređeno, lijepo i jedinstveno, sva su zrna pijeska prihvatila jednu boju i jednu formu“. Samo je u smrti i mrtvilu moguće potpuno jedinstvo, ako je i tada, a žive zajednice i žive institucije blješte raznovrsnošću koje održava u ravnoteži jedinstvo cilja i svrhe.
Ukoliko se čovjek i društvo promatra s ovih pozicija, onda komunikatori islama i vođe islamskih institucija trebaju računati na mogućnost da ljudima pojedinačno, dakle imajući u vidu njihovu raznolikost, nije zadovoljavajuća identična količina vjere, odnosno potpuno identičan ili samo jedan način ponude razumijevanja vjere. Naime, ukoliko svima njima nudimo istu „količinu imana“ i na isti način, da li smo svjesni da prirodi mnogih to neće biti odgovarajuće? Je li zato neoprostiv grijeh svoditi puninu vjere samo na jednu mjeru? I čiju mjeru: arapsku, tursku, iransku, malezijsku, bosansku ili, pak, nečiju pojedinačnu? Da li se na taj način poništava, ili u najmanju ruku nepotrebno reducira, Božija volja u tome što je On ljude stvorio raznolikim? Zašto bi se, i na temelju kojih razloga, a pri tom zanemarujući geografske i kulturološke specifičnosti, svim muslimanima u svijetu nametala samo jedna ili potpuno identična, usto subjektivna, interpretacija vjere i jedno vjersko mišljenje? Koliko je to u koliziji s unikatnošću čovjeka i njegovom različitom kulturološkom pozadinom?
U okolnostima aktuelne zbunjenosti i nesnalaženja muslimanskog uma u sučeljavanju sa krucijalnim izazovima savremenog svijeta i nerijeko začudnih odgovora i prakse nekih muslimana, ova pitanja doimaju se izuzetno važnim, a kompetentni alimi i muftije neodgodivo pozvanim da ih aktivno promišljaju. Štaviše, povremena permutacija perspektiva u sagledavanju društvenih i religijskih pojava, uključujući promišljanje vjere iz rakursa pojedinačne ljudske osobnosti čini se veoma korisnim. Ne treba bježati od obrnutih perspektiva kako bi se došlo do potpunijeg razumijevanja smislova položaja čovjeka kao individue, kao objekta Božije kreacije i Njegove objave. Stanje sektaštva i privatizacije tumačenja islama potpuno ignorira Bogom danu ljudsku individualnost. Sadašnje stanje muslimana pokazuje da muslimansko promišljanje islama urgentno i radikalno mora propitivati svoje postojeće koncepte, mora otvarati nova područja i prići kritičkom samosagledavanju iz novih perspektiva. Ovim izazovima, očito, nisu dovoljni samo „alimi opće prakse“ i „sveznalice“ u vjeri, nego su potrebni mnogobrojni eksperti u svim oblastima islamskog mišljenja.
Postavljenjem u istraživački fokus uloge pojedinačne ljudske osobnosti u načinu prihvatanja i življenja islama, pored toga što se uvažava faktor ljudske različitosti, otvorio bi se prostor sagledavanju specifičnosti duhovnih potreba kako na ravni pojedinca tako i u kontekstu njegovog šireg okruženja. Na ovoj ravni otvaraju se mnoga interesantna pitanja. Na koji način bosanski musliman prihvata, šta u svojoj intimi očekuje od vjere i koliko se u tome razlikuje od arapskog ili nekog drugog muslimana? Ima li pravo musliman očekivati od svog učitelja u vjeri da vjerski govor prilagodi njegovom ličnom mentalnom i duhovnom potencijalu, a ukoliko to ne može, ili ne zna, koliko je odgovoran taj tumač vjere, a koliko institucija koja ga nije osposobila za takav zadatak? Koja „količina imana“ i na koji način apsorbirana je prikladna, dovoljna i slatka ljudima iz našeg kulturno-civilizacijskog miljea? Šta nedostaje onim muslimanima koji odaju dojam da im je ibadet forma, a, recimo, namaz gimnastika? Koja je preporuka našim studentima koji idu u neku muslimansku zemlju: da li idu da usvoje tamošnju interpretaciju islama i da je onda nameću ovdašnjim muslimanima ili treba da donesu nešto drugo? Imamo li mi svoju vjersku pamet ili idemo tamo po pamet? Po kojim psiho-fizičkim i identiteskim karakteristika je tamo neki musliman „pravi“, a bosanski musliman nije, pa bi morao mijenjati dijelove svoga identiteta? U odgovornom i kompetentnom promišljanju Islamske zajednice, kao organizacije, koja je pozicija vjernika kao individue sa svojom specifičnošću i različitošću? (Naravno, nije manje važno, ali jeste pitanje druge vrste, ko uopće odgovorno i kompetentno promišlja budućnost Islamske zajednice, da li bi imao smisla kolegij „prosvijetljenih“ eksperata koji bi znanstveno i etički propitivao koncepte vodećih organa Islamske zajednice, vodio kontinuirane rasprave o onome što Islamska zajednica jeste i što bi trebala biti?)
Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi, jer „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Kur’an, 13:11)
P. S. Ovih dana ponovo se, poput valova ili koncentričnih krugova, Bošnjacima nameće teška stigma nepovjerenja, biljeg opasnog elementa u Evropi, što se naširoko i besramno u međunarodnoj javnosti širi isključivo zbog njihove privrženosti islamu. Bošnjaci se opet, kao ‘90. godina, brutalno izlažu mržnji i priprema se teren za lov i progone poput vještica u srednjevjekovnoj Evropi. Ali bitna razlika u odnosu na ‘90. godine jeste što je ondašnja mržnja, koja je završila u genocidu, narastala u regionalnim, komšijskim, a sada se njeno sjeme zaklijava u širim evropskim okvirima. Ako je rezultat regionalne stigmatizacije bio genocid, šta bi mogla biti posljedica evropske?
Bošnjaci se primiču famoznoj granici od 700 godina življenja islama u Evropi. Mogu li prijeći ovaj rekord koji su postavili muslimani Španije (premda nemaju nikakve poveznice sa španskim muslimanima osim islama, jer su Bošnjaci na ovim prostorima autohtoni i najstariji narod, niti su došli sa strane niti su koga odavde izgonili i potom naseljavali tuđa ognjišta)? Može li Evropa podnijeti prelazak tog praga od 700 godina trpljenja svojih autohtonih muslimana?
Ne slute na dobro izjave ministra vanjskih poslova Austrije Sebastiana Kurza da se ženama u BiH plaća da bi se pokrivale, kao što nije znak dobre volje to što hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uvjerava svjetske državnike da iz BiH dolazi prijetnja radikalizmom. Češki predsjednik Miloš Zeman ovih dana tvrdi kako prijeti opasnost da teroristi ISIL-a nakon poraza u Iraku i Siriji stvore „evropsku terorističku bazu“, koja bi mogla biti „u Bosni i Hercegovini s obzirom na nacionalni sastav“.
Bošnjacima muslimanima predstoji odsudna paralelna borba na dva kolosjeka. Moraju odlučno iznutra razvijati svoju autentičnu formu življenja islama, imanentnu onome što Bošnjaci jesu i kakvi moraju biti u „vučijem okruženju“. A ono što je imanentno ovdašnjim muslimanima i u kakvom okruženju žive, zasigurno ne može bolje od njih znati neki daleki šejh, čiju bi interpretaciju vjere neki tek-tako ovdje nakalemili, rizikujući da se od tog kalema i cijelo stablo sasuši.
S druge strane, Bošnjaci moraju permanentno osnaživati svoje sposobnosti otpora islamofobiji i započetom procesu moderne evropske „istrage poturica“. Uprkos autohtonosti u domovini i na vlastitoj zemlji, nije se lahko nositi s predrasudama i trajnom osumnjičenošću; uprkos dobroj volji i dokazanoj miroljubivosti nikad im se ne prizna vrijednost. Bošnjaci bi pitali zašto oni moraju plaćati račune za zločine i gluposti drugih, za promašene politike totalitarnih vlada. Ali koga pitati, ko ih razumije?
Ni luk jeli ni luk mirisali, ali plaćaju cijenu za grijeh i zločin svakog onog ko nosi muslimansko ime. Dokle?
Više...
REISU-L-ULEMA PRIMIO ZAMJENIKA MINISTRA DRŽAVNE UPRAVE ZA VJERSKE POSLOVE NR KINE
Sarajevo, 06. septembar 2017. (MINA) – Danas je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u posjetu primio zamjenika ministra Državne uprave za vjerske poslove NR Kine g. Zhang Yantonga.
Reisu-l-ulema Kavazović upoznao je g. Yantonga o radu i aktivnostima Islamske zajednice, dok je gost iz Kine govorio o muslimanskoj zajednici u ovoj azijskoj državi. Razgovarano je različitim oblicima saradnje i razmjene iskustava prvenstveno na polju edukacije kao i kulturnih aktivnosti za što je izražena i obostrana spremnost. Reisu-l-ulema se ovom prilikom i zahvalio na podršci Narodne Republike Kine Bosni i Hercegovini i njenom narodu kroz različite donatorske programe kao i brojne investicije te izrazio nadu da će ta vrsta saradnje u budućnosti biti podignuta na još veći nivo.
Na kraju treba dodati da su današnjem susretu prisustvovali i generalni direktor Odjela za vanjske poslove Državne uprave za vjerske poslove NR Kine gđa Xiao Hong, zamjenik direktora odsjeka u Islamskom odjelu pri Državnoj upravi za vjerske poslove NR Kine g. Ji Yang, zamjenik direktora odsjeka u Odjelu za vanjske poslove pri Državnoj upravi za vjerske poslove NR Kine gđa Zhang Ying te Nj.E. gđa Chen Bo, ambasadorica NR Kine u Bosni i Hercegovini.(kraj)
Visoka turska delegacija u Bangladešu
Turska je jedina muslimanska nacija koja je aktivno i konkretno reagirala na pokolj muslimana u Mijanmaru!
Jutros su u grad Cox Bazar u Bangladešu stigli ministar vanjskih poslova Melvut Čavušoglu, a sa njim i supruga predsjednika Erdogana Emina i sin Bilal!
Preporod - 55 godina misije
Prvi broj Preporoda izašao je iz štampe 14. redžeba, 1390. godine po Hidžri, odnosno 15. septembra, 1970. godine.
Tako je, uza sve uticaje na razmeđu svjetova, bosanska misao - sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije jače izražena, potisnuta u XIX vijeku, ta misao se danas uklapa u zajedničke tokove, koristeći sva duhovna dostignuća svijeta, ali ne zaboravljajući svoju tradiciju.
(Mehmed Meša Selimović, intervju za Preporod, br. 38, od 1. aprila, 1972)
Preporod je 15. jula 2013., godine, obilježio jubilej izlaska 1000. broja, a 15. septembra ove godine, biće 47 punih godina, njegovog kontinuiranog izlaska. Kao i ostali projekti Islamske zajednice, pokrenut je u specifičnim vremenskim, društvenim i historijskim okolnostima. Uz Glasnik, koji kao službeni list Islamske zajednice izlazi od 1933. godine, Preporod je bio novi iskorak u nove, do tad (Islamskoj zajednici) nepoznate žurnalističke dimenzije. Dovoljno je napraviti hotimični pregled službenih imena, recimo Glasnika, tj. njegovih naslovljenih izdavača, ona dovoljno govore o turbulencijama i promjenama kroz koje je Islamska zajednica kao institucija prolazila. U proteklom osmodecenijskom periodu, od kada je pokrenut Glasnik na našem prostoru je promijenjeno pet različitih (uglavnom totalno opozitnih) društveno-političkih uređenja od Kraljevine Jugoslavije, preko Nezavisne države Hrvatske, do Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – pa do raspada SFRJ (1991-1992), te nezavisnosti i samostalnosti Države Bosne i Hercegovine. Preporod je u svom skoro petodecenijskom putu prošao ove posljednje dvije etape.
U novinarskom smislu Preporod, i njegovih hiljadu brojeva, možemo to sasvim slobodno kazati, održava hiljadu slika našeg naroda, njegovih paradoksa, usuda, duhovnih padova i uspinjanja. Krenimo sa onim vidljivim, materijaliziranim, onim što oko zapaža na prvi pogled: ako bi se izlazak i rad ovog lista promatrao s tehničke i konceptualne strane, to je novina koja od početka nema klasičnu redakcijsko-upravnu organizaciju, nije imala školovane novinare, profesionalnu opremu, tehnički DTP studio, distribucijsko-reklamni sektor, a njeno uređenje i pravljenje bilo je u neku ruku volonterski, često i samouki posao malog broja entuzijasta koji su ga održavali. Ipak u svojih hiljadu brojeva ova novina je objavila i zabilježila kolosalno važne stvari. Od reporterskih zapisa iz udaljenih mjesta, džematskih svečanosti i otvorenja novih džamija, priča o običnim ljudima vjernicima koji su u vremenu agresivnog ateizma nastojali očuvati posljednji plamičak svoje vjere i kulture, preko eseja, intervjua, kolumni i prikaza koji su u takvom društveno-političkom ambijentu značili direktan izazov totalitarnom sistemu.
Značaj Preporoda će se osjetiti tek poslije završetka recentne agresije na Bosnu i Hercegovinu kada će njegove reportaže, naprimjer, o nekim džematima i džamijama, ostati jedine sačuvane informacije o tim mjestima, objektima, a nekada i o njenim ljudima. U poratnom vremenu Preporod će, uz sva svoja navedena ograničenja, bilježiti sve dimenzije stradanja muslimana ovih krajeva, a posebice zatiranja njegovog vjerskog bića: spaljena ognjišta i džamije, masovne grobnice i ekshumacije, dženaze koje sve više postaju kolektivni ukopi žrtava genocida – dobijaju sve više mjesta na njegovim stranicama, uporedo sa procesom traženja i otkrivanjem žrtava.[1]
Prvi broj
Prvi broj Preporoda izašao je iz štampe 14. redžeba, 1390. godine po Hidžri, odnosno 15. septembra 1970. godine. List je izašao kao glasilo Udruženja ilmije za SR BiH. Cijena mu je bila 1 N.D. (novi dinar). Prvi broj je, zajedno sa prilogom "Tebi, mladiću, i tebi, djevojko" odštampan na 12 novinskih strana. Štampa je bila crno-bijeli otisak, sa dvobojnom (zelena) varijantom na naslovnoj i zadnjoj stranici. Na naslovnici prvog broja je slika Begove džamije sa sahat kulom. Prvi broj odštampan je u štampariji Oslobođenja. Tiraž mu je bio 10 hiljada primjeraka. Tiraž prvog broja lista prevezen je taksijem do redakcije gdje je raspoređivan, adresiran i slat na adrese tadašnjih odbora Islamske zajednice.[2]
Pored programskog uvodnika koji je objavljen na naslovnoj stranici, a kojeg potpisuje Preporodov osnivač i prvi glavni i odgovorni urednik Husein ef. Đozo, na drugoj stranici prvog broja zanimljiv je kratki redakcijski tekst upućen čitaocima lista.
"Poštovani čitaoče, Ovaj list je za tebe pravljen, on će biti tvoje ogledalo i tvoj svjetionik koji će ti pokazivati put nade i ljudske dobrote, koji će pokušati da ti pomogne u časovima klonuća, da te ohrabri u trenucima nemoći, da bude sa tobom i uz tebe kao tvoj bliski drug, tvoj prijatelj, tvoj roditelj. A da bi bio sve to i još mnogo, mnogo više, potrebno je i tvoje učešće u njemu, svaki tvoj predlog i tvoja sugestija biće nam od osobite koristi, jer naša je namjera da tebi ugodimo, da ga ti prihvatiš, jer ti si njegov sudija i njegov kreator. Napadaj nas, kudi nas, hvali nas, samo budi iskren i otvoren, kao što je iskrena i otvorena islamska misao, a mi smo tu da pokušamo ostvariti ono što ti zahtijevaš, što je tebi potrebno, da bi nam svima zajedno život postao humaniji, djelatnost kreativnija, smisao svrsishodniji. Pitaj nas sve što te interesuje, mi ćemo pokušati da ti odgovorimo! Predlaži nam sve što misliš da je zanimljivo i vrijedno, a mi ćemo se svojski potruditi da tvoje prijedloge usvojimo i realizujemo! Pročitaj list i podaj braći i sestrama da ga i one pročitaju! "Preporod je list za sve vas, za vašu porodicu, za vaše dijete, za stare, za mlade – "Preporod" ne poznaje granice!"[3]
Bio je to poziv redakcije kojeg je napisao Aziz Kadribegović, također, jedan od ključnih osnivača lista i njegov kasniji dugogodišnji glavni urednik. Interesantan je podatak da je u početku rada Preporoda jedini stalno zaposleni u redakciji bio njegov tehnički urednik Ahmet Muminović.[4]
Do pokretanja Preporoda jedino glasilo koje je imala Islamska zajednica bio je Glasnik. Kao što je uostalom i jedina preostala institucija koju su Bošnjaci (kao narod kojemu su dekretima oduzeti jezik i nacija) bila Islamska zajednica. Ovo stanje bošnjačkog naroda ili njegove skoro nepostojeće "kolektivne svijesti" veoma dobro oslikavaju riječi profesora Mehmedalije Hadžića, jednog od velikih pregalaca i izuzetno plodnog autora u Preporodu. "Kada se osvrnemo četrdeset godina unatrag, našu bosanskohercegovačku političku i društvenu dramu obilježavali su pojedinci, njih stotinjak, različitih gledanja i pripadanja, od slikara, pjesnika, romanopisaca, turkologa, teoretičara književnosti, islamologa, filozofa, emigranata, književnika, političkih aktivista, historičara književnosti, historičara, itd. Njihova zajednička sudbina je da su neprekidno mučeni dilemama o pripadanju, bili u neprestanim pravdanjima i krivicama, dodvoravanju sebi i drugima. Zapravo, bili su između priznanja i osporavanja, straha i nade," ističe profesor Hadžić.[5]
Značaj Preporoda
Razumijeti značaj pokretanja Preporoda nemoguće je bez osvrta na širi društveni kontekst, na politička kretanja u tih nekoliko godina prije pokretanja lista. Prema jednom mišljenju prof. dr. Hilme Neimarlije, "pokretanje Preporoda nije bilo [moguće] bez unutarnje veze sa svojevrsnom provalom duhovnih vrijednosti bošnjačkog naroda u umjetnosti, književnosti, nauci, filozofiji. "Prvo vrijeme Preporoda bilo je vrijeme "Derviša i smrti", "Modre rijeke", Bašeskijinog "Ljetopisa", grafika i slika Berbera, Hoze, Zaimovića, Tikveše, Isakovićevog "Biserja", Rizvićevog historijskog pregleda bošnjačke književnosti u austrougarskom periodu, Mujezinovićeve Islamske epigrafike, Smailagićeve "Klasične kulture islama", Šarčevićevih filozofskih ogleda o kulturama Zapada i Istoka. O tome se pisalo na stranicama Preporoda i dobrim dijelom zahvaljujući Preporodu ti moćni izrazi našeg duhovnog oslobađanja imali su odgovarajući prijem i odjek u našem narodu," ustvrdiće Neimarlija, jedan od kasnijih glavnih urednika Preporoda.[6]
Slična zapažanja o toj društvenoj klimi ima i Kadribegović. "Zamišljen prvenstveno kao staleški bilten, a iskoristivši neku vrstu društvenog otopljenja pod utjecajem zapadnih kretanja (studentski protesti u Parizu sa motom Budimo realni - zahtjevajmo nemoguće) ali i neke vrste buđenja domaće društvene svijesti i zamaha kulturnih dešavanja kod Bošnjaka (Selimović, Dizdar, Sušić - u književnosti, Berber u slikarstvu, Šarčević - u filozofiji i dr.) te skorog dobivanja nacionalnosti (Muslimani sa velikim M) Preporod se na društvenoj sceni pojavio kao alternativa svoj dotadašnjoj strukturi socijalističkog (ili komunističkog) medijskog izražavanja," ističe u jednom od svojih uvodnika Kadribegović.[7] Treba dodati i to da se u periodu od 1968-1972. godine pojavljuju značajni autori i djela koji govore o muslimanskom nacionalnom pitanju: od Salima Ćerića sa djelom "Muslimani srpskohrvatskog jezika" (1968), preko knjige Atifa Purivatre "Nacionalni i politički razvitak Muslimana" (1969), do 1971. kada se pojavljuje "Behar – književnohistorijska monografija" dr. Muhsina Rizvića. Iste godine izlazi i knjiga "Od tradicije do identiteta". Muhameda Hadžijahića, a 1972. godine pojavljuje se i prvo izdanje "Biserja – pregleda muslimanske književnosti" Alije Isakovića.[8]
"Pojavljivanje lista Preporod u našoj društvenoj zbilji 1970-tih godina, nakon duge siromašne sezone i izdavaštvu u muslimana na ovim prostorima, proizvelo je na jednoj strani golemo oduševljenje dok je istovremeno kod pojedinaca u našoj Zajednici, a i šire, izavalo neku vrstu začuđenosti i straha, do sumnjičenja i zavisti. Naš duhovni i intelektualni mentalitet kao i ukupni društveni kontekst bili su time zatečeni... Silni entuzijazam i bezgranična volja ljudi koji su radili na tom projektu nisu sami bili dovoljna garancija za uspjeh. Istina, osjećaj žeđi za vjerskim sadržajima koje je Preporod tada nudio bio je snažan tako da su se ljudi vrlo brzo snažno emotivno vezali za svoj omiljeni list," – ističe profesor Hadžić.[9] U ovom kontekstu Hadžić svjedoči o prikrivenoj angažiranost naših vodećih intelektualaca tog komunističkog vremena koji su pratili, ali i sarađivali sa ovim listom.[10] Preporod je bio pomoć imamima da šire znanje i poglede u vrijeme kada je bilo teško i doći do vjerske literature i informacija. To je zapravo prva novina koja je ulazila u kuće ruralnog područja i to mnogo prije nego što su u njih dospjele neke druge, često one dnevnog karaktera. U mnogim tim kućama, pa ako hoćemo i mjestima, navika za čitanjem novina krenula je upravo sa Preporodom.[11] Prema tadašnjim striktnim komunističkim regulama Preporod se moga distribuirati samo i isključivo u džamijama i džamijskim haremima. "Dešavalo se, čak, da prenošenje preko ulice kod Begove džamije bude sankcionirano! A sve to pod obaveznim budnim okom dežurnih političkih i policijskih kerbera, koji će svako pomjeranje van, po njima, zadatih idoloških okvira rigorozno kažnjavati," svjedoči o prvim godinama izlaska lista Kadribegović.[12] Kao što je bio rezultat okupljanja oko Husein ef. Đoze, uz pokretanje Preporoda uspostavio se niz drugih vjerskih i kulturno-društvenih aktivnosti, poput predavanja, takmičenja, debata, zajedničkih obilazaka džemata i džamija, druženja omladine, mevluda, organiziranje iftara u Gazi Husrev-begovoj medresi itd. Halka u Carevoj džamiji, ističu sudionici pokretanja Preporoda koju je organizirala grupa Đozinih studenata prije 1970. godine, i još neki dobri ljudi koji su se brinuli za stanje muslimanskog duha i unaprijeđenje života muslimana na ovim prostorima - iz njihovog golemog entuzijazma rodila se ideja o pokretanju lista gdje bi mogli djelovati mnogo šire i djelotvornije. Pa i samo ime lista Preporod govori dovoljno o karakteru ideje vodilje tih ljudi. Interesantno je upratiti i etimologiju imena. Naime, kako to ističe jedan od dugogodišnjih aktivnih saradnika Preporoda, Enver Alić "od Sarajevskog cvjetnika (Mehmeda Šakira Kurtćehajića) gotovo svi nazivi budućih listova u Bošnjaka nose želju za bošnjačkim buđenjem i prepuni su te simbolike: Ogledalo, Behar, Muallim, Tarik, Biser, Novi behar, Glasnik, Hidaja, Hikmet --- Preporod."[13]
Puls vremena
Ta progresivna misao vodilja jako je primjetna kako u prvom Đozinom uvodniku, tako i u njegovim kasnijim tekstovima. "Mi smo duboko svjesni neophdohne činjenice da od pravilne orijentacije snaga koje nose ovaj proces, koje ga pokreću i usmjeravaju zavisi opstanak i bolja budućnost Islama i Muslimana u ovim krajevima. Ne može nam biti svejedno kakve snage u njemu sudjeluju, kako se vjernik-musliman u njemu postavlja i ponaša, da li ga konzervativne, reakcionarne i preživjele snage mogu dezorijenitsati, omesti i zadržati u pasivnoj promatračkoj poziciji, da li je aktivan i kao kreativni stvaralački faktor potpuno angažiran u svim zbivanjima našega društva, i da li ga varljivi i lažni oblici savremenosti mogu zavarati i isto tako, dezorijentisati, odroditi i otuđiti, " ističe Đozo koji, u mjeri u kojoj se to tada moglo, ne izostavlja napomenuti ključni nacionalni uspjeh kojeg su Bošnjaci tih godina dobili, a on je iako nakaradan, ipak bio pomak na putu ka nacionalnoj samobitnosti. Tako Đozo napominje da je jednako važan "proces prerastanja iz malog u veliko M, naime proces izlaženja iz okvira uskog i zatvorenog vida vjerskog postojanja." Novi status Muslimana, po Đozi je predstavljao "vanredno krupan događaj koji otvara velike perspektive i mogućnosti za svestran razvoj, ali, istovremeno, nameće vrlo ozbiljne obaveze i odgovornosti."[14]
"Preporod će se u ovom pogledu boriti svom snagom za princip pune otvorenosti prema svim ljudima, za princip izlaženja iz uskih i zatvorenih vjerskih, nacionalnih i ideoloških okvira. Boriće se za podršku humanizaciji međuljudskih odnosa, za odnos čovjeka prema čovjeku, za međusobno povezivanje, na osnovu ponašanja, držanja i načina odnošenja prema čovjeku i društvu, a ne na osnovu užih opredjeljenosti i pripadnosti. Čovjek je prije svega čovjek, pa tek onda Musliman, Srbin ili Hrvat, vjernik, ateist itd. Najbitnije u svemu tome kakav je ko kao čovjek - pisao je u svom prvom, programskom uvodniku, glavni urednik Husein ef. Đozo. On završava konstatacijom da će "oživljavanje moralno-etičkih vrijednosti i jačanje duhovne komponente biti vrlo važna briga Preporoda, koji će pomoći vjerskom službeniku da u borbi za moralni lik čovjeka, za oplemenjivanje njegove duše, za formiranje zdrave i pozitivno orijentisane ličnosti, dade svoj doprinos."[15] I Glasnik, a potom i Preporod, kao mediji Islamske zajednice prate puls vremena i maksimalno koriste taj znatno ograničeni prostor. Mnogi će danas vrlo neoprezno pohrliti za markiranjem velikog dijela onog što je izlazilo u periodu komunističke vladavine kao nešto što je režimsko. To može biti tačna konstatacija, međutim, ostaje pitanje koje se takvim sagledavanjem svjesno zaobilazi: Šta je bila alternativa, i je li uopće postojala? Na ovu svijest o odgovornosti da se učini koliko je moguće u datim okolnostima, a historija će kasnije pokazati da je to bila izuzetno ispravna orijentacija, permanentno je ukazivao Husein ef. Đozo.
Ograničeni prostor
Već nakon jedne godine svog izlaženja Preporod biva od strane Republičke komisije za vjerska pitanja prozvan za "nacionalističke i šovinističke tendencije."[16] Tadašnji predsjednik Komisije Novak Anđelić uputio je kritiku Naimu Hadžiabdiću, predsjednik Starješinstva IVZ. Na ove optužbe odgovorio je Đozo, 1. septembra, 1972. godine u uvodniku "Jesmo li to zaslužili?!" riječima kako se Preporod svim svojim snagama borio protiv šovinizma i nacionalizma, a za međusobnu ljubav, razumijevanje i slogu. "Neće nas to nimalo obeshrabriti. Preporod će se i dalje najsnažnije zalagati za jačanje humanih međuljudskih odnosa..."- odgovorio je urednik Đozo u 24. broju lista.[17] Poslije tog prvog napada, već sa izlaskom svečanog 25. broja Preporoda, kojim je obilježena godišnjica lista, primjetan je još jači i redizajniraniji Preporod. Od ovog broja list izlazi sa prepoznatljivim dizajniranim logom-imenom iscrtanim cvijetno-arabesknim fontom autora Ahmeta Muminovića, a ispod naziva lista u lijepom kaligrafskom pismu ispisan je kur'anski ajet koji će ostati moto Preporoda: "Bog neće izmjeniti situaciju jednog naroda, sve dok taj narod ne izmjeni sebe."[18] Preporod je tada prvi put odštampan na čitave 24 novinske stranice! U slijedećem, 26. broju, na strani 7. (1. oktobar, 1971.) objavljen je tekst nepotpisanog autora pod naslovom "Odgajamo li muslimane ili poltrone?" Danas se zna da je taj autor bio rahmetli Alija Izetbegović, kasniji prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.[19] Očigledno je da su ovim i ovakvim tekstovima i potezima redakcija i saradnici prekoračili zadate okvire, tako da je prvi sastav redakcije raspušten. Sredinom 1972. godine Kadribegović napušta redakciju, a kasnije se sa mjesta glavnog urednika povlači i Đozo. Za glavnog urednika biva imenovan tadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Mujić od 1. jula 1972. do 15. juna, 1975. Sve važnije poslove oko prikupljanja tekstova i njihove pripreme za odobrenje urednika Mujića obavljao je profesor Mehmedalija Hadžić.[20] Nakon Mujića na mjesto glavnog urednika je došao dr. Jusuf Ramić od 1. septembra, 1975. do 15. decembra, 1976. Husein ef. Đozo ponovno uređuje Preporod od 1. januara, 1977. do 1. aprila, 1977. godine, nakon čega ostaje odgovorni urednik lista, dok na mjesto glavnog urednika dolazi Hilmo Neimarlija koji na čelu redakcije ostaje do 15. novembra, 1979. godine.
O kako "ograničenom prostoru" djelovanja se radi u ovom periodu možda najbolje ilustruje objavljivanje intervjua sa jednim od najpoznatijih bh književnika Mehmedom Mešom Selimovićem. Naime, u drugoj godini izlaženja Preporod je objavio intervju sa Selimovićem koji je bio deklarirani komunista i ateista. Ipak, intervju je nosio "islamizirani" naslov: "Moja filozofija je iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena".[21] Interesantno je primjetiti da je intervju tada apsolutno prešućen u našoj javnosti. Javni govor jednog tako istaknutog pisca, ponosnog komuniste, čija se i fotografija pojavljuje u "džamijskom listu" bio je šok. Sama pojava u vjerskom listu, bez obzira šta je rekao, a kazao je značajne stvari, bila je potencijalno kompromitirajuća. Jer, kako to primjećuju Kadribegović i Neimarlija, Selimovićevi romani "Derviš i smrt" i "Tvrđava" su bili jarko umjetničko svjedočanstvo o islamu i muslimanima na ovom tlu. Kad smo kod književnosti i jezika, ovdje se ne smije izostaviti i taj jezički specifikum kojeg svojom pojavom donosi Preporod. List donosi i novu terminologiju, transkripciju i autentičnije prijevode nekih ključnih islamskih pojmova i ideja.
Režimske pritiske Preporod podnosi opredjeljenjem za pitanja i teme koji su bili značajni za muslimane i razumijevanje njihovog vlastitog bića. U ovom periodu se može primjetiti i pojave tekstova koji tematiziraju šire teme iz islamskog svijeta poput tekstova o proponentima panislamskog pokreta (Afganija, Abduhu, Rida). Već od decembra, 1970. godine Preporod donosi u nastavcima prijevode egipatskog autora Sejjida Kutba, a u svojoj prvoj godini izlaženja pojavljuju se i prijevodi Muhammeda Hamidullaha, kao i popularnog egipatskog autora Mustafe Mahmuda. Tu su i tekstovi koji tematiziraju islamske civilizacijske tokove i njihovo susretanje sa zapadnim, poput prijevoda francuskog autora Rože Garodija, te domaćeg istaknutog autora Nerkeza Smailagića. Sve su prisutniji tekstovi koji ukazuju na problematiku nepismenosti u tadašnjem društvu i zalaganje za obrazovanje i ispravljanje krivih slika o islamu. Krajem 1979. godine, nakon što je Preporod oštro reagirao na objavljivanje "Parergona" Derviša Sušića, smijenjena je tadašnja redakcija. Jedan od ključnih aktera tadašnjeg odgovora Sušiću bio je prof. dr. Hilmo Neimarlija koji se izravno suočio sa tadašnjim najjačim komunističkim medijskim sistemom – redakcijom Oslobođenja.
Odlukom Glavnog odbora Udruženja ilmijje, koje je bilo njegov osnivač, Preporod je dat Starješinstvu IVZ BiH, Hrvatske i Slovenije. Formirana je nova redakcija na čijem je čelu bio dr. Ahmed Smajlović. Tako je završena prva faza u životu Preporoda koja je trajala od septembra 1970. do decembra 1979, u tom periodu izašlo je ukupno 222 broja lista.[22]
Slika stanja duha
"Faze koje je Preporod prošao na svom putu, pa i ova sadašnja, te svojevrsne njegove "mijene" su, ustvari, promjene našeg stanja ili stanja našeg duha. To su naše istinske slike koje pokazujemo. Ništa se u tim promjenama nije dešavalo bez nas, bez naših pristanaka, čak ni bez našeg izbora. Kroz čitanje i razaznavanje sudbine Preporoda možemo čitati našu sudbinu, i kao bosanskih muslimana, i kao Bošnjaka i kao Bosanaca. Pojedinačnu i kolektivnu, naravno," ističe profesor Mehmedalija Hadžić.[23] Dr. Ahmed Smajlović je uređivao Preporod od 1. decembra, 1979. do 15. februara, 1981. godine, a nakon toga za glavnog urednika je imenovan Merzuk Vejzagić koji je list uređivao do 15. septembra, 1985.[24]
U ovom razdoblju desio se tzv. Sarjevski proces 1983. godine u kojem se za verbalni delikt sudilo grupi bošnjačkih intelektualaca od kojih je jedan dio suradnički bio angažiran i u Preporodu. Razumljivo je da Preporod svojim tekstovima nije tretirao ovaj proces, jer bi to zasigurno onemogućilo njegovo daljnje normalno izlaženje, a samim osumnjičenima i kasnije osuđenima to uopće ne bi pomoglo. Kako je to jedino moguće bilo, u slučaju kada je domaća scena opterećena pritiscima, Preporod se okrenuo promociji univerzalnih vrijednosti islama.[25] Od 1. oktobra, 1985. godine Preporod je uređivao Salih Smajlović i list vodio do 15. juna, 1989. godine kada za glavnog urednika biva postavljen Rešid Bilalić. Njegov zamjenik je bio Džemaludin Latić. Tada se u Preporod, što aktivno, što suradnički, vraćaju neki raniji članovi redakcije uz, dakako, osvježenje mlađim kadrovima. Tadašnju redakciju lista čine: Mensur Brdar, Nusret Čančar, Mehmedalija Hadžić, Hadžem Hajdarević i Aziz Kadribegović. Preporod sve više tretira pitanja i teme koje se nameću u periodu pred nadolazeće prve demokratske promjene na području bivše Jugoslavije. Primjetno je to i po "Rezoluciji muslimanskih intelektualaca" koju objavljuje Preporod u januaru, 1991. godine, a povodom pokušaja isključivanja Muslimana kao ravnopravnih sudionika u razgovorima o budućnosti Jugoslavije. U toj deklaraciji se ističe zasebnost i suverenost Muslimana kao što se naglašava da i oni imaju slične "nacionalne potrebe".[26] U tom periodu se događaju ponovno turbulencije unutar Islamske zajednice, a sa promjenama na čelu Zajednice obično su se dešavale i promjene urednika i članova redakcije. U februaru, 1991. godine se održavaju izbori u Islamskoj zajednici, a unutar Islamske zajednice su sve izraženiji koncepcijski sukobi oko Ustava IZ i oko "pokreta imama" koji su primjetni i u sadržaju, tekstovima i reagiranjima objavljenim u Preporodu.[27] Od 15. marta 1991. godine, sa izborom novog reisu-l-uleme Jakuba Selimoskog, došlo je do promjene i u Preporodu. Za glavnog urednika imenovan je Orhan Bajraktarević, prethodna redakcija je istupila i osnovala Muslimanski glas koji će se, kasnije, u ratnom vremenu zbog komunikacijskih problema transformirati u Ljiljan.
Agresija na RBiH
Već su vidne prijetnje ratom Bosni i Hercegovini. Sve su učestalije informacije o stradanjima muslimana vojnika JNA na ratištima u Hrvatskoj, apeli vjerskih vođa na zaustavljanju nasilja, a jedan od incidenata koji se tada desio, a koji je bio važan i znakovit za Islamsku zajednicu bilo je hapšenje reisu-l-uleme Selimoskog i 44 visoka funkcionera IZ u Đakovici, 27. septembra, 1991. godine, od strane srbijanske milicije – tekstovi i sadržaj Preporoda u tom periodu, pa do izbijanja agresije u proljeće 1992. godine, sve više obiluju informacijama o napadima na džamije i iseljavanjima muslimanskog stanovništva iz istočne Hercegovine.[28] Preporod intenzivno prati proces referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Sa aprilom i početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu i redakcija Preporoda ulazi u ratno stanje, slabo pripremljena kao uostalom čitava domovina. Žestina agresije i nedostatak osnovnih uslova i sredstava za rad osjećaju se i na izgledu i sadržaju lista koji izlazi u gotovo nemogućim uvjetima agresije i blokade Sarajeva. Preporodovi tekstovi sve više postaju patriotski i tematika je prilagođena ratnim uvjetima. Izlaženje lista prelazi sa petnaestodnevnog na mjesečno. U izdanjima iz tog perioda sve su duži spiskovi ubijenih, a informacije o ubijanjima imama, te bestijalnom rušenju džamija i vjerskih objekata prate apeli i pozivi međunarodnim instancama. Zbog prekida u komunikacijama Preporod nije mogao izlaziti iz opkoljenog Sarajeva, tako da u maju 1992. godine u Zenici biva pokrenuta izmještena redakcija na čelu sa dr. Nusretom Isanovićem koja je u polumjesečnim (a nekada zbog nedostatka papira i mjesečnim) intervalima izdavala izdavala izdanje Preporoda za slobodne teritorije do kojih je list mogao doći.[29] Sličan poduhvat se desio i u Bihaću gdje je pokrenuta ratna verzija Preporoda koji je pokrivao slobodno područje Bosanske krajine, dijelomice je nalikovao izvornom listu, ali je više bio lokalni ratni list sa mješavinom patriotskih i vjerskih tema. Orhan Bajraktarević će ostati urednik do 31. jula, 1992. godine, a od narednog broja 1. avgusta, 1992. do 31. jula, 1993. godine list je uređivao dr. Ismet Kasumović. U ovom periodu će se desiti i Obnoviteljski sabor IZ i izbor naibu reisa dr. Mustafe Cerića. Od 1. avgusta, 1993. godine za glavnog i odgovornog urednika lista imenovan je Aziz Kadribegović koji će za kormilom ovog lista ostati i najduže u njegovih 43 godine postojanja, nekoliko mjeseci manje od 20 godina do penzionisanja 1. aprila, 2013. godine. U periodu rata i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Preporod će prati povratak izbjeglica i obnovu domovine, ali i zbrajanje poginulih, ukop žrtava i sumiranje šteta od agresije.
Preporod će sadržinski biti sve ispunjeniji izvještajima sa kolektivnih dženaza žrtvama genocida u Srebrenici, Prijedoru, Bratuncu, Han Pijesku i drugim veliki stratištima Bošnjaka na području Bosne i Hercegovine. Također, u postratnom periodu Preporod će donositi potresna svjedočenja o razmjerama ratnih uništavanja i ubijanja. Tako će, naprimjer, Preporod donijeti ekskluzivne priče o dvije najveće pojedinačne žrtve protekle agresije majkama Naziji Beganović (iz Đulića kod Zvornika) i Havi Tatarević (iz Zecova kod Prijedora) kojima su četnički zlotvori ubili muževe i po šest sinova.[30] Sa okončanjem agresije na BiH i sve proširenijom i organiziranijom bošnjačkom dijasporom, Preporod će donositi reportaže o našim ljudima koji su nove domove našli od Australije do Amerike. Tako će u Preporodu sve veći prostor dobijati reportaže o džematima u Austriji, Njemačkoj, Holandiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi i dr. U poslijeratnom periodu Preporod će sve intenzivnije pratiti i razvoj Islamske zajednice u Sandžaku, posebice će pažnju posvetiti atacima srbijanskog režima na autonomiju Islamske zajednice u Srbiji, dešavanja u južnom i sjevernom dijelu Sandžaka, potom šira pitanja vezana za muslimane u Srbiji, Crnoj Gori, u Hrvatskoj i Sloveniji. Značajnu pažnju list će posvetiti velikim razvojnim projektima u Hrvatskoj i Sloveniji, prateći projekte izgradnje džamija u Rijeci i Ljubljani. Preporod će sa posebnom pažnjom pratiti situaciju na Kosovu, a donosiće i ekskluzivne priče o životu bošnjačke populacije u ovoj najnovijoj balkanskoj samostalnoj državi.
Postratni period
Kada je po srijedi tematiziranje djelovanja i uloge Islamske zajednice Preporod, po mišljenju akademika Enesa Karića, jednog od najredovnijih i najaktivnijih njegovih saradnika, ima dva veoma jasna perioda. "Od 1970. do 1990. godine Preporod je na mnogim stranicama imao opozicione stavove, ili pak veoma uočljive kritičke stavove, kako prema tadašnjoj socijalističkoj državi, tako i prema Islamskoj zajednici... Od 1993. godine, između ostalog i usljed promijenjenih državnih i društvenih okolnosti Preporod postaje sve više "pozicija"," ističe Karić osvrćući na sadržaj Preporoda i njegov kritički diskurs koji se, po Kariću, "uglavnom usmjerava, često polemički, prema kritičarima Islamske zajednice iz politike, medija i javnog života općenito."[31] Za razliku od Preporodovog dugogodišnjeg saradnika Karića, koji je ove opservacije iznio na svečanom skupu povodom 40. godišnjice lista, tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je imao primjetno drugačiji stav o ulozi i kretanju Preporoda. Cerić je put i razvoj Preporoda sagledavao kao put izlaska iz "podaničkog kruga" – jednog od četiri ciklična kruga kretanja islamske povijesti. "Čini mi se da, upravo zahvaljujući Preporodu, možemo kazati da smo se oslobodili podaništva i da smo sada u velikom zamahu "samootkrivanja", odnosno, "samoosvješćivanja" u smislu da sve više uviđamo vrijednosti vlastitog duhovnog, intelektualnog, kulturnog i nacionalnog bića, što nas čini samosvjesnijim i samoodrživim u kontekstu velike obitelji evropskih vjera, kultura i nacija," naglasio je Cerić u obraćanju na Preporodovom jubileju.[32]
U periodu nakon 2001. godine u Preporodu će se sve više tematizirati problem globalne percepcije islama u sklopu opće slike nastale nakon terorističkih napada na New York i Washington. U tom pogledu će ovaj list tematizirati prisustvo i integraciju muslimana u Zapadnim društvima. U posljednjih desetak godina Preporod je donio ekskluzivne intervjuee sa svim važnijim vodećim muslimanskim misliocima današnjice, kao i sa autorima nemuslimanima koji se bave proučavanjem islama i muslimana na Zapadu. Zahvaljujući razumijevanju vrha islamske zajednice Preporod će biti u prilici da donosi reportaže o muslimanskim zajednicama iz različitih muslimanskih zemalja i društava od daleke Indonezije i Malezije do Saudijske Arabije, Irana, Katara, Kuvajta, Libije, Turske, Egipta, Sudana i Palestine i dr. Danas ovaj list dolazi praktički u svaki bošnjački džemat na zemaljskoj kugli. "On kao neka vrsta sudbine prati svakog našeg čovjeka, čak i onoga koji toga nije svjestan, dovoljan je indikator za registraciju određenog stanja i našeg (i njegovog) prepoznavanja," istaći će Kadribegović na jubilarnoj svečanosti 15. septembra, 2010. godine kada je u atriju Fakulteta islamskih nauka obilježena 40. godišnjica od pokretanja Preporoda. Preporod je nakon okončanja rata i agresije sve prisutniji u našoj javnosti. Za razliku od ranije ograničenosti na prostor džamijski prostor i dvorište, u poslijeratnom periodu Preporod se može kupiti na kioscima. O njegovom intenzivnijem izlasku na javnu scenu ponajviše svjedoče polemike koje su se sa Preporodom i oko Preporoda vodile. A, o tome šta je Preporod značio za našu javnu scenu poslužiće nam riječi dugogodišnjeg novinara i publiciste Šefke Hodžića. "U kojoj god sam redakciji radio (Večernje novine, Oslobođenje, Svijet, Radio Sarajevo, publikacije Matice iseljenika BiH – Naš svijet, Almanah) čekali smo izlazak novog broja Preporoda da vidimo koje tekstove da preuzmemo za naše listove. Često sam i ja dobijao redakcijske zadatke da odabram tekstove iz Preporoda... Preporod mi je bio jedan od glavnih orijentira šta se događa u Islamskoj zajednici," ističe novinar Hodžić.[33]
U post-ratnom periodu, dakle, od 1995. godine Preporod se i u tehničkom smislu sve više uspravljao. Tako je od početnih 32 stranice štampanja u crno-bijeloj tehnici postepeno uvođen vlastiti tehnički DTP dizajn i priprema, dodatni broj stranica u koloru, kao i sve veći broj reklamnih stranica na kojima se pored obavijesti o vjerskim svečanostima sve više reklamiraju firme koje imaju interes da svoju marketinšku ponudu upute do vjerničke populacije. Sa oko 32 stranice početkom 2000. godine može se pratiti sve veći broj stranica na kojima se novina štampa, sa sve prisutnijim kolor stranicama. Brojka se sa potom penje na 42, pa onda na 56 stranica da bi se od 2006. godine skoro ustabililo štampanje preporoda na 64 novinske stranice. Treba također napomenuti da je svo ovo vrijeme cijena lista u poslijeratnom periodu ostala ne promijenjena – 1 konvertibilna marka. Za stabilnu cijenu i općenito za finansijsku stabilnost lista u ovom periodu veliku ulogu je, pored reisu-l-uleme Cerića, odigrao tadašnji generalni sekretar Rijaseta rah. Muhamed ef. Salkić. Od 1. marta, 2008. godine Preprood uvodi full-color štampu na 64 stranice, a redakcija postaje sve opremljenija najsavremenijom opremom. U periodu koji je slijedio sve češće je Preporod, zbog obimnosti informacija i priloga, morao biti štampan na 80 stranica. Hiljaditi broj Preporoda je odštampan 15. jula, 2013. godine također na 80 stranica i u full-coloru.
Tehnički, dizajnerski segment se ne smije zanemariti, jer i on ukazuje na razvoj ovog lista koji je prije 43 godine u svojoj prvoj godini izlaženja štampan na tek 12 novinskih strana sa tek pokojom fotografijom. Također, danas Preporod ima i iznimno posjećen web-portal, te Facebook i Twitter profil, na kojima se djelomično ili potpuno objavljuju neki njegovi sadržaji. Pored toga čitaoci putem interneta mogu obaviti plaćanje pretplate ili uputiti pisma i upite redakciji. Redakcija lista danas djeluje prostorima nove zgrade Gazi Husrev-begove biblioteke i ima deset redovno uposlenih radnika.[34] Tiraž lista je stabilan, a već dugi niz godina Preporod drži drugo mjesto po tiražu u Bosni i Hercegovini. Do danas je Preporod odštampan u milionima primjeraka, a kuriozitet ovog lista jeste da ima više od 3 hiljade saradnika. Dakako, gotovo je nemoguće baviti se bilo kakvim istraživanjem savremene islamske misli ili ličnosti bez konsultiranja Preporoda kao primarnog izvora koji se danas citira u svim važnijim naučnim radovima i publikacijama.
Nakon što je u martu, 2013. godine, dugogodišnji glavni urednik Preporoda Aziz Kadribegović penzioniran, na prijedlog reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića Rijaset IZ je za novog glavnog urednika od 1. aprila, 2013. godine imenovao mr. Mehu Šljivu. Šljivo je uredničku funkciju obavljao do 1. aprila 2015. kada je nakon njegove ostavke Rijaset imenovao dr. Ekrema Tucakovića na mjesto glavnog i odgovornog urednika. Tucaković je u augustu 2017. godine zatražio razrješenje sa dužnosti koje je usvojeno. Na sjednici Rijaseta IZ održanoj 16. avgusta, tekuće godine, donesena je odluka o raspisivanju konkursa za izbor novog urednika IIN Preporod. I ova odluka predstavlja svojevrsnu novinu jer se prvi put od svog pokretanja 15. septembra 1970. godine, za ovu funkciju raspisuje konkurs i vjerovatno otvara nova faza u njegovom radu i djelovanju.
***
Možda je mjesto i uloga Preporoda, kao zasigurno najvažnijeg medija u dosadašnjoj povijesti Islamske zajednice najbolje ocrtana upravo perom velikog bh književnika Meše Selimovića. U jednom dijelu svog intervjua Preporodu, sada već starom četiri i pol decenije, Selimović govorio o "bosanskoj misli". "Tako je, uza sve uticaje na razmeđu svjetova, bosanska misao - sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije jače izražena, potisnuta u XIX vijeku, ta misao se danas uklapa u zajedničke tokove, koristeći sva duhovna dostignuća svijeta, ali ne zaboravljajući svoju tradiciju." Jedan važan dio te "bosanske misli" zasigurno je prošao i svoje mjesto u javnosti našao kroz Preporod, kroz njegove milione odštampanih listova. Oni su se, svaki na svoj način, našli na "razmeđu svjetova" i "nastojeći se uklopiti u zajedničke tokove, pri tom ne zaboravljajući svoju tradiciju."
[1] Vidi: Muhamed Velić i Abdulgafar Velić, "Uloga i značaj Preporoda, islamskih informativnih novina u četrdesetogodišnjem kontinuiranom djelovanju," Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010. godine, str. 16.
[2] Prema svjedočenju Aziza Kadribegovića, urednika Preporoda od 1993-2013, (Aziz Kadribegović, 1. novembar, 2013; autorov razgovor).
[3] Tekst je nepotpisan, redakcijski. "Poštovani čitaoče", Preporod, I/1, 15. septembar, 1970., str. 2. Saznali smo da je Aziz Kadribegović autor ovog redakcijskog uputstva. (Aziz Kadribegović, 1. novembar, 2013; autorov razgovor).
[4] (Ahmet Muminović, 20. novembar, 2013., autorov razgovor)
[5] Salih Smajlović, "Intervju sa Mehmedalijom ef. Hadžićem, dugogodišnjim novinarom Preporoda," Preporod, 17/931, 1. septembar, 2010. godine, str. 46-47.
[6] Aziz Kadribegović, uvodnik "Preporodovih 30 godina", Preporod, 18/691, 15. septembar, 2000., str. 5.
[7] Aziz Kadribegović, uvodnik "Prepodovih 40 godina", Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 7.
[8] Dželaludin Hodžić, "Uloga islamskih informativnih novina Preporod u afirmaciji kulturnog identiteta Bošnjaka," Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 20.
[9] Salih Smajlović, "Intervju sa Mehmedalijom ef. Hadžićem, dugogodišnjim novinarom Preporoda," Preporod, 17/931, 1. septembar, 2010., str. 46-47.
[10] (Mehmedalija Hadžić, 18. novembar, 2013., autorov razgovor)
[11] Edin Memić, "Preporodovih četrdeset", Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 54.
[12] (Aziz Kadribegović, 1. novembar, 2013; autorov razgovor). Vidi također: Aziz Kadribegović, uvodnik "Prepodovih 40 godina", Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 7.
[13] Enver Alić, "Četiri decenije gnijezda vjerodostojne misli," Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 26.
[14] Husein ef. Đozo, "Riječ glavnog urednika," Preporod, 1/1, 15. septembar, 1970., str. 1.
[15] Ibid.
[16] Tekstovi "Protiv pokušaja zloupotrebe vjere" i "Tendencije u 'Preporodu'", kao i "Islamska zajednica radi zakonito", objavljeni su u dnevnim listovima, u sarajevskom Oslobođenju i beogradskoj Politici, istog dana, u utorak, 24. avgusta, 1971. godine.
[17] Husein ef. Đozo, "Iz pera urednika: Jesmo li to zaslužili?!", Preporod, 2/24, 1. septembar, 1971. str. 1.
[18] (Ahmet Muminović, 20. novembar, 2013., autorov razgovor)
[19] Vidi: [Alija Izetbegović] "Kakve muslimane odgajamo: Odgajamo li muslimane ili poltrone", Preporod, 2/26, 1. oktobar, 1971. str. 7.
[20] (Mehmedalija Hadžić, 18. novembar, 2013., autorov razgovor)
[21] Intervju Mehmeda Meše Selimovića, "Moja filozofija je iz ovog tla, iz moga muslimanskog korijena," Preporod, 3/ 38, 1. april, 1972. str. 9.
[22] Vidi redakcijski tekst: "Tristoti broj 'Preporoda'", Islamska misao, V/50, februar, 1983., str 6.
[23] Salih Smajlović, "Intervju sa Mehmedalijom ef. Hadžićem, dugogodišnjim novinarom Preporoda," Preporod, 17/931, 1. septembar, 2010., str. 46-47.
[24] Detaljan spisak saradnika i glavnih i odgovornih urednika, kao i vremenska razdoblja u kojima su uređivali list, objavljeni su povodom jubileja 30 i 40 godina Preprooda. Vidi: Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 3-5.
[25] Dželaludin Hodžić, "Uloga islamskih informativnih novina Preporod u afirmaciji kulturnog identiteta Bošnjaka," Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 20.
[26] Vidi: Rezolucija muslimanskih intelektualaca, Preporod, 3/490, 30. januar, 1991. godine, str. 18. Rezolucija je datirana 3. januara, 1991. sa mjestom Sarajevom, a urednički komentar uz rezoluciju potpisao je inicijalima Dž. L. odn. Džemaludin Latić. "Donosimo integralni tekst rezolucije koju su do konferencije za štampu na kojoj je obznanjena, potpisala 84 intelektualca. Žalimo što u završnici teksta, kao legalni predstavnik ovog naroda, nije spomenuta i Islamska zajednica. Drago nam je što je Rezolucija podržana od strane muslimana diljem naše zemlje." stoji u egidi kratki komentar zamjenika glavnog i odgovornog urednika Džemaludina Latića.
[27] Vidljivo je to u sadržaju Preporoda 5/492 od 1. marta, 1991. godine. U ovom broju objavjeno je otvoreno pismo Salihu ef. Čolakoviću, predsjedniku Mešihata IZ-e BiH kojeg je potpisao Zijad Ljevaković (str. 2 i 15). Tkaođer u rubrici "naš komentar" potpisan kao H.H. (Hadžem Hajdarević) objavljen je tekst "U kakvoj atmosferi biramo reisu-ul-ulemu", str. 2. Već od narednog broja koji je izašao 15. marta, promijenjena je redakcija lista, a kao "privremena redakcija" navodi se: Glavni urednik Orhan Bajraktarević, odgovorni urednik Salih Smajlović, zatim Abdulah Čelebić, Aćif Skenderović i Ahmed Mehmedović.
[28] Vidi: Asim Gruhonjić, "Zašto je hapšen reisu-l-ulema", Preporod, 19/506, 1. oktobar, 1991., str. 1. U istom broju na naslovnici su objavljena i reagiranja predsjednika Vrhovnog sabora Mustafe Pličanića i predsjednika Mešihata IZ u BiH Salih-ef. Čolakovića.
[29] (dr. Nusret Isanović, 20. novembar, 2013., autorov razgovor)
[30] Priče o Naziji Beganović i Havi Tatarević objavio je Salih Smajlović, dugogodišnji novinar i urednik Preporoda, 2007 godine. Tako je u januaru 2007. godine u povodu nastupajuće 1428. hidžretske godine u anketi Preporodovog web-portala za "Preporodovu ličnost 1427. hidžretske godine" izabrana Nazija Beganović iz Đulića kod Zvronika, majka šestorice šehida i supruga šehida. Ovim povodom Naziji Beganović je Bosna Bank International uručila novčanu pomoć za dovršetak obnove kuće u Đulićima. Vidi: Mirnes Kovač, "Nazija Beganović – Preporodova ličnost 1427. H.G.", Preporod, 3/845, 1. februar, 2007., str. 28-29.
[31] Vidi: Enes Karić, "Preporod – Svjedok, arhiva i vremeplov naše novije povijesti," Preporod, 19/933, 1. oktobar, 2010., str. 32-33.
[32] Vidi: Mustafa Cerić, "Riječ reisu-l-uleme – Novina prepoznatljiva po informaciji ali i islamskoj misli i islamskom moralu", Preporod, 19/933, 1. oktobar, 2010., str. 33-34.
[33] Vidi: Šefko Hodžić, "List koga smo čekali", Preporod, 18/932, 15. septembar, 2010., str. 57.
[34] Zvanični izdavač Preporoda je: Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Redakciju lista danas čine: Ajša Hafizović, Bajro Perva, Selman Selhanović, Mirnes Kovač i Elvedin Subašić. Za marketing je zadužen Muhamed Jugović, a sekretar redakcije je Fikret Ismić. Lektor je Fatima Alihodžić, a tehnički urednik Safer Muminović. Adresa redakcije je: Gazi Husrev-begova 56a, Sarajevo.
B. Dubica: Mektebska djeca uštedila novac, kupila i podijelila svoj kurban
Mektebska djeca iz Bosanske Dubice su cijelu godinu štedila novac, a ovoga Kurban Bajrama su od pomenute ušteđevine kupila kurban koji su podijelili komšijama, rodbini i siromasima.