Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi.

Učitelji naše vjere na svim nivoima, od džematskog imama do onih najdubljih u spoznaji islama, učili su i uče muslimane da je Allah, dž. š., iz Njemu znane mudrosti, svakog čovjeka stvorio različitim i drugačijim, odnosno da je čovjek kao Allahovo stvorenje unikatno i neponovljivo. Svaki čovjek je jedinstven po Allahovoj kreaciji. Pretpostavljam da svakom pojedincu dolazi ugodan osjećaj iz saznanja da je on unikatan, po nečemu drugačiji od svakog drugog ljudskog bića koje je nekad postojalo, koje danas jeste ili koje će sutra biti; da nosi u sebi potencijal za realizaciju neke vrijednosti koju na takav način ne posjeduje drugi. U toj činjenici nalazi se nesaglediv potencijal samopouzdanja i mentalne slobode. Po Allahovoj kreaciji svaki čovjek je vrijednost i nosi različitost, a ne po poslušnosti drugom čovjeku ili nastojanju da se bude nečija kopija.
Znakovitu različitost po Allahovoj kreaciji u fizičkom smislu ilustriraju naizgled isti, ali suštinski različiti otisci prstiju (Kur’an, 75:4). Dolaskom na Ovaj svijet svaki čovjek sa sobom donosi svoju drugačiju šifru, svoj otisak prsta. Zato je umjesno pitanje na kakve bi se sve razlike naišlo kada bi se, pak, bilo u stanju po dubini analizirati mentalni svijet svakog čovjeka pojedinačno i način njegovog emotivno-psihološkog, pa i racionalnog doživljaja svijeta? Na tu neponovljivost i originalnost u stvaranju ukazuje Božija objava iskazom da je ubistvo nevinog čovjeka kao ubistvo svih ljudi, a spašavanje nečijeg života poput spašavanja života svim ljudima (Kur’an, 5:32).
Kako je svaki čovjek originalna kreacija, nije prirodno, i zato nije moguće, osobnost svih ljudi samjeravati kroz prizmu osobnosti, potreba i očekivanja jednog čovjeka. Jedinstvo ljudske vrste i porijekla ne podrazumijeva fizičku i emotivno-psihološku istost i potpunu jedinstvenost. Dževad Karahasan u Izvještajima iz tamnog vilajeta (str. 95) ukazuje da je u živom svijetu savršeno jedinstvo nemoguće, ilustrirajući to vrtom ili šumom gdje se sve „razlikuje i odvaja od svega drugoga, svaki se dio odvaja od svih drugih dijelova i razlike od njih čuva kao vlastiti opstanak, sve se šareni i dreči, sve se svađa sa svim i brani svoju izdvojenost.“ Za razliku od vrta „u pustinji je sve uređeno, lijepo i jedinstveno, sva su zrna pijeska prihvatila jednu boju i jednu formu“. Samo je u smrti i mrtvilu moguće potpuno jedinstvo, ako je i tada, a žive zajednice i žive institucije blješte raznovrsnošću koje održava u ravnoteži jedinstvo cilja i svrhe.
Ukoliko se čovjek i društvo promatra s ovih pozicija, onda komunikatori islama i vođe islamskih institucija trebaju računati na mogućnost da ljudima pojedinačno, dakle imajući u vidu njihovu raznolikost, nije zadovoljavajuća identična količina vjere, odnosno potpuno identičan ili samo jedan način ponude razumijevanja vjere. Naime, ukoliko svima njima nudimo istu „količinu imana“ i na isti način, da li smo svjesni da prirodi mnogih to neće biti odgovarajuće? Je li zato neoprostiv grijeh svoditi puninu vjere samo na jednu mjeru? I čiju mjeru: arapsku, tursku, iransku, malezijsku, bosansku ili, pak, nečiju pojedinačnu? Da li se na taj način poništava, ili u najmanju ruku nepotrebno reducira, Božija volja u tome što je On ljude stvorio raznolikim? Zašto bi se, i na temelju kojih razloga, a pri tom zanemarujući geografske i kulturološke specifičnosti, svim muslimanima u svijetu nametala samo jedna ili potpuno identična, usto subjektivna, interpretacija vjere i jedno vjersko mišljenje? Koliko je to u koliziji s unikatnošću čovjeka i njegovom različitom kulturološkom pozadinom?
U okolnostima aktuelne zbunjenosti i nesnalaženja muslimanskog uma u sučeljavanju sa krucijalnim izazovima savremenog svijeta i nerijeko začudnih odgovora i prakse nekih muslimana, ova pitanja doimaju se izuzetno važnim, a kompetentni alimi i muftije neodgodivo pozvanim da ih aktivno promišljaju. Štaviše, povremena permutacija perspektiva u sagledavanju društvenih i religijskih pojava, uključujući promišljanje vjere iz rakursa pojedinačne ljudske osobnosti čini se veoma korisnim. Ne treba bježati od obrnutih perspektiva kako bi se došlo do potpunijeg razumijevanja smislova položaja čovjeka kao individue, kao objekta Božije kreacije i Njegove objave. Stanje sektaštva i privatizacije tumačenja islama potpuno ignorira Bogom danu ljudsku individualnost. Sadašnje stanje muslimana pokazuje da muslimansko promišljanje islama urgentno i radikalno mora propitivati svoje postojeće koncepte, mora otvarati nova područja i prići kritičkom samosagledavanju iz novih perspektiva. Ovim izazovima, očito, nisu dovoljni samo „alimi opće prakse“ i „sveznalice“ u vjeri, nego su potrebni mnogobrojni eksperti u svim oblastima islamskog mišljenja.
Postavljenjem u istraživački fokus uloge pojedinačne ljudske osobnosti u načinu prihvatanja i življenja islama, pored toga što se uvažava faktor ljudske različitosti, otvorio bi se prostor sagledavanju specifičnosti duhovnih potreba kako na ravni pojedinca tako i u kontekstu njegovog šireg okruženja. Na ovoj ravni otvaraju se mnoga interesantna pitanja. Na koji način bosanski musliman prihvata, šta u svojoj intimi očekuje od vjere i koliko se u tome razlikuje od arapskog ili nekog drugog muslimana? Ima li pravo musliman očekivati od svog učitelja u vjeri da vjerski govor prilagodi njegovom ličnom mentalnom i duhovnom potencijalu, a ukoliko to ne može, ili ne zna, koliko je odgovoran taj tumač vjere, a koliko institucija koja ga nije osposobila za takav zadatak? Koja „količina imana“ i na koji način apsorbirana je prikladna, dovoljna i slatka ljudima iz našeg kulturno-civilizacijskog miljea? Šta nedostaje onim muslimanima koji odaju dojam da im je ibadet forma, a, recimo, namaz gimnastika? Koja je preporuka našim studentima koji idu u neku muslimansku zemlju: da li idu da usvoje tamošnju interpretaciju islama i da je onda nameću ovdašnjim muslimanima ili treba da donesu nešto drugo? Imamo li mi svoju vjersku pamet ili idemo tamo po pamet? Po kojim psiho-fizičkim i identiteskim karakteristika je tamo neki musliman „pravi“, a bosanski musliman nije, pa bi morao mijenjati dijelove svoga identiteta? U odgovornom i kompetentnom promišljanju Islamske zajednice, kao organizacije, koja je pozicija vjernika kao individue sa svojom specifičnošću i različitošću? (Naravno, nije manje važno, ali jeste pitanje druge vrste, ko uopće odgovorno i kompetentno promišlja budućnost Islamske zajednice, da li bi imao smisla kolegij „prosvijetljenih“ eksperata koji bi znanstveno i etički propitivao koncepte vodećih organa Islamske zajednice, vodio kontinuirane rasprave o onome što Islamska zajednica jeste i što bi trebala biti?)
Traganje za odgovorima na gornja pitanja nužno bi vodilo radikalnim preispitivanjima koncepata ukupnog dosadašnjeg muslimanskog mišljenja i već datih odgovora, bilo da se radi o modernosti ili tradiciji. Uvjeren sam da muslimanima Bošnjacima itekako trebaju i radikalna pitanja i radikalni odgovori i nemaju vremena za čekanje da im to ponude drugi, jer „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Kur’an, 13:11)
P. S. Ovih dana ponovo se, poput valova ili koncentričnih krugova, Bošnjacima nameće teška stigma nepovjerenja, biljeg opasnog elementa u Evropi, što se naširoko i besramno u međunarodnoj javnosti širi isključivo zbog njihove privrženosti islamu. Bošnjaci se opet, kao ‘90. godina, brutalno izlažu mržnji i priprema se teren za lov i progone poput vještica u srednjevjekovnoj Evropi. Ali bitna razlika u odnosu na ‘90. godine jeste što je ondašnja mržnja, koja je završila u genocidu, narastala u regionalnim, komšijskim, a sada se njeno sjeme zaklijava u širim evropskim okvirima. Ako je rezultat regionalne stigmatizacije bio genocid, šta bi mogla biti posljedica evropske?
Bošnjaci se primiču famoznoj granici od 700 godina življenja islama u Evropi. Mogu li prijeći ovaj rekord koji su postavili muslimani Španije (premda nemaju nikakve poveznice sa španskim muslimanima osim islama, jer su Bošnjaci na ovim prostorima autohtoni i najstariji narod, niti su došli sa strane niti su koga odavde izgonili i potom naseljavali tuđa ognjišta)? Može li Evropa podnijeti prelazak tog praga od 700 godina trpljenja svojih autohtonih muslimana?
Ne slute na dobro izjave ministra vanjskih poslova Austrije Sebastiana Kurza da se ženama u BiH plaća da bi se pokrivale, kao što nije znak dobre volje to što hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uvjerava svjetske državnike da iz BiH dolazi prijetnja radikalizmom. Češki predsjednik Miloš Zeman ovih dana tvrdi kako prijeti opasnost da teroristi ISIL-a nakon poraza u Iraku i Siriji stvore „evropsku terorističku bazu“, koja bi mogla biti „u Bosni i Hercegovini s obzirom na nacionalni sastav“.
Bošnjacima muslimanima predstoji odsudna paralelna borba na dva kolosjeka. Moraju odlučno iznutra razvijati svoju autentičnu formu življenja islama, imanentnu onome što Bošnjaci jesu i kakvi moraju biti u „vučijem okruženju“. A ono što je imanentno ovdašnjim muslimanima i u kakvom okruženju žive, zasigurno ne može bolje od njih znati neki daleki šejh, čiju bi interpretaciju vjere neki tek-tako ovdje nakalemili, rizikujući da se od tog kalema i cijelo stablo sasuši.
S druge strane, Bošnjaci moraju permanentno osnaživati svoje sposobnosti otpora islamofobiji i započetom procesu moderne evropske „istrage poturica“. Uprkos autohtonosti u domovini i na vlastitoj zemlji, nije se lahko nositi s predrasudama i trajnom osumnjičenošću; uprkos dobroj volji i dokazanoj miroljubivosti nikad im se ne prizna vrijednost. Bošnjaci bi pitali zašto oni moraju plaćati račune za zločine i gluposti drugih, za promašene politike totalitarnih vlada. Ali koga pitati, ko ih razumije?
Ni luk jeli ni luk mirisali, ali plaćaju cijenu za grijeh i zločin svakog onog ko nosi muslimansko ime. Dokle?