Allah je sve poslanike i vjerovjesnike podario i nagradio sa istovremeno i dunjalučkim i ahiretskim dragocjenostima i vrijednostima koje osvajaju najveće tvrđave i utvrđenja - ljudska srca i duše, a to su riječi i govor Istine, Upute, Dobra i Pravde, Cilja i Smisla života na oba svijeta. 

Ulema, imami, hatibi, muallimi i intelektualci su svjedoci istine u islamu, ukoliko ne žele da učine izdaju misije života, imperativno trebaju kazivati i svjedočiti Allahovu riječ, živjeti Poslanikov Sunnet u granicama mogućnosti i biti primjer ljudima u životu. Ukoliko ulema, upravljači - funkcioneri i bogataši iznevjere misiju života, narodu nema selameta. Zato, izuzetni ljudi, alimi, intelektualci, teoretičari, učitelji, državnici koji ostavljaju vrijedan i vjerodostajan trag u vremenu i prostoru su ljudi vizije, volje, energije i uspravnog hoda u onom i za ono što vrijedi. Da život nije samo puko fizičko trajanje i obitavanje, nego da je život u konzistentnom, konzekventnom i komplementarnom smislu istovremeno i etika poziva, etika odgovornosti, etika ideje, izazova, misije, poslanja i zadatka u činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprječavanju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog zla i etika poziva za spas života na oba svijeta i etika vrijednosti, svrhe, cilja i smisla, svjedoče svi sveti spisi i životi svih Božijih poslanika i vjerovjesnika i vjerodostojnih ljudi koji su istovremeno imali snagu duha i karaktera i uspravan hod na Putu približavanja Allahu, slijeđenju Poslanika i udaljavanju od šejtana i kufra.

Husein ef. Đozo, Kasim ef. Dobrača i Ahmed ef. Smajlović koji su poslije smrti Handžića tri najpriznatija i najpoznatija alima u bošnjačkom narodu od 1950. do 1990. godine.

Bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini 

Prema sjećanju i subjektivno, prema ličnom izboru, a opet ne nasumice - ovdje ću navesti imena samo nekih muderrisa, alima, imama, hatiba i muallima, sve merhuma od Sarajeva, preko Ilijaša, Breze, Vareša, Kaknja, Kiseljaka, Zenice do Zavidovića:

Husein ef. Đozo, Kasim ef. Dobrača i Ahmed ef. Smajlović koji su poslije smrti Handžića tri najpriznatija i najpoznatija alima u bošnjačkom narodu od 1950. do 1990. godine. Hafiz Mahmut Traljić, dika Sarajeva, prvi saradnik Handžića i Dobrače, bio je živi, hodajući leksikon za literaturu, časopise i novine o islamu i muslimanima i muhaffiz desetina hafiza. Hafiz Smail Fazlić, sastavljač zbirke dova, muhaffiz nekoliko hafiza i naučio je nepismenog Asima Pušinu Kur'an napamet direktno sa usta na usta. Muderrisi, hafizi u Gazijinoj medresi Ibrahim ef. Trebinjac, Kjamil ef. Silajdžić, Fadil ef. Fazlić i Sinaudin ef. Sokolović desetljećima su bili najpoznatiji i najpriznatiji hafizi u BiH. Prva trojica napisali su tedžvide, Trebinjac i Silajdžić i „Uvod u Kur'ansko pismo“, a Sokolović je iz ahlaka i fikha napisao pet skripti. Profesor Kasim Hadžić napisao je devet skripti iz akaida i povijesti islama i najmanje hiljadu tekstova i novinskih članaka. Uz profesore Ibrahim-ef. Imširovića, Kasima Dobraču i Ahmeda Smajlovića, Rešid ef. Bilalić je u punom smislu bio pravi i klasični profesor akaida u Medresi. Kao izuzetno obrazovan i načitan znao je mnoge Makove i Ćatićeve pjesme napamet. Sekretar Rijaseta, pravnik i odličan karia, Muhamed ef. Salkić čitav život bio je lojalan i pouzdan oslonac Islamskoj zajednici. Govoriti i pisati o organizaciji i sadržaju islamskog života na području: Ilijaša, Breze i Vareša bez ključne uloge glavnih imama Muhamed-ef. Radončića, Kasim ef. Mašića, Muhammed-ef. Hadžibaščauševića, kao i hafiza Mustafa-ef. Mujića u Kiseljaku i Hasan-ef. Ljevakovićau Zenici bilo bi krivo predstavljanje.

Ko imalo ima uvida u vjerski život zna da dovište na Karićima nije bilo zamislivo bez Muhammed ef. Hadžibaščauševića, Sulejman-ef. Fišeka, Hamza-ef. Trake, Muhameda Salkića, Jusuf-ef. Omerspahića, Mehmed-ef. Omanovića, Šefika Beganovića, Abdullah-ef. Ganića. Ilahiju Begal-ulasu neponovljivo učili Silajdžić i Fišek.

Sve su to stubovi, autoriteti, ljudi sa vjerskom i misijskom identifikacijom, građanskom posvećenošću, građanskom vrlinom, građanskom dispozicijom koje odlikuje vizija, nada, pouzdanje, sigurnost, organizacione sposobnosti, efektivnost, efikasnost, inkluzivnost, taktičnost, mudrost, pravovremenost, povjerenje, primjerenost, postupnost u radu ali i saživljavanje i identifikacija sa prirodom, okolinom, zemljom, narodom, društvom i državom, posebno sa mjestom ili gradom u kome se radi i živi. Ko imalo ima uvida u vjerski život zna da dovište na Karićima nije bilo zamislivo bez Muhammed ef. Hadžibaščauševića, Sulejman-ef. Fišeka, Hamza-ef. Trake, Muhameda Salkića, Jusuf-ef. Omerspahića, Mehmed-ef. Omanovića, Šefika Beganovića, Abdullah-ef. Ganića. Ilahiju Begal-ulasu neponovljivo učili Silajdžić i Fišek. Ko bi, ako ga je ikada slušao, mogao zaboraviti Šefik ef. Beganovića i njegovo učenje ilahije Ja men kada? Profesor Nijaz Šukrić je između ostaloga, počeo unositi filmove o islamu u džamije. Učenici Abddullah-ef. Ganića prelazili su mihrab, predvodili džemat i od šale polagali medresu, kada su vjerski predmeti u pitanju. Ista je stvar sa onima koji su učili pred hafizom Mujićem, Kasimom Mašićem i Munirom ef. Spahićem. Koliko je bio iskren, srčan, hrabar, odvažan i pošten Esad ef. Karalić? Imami Arif ef. Hodžić, Fuad ef. Pašalić, Azem ef. Čelenka, Himzo ef. Čelenka i Sidik ef. Ahmetspahić su svojom blagošću, strpljivošću, darežljivošću, empatijom, altruizmom, upornošću - loženjem vatre u mektebima i edebom osvajali srca i duše polaznika. Salih ef. Čolaković, Zuhdija ef. Adilović i Rasim ef. Zilkić su doslovce sagorijevali u predanosti na vjerskoj pouci. Mora se podvući, da su ti imami imali sezonske plaće, da su bili bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, da do 1970. godine nije bilo ni ilmihala ni sufara, čak ni Kur'ana, a kamoli planova, programa, pedagogija, andragogija, didaktika i vjeronauke u školama, ali oni su imali rezultate. Sulejman ef. Husika, generacija Omera Nakićevića i Safeta Tokića je gazinovac u punom smislu. Ko može zaboraviti i preskočiti hafiza Omerbegovićakoji je držao Moštre i vjersku pouku na nivou Kasim ef. Mašića. Zaboraviti „visočkog Husarija“, znalca arapskog jezika koji je dopro do Australije, snažnog, plemenitog i društvenog Asim-ef. Aždahića može onaj ko nema empatije i simpatije prema ljudima. O muderrisu Derviš-ef. Spahiću, koji je 12 godina održavao medresu u rodnom selu Pojske puno se zna. Koliko je bio od imana, ahlaka, iluma i alema to mu priznaju i oni koji se nisu s njim slagali. Gazinovac, hafiz, alim koji je sam bez muhaffiza završio i položio hifz i za dvije godine vandrednog studija Orijentalistiku, po mnogo čemu boem koji nije zapao u poroke, Fuad ef. Subašić po svemu je bio orginalan i autentičan imam u Zenici. Po srčanosti, odvažnosti i neustrašivosti pred Partijom i Udbom za Salih-ef. Gračićase može kazati - čovjek zvani hrabrost. On je bio imam u Topčić Polju, a njegov zatvorski prijatelj Himzo ef. Čelenka u Doglodima – Šerići. Himzo ef. je u svom džematu imao više zlatnih vakifa za Islamski fakultet od bilo kojeg drugog medžlisa izuzev Sarajevskog. Po broju polaznika vjerske pouke i po sadržaju vjerskog života njegov džemat je pokrivao jedan manji medžlis. Hasan-ef. Ljevaković, glavni imam u Zenici bio je sjajan organizator, i u vrijeme dok je vodio zenički medžlis, Hasan ef. je pokrio stalnim imamima, punktovima vjerske pouke, makar sa tri vakta namaza u džematu i redovnim seminarima za imame. Sujutiju i islamske klasike čitao je bez rječnika. Uz hafiz Mahmuta najbliži je prijatelj Dobrače. Najviše potrebnih praktičnih stvari o imamskom poslu sam naučio od Hasan-ef. Ljevakovića. Ovdje ću spomenuti još i Muhameda ef. Efendića, te Abdurahmana ef. Hukića, koji je bio jedan od najostvarenijih funkcionera u Rijasetu u periodu poslije II Svjetskog rata.

Zaslužuju više od zaborava

Uzrok i razlog za ovaj tekst je dubinski i općeljudski, a neposredan povod preseljenje na Ahiret kolege - imama Hamze ef. Trake. Rođen prije 84 godine, 1934. godine u selu Smršnica kao jedno od 14 djece, 9 braće i 5 sestara Hamza ef. je ispustio svoju plemenitu dušu u nedjelju, 11. februara 2018. godine ujutro u 5 sati. Čitav radni vijek bio je imam, muallim i hatib na terenu Vareša - džemat Seoci, Kaknja- Tršće, Travnika- Pode i Visokog- Arnautovići. Pamtim ga po Trću, gdje je bio imam 13 godina. Poznavao je, ne samo svakog džematliju, nego i sve stanovnike tog mjesta i zaselaka. Njegovi učenici su ulazili u mihrab. Narod ga je neizmjerno volio, poštovao i cijenio. Zajedno sa Jusuf-ef. Omerspahićem, Mehmed-ef. Omanovićem i Šefik-ef. Beganovićemredovno je bio na: Karićima, Ajvatovici, na Buni, otvorenjima džamija i mevludima. Zato su oni bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini. Konzekventno tome, njegovoj dženazi, prisustvovalo je blizu tri hiljade insana - duboko impresivna slika koja se ne zaboravlja. Neka mu Allah podari Džennet, a porodici i prijateljima sabur.

Kada bih navodio sva imena i prezimena, koji ne zaslužuju zaborav, to bi zauzelo koju stranicu u „Preporodu“. Umjesto toga zamolio bih svakog čitaoca da se merhuma sjeti učenjem Fatihe.